PTSP

PTSP je danas aktualno područje djelovanja i istraživanja psihijatara, ali i svih ostalih djelatnika u zdravstvu, prvenstveno liječnika obiteljske medicine, koji su u neposrednom i svakodnevnom kontaktu s oboljelima i njihovim obiteljima. Ovo područje rada liječnika podložno je stalnim promjenama u smislu povećanja znanja, koja nerijetko zahtijevaju promjenu ustaljenih stavova. Bolesnici oboljeli od PTSP predstavljaju u nas znatnu populaciju (preko 20%). Oni su osim ogromne medicinske važnosti, značajni i u gospodarskom smislu.

PTSP je poremećaj koji se javlja od početka civilizacije, ali je kao takav definiran tek prije nešto više od desetak godina. Međutim, već je odavno prihvaćena činjenica da teške katastrofe ili osobna tragična iskustva mogu prouzrokovati mučne psihičke simptome koji kasnije cijelog života muče pojedinca koji ih je preživio.

PTSP je prvo opisan u vojnika koji su sudjelovali u američkom građanskom ratu. Psihičke probleme u vojnika koji su sudjelovali u prvom svjetskom ratu stručnjaci tog doba smatrali su funkcionalnim pa su ih označavali terminom “šok od granate”. Strahote drugog svjetskog rata donijele su nova klinička iskustva. Neuroze veterana drugog svjetskog rata dovele su do definiranja kategorije “velike stresne reakcije”. Problemi proučavanja veterana iz Vijetnama te klinički rad sa žrtvama katastrofa konačno su dovela do definiranja PTSP, 1980.godine u međunarodnoj klasifikaciji bolesti.

POSTTRAUMATSKI STRESNI POREMEĆAJ (PTSP) je poremećaj koji se javlja u osoba koje su preživjele, prisustvovale ili se suočile s događajem ili događajima koji su predstavljali izravnu ili potencijalnu smrtnu opasnost, ranjavanje ili ugroženost osobnog ili tuđeg fizičkog integriteta. To su doživljaji događaja koji su izvan područja uobičajenog ljudskog iskustva i koji bi bili izrazito mučni za svakoga. Traumatski doživljaj se uporno i stalno nanovo doživljava na više načina, sjećanjima, snovima, prisjećanjem. Zato osobe izbjegavaju poticaje vezane za traumu i otupjele su u općoj reaktivnosti, depresivne, ali i pojačano pobuđene i na minimalne frustracije. U nekih ljudi poremećaj prelazi u kroničnu formu i oni su trajno invalidizirani gotovo kao ranjeni, tj. ozlijeđeni na tjelesnom nivou, ako ne i više.

Kada se pitamo tko je bio psihološki traumatiziran za vrijeme Domovinskog rata, možemo mirno reći da su svi građani RH to bili na direktan ili indirektan način. Međutim, intenzitet traumatiziranja ljudi na prvoj crti bojišnice i invalida ne može se mjeriti s traumatizacijom nas ostalih. Dakle, kvalitet, trajanje i intenzitet traumatskog iskustva bili su vrlo različiti. Važna posebnost žrtava našeg rata su multiple psihičke traumatizacije. Tako npr. imamo ljude koji su izbjeglice, ratni veterani, invalidi, članovi obitelji nestalog, otac, brat ili najbolji prijatelj poginulog…Više uloga u jednom čovjeku, a svaka od njih je dovoljna za tešku psihotraumu. Već danas se od ovih ljudi regrutiraju vrlo teški psihički pacijenti i pitanje je kolike su reparatorne sposobnosti ovih multiplo traumatiziranih ljudi.

Racionalni terapijski pristup ovoj velikoj grupi bolesnika uključuje psihofarmakoterapijske metode kao i grupne i obiteljske psihoterapijske tehnike, te svakako grupe samopomoći.

Unazad dvije godine, od kako radim u Općoj bolnici kao psihijatar, terapeut sam mnogih osoba oboljelih od PTSP sindroma vezanog uz ratna stradanja Radim ambulantno individualnim psihoterapijskim pristupom, i posebno - putem specifične grupne psihoterapije koju provodim u prostoru naše psihijatrijske bolničke ambulante uz odobrenje ravnatelja Opće bolnice. Održali smo ukupno oko 60 seansi u trajanju od 2 sata, svakog ponedjeljka, a ukupan broj pacijenata koji sada sudjeluju u grupama je od 60 do 70. Uključene su i supruge oženjenih pacijenata u posebnim seansama, čime je zadovoljen princip sistemskog obiteljskog pristupa oboljelima. Ambulanta pokriva ukupno oko 100 osoba koje pate od PTSD sindroma i redovno se javljaju na kontrole ili na bolničko liječenje. S obzirom da nisu svi spremni niti su u mogućnosti sudjelovati u grupnoj psihoterapiji, stupila sam u kontakt s Udrugom hrvatskih branitelja oboljelih od PTSD-a kako bi nam pomogli osnovati Klub osoba liječenih od PTSD-a, kako bi mogli sudjelovati i oni koji iz različitih razloga zaziru od bolničkih uvjeta u kojima radimo.

Klupski oblik rada razlikuje se od grupne psihoterapije po tome što u Klubu čovjek koji ima specifičan problem nije”pacijent”. Atmosfera je sličnija uslovima života u otvorenoj zajednici,,opuštena, spontana, kao u svakom klubu. Osnovno je upravo to – društveni ambijent, i druženje, a odgovornost i inicijativa su potpuno na članovima za sve što se zbiva. Klupski program uključuje razne kulturno-zabavne i okupacione aktivnosti. Klub uključuje specifičan sistemski obiteljski socioterapijski pristup osobama koje imaju zajednički problem, bez obzira tko su po dobi, profesiji, statusu ili pripadnosti nekoj udruzi, npr. Bitno je uključiti bolesnika u vlastito liječenje, opteretiti ga odgovornošću za sebe, što je različito od pasivne terapijske atmosfere. Cilj je što efikasnije rješavati probleme u komunikaciji, međuljudskim odnosima, rehabilitirati i reintegrirati pacijenta u zajednicu kojoj pripada, radnu okolinu, obitelj. Samim tim što je Klub specifičnog načina djelovanja, izdvojen iz bolničke sredine, pacijenti se osjećaju zdravijima i prije se uključuju u svakodnevicu iz koje su iskočili. Zato je važno da se Klub osnuje, pa se nadam da će ove naše inicijative uroditi plodom – tj.
da će se naći netko tko će izići u susret braniteljima sa specifičnim problemom i pomoći im u realizaciji ideje Kluba, koja je civilizacijsko postignuće kraja tisućljeća
i u svijetu uobičajen način rješavanja problema.

Struktura članova Kluba Hrvatskih branitelja liječenih od PTSP-a