E. Koić. KONTRATRANSFER

 

"PSIHOTERAPIJA IDE TOLIKO DALEKO KOLIKO JOJ DOPUŠTA KONTRATRANSFER. "

Foulkes: «Grupa je onakva kakav je njezin voditelj.»


- Definicija

- Otvaranje voditeljeva kontratransfera
- pogrešno otvaranje voditeljeva kontratransfera u grupi

- Kontratransferne pogreške u grupno-analitičkoj terapiji
- Superego

- Kontratransferna iskustva i voditeljeva prošlost

- Pacijent interpretira kontratransfer analitičaru

- Bliskost voditelja s pacijentima u grupi

- Analitičareva osobnost i kontratransfer

 

Cijela tehnika pojedinog analitičara vezana za njegovu osobu, kao što se pacijentova osobnost najviše zrcali u njegovom transferu, tako o osobnosti analitičara najviše kazuje njegov kontratansfer.
Kontratransferom je određena bit analitičareve tehnike, a to znači i najbitnije obilježje svake terapije.

Govoreći o terapijskoj tehnici, M. Balint je napisao: «Analitičareva osobnost je najbitniji dio njegove terapijske tehnike».

 

Definicija

 

Kontratransfer je psihoanalitički koncept koji je otkrio i razvio Freud i prvi uporabio termin, još 1910.godine. Taj izraz se na hrvatski jezik prevodi riječju protuprijenos.


U ŠIREM smislu KT je emocionalna reakcija na transfer pacijenta (svaka reakcija), svi osjećaji koje terapeut osjeća prema pacijentu, dakle cjelokupni emocionalni odnos analitičara prema pacijentu, afektivni stav prema pacijentu.
KT je moguć ako je analitičar senzibiliziran na osjećaje koje pacijent transferira.

a) odgovor na transferne reakcije pacijenta (KT u UŽEM smislu je naš nesvjesni emotivni odgovor (reakcija) na pacijentovo nesvjesno (dakle javlja se reaktivno na transfer pacijenta. Transfer = kompulzivna repeticija neke edipske situacije).
Pacijent prenosi objektne reprezentacije tj. emocije sa prvih objektnih veza na sada aktualnu analitičku, odnosno prijenos pozitivne ili negativne edipske želje prema analitičaru ili imaginira da sam analitičar ima takve želje prema pacijentu (ljubav, mržnja, rivalstvo, stid)….Transfer je model funkcije Ega u odnosu na rane objekte (slučaj Dora, Freud).

Zdravi, zreli, objektivni KT je terapeutov zreli empatijski odgovor na pacijentov transfer. To je korektivna internalizacija. Za njega je potreban kapacitet za opservaciju.
KT reakcije su informacije o tome što se događa u pacijentu, pa on može i treba biti instrument za istraživanje pacijentovog nesvjesnog.
KT je u kontaktu sa unutrašnjim objektima pacijenta (a ne s njim kao subjektom – što je u biti empatije). Zreli KT kontroliramo.

b) transfer terapeuta prema pacijentu

KT je potaknut nesvjesnim terapeutovim konfliktima iz prošlosti, postaje dio analitičke situacije i relacije i time što je dio i pacijentove ličnosti i njegova kreacija.
KT može biti opterećen intenzivnim emocijama, pa terapeut može ostati npr. identificiran s pacijentom, slijep na obrane i ponašati se kao on.
Liječnik može u pacijentu probuditi afekte, obrane, ako transferira svoje nesvjesne konflikte.

ZNAČENJE kontratransfera je u uzajamnom rastu i razvoju sudionika u psihoanalitičkom procesu.
On pomaže UVIDU. ( u vezama izvan terapijske situacije ne dolazi do uvida).

Kontrola KT stječe se autoanalizom, (training – analiza) kako bi se naučilo njime manipulirati, tj. uvidjeti ga, prepoznati, emocionalno shvatiti i interpretirati. Uči se povećati stupanj empatijskog kapaciteta. Opserivani KT smanjuje otpor. (OTPORI su opozicija terapiji. Svi otpori nisu obrane, a sve obrane jesu otpori (resistance).).

I transfer i konttratransfer su otpori u terapijskom procesu.

Konttratransfer može biti slijepa pjega u nesvjesnom terapeuta i utječe na razumijevanje procesa ili tehnike sve dok je nesvjestan i neopserviran.
Zato trebamo prikupiti svoje asocijacije na ono što pacijent kaže, usmjeriti svoju slobodno flotirajuću pažnju na sve što pacijent kaže…

ZRELI KT se koristi kao element u liječenju, izvor uvida u pacijentove nesvjesne konflikte i obrane, što se interpretira i prorađuje, čime se mijenja ego pacijenta i istražuje osjećaj za realitet. (npr. prepoznati agresiju pacijenta, opasnost regresije, separacijske strahove, da će biti odbačen…)


NEZRELI, neurotski, obrambeni kontratransfer je negativan ili prepozitivan, idealizirajući, erotizirajući, narcistički (npr. liječnik priča o sebi…, očekuje od pacijenta kao što pacijent očekuje od njega..)

Nezreli KT, ako je obrambeni, može biti nekomunikativan i oslabiti ili onemogućiti zrele empatijske reakcije, a omogućiti nezrele (pa dolazi npr. do kontra-identifikacije, koja je projektivna).


Transfer karaktera = situacija kada pacijent razvija generaliziranu reakciju prema svakoj ličnosti s kojom komunicira

TJELESNI KONTTRATRANSFER – kada neka situacija izazove tjelesne reakcije kod terapeuta (predstavlja neriješen terapeutov odnos prema prihvaćanju vlastite smrti ) Ili ako dođe do pogoršanja bolesnikova stanja – potreba za somatikom.

Anaclisis, načelo oslanjanja (odnos spolnih poriva prema nagonima samoodržanja, npr. spolni porivi se oslanjaju na životne funkcije (tijelo), na objekt poriva, objekt ljubavi, npr. spolnost na reprodukciju, tj. potrebe….)


KONTRATRANSFERNA PREDISPOZICIJA ( - npr. rezerviranost, presrdačnost, otežava objektivni pristup ocjeni) – jer kad neurotski reagiramo, mogućnosti našeg ospervirajućeg ega se reduciraju.

A) DIREKTNA (u analizi indikacije za terapiju, doživljaj pacijenta prije nego smo ga sreli, ono što znamo o njemu)
B) INDIREKTNA (iz terapeutovog doživljaja osobe koja je uputila pacijenta)

 

UVAŽIMO I ELEMENTE REALITETA! – NIJE SVE KONTRATRANSFER!
I realitet je pomičan. Npr. ako nas netko nazove telefonom usred terapijske seanse – ako ima doista valjan razlog, ok., a ako nas to smeta – zapitajmo se!
Ambivalenciju je teško uvijek apsolutno isključiti.
Kontratransferne reakcije se mogu mijenjati.


Kako prepoznati manifestacije KT? (reakcije na objekt koje nisu proporcionalne s nekim aspektom odnosa).

- kada odgovorimo na njegov transfer (afektivno)
- ako u pacijenta transferiramo svoje konflikte
- ako on odgovori na naš transfer u njega

Npr. terapeut se osjeća osamljen (projektivna identifikacija pacijenta), osjeća krivnju, pospanost, slabost koncentracije, ljutitost, antipatiju prema pacijentu, konfuziju….
Treba se upitati : jesu li te moje emocije kao pacijentove, ili su samo moje kojih se želim osloboditi?
Kada se pojave potrebno ih je kontejnirati, pa autoanalizirati, a ako je moguće rezultat priopćiti pacijentu u interpretaciji.

Po Bionu, terapeut bi trebao biti bez sjećanja i bez želja (apstinirati), npr. želja za izlječenjem pacijenta, završetkom seanse, da ne izgubi pacijenta…
Želje su opasne jer promoviraju akciju kao zamjenu za opservaciju odnosa, želje teže budućnosti, one su druga strana sjećanja. I misli o budućnosti treba smjestiti ovdje i sada npr. upitamo se: koji osjećaji ih prate?

Npr. ako ublažujemo agresiju koju pacijent izaziva,
- ako kontrafobično agiramo agresivitet verbalno i neverbalno (npr. "i mene boli glava…i ja imam briga…")
- maziti pacijenta i prolongirati dijadu
- npr. ne uočiti homoseksualnost koju prema nama usmjerava (jer nisam riješio kastracijski strah i identifikaciju sa istospolnim roditeljem)
- previše ili premalo podataka u anamnezi ili heteroanamnezi

Tzv. "teški pacijenti" (borderline, narcistični (koji ignoriraju empatiju), paranoidni, infantilni…(npr. liječnici kao pacijenti)…frustriraju naš KT izazivajući burne reakcije analitičara koje mogu ići do acting outa. Npr. čine rizična ponašanja, traže drugo mišljenje, ne dolaze na vrijeme, ne uzimaju lijekove, kronični pacijenti, somatski, koji maskiraju emotivne probleme (diraju u identitet, self esteem i omnipotentna i omniscijentna očekivanja liječnika)…

"Dobri pacijenti" kojima se lako može predstaviti dijagnoza, koji prihvaćaju liječenje i tretman, emocionalno se kontroliraju, gratificiraju…

Primjeri grešaka realne pomoći pacijentu:
- pokazujemo nepovjerenje da će se izvući iz regresa
- pružamo iluziju da će i drugi pristati na promjenu ako bude uporan
- produžavamo ovisnost i pasivnost


Nestručno je npr.
- biti hladan i ne doživljavati (to je obrana)
- osjećati krivnju i samoosudu za doživljene emocije
- simpatizirati – kad prevladaju naše reakcije na pacijentove regresivne zahtjeve.
- Odnos prema ranijim terapeutima (…drugi bi to bolje…ili …ja znam najbolje…dobro da ste došli….tko Vam je to prepisao?)
- Otkrivanje konttratransfera – verbalno i neverbalno
a) ironija
b) dodvoravenje (izraz našeg regresa)
c) zadovoljavanje znatiželje
d) tumačenje psihodinamskih principa


Empatija i projektivna identifikacija su dio konttratransfera.
To su emocionalne kategorije koje se stvaraju ovdje i sada i tu se i manifestiraju.


Dakle, KT je kreacija pacijenta koja se na analitičara prenosi projektivnom identifikacijom.

PROJEKTIVNA IDENTIFIKACIJA = mehanizam obrane; = tip objektnog odnosa (pokušaj kontrole); = tip komunikacije (ako je primarno empatičan).
To je proces kada se dijete oslobađa dobrih i loših dijelova selfa projekcijom u majku i zadržava emotivnu vezu sa projiciranim dijelom – kako bi uspostavio kontrolu
a) prati ga strah od proganjanja (objekt je prijeteći)
b) pozitivno – introjekcija jača ego identifikaciju
Zrela projekcija se distancira, nema empatijsku vezu s projiciranim, jer je došlo do potiskivanja neprihvatljivih iskustava.

 

Freud je smatrao da je kontratransfer bolesnikov utjecaj na liječnikove nesvjesne osjećaje i pisao je:
To je analitičarev emocionalni odgovor na pacijentov transfer, dakle, on predstavlja analitičarev transfer.
Freud je smatrao da je analitičareva osobnost velika opasnost za psihoanalitički proces, a tome je najbolja zaštita - analitičarevu vlastitu analizu. «Mi smo postali svjesni kontratransfera koji se rađa u analitičaru kao rezultat bolesnikova utjecaja na njegove nesvjesne osjećaje i skloni smo insistirati na tome da moramo taj kontratransfer prepoznati u sebi i prevladati ga.»

Međutim, prema drugom stavu koji je Freud izražavao: «... svaki čovjek u svom nesvjesnom posjeduje instrument kojim je u stanju tumačiti izraze nesvjesnog drugog čovjeka.»

Kako se psihoanaliza dalje razvijala, otkriveni su i drugi aspekti kontratransfera koji se različito definira:

1. Freud - reaktivacija konflikta analitičara tijekom njegovog rada s pacijentom. Može interferirati s analizom i voditi k slijepim točkama
2. Reich. A. 1951. Kontratransfer je premještanje ili projekcija osjećaja i drugih mentalnih sadržaja psihoanalitičara na klijenta, tj. transfer analitičara prema pacijentu (obrnuto od transfera pacijenta prema analitičaru). Pacijent predstavlja supstitut za neki objekt iz djetinjstva.
3. Balint 1949., Kemper 1966. Uloga nesvjesnog i svjesnog prema pacijentu (KT) može ili ne mora voditi u teškoćama u terapiji. KT može biti normalni emocionalni odgovor analitičara na svog pacijenta, vrlo koristan u tretmanu, pomaže razumijevanju komunikacije i osjećaja.
4. Gitelson, 1952. KT predstavlja specifična ograničenja psihoanalitičara u radu s nekim pacijentima

5. Grupni analitičar Foulkes je 1975. g. pisao: «... Voditelj mora prvo postati svjestan svog kontratransfera tijekom seanse ili između seansi s ciljem da bi modificirao sebe samog ili svoje ponašanje u grupi».

6. P. Heimann je smatrala da je kontratransfer nesvjesni odnos između pacijenta i analitičara i stoga je od posebne važnosti za njihovo međusobno razumijevanje. Ona se izrazito pobunila protiv stava da se kontratransfer smatra samo smetnjom ili opasnošću za terapijski proces.
Štoviše, isticala je da kada se bavimo kontratransferom i kada ga uspijemo razumijevati, tada on nije opasnost za terapiju, već može biti od velike koristi.
Ona je 1950. godine pisala: «Bila sam iznenađena općenitim vjerovanjem – koje sam kod kandidata zapazila – kako kontratransfer predstavlja samo izvor teškoća i problema u liječenju. Stoga su oni težili izbjeći bilo kakve emocionalne odgovore trudeći se da ostanu bez osjećaja prema pacijentima i nevezani za njih. Moje je mišljenje bilo da analitičarev odgovor na pacijenta predstavlja najvažnije sredstvo rada.
Analitičarev kontratransfer je jedan instrument istraživanja u nesvjesnom.
Njegova nesvjesna zapažanja o pacijentovom nesvjesnom su točnija te stoga često idu ispred njegovog svjesnog razumijevanja situacije. Analitičarev pristup, ako je previše racionalan i ego dominirajući, ograničava sposobnost mobilizacije nesvjesnih dijelova ida pacijenta.»


Važno je poznavati konttratransfer u razumijevanju i empatiji za pacijenta.

U analitičkom procesu vrlo važno da je analitičar sposoban uočiti i prepoznati vlastite nesvjesne osjećaje koje je u njemu pacijent pobudio, tj. svoj kontratransfer.

Na toj osnovi je potrebno pitati se i pronaći odgovore te razumjeti što ti pobuđeni osjećaji znače. Tim putem dolazi se do razumijevanja nesvjesnih osjećaja pacijenta ili grupe.

Sljedeći način razumijevanja kontratransfera temelji se na analitičarevoj interpretaciji vlastitih nesvjesnih osjećaja samome sebi, tj. interpretacija svojega kontratransfera.

Vlastiti osjećaji koje analitičar samome sebi interpretira stoje često u emocionalnoj rezonanci s nesvjesnim osjećajima pacijenta ili grupe. Rezonancija između dvaju ili više nesvjesnih događa se na osnovu jakih identifikacijskih procesa koji vladaju u odnosima za vrijeme analize. Oni se mogu uočiti i u drugim jakim ljudskim odnosima, kao npr. Odnos između dojenčeta i majke, zatim u razdoblju zaljubljenosti, jakim prijateljskim vezama, itd.

Psihoanalitičar bi trebao imati emocionalnu sposobnost da regredira jednim dijelom svoje ličnosti i da tako dođe u rezonanciju s pacijentovim nesvjesnim. To predstavlja stvarnu komunikaciju između dvaju nesvjesnih, a u grupi s grupnim nesvjesnim.
U toj poziciji ili pri takvoj komunikaciji analitičarev ego možemo promatrati kao podvojen, na jedan dio koji je proživljavajući i stoji u rezonanci s pacijentovim nesvjesnim, koje je regresivne naravi.
Drugi dio analitičarevog ega je opservirajući i on može, kad god procijeni da je potrebno, pozvati regredirani proživljavajući dio svog ega u integraciju.
Za analitičarev ego je prirodno stanje da funkcionira kao cjelovit. Baš radi toga on se usuđuje i može se upuštati u terapijsku ili funkcionalno regresivnu dezintegraciju jer ima iskustvo kako se bez teškoća može integrirati.
Pacijentov ego je u drukčijoj poziciji. Za njega je prirodno da se, premda to predstavlja bolesno stanje, nalazi u regresivnom stanju, manje ili više podijeljen, rascijepljen, te se samo do jedne granice može integrirati.


O protuprijenosu su pisali mnogi analitičari.


Grupni analitičar Foulkes je 1975. g. pisao: «... Voditelj mora prvo postati svjestan svog kontratransfera tijekom seanse ili između seansi s ciljem da bi modificirao sebe samog ili svoje ponašanje u grupi». No voditelj u grupi nije jedini koji mora sam sve shvatiti, već i drugi članovi grupe imaju velik doprinos.
Kada je grupa razvijena, tada i sami pacijenti mogu, često prije i bolje nego voditelj, otkriti putove i razumijevanje događaja u grupi i dati dragocjene doprinose za razumijevanje nesvjesnih grupnih zbivanja. Često oni mogu pomoći voditelju da osjeti i procijeni koja je glavna nesvjesna ideja s kojom se grupa u nekoj seansi ili u nekom razdoblju bori.
Članovi grupe mogu također jako pomoći voditelju da prepozna i razumije svoj kontratransfer. da shvati ili da se učvrsti u stavu koji je bolje mogao opservirati.
To se događa kada su pacijenti duboko zahvaćeni i prožeti analitičkim procesom, i to uvijek predstavlja najveću nagradu i vrijednost koju sam u svojem profesionalnom radu imao.

Pacijenti često mogu aktualna zbivanja u grupi bolje uklopiti u neka događanja vezana za povijest grupe. Oni mogu pomoću iznesenog razumijevanja nekog sna u grupi otvoriti pravi put za otkrivanje najvažnijeg nesvjesnog sadržaja koji voditelj ne bi uspio prepoznati, itd.
Foulkes je, kao i mnogi drugi analitičari, pisao o tome kako je ponekad poželjno i indicirano da voditelj analizira svoj kontratransfer u grupi. Općenit stav i preporuka o tome je da to može biti vrlo značajno i korisno, ali ne smije postati rutina. U cjelini gledano, voditelj treba štedjeti ovakav način analize svoga kontratransfera. Kada je to preporučljivo raditi? Onda kada je voditelj postao svjestan kako je uzrok nekom otporu u grupi ili kad smatra da je njegova ličnost u samom centru grupnog otpora.

W.R. Bion upozoravao je na kontratransferne opasnosti u koje bi analitičar mogao doći podliježući snazi vlastitih projekcija. Jedini ispravan razlog davanju interpretacija je težnja da se produbi i poboljša komunikacija. «S pravom bi se moglo reći za interpretacije za koje najjači dokazi ne leže u činjenicama utvrđenim u grupi, već leže u osobnim reakcijama analitičara, da se takve interpretacije prije mogu objasniti psihopatologijom analitičara nego dinamikom grupe.»
Sve reakcije analitičara moraju biti proživljene u njegovom emocionalnom i biti izraz njegovih pravih osjećaja. Za takav stav preduvjet je dobro prorađen i pročišćen kontratransfer, ostvaren ljudski i profesionalni identitet, empatijski kapacitet, tj. zrelost analitičara.
Bion kaže: «…Uvjeren sam da interpretacije i druge reakcije analitičara u grupi proistječu iz činjenice da je u grupi analitičar prijemnik onoga što M. Klein (1946.) zove projektivnim identifikacijama i da taj mehanizam igra vrlo značajnu ulogu u grupi».

E. Glover je upozoravao na još jedan aspekt kontratransferne opasnosti. To je situacija kada se analitičar može naći pod jakim utjecajem svojih nesvjesnih rigidnih sklonosti, koje proizlaze iz superega. Zbog toga on može izražavati nesvjesnu potrebu i u terapiju unositi svoja vlastita ograničenja i na taj način ometati ili čak ugrožavati terapijski proces.


Otvaranje voditeljeva kontratransfera u grupi

U razvijenijim grupama, kada su pacijenti – ozdravljajući – postali bliži u zrelosti samom voditelju, on se odlučuje za otvaranje svojih kontratransfera u grupi, jer je sigurniji da se njegove riječi neće iskrivljeno protumačiti od strane pacijenata ili se ugraditi u otpor.

Sjetimo se koliko smo puta čuli kako nas pacijenti u našoj nazočnosti citiraju, a mi smo istodobno sigurni da takve nama pripisane riječi ili stajališta nipošto nismo mogli izreći.

Općenito gledano, otvaranje kontratransfera pred grupom pokazuje da voditelj ima već dosta povjerenja u tu grupu, može biti i edukativno, jer pacijenti tako mogu upoznati način i postupak kako se mogu opservirati vlastiti osjećaji.
Ponekad je vrlo korisno pokazati pacijentima na koji način voditelj razumijeva neke svoje kontratransferne pogreške, da smo bili u krivu i pred njima napustiti to mišljenje.
Ako procijenimo da je svrhovito, pred pacijentima napravimo i vlastitu analizu neke pogreške koja pokazuje naš kontratransfer.To pacijenti primaju s velikim razumijevanjem i to ih ohrabruje i pomaže im da budu još spontaniji, ne bojeći se da je «pogriješiti» nešto opasno.
Štoviše, takve situacije koristimo da naglasak stavimo upravo na to da je najvrednije razumjeti svoju pogrešku, jer na takav način možemo još bolje upoznati neke skrivene dijelove sebe.
Tako jedino možemo ispraviti svoju pogrešku ili ju rjeđe ponavljati.
Također, jedino tako možemo prevladati i nesvjesne motive koji generiraju neku pogrešku.
Otvaranje kontratransfera u grupi je dobar primjer na kojem pacijenti mogu doživjeti voditelja kao osobu kojoj su sve ljudske situacije zaista bliske, i to ne samo teorijski ili podrazumijevajući da je tako.

Ovakve situacije imaju značenje i u procesu detronizacije voditelja, što se u grupnom radu dugo priprema i postupno događa, čime se umanjuje potreba za idealizacijom voditeljeva lika, te se tako priprema pacijente za mijenjanje i drukčije doživljavanje i drugih njegovih idealiziranih introjekata, transfernih figura iz djetinjstva, kao i obrambene idealizacije njih samih.


Pogrešno otvaranje voditeljeva kontratransfera u grupi

Otkrivanje kontratransfera može biti motivirano i nekim nesvjesnim nerazriješenim konfliktom u analitičarevoj osobi, iz čega bi mogla proizlaziti i analitičareva potreba da se kontratransfer otvara:

a) motivirano voditeljevom nesvjesnom potrebom da zadovolji svoje egzibicionističke porive, npr. da se šepuri pred pacijentima i na druge načine da dovodi svoju osobu u centar pažnje.

b) voditelj može imati potrebu impresionirati svoje pacijente, gubeći iz vida osnovno pitanje kako i koliko ga oni mogu razumjeti te kakve će to za njih imati posljedice.

c) voditelj može imati potrebu da u nekim razdobljima bude sadističan prema grupi, da u pacijentima izaziva osjećaj krivnje ili ih kažnjava na neki drugi način.

d) Voditelj može u nekoj fazi razvoja grupe, zbog nekog nesvjesnog razloga, imati potrebu za mazohističkim osjećajima.
On nesvjesno može stvoriti takve odnose u grupi i situaciju u kojoj će on biti kažnjavan od grupe ili će zbog nečega «što mu grupa radi» patiti.
Mazohizam u čistom obliku je rijetka pojava. On je obično kombiniran sa sadizmom. Budući da je voditelj propatio zbog toga što mu je sve grupa učinila, sad će on «okrenuti list» i npr. može početi prijetiti grupi ili ju na neki drugi način kažnjavati.

e) Ponekad voditelj ne može odoljeti potrebi da otvaranje svog kontratransfera pred grupom pretvori u vlastito ispovijedanje.

Nije lako zamisliti da školovan analitičar ima izražene kontratransferne potrebe u ovako grubim oblicima kako je to navedeno u ovih nekoliko točaka.


Kontratransferne pogreške u grupno-analitičkoj terapiji

Neizbježno je da tijekom svojega rada analitičar čini pogreške. Ono što je osnovno u ovom pitanju nije afirmiranje stava bezgrešnosti, nego je to odnos prema pogreškama. Grešku treba pokušavati razumjeti tražeći uzroke u kontratransfernim osjećajima


Superego

Superego je instancija ličnosti koja je vrlo važna kada govorimo o kontratransferu. Bezbrojne su mogućnosti u kojima se kontratransfer nalazi pod jakim utjecajem superega. Ilustracije radi, spomenuto bih samo neke.

Analitičar može biti zbunjen ili zastrašen događanjima ili temama koje se u grupi pojavljuju. Zatim može ne razumijevati što se u grupi zbiva. Ako je analitičarev superego krut, ta stanja on ne može podnositi.
U toj poziciji uzdrmani analitičarevi osjećaji (kontratransfer) dovode do aktiviranja raznih obrana kako bi se prekrila neugoda od osude vlastitog superega.
Analitičar ne može postati toga svjestan. On, štoviše, može imati mišljenje kako unapređuje neku psihodinamiku u grupi, umjesto da postane svjestan da se brani.

Nemoguće je pobrojati asortiman obrana kojima se analitičar može poslužiti. Na primjer, ako voditelj ne razumije što se u grupi zbiva, a njegov superego ne dozvoljava da to postane svjesno, on se može dodvoravati grupi, može neke situacije okretati na šalu, može opominjati, upozoravati, grditi grupu ili nekog člana. Vlastitim obranama on skriva pred svojim strogim superegom osjećaj manjkavosti, kojeg se kao svog lošeg dijela pokušava oslobađati projekcijom u grupu, odvlačenjem od grupnih zbivanja, itd.

Kontratransferna iskustva i voditeljeva prošlost

Sigurno je da vlastita iskustva svakog voditelja, poput iskustva svakog pacijenta, imaju važnu ulogu u njegovu profesionalnom radu.
Vlastita analiza, supervizije, poznavanje teorije i njeno ugrađivanje u praktični rad, svakodnevni analitički rad, predstavljaju uporišta koja osposobljavaju i profesionaliziraju voditelja.

Sigurno je da osim navedenog i iskustva iz vlastitog djetinjstva utječu na voditeljev način rada i doživljavanja sebe i pacijenta u terapijskom odnosu.


Primjer: Pacijent Oskar je dolazio na grupnu analizu iz mjesta udaljenog od Zagreba pedesetak kilometara. Često je izostajao. Uzrok njegovim čestim izostancima bio je, kako je isticao, taj što se nije usuđivao nikome iz svoje sredine reći da se počeo liječiti. Zbog toga nije mogao zadovoljavajuće odgovoriti ni na pitanja roditelja ni šefova kamo on tako često putuje iz toga malog mjesta. Grupa je bila mlada, početnička i sudjelovala je angažirano u Oskarovim poteškoćama i proživljavanjima, pokazujući za njega razumijevanje. On sam se na grupi osjećao potišteno zbog čestih izostanaka. Kasnije sam shvatio da je ta situacija predstavljala simbolični otpor cijele grupe, koji ja nisam prepoznavao, već sam ga sa svoje strane i sam podržavao. Kada se u grupi počelo iscrpljivati zanimanje za temu Oskarovih muka oko dolazaka ili nedolazaka, on je to osjetio i jednostavno se prestao pojavljivati. Kasnije sam se pitao kako to da se na vrijeme nisam mogao snaći u toj jednostavnoj situaciji i prepoznati Oskarov otpor i iza njega otpor cijele grupe.
Postao sam svjestan da je moj kontratransfer bio vrlo uzdrman tim što su grupu prije Oskara napustila bez riječi dva člana. Oskarov odlazak bio je u to vrijeme i u tim okolnostima za mene prevelika narcistična povreda.
Njegov odlazak za mene bi značio da ja kao voditelj ne vrijedim kada me toliko pacijenti napuštaju.

Drugi primjer: Već dulje vrijeme u grupi sam povremeno konfrontirao dva člana s otporima koji su se izražavali putem njihove pasivnosti. Njihove reakcije na moja upozorenja bile su takve da su nakon njih postajali aktivniji. Zatim bi se poslije kraćeg razdoblja aktivnosti vraćala u staru poziciju. U zadnje vrijeme smatrao sam kako sam za ovakve reakcije ove dvojice pacijenata našao razloga u svojem kontratransferu. Sjećao sam se vrlo dobro iz kojih su velikih regresivnih dubina oni započeli individualnu terapiju još prije više godina. U grupnoj analizi su oko četiri godine.

U grupi se u to vrijeme dogodilo da je jedna pacijentica rekla da ju nerviraju gospođe u godinama koje se silno trude da ostanu mlade i nepromijenjene. Bila je to rečenica koja me je pokrenula na ljutitu konfrontaciju. Rekao sam grupi kako mislim da se ta rečenica odnosi na ovu dvojicu pacijenata, koji jednako kao te gospođe što žele ostati mlade, žele ostati mali i nepromijenjeni u grupi, što osiguravaju pomoću svoje pasivnosti. Na taj način oni će gnjaviti sebe vlastitom pasivnošću, ali će istodobno njom agresivno mučiti i ostale članove grupe. Rekao sam im kako smo u grupi više puta bili svjedoci da oni mogu vrlo dobro raditi, čak zabljesnuti, da bi se ubrzo vratili u svoju agresivnu maniru prema grupi, ispoljavanu pasivnošću. Rekao sam im da me takva njihova agresivnost uznemirava i neka s njom prestanu. Dok sam to govorio, bio sam uzbuđen, što sam kazao grupi. Nakon ove situacije pacijenti su se sve više i češće ponašali aktivno. Imao sam dojam da su ovu moju reakciju ljutnje dobro dočekali, a možda i jedva čekali. Mojom ispoljenom ljutnjom na njih kao
da sam prestao biti sličan njihovim roditeljima čija se agresija ispoljavala ravnodušnošću, nedorečenošću ili predbacivanjem njima, nakon čega je slijedilo ponašanje kao da se ništa nije dogodilo. Mislim da sam i ja do tada na sličan način reagirao u grupi.
Tehnički gledano, sve je dobro prošlo. Opomenuta dvojica su dobro primila moju intervenciju, pokrenuli su se, grupa je to prihvatila i klima je postupno bivala ugodnija.
Sebe sam konfrontirao pitanjem: zbog čega nisam ranije i još učestalije konfrontirao ovu dvojicu pacijenta? Da sam to radio, vjerojatno bih puno ranije imao pozitivan odgovor, ne čekajući da svojom ljutnjom sakrijem od sebe svoju kontratransfernu pogrešku, vlastitu pasivnost i vlastito oklijevanje.
Ne isključujem mogućnost da je moja ljutnja na dvojicu pacijenata bila opravdana, to mi može potvrditi i kasniji razvoj događaja u grupi. Ali, vjerujem da je i moja ljutnja na njih dvojicu sadržavala istodobno i nesvjesni napad na vlastite loše dijelove (moju neodlučnost i oklijevanje) koje sam obrambeno odcijepio od sebe i projicirao u ovu dvojicu pacijenata. Ljutio sam se, dakle, na vlastitu osobinu, ali ne u sebi, već tamo u njima, jer je nisam bio spreman na vrijeme uočiti u sebi samom.
Ovim primjerom nikako ne mislim reći kako svaka ljutnja na pacijente sadrži i kontratransfernu pogrešku voditelja.


Winniccott je bio jedan od prvih analitičara koji je smatrao kako je opravdano i razumljivo da analitičar u svojem kontratransferu osjeti ljutnju, čak i mržnju.
U dugotrajnom psihoanalitičkom radu teško je ne osjetiti ljutnju prema pacijentu, kao što je nemoguće ne osjetiti za pacijenta simpatiju.
Kad bi se stalno pravio kako ništa ne osjeća, analitičar bi sigurno ostavljao dojam neke neprirodne osobe. Jednako bi tako bilo i kada bi on prečesto pokazivao osjećaje i dopuštao sebi da ga oni vode u terapijskom postupku.
Ako bi se analitičar uvijek suzdržavao pokazati svoje osjećaje ljutnje ili agresije prema pacijentu, kao da bi mu nesvjesno poručivao da su oni vrlo slični.
Na taj način bi mu pokazao kako i on, kao i sam pacijent, ima loše riješen odnos između dva osnovna nagona i objekta sa kojima su ti nagoni u vezi.
Često je u toj poziciji loše riješenih introjekata bila pacijentova majka kao obično najvažniji arhajski objekt pacijenata.
Stoga je umjesto voljeti i razumijevati mogla svoju djecu jedino štititi (od projekcija vlastite agresivnosti) ili ih povremeno grubo napadati, kada suzdržavanje od vlastite agresivnosti i nagomilavanje tolerantnih osjećaja, koje njezin lažni self kumulira, toliko nabuja da mora provaliti.

Analitičareva agresija na pacijenta ili pacijente u grupi ne može biti česta, a kamo li razorna. Kako analitičar pronalazi dobru mjeru za to? Ona se gradi postupno u procesu vlastite analize, supervizija, a uporno brusi i korigira u vlastitom terapijskom radu.

Pacijent Marko često je izražavao divljenje prema meni. Ponekad bi me značajno citirao, a događalo se da je nakon neke moje intervencije on tiho i s uvažavanjem ponavljao moje riječi.
Meni je to smetalo. Smatrao sam kako on tako u grupi stvara moj kult. Više puta sam ovo pokušavao riješiti tako što sam npr. grupu pitao što oni misle, čime sam ja zavrijedio ovoliko Markovo divljenje? Marko bi, ne čekajući reakciju drugoga, odmah nastavio: «Pa kako čime, već sam humani poziv kojim se doktor bavi zaslužuje divljenje».
U jednoj takvoj prilici moji frustrirani kontratransferni osjećaji nisu izdržali, te sam rekao pacijentu da mislim da je količina njegovih pohvala meni jednaka količini njegove nesvjesne ljutnje koju on ima prema meni.
Marko je do kraja grupe šutio, grupa je ostala tiho, vjerujem pod dojmom moje direktne grubosti.
Ja sam se osjećao jadno, nisam znao kako bih ovo ispravio, a znam da bih dao sve da te riječi Marku nisam nikada izgovorio.
U vrijeme kada sam napravio ovu kontratransfernu pogrešku, znao sam za Freudovo upozorenje kako analitičar može doći u iskušenje da poželi postati pacijentov spasitelj.
To bi značilo da analitičar može imati kontratransfernu potrebu postati pacijentov ego ideal.
Danas mislim da sam se racionalno branio (čak i acting outom) od pacijentove, ali i nesvjesne vlastite potrebe da budem njegov ego ideal. Znajući za spomenuto Freudovo upozorenje, ja sam se svjesno želio distancirati od svoje nesvjesne potrebe.
Zato što sam morao odustati od nečeg što mi je nesvjesno godilo, bio sam grub ne bih li tako lakše odgurnuo vlastitu kontratransfernu želju i stvorio si obranu kako je to samo želja mog pacijenta, sa kojom ja nemam nikakve veze.

jedna od najopasnijih kontratransfernih zamki: Ako sam nečega svjestan, to uopće ne mora značiti da sam tu situaciju u dubini i razumio i ne mora značiti da sam je sposoban na zreli način riješiti.
Da podsjetim: da nisam imao nesvjesnu želju biti Markov ego ideal, onda se ne bih morao tako grubo braniti od njegove potrebe da budem njegov ego ideal.
Drugim riječima, grubost moje obrane od Markove idealizacije trebala je svjesno pružiti dokaz kako ja želju da me Marko idealizira uopće nemam.
Da sam ja tada znao za Kohutove riječi: «Dok je za analizu pogubno na umjetan način dovesti do idealizacije analitičara, spontano pokretanje idealizirane roditeljske slike ili grandioznog selfa zaista je poželjno i ne treba ga ometati.»
Da sam tada i znao za ove Kohutove riječi, nisam ih bio sposoban prihvatiti, a kamoli njegovati transfer kroz dugo razdoblje pacijentovih jakih idealiziranih potreba.


Ono što je osnovno u ovom pitanju nije afirmiranje stava bezgrešnosti, nego je to odnos prema pogreškama.
Ako u terapiji po osjećaju, koji zovemo «prisluškivanje svog kontratransfera», posumnjam u neku svoju reakciju, zatražit ću od sebe da se od te sumnje ne branim. Ako bih se branio, greška bi ostala skrivena u meni i sve bi bilo spremno da se u nekoj drugoj prilici iz sličnih nesvjesnih motiva opet ponovi.
Ako sam sposoban ispod sumnje potražiti i pronaći svoju kontratransfernu pogrešku, tada ju prvo uočavam.
Zatim počinjem tražiti u svojim kontratransfernim osjećajima koja ju je moja nesvjesna potreba mogla izazvati.
Isti ovakav stav prema griješenju pokušavamo razvijati kod svojih pacijenata.

grešku treba pokušavati razumjeti tražeći uzroke u kontratransfernim osjećajima
Nekada je važnije osjetiti ili posumnjati da je pogreška učinjena, iskreno se pitati o svojim osjećajima osluškujući neke emocionalne znakove u sebi, baš kako to osluškujemo kod svojih pacijenata.

Samo bih tome dodao jednu napomenu: ova ideja se ne treba shvaćati kao imperativ niti se treba idealizirati.
Često smo kontratransferne greške sposobni razumijevati tek dosta vremena nakon što smo ih počinili.


Pacijent interpretira kontratransfer analitičaru

uspješnu suradnju na polju kontratransfera između analitičara i grupe.
U grupi koja je radila treću godinu već neko vrijeme bilo je primjetno kako su članice grupe bolje napredovale od muških članova. Nisam mogao vjerovati da se radi o slučajnosti. Razmišljao sam o tome, ali nisam mogao naći nikakav osjećajni trag u svojem kontratransferu.
Pitao sam se npr. da li ja bolje prihvaćam ženske članice od muških, te da su se one zbog moje nesvjesne naklonosti osjetile bolje podržane i radi toga bolje napredovale?
Pitao sam se kako doživljavam muške članove te grupe. Da li ih imam potrebu zakočiti, s njima rivalizirati, kastrirati ih na neki način? Pitao sam se još dosta toga, ali nisam prepoznavao nikakav emocionalni trag u sebi.

Odlučio sam svoje zapažanje iznijeti pred grupu i zamoliti ih za pomoć. Povjerio sam grupi svoju opservaciju o uspješnijem napretku žena i pitao ih što misle o razlozima za to?
Nakon kraće stanke javila se Mirjana i za mene iznenađujuće sigurnim glasom rekla: «Mislim da znam što je u pitanju. Vi ste muškarac pa ne trebate pomoć. Za muškarce u grupi vi smatrate da i oni, budući da su muškarci, ne trebaju pomoć. Vi možda u životu niste očekivali ovoliko pomoći koju očekuju ovi muški članovi grupe. Ali sve to nema veze s njima, oni trebaju vašu pomoć.»

Tim riječima Mirjana mi je poručila da neka moja životna iskustva nemaju nikakve veze s potrebama mojih muških pacijenata u grupi.
Mirjana nije ništa znala o mom životu i stoga me je iznenadila izravnost i sigurnost tona kojim mi je dala poruku.
Osjetio sam, premda još nisam ništa razumio, da u njezinim jednostavnim i direktnim riječima ima istine. Iz svojega nesvjesnog ona mi je ukazala na put kojim mogu tragati u svojim kontratransfernim osjećajima. Traganje u tom pravcu nije mi padalo ni na kraj pameti.
Upitao sam Mirjanu da li mi može još malo približiti kako ja to bolje pomažem članicama nego muškarcima u grupi?
Mirjana: «Ne mogu ja to dokazati. To i nije tako izrazito. Ali ja osjećam to i jedino to znam reći. To osjećam, a vjerujem kako to osjećaju i muški u grupi.» Nakon toga upitao sam druge u grupi kako su oni doživjeli Mirjanine riječi, imaju li neke svoje dodatne ili druge opservacije? Odgovori su bili neodređeni i nitko nije imao ništa bitnijeg reći, osim što su se složili da ima izvjesne razlike u napretku muških i ženskih članova u grupi.
Ja sam povjerovao Mirjani. Osjetio sam da je otvorila pravi put. Postalo mi je jasno da je ona osjetila dio mog kontratransfera u mojim vrlo dubokim i od samog sebe skrivenim osjećajima. Razmišljao sam o tome. Sjetio sam se svoje prošlosti i svojeg djetinjstva. Postalo mi je jasno da sam se u svojem životu previše oslanjao na samoga sebe. Previše!
Postajalo mi je sve jasnije da je tako. Nisam do tada znao ono na što mi je Mirjana ukazala. Nisam znao kako bi meni u prošlosti, kao i pacijentima u grupi, život bio puno jednostavniji i lakši da sam mogao očekivati pa i zatražiti više pomoći od drugih, baš kako su to od mene u grupi očekivali muški pacijenti.
U svjetlu puta koji mi je Mirjana otvorila mogao sam prvi put u životu potpunije razumjeti jedan događaj iz mog najranijeg djetinjstva (4-5 mjeseci), koji se skoro kao anegdota često prepričavao u mojoj obitelji.
Postalo mi je jasno otkud vuče korijen moja narcistična potreba da se ne oslanjam na druge osobe.
Ona mi je u djetinjstvu puno pomogla da se održavam i održim, ali je ostala kao model u meni živjeti i dalje, kada mi više uopće nije bila potrebna, štoviše, kada mi je škodila. Tako sam spoznao da ta osobina više ne treba meni, a kamoli mojim pacijentima.

Mirjana mi je puno pomogla. Put koji mi je otvorila, doveo me do mutativne interpretacije, čije su posljedice imale odraza na cijeli moj profesionalni rad, a sigurno i na neprofesionalni život.

Vjerujem da nije bilo slučajno ni to što sam opisanu pomoć dobio baš od Mirjane, jer je isto ime imala i moja sestra, koja je umrla godinu dana prije moga rođenja.


Bliskost voditelja s pacijentima u grupi


Bliskost voditelja s pacijentima u različitim fazama zrelosti ili razvijenosti grupnog procesa ima različita ispoljavanja. Ovo pitanje sazrijeva i kao takvo dolazi u središte zbivanja u grupi upravo u razdoblju zrelosti grupe. Do tada se to pitanje dotakne, ali se od njega dosta brzo skrene ili pobjegne. Bliskost voditelja i članova grupe ima dosta veze s jednim dugim procesom koji se provlači kroz sve faze grupnog razvoja, a koji se također temeljito postavlja tek u zrelijoj grupi: to je proces detronizacije voditelja.

nešto o pitanju promjene oslovljavanja voditelja grupe: umjesto titule nekim bližim načinom, npr. imenom, a uvjetno sa «vi» prelazak komunikacije na «ti».

Kada u zrelijoj grupi dulje vrijeme vlada jedna ugodna, ležerna, radna amosfera, prisna, puna povjerenja i iskrena, kada se razgovor odvija u tonu zainteresiranog strpljivog slušanja, a pokreće ga stvarna zainteresiranost za druge iz dubina pravih osjećaja, obično bi netko od pacijenata voditelja oslovio spontano sa «ti» i to bi zaustavilo temu na pitanju formalnoga načina komuniciranja između pacijenta i voditelja.
Obično sam u to vrijeme i sam osjećao kako je meni besmislena formalna udaljenost od ljudi koje osjećam vrlo bliskima.
Npr. u to vrijeme kad bi mi se netko od pacijenata obratio sa «doktore», što je ranije bilo posve prirodno, imao sam osjećaj kao da me to trgne i zazvuči mi vrlo neprirodno za taj stupanj povjerenja i bliskosti koji vladaju u našim odnosima u grupi.
Kakav sam ja tada doktor kad sjedim s ljudima koje osjećam kao prave prijatelje i u jednoj mjeri kao kolege, za koje osjećam istinsko poštovanje, kada su mi dragocjene njihove riječi i osjećaji koji mi daju prave i vrijedne putokaze u radu.
Svojim poštenjem oni mi vraćaju povjerenje i omogućavaju sreću što ih mogu osjetiti u njihovom zdravlju i uživanje što vidim kako sve više imaju sebe, svoje vlastite stavove na osnovi ojačanog pravog selfa.

U takvim odnosima za mene riječ «doktor» i oslovljavanje sa «vi» gubi osnovni smisao.
U takvim odnosima ja obično imam potrebu otvoriti svoj kontratransfer. Govorim kako i ja osjećam da formalna distanca između nas prestaje imati smisao, da mi je drago što smo ostvarili taj stupanj odnosa, razumijevanja i povjerenja kada ne moramo biti konvencionalno formalni.
Kažem im kako i ja njih osjećam bliskima i da ću ima rado goviriti «ti». Napominjem obično kako ponuđenu promjenu formalnoga odnosa ne trebaju doživjeti kao «natjecanje u bliskosti sa mnom», tj. neka me zovu imenom onda kada to osjete prirodnim i kad požele i neka mi na osnovi istih osjećaja govore «ti».
Nikada mi se nije dogodilo u tako razvijenim odnosima u grupi da bi neki pacijent bio neadekvatan u našoj formalnoj bliskosti. To je stoga što je naša prava emocionalna bliskost bila dobro uspostavljena.


Analitičareva osobnost i kontratransfer

Govoreći o terapijskoj tehnici, M. Balint je bio posve izravan kada je napisao: «Analitičareva osobnost je najbitniji dio njegove terapijske tehnike».

Kao što se pacijentova osobnost najviše zrcali u njegovom transferu, tako o osobnosti analitičara najviše kazuje njegov kontratansfer. Ako ovu rečenicu dovedemo u vezu s prethodnom, Balintovom, onda posatje jasno kako je kontratransferom određena bit analitičareve tehnike, a to znači i najbitnije obilježje svake terapije.
U prilog ovome govori i Foulkesova gotovo već aforistična rečenica: «Grupa je onakva kakav je njezin voditelj.»

Analitičar treba imati u što većem stupnju ostvaren svoj identitet.
To znači da osnovne karakteristike njegove osobe u privatnim (prijateljskim i sl.) odnosima, kao i u profesionalnim terapijskim odnosima, trebaju biti vrlo sukladne.
On bi se i u privatnim i u profesionalnim odnosima trebao osjećati dobro.
Njegovi bi se osjećaji trebali moći lako pobuditi. On ih treba moći točno prepoznavati, razumijevati, testirati njihovu adekvatnost i procjenjivati moguće načine reagiranja na osnovi dobrog poznavanja svoje osobnosti i procjeni vanjskog realiteta.
Odnos prema samome sebi treba biti sukladan odnosima koje ima izgrađene sa svojim dobrim prijateljima, a kakve želi izgraditi i gradi sa svojim pacijentima.
Ono što traži od samoga sebe pokušat će razvijati i postupno očekivati i od svojih pacijenata, da i oni postaju sposobni za sve veće zahtjeve prema sebi koji im neće padati teško.


To se neće događati po nekom pigmalionskom ili drugom narcističnom tipu odnosa, nego građenjem dobrih vrijednosnih vanjskih odnosa koji će utjecati na promjene unutrašnjih. Osnovne točke oslonca za gradnju ovakvih odnosa bile bi: iskrenost, povjerenje, sposobnost vraćanja sebi umjesto projiciranja u druge, jačanje kontejnerske sposobnosti, toleriranje frustracija, itd.

Izvorište ovih osobina koje treba u terapijskom procesu razvijati i na koje se treba oslanjati, može se nalaziti jedino u zrelom analitičarevu egu i pravom selfu, koji su pokretači kormila analitičareve osobnosti i svih odnosa na koje on vrši utjecaj i u kojima sudjeluje.

Za analitičarevu osobnost vrlo je važna osobina i osjećaj odgovornosti. Ona mu ne treba biti naporna ili teška obveza. Štoviše, on odgovornost treba doživljavati kao nešto posve prirodno (ego sintomo). Ona ne treba imati veze sa zahtjevima strogoga superega, nesvjesnim osjećajem krivnje, itd. jer takva odgovornost je samo faktička i predstavlja odgovornost neodgovornih.

Analitičareva odgovornost treba izvirati iz dobro riješenih internaliziranih objektnih odnosa, iz čega proizlazi i dobro integrirano stanje nagonskih pulzija.

Kao svjedok da su se poželjni procesi u analitičarevoj osobi odigrali na poželjan način, stoji dobra empatijska sposobnost.

Ilustracije radi, bilo bi dobro nabrojiti neke poželjne osobine analitičareve osobe. Mislim kako ne treba posebno naglasiti da nema nikakve razlike radi li se o grupnom analitičaru ili onom koji se bavi individualnom analizom. Pravljenje takve razlike svelo bi ovako važno pitanje na formalno.

Dakle, bitne poželjne osobine analitičareve osobe bile bi:

a) Analitičar treba biti dobar model za identifikaciju. Ovo bi značilo da analitičar treba moći predstavljati dobar transferni objekt.
b) Treba imati dobro razvijenu intuiciju. Poznato je da se u mnogim situacijama u analizi nailazi na mjesta od kojih se može kretati u različitim smjerovima. Drugim riječima, jedna situacija sadrži brojne mogućnosti nastavaka. Naročito je u grupi to često vidljivo.
Podsjetit ću na situaciju kada npr. pet članova grupe različito asocira na jedan san. Svaka od asocijacija je vrijedna, jer pokazuje i otvara jedno viđenje. Svaka asocijacija može manje ili više sadržavati projektivni dio i onaj koji je grupni. Što odabrati? Uz iskustvo i teorijsko znanje, potrebna je intuicija. Oslanjajući se na nju, treba pronaći put koji će voditi k najvrednijim sadržajima za konkretnu fazu rada grupe.
c) Empatija je osobina koja proizlazi iz dobro građenog analitičareva ega. Za razliku od suosjećanja na osnovi nesvjesnih identifikacijskih procesa, suosjećanje iz empatijskih razloga ne dovodi do potpadanja pod utjecaj nagonskih pulzija, zbog čega bi se mogle odmah aktivirati razne obrane, što je odlika kontratransfernih osjećaja.
Osoba s empatijskom sposobnošću može osjećati, suosjećati, ali je kadra pružiti putove za rješenja i započeti borbu s nezrelim dijelovima osobe koji stoje pod uplivom težnji za brzim nagonskim rješenjima. Ta borba se sastoji od traženja zrelog ega da automatski obrambeno ne potpadne pod utjecaj nagona.

d) Analitičar ne bi smio biti pretjerano narcističan. On treba željeti da liječi i dajući to drugima, da i sam tako dobiva. Za potrebu da liječi i želju da izliječi ne smije biti vezan imperativ kako on mora biti uspješan. Analitičar treba biti kadar podnijeti mogući neuspjeh jer jedino tada, s tom razvijenom moći, on može biti uspješan.
e) Analitičar treba imati dobar sadržavajući kapacitet. Ova osobina je u vezi s dobro konstituiranim intrapsihičkim objektnim svijetom.
Iz toga proizlazi čvrsta ego struktura, koja – kada je povezena s iskustvom u radu – omogućava dobru analitičarevu kontejnersku ulogu.
Dobro građen analitičarev unutrašnji objektni svijet omogućava da se ta pouzdanost projicira i njom se nesvjesno investira pacijent.
Analitičar ga nesvjesno investira svojim povjerenjem, koje u njega projicira i svojim terapijskim optimizmom, slično prosječno dobroj majci koja svojim njegujućim optimizmom svoje dijete investira povjerenjem i vlastitim dobrim.
Na nesvjesnu analitičarevu investiciju dobrog nadanja i ufanja pacijent dugo ne reagira, jer je to začuđujuća nepoznanica u njegovu iskustvu.
Kasnije pacijent reagira pokušavajući vratiti stare objektne odnose, čeznući za lošim internaliziranim objektnim odnosima.
On dugo provjerava nove tipove odnosa koje analitičar ustrajno i jedino može nuditi.
Pod jakim je utjecajem svojih loših introjiciranih objekata i zato pokušava nove ponuđene odnose uništiti svojom agresijom.
Analitičar treba imati dobro građen ego, koji svojim sadržavajućim kapacitetom može izdržati agresiju pacijenta.
Treba reći da su prvobitna iskustva ovakvih pacijenata bila takva da su u njih njihovi prvi objekti investirali vlastite loše dijelove, braneći se i sami tako od svojih loših introjekata. Budući da su nesvjesno investirali pacijente svojom agresijom, zbog krivnje su ih nesvjesno i štitili od nje.
Tako su ta zaštićivanja prvi pacijentovi objekti kao i sami pacijenti smatrali libidnim.
Dobivena je kriva predodžba ljubavi koja je izjednačena s obranom pretjeranog zaštićivanja.

f) Analitičar treba imati dobru toleranciju na frustracije. Ova osobina u vezi je i s prethodno opisanom sposobnošću za sadržavanje.

g) Analitičar treba biti iskren i tu važnu osobinu treba njegovati i kod svojih pacijenta. Na taj način se postupno stvara sve veće i veće povjerenje, što je neophodna klima za odvijanje svakog dobrog odnosa.

Osnovni pokazatelj da li je analitičar imao u dovoljnoj količini razvijene ove poželjne osobine, bit će postignuto zdravlje pacijenata.

Analitičareve osobine (o kojima je bilo riječi) razvijaju se postupno: učeći pacijente i učeći od njih.


Literatura:

- Gruden V. PSIHOTERAPIJA. Med.naklada, Zagreb, 1992.

- Eduard Klain i suradnici. GRUPNA ANALIZA /grupna analitička psihoterapija/. Med.naklada-Zagreb, 1996, 116-128.

-