Ekvinocij: Jedan od dva trenutaka tokom godine kada je Sunce točno iznad Zemljinog ekvatora. U proljeće na sjevernoj hemisferi, proljetni ekvinocij se desi oko 21. Ožujka, a u jesen se ekvinocij dešava oko 21. Rujna (iako točan datum varira malo od godine do godine).
Tokom ekvinocija, dužina dana i noći je jednaka na cijelom svijetu. U Evropi, proljeće i jesen službeno počinju točno kada i proljetni i jesenji ekvinociji.

Solsticij: Jedan od dva događaja tokom godine kad Sunce, viđeno sa Zemlje, je najdalje na sjeveru ili jugu u odnosu na ekvator.
Ljetni solsticij desi se oko 21. Lipnja; zimski solsticij desi se oko 21. Prosinca.
Na sjevernoj hemisferi, ljeto i zima službeno počinju na dan ljetnog i zimskog solsticija.

Danas, 21.lipnja je ljetni solsticij, na sjevernoj Zemljinoj hemisferi najdulji dan u godini, prvi dan ljeta.

Naziv solsticij derivira od latinskog sol=sunce i sistit=stoji, a primjenjuje se zato jer nekoliko dana prije i poslije solsticija sunce oko podneva izgleda kao da stoji mirno na nebu; podnevna se elevacija ne mijenja.
U astronomiji, solsticij je jedna od dviju točaka koje leže na polovini puta između ekvinocija (ravnodnevnice,kada je duljina noći i dana jednaka), u odnosu na njih pod kutem od 90 stupnjeva. Za solsticija, sunce zauzima najveću udaljenost iznad odnosno ispod nebeskog ekvatora.
U ljetnom solsticiju sunce je u podne točno iznad Rakove obratnice (zvuči poznato?), što u sjevernoj hemisferi predstavlja najdulji dan (traje oko 15 sati) i najkraću noć.
Zimski solsticij, koji pada oko 22.prosinca, označava početak zime. Sunce je u podne točno iznad Jarčeve obratnice, a taj je dan ujedno i najkraći u godini.

Od pamtivijeka je čovjek slavio Sunce, simbol života. Stoga, u mnogim kulturama sjeverne hemisfere je ljetni solsticij praznik.
U zapadnim i sjevernim dijelovima Europe naziva se i Midsummerom, polovinom ljeta, obzirom da pada negdje oko polovine vegetacijskog perioda većine poljoprivrednih kultura. To je doba kada se zaboravljeni snjegovi i hladnoća, hrane i ljekovitog bilja ima u izobilju. U to doba, između sjetve i žetve, tradicionalno je vrijeme vjenčanja. Ne bez razloga, prvi ili jedini Pun Mjesec u lipnju se naziva i Medeni Mjesec (Honey Moon).

Mnoga poganska plemena vjerovala su da je veliko seksualno sjedinjenje Boga i Božice nastalo u svibnju na praznik Beltain, a kako ne bi bilo pametno natjecati se sa bogovima, mnogi parovi su odgađali sjedinjenje do lipnja.
U mnogim je narodima bio običaj mladi par u prvom mjesecu braka hraniti hranom i pićima koji su se bazirali na medu, jer se vjerovalo da med ima magično djelovanje na plodnost i začeće.
Stoga je lipanj i u današnjim kulturama ostao tradicionalan mjesec za vjenčanja, a prvi mjesec nakon vjenčanja je ostao «medeni mjesec», iako se mnogi ne bi sa time složili...

Stari Kelti, i njihovi svećenici Druidi su slavili Alban Heruin, «Svjetlost obale», dan u sredini između proljetnog ekvinocija (Alban Eiler ili «Svjetlost zemlje») i jesenskog ekvinocija (Alban Elfed ili «Svjetlost vode») na način da su okrunili Kralja Hrasta, simbolizam plodnosti i bogatstva, rodne žetve.
Na dan krunjenja, Kralj Hrast preuzimao bi svoj mračni aspekt i posato Sveti Kralj, Bog godine koja nestaje, obzirom da bi nakon tog praznika dani postajali kraći.

Galska ceremonija ljetnog solsticija bila je Svečanost Epone, božice- kobile koja je simbolizirala plodnost, suverenost i poljoprivrede, a prikazivana je u liku žene koja jaše kobilu.

Stari Germani, Slaveni i Keltska plemena u Europi su slavili solsticij paljenjem krijesova. To su bile festivala vatre i ljubavne magije, kada bi parovi mladih ljubavnika preskakivali vatru. Vjerovalo se da će usjevi narasti toliko visoko koliko je visok njihov skok preko vatre.
Duhovi vatre su mladim djevojkama pokazivali njihove buduće muževe, a sve prisutne štitili od demona i zlih sila.

Simbolizam vatre je imao i funkciju simpatetske magije – plamen i njegova jačina su davali podršku Suncu, tako da ostane snažno kroz cijeli period rasta usjeva i zagarantira im bogatu žetvu.

Rimljani su u razdoblju od 7-15 lipnja slavili Vestalije, festival u čast Veste, boginje Zemlje. U to doba je dozvoljavano i udatim ženama da ulaze u hramove Veste, u kojima su tijekom godine boravile samo Vestine svećenice, Vestalke.

Šveđani na dan Midsommera ili Sonnwenda postavljaju usred sela drvo koje ukrašavaju. Oko njega plešu seljani, a djevojke i žene se ritualno kupaju u obližnjim rijekama sa ciljem da urodu osiguraju kišu.

Dolaskom kršćanstva, mnogi se od ovih poganskih rituala gube, no neki poprimaju kršćansko ruho i nastavljaju se.

Nekoliko dana nakon ljetnog solsticija, 24.lipnja, slavi se Sveti Ivan Krstitelj, na navodni dan njegova rođenja, što samo po sebi predstavlja kuriozitet, jer se praznici ostalih kršćanskih svetaca slave na dan njihove smrti. Katolička Enciklopedija tumači da je «Sveti Ivan bio prožet Duhom Svetim još u utrobi svoje majke...stoga njegovo rođenje treba slaviti kao dan trijumfa».
Ivanje se slavi svega nekoliko dana nakon ljetnog solsticija, baš kao što se i Božić slavi tri dana nakon zimskog solsticija...

I današnji neopoganski kultovi, naročito Wicca kult koji se djelomično zasniva na starim Keltskim vjerovanjima i obredima, slavi ljetni solsticij. Wiccani priznaju osam dana slavlja godišnje. Četiri su minorni sabbati i dešavaju se na dane solsticija i ekvinocija, a ostali su glavni sabbati koji se dešavaju na dane na polovici između solsticija i ekvinocija. Sabbat ljetnog ekvinocija naziva se Praznik Lithe, a slavi se noć prije, u svitanje ili u samo podne, za vrijeme astronomskog solsticija. Za njih, Midsummer je vrijeme kada je Sunce na vrhuncu svoje moći, Zemlja je zelena i u sebi sadrži obećanje bogate žetve. Božica Majka je u obličju žene u poodmakloj trudnoći, a Bog je na vrhuncu svoje muškosti, zaogrnut zlatnim plaštem.
Link posta: http://riandworld.blog.hr/arhiva-2005-06.html#1610853863
Post je objavljen 21.06.2005. u 00:46 sati.

Stonehenge je građevina iz neolitika i brončanog doba, smještena u okolini Amensburya u Engleskom okrugu Wiltshire, optrilike 13 km sjeverozapadno od Salisburya.

Sastoji se od zemljanih radova okolo kružno postavljenih velikih stojećih kamenja, poznati kao megaliti.

Postoji rasprava o starosti kamenog kruga, ali većina arheologa smatra da je bio izgrađen između 2500 i 2000 p.n.e.
Stariji zemljani radovi okolo kamenog kruga, koji čine najstariji dio građevine, su iz otprilike 3100 godine p.n.e.

Ime Stonehenge potječe iz staroengleskih riječi Stanhen i gist, što znaći viseći kameni i što danas označuje niz građevina poznate kao henges (henđs). Arheolozi definiraju henges kao zemljani radovi koji se sastoje od okruglog ograđenog prostora sa unutrašnjom jamom.

Kao što se često dogodi u arheološkom nazivlju ovaj izraz je ostatak od starinske upotrebe i Stonehenge se u stvari ne može smatrati henge nazalište jer Stonehengov nasip je unutar jame.

Iako je istodoban sa istinskim neolitičkim hengovima i kamenim krugovima, Stonehenge je u mnogim načinima netipičan.
Tek je daleko povezan sa drugim kamenim krugovima na Britanskim ostrvima.