Slavoj Žižek: Psihoanaliza nam je danas potrebnija nego ikada

Boris Perić: Sigmund Freud: Što je ostalo od psihoanalize?

Jutarnji list Datum objave 06.05.2006 09:25

Slavoj Žižek: Psihoanaliza nam je danas potrebnija nego ikada

Slavoj Žižek, jedan od vodećih svjetskih filozofa, ekskluzivno za Jutarnji list piše o aktualnosti Freudovih teorija i metoda u današnjem vremenu.

Posljednjih se godina proširio novi val trijumfalističkih izjava o smrti psihoanalize: napretkom znanosti o mozgu napokon je stavljena gdje je cijelo vrijeme pripadala, u podrum predznanstvenih opskurnih istraživanja skrivenih značenja, uz religijske ispovjednike i tumače snova.
Prije stotinu godina Freud je locirao psihoanalizu u niz triju sukcesivnih ponižavanja čovjeka, tri “narcističke bolesti”, kako ih je nazvao.
Prvo, Kopernik je dokazao da se Zemlja okreće oko Sunca i tako nas, ljude, lišio središnjeg mjesta u svemiru. Zatim je Darwin izveo naše podrijetlo iz obične evolucije i tako nas lišio privilegiranog položaja među živim bićima. Konačno, kad je Freud iznio na vidjelo prevladavajuću ulogu podsvjesnog u psihičkom procesu, postalo je jasno da naš ego nije gazda čak ni u svojoj vlastitoj kući.
Danas, stotinu godna poslije, pojavljuje se drukčija slika: izgleda da posljednja znanstvena otkrića dodaju ovom još niz dodatnih ponižavanja. Naš je um zapravo stroj za obradu podataka, naš osjećaj slobode i samostalnosti je samo “korisnička iluzija” tog stroja... Posljedično, i u skladu s današnjom znanošću o mozgu, čini se da sama psihoanaliza, daleko od toga da se bude subverzivnim, pripada tradicionalnom humanističkom području i pod stalnom je prijetnjom poniženja.

Je li, dakle, danas psihoanaliza staromodna? Čini se da jest, na tri međusobno povezane razine: (1) onoj znanstvenog znanja, gdje se čini da kognitivističko-neurobiološki model ljudskog uma nadomješta freudianski model; (2) onoj kliničko psihijatrijskoj, gdje psihoanalitički tretman ubrzano ustupa pred kemoterapijom i bihevioralnom terapijom; (3) onoj socijalnog konteksta, gdje se slika društva koje obavlja represiju nad pojedinačnim spolnim nagonima ne čini više vjerodostojnom u odnosu na prevladavajuću hedonističku permisivnost.

Tumačenje snova

Ipak, u slučaju psihoanalize pogrebno je slovo možda ipak malo preuranjeno, jer se spominje pacijent koji još ima dug život pred sobom. Nasuprot “očitim” istinama Freudovih kritičara, trebalo bi inzistirati na tome da je upravo danas došlo vrijeme psihoanalize i da su Freudov ključni uvidi ostvarili svoju punu vrijednost. Tradicionalno, očekivalo se da psihoanaliza omogući pacijentu da nadiđe prepreke koje ga/nju sprečavaju da ostvari normalan spolni užitak: ako ne možeš “doći do toga”, idi analitičaru, on će ti omogućiti da se oslobodiš svojih inhibicija. Danas, kad smo sa svih strana bombardirani različitim verzijama naloga “Uživaj!”, od izravnog užitka u spolnom činu do užitka u profesionalnom ostvarenju ili duhovnom buđenju, trebalo bi se pomaknuti prema radikalnijoj razini: psihoanaliza je danas jedini diskurs u kojem je dopušteno ne uživati - ne na način da “nije dopušteno uživati” ili da je zabranjeno, nego je, pak, oslobođena od presije za uživanjem. Nigdje ova paradoksalna uloga psihoanalitičke intrepretacije nije jasnija nego u slučaju snova.
Na samom početku “Tumačenja snova” Freud nudi tumačenje svojeg sna o “Irminoj injekciji “. No, upravo ondje nailazimo na prvo veliko iznenađenje: Freudovo nas tumačenje tog sna podsjeća na staru sovjetsku šalu na Radio Erevanu (“Je li Rabinovič osvojio novi automobil na državnoj lutriji? U principu, da. Samo, to nije bio automobili, nego bicikl, nije bio nov, nego star i nije ga dobio, nego mu je ukraden!”):
Je li san ostvarenje spavačeve podsvjesne spolne želje? U principu, da. Samo, želja u snu koji je Freud odabrao da predstavi svoju teoriju snova nije ni spolna niti podsvjesna i, na posljetku, nije ni njegova...Danas, kad nas sa svih strana bombardiraju različitim verzijama naloga 'uživaj', psihoanaliza je jedini diskurs u kojem je dopušteno ne uživati.

San počinje razgovorom Freuda i njegove pacijentice Irme o neuspjehu njezina liječenja zbog inficirane injekcije. Tijekom razgovora, Freud joj prilazi i zagleda se duboko u njezina usta suočavavajući se sa strašnim pogledom na živo, crveno meso. U tom se trenutku nepodnošljive grozote tonalitet sna mijenja, grozota iznenada prelazi u komediju: pojavljuju se trojica liječnika, Freudovi prijatelji, koji, u smiješnom pseudoprofesionalnom žargonu navode mnogobrojne (međusobno isključujuće) razloge zbog kojih Irmino otrovanje inficiranom injekcijom nije ničija krivnja (nije bilo injekcije, injekcija je bila čista...). Dakle, želja sna, “latentna misao” artikulirana u njemu, nije spolna ni podsvjesna, nego Freudova (u potpunosti svjesna) želja da zatre svoju odgovornost za neuspjeh Irmina liječenja. Kako se, dakle, to slaže s tezom o spolnoj i podsvjesnoj naravi želje iznesene u snovima?

Na ovom mjestu treba uvesti ključnu distinkciju: podsvjesna želja sna NIJE latentna misao sna koja je izmještena/prenesena u eksplicitinu teksturu sna, nego podsvjesna želja koja se ucrtava kroz samo iskrivljenje latentne misli u eksplicitnu teksturu sna.

Ovdje leži paradoks Traumarbeita (bavljenja snovima): želimo se riješiti određene tišteće, ali uznemirujuće misli koje smo potpuno svjesni, pa je iskrivljujemo, prebacujući je u hijeroglif sna - no, kroz samo iskrivljavanje sna DRUGA, znatno fundamentalnija želja ucrtava se u san-misao i TA je želja podsvjesna i spolna. Dakle, što je konačno značenje sna? Kao što smo upravo vidjeli, Freud se usredotočio na san-misao, na njegovu “površinsku” (potpuno svjesnu) želju da zatre svoju odgovornost za neuspjeh Irmina liječenja; u Lacanijskim terminima ta želja pripada domeni Imaginarnog.
Postoji još jedna enigma u snu: ČIJU želju san zapravo ostvaruje?

Izbjeći traumu

Neki nedavno objavljeni dokumenti jasno utvrđuju da je stvarni fokus sna bila želja da spasi Fliessa (Freudov blizak prijatelj i suradnik) njegove odgovornosti i krivnje: Fliess je bio taj koji je sprtljao operaciju Irmina nosa i želja sna nije opravdati sanjača (samog Freuda), nego sanjačeva velikog Drugog, tj. pokazati da Drugi nije bio odgovoran za medicinsku pogrešku - ukratko, da car nije bio gol.
Dakle, da, san ostvaruje Freudovu želju - ali samo utoliko što je njegova želja već i želja Drugog (Fliessa). Ukratko, želja ostvarena u snu je prenesena.

Zašto uopće sanjamo? Freudov je odgovor varljivo jednostavan: konačna funkcija sna je omogućiti sanjaču da produlji spavanje. To se često tumači vezanjem uz snove koje sanjamo neposredno prije buđenja, kada neko vanjsko uznemirenje (buka) prijeti da nas probudi. U takvoj situaciji spavač brzo zamisli (u modelu sna) situaciju koja uključuje taj izvanjski poticaj i tako uspijeva produljiti san na neko vrijeme; kad izvanjski poticaj postane presnažan, napokon se budi. Ipak, jesu li stvari uistinu tako pravocrtne?
U drugom snu iz “Tumačenje snova”, umorni otac, koji je proveo noć uz lijes svojeg mladog sina, zaspe i sanja kako mu sin prilazi sav u plamenu te mu se obraća riječima: “Oče, zar ne vidiš da gorim?” Ubrzo zatim otac se budi i otkriva da je prevrnuta svijeća zapalila mrtvački pokrov njegova sina - dim koji je osjetio dok je spavao utjelovio se u snu o gorućem sinu kako bi produljio njegovo spavanje. No, je li se otac probudio kad je izvanjski poticaj (dim) postao prejak da bi se mogao zadržati scenarijem unutar sna? Nije li prije obrnuto? Otac je prvo konstruirao san kako bi produljio svoje spavanje, tj. da izbjegne neugodno buđenje; ipak, ono na što je naišao u snu - doslovce, goruće pitanje, grozna Gespenst (utvara) njegova sina kako mu prilazi - bilo je mnogo nepodnošljivije nego izvanjska stvarnost pa se otac probudio i pobjegao u izvanjsku stvarnost - zašto? Da nastavi san, da izbjegne nepodnošljivu traumu svoje osobne krivnje za sinovljevu bolnu smrt.

Kako bismo dokučili potpuni značaj tog paradoksa, trebalo bi usporediti taj san s onim o Irminoj injekciji. U oba sna postoji traumatski trenutak (pogled na živo meso Irmina grla, vizija sina koja gori); ipak, u drugom snu se sanjač budi u tom trenutku, dok je u prvom snu groza zamijenjena ispraznim prizorom profesonalnih isprika.
Ova nam prispodoba daje konačni ključ za Freudovu teoriju snova: buđenje u drugom snu (otac se budi u realnost kako bi izbjegao grozu sna) ima istu funkciju kao i iznenadna promjena u komediju, tj. naša uobičajena stvarnost ima strukturu ove tako isprazne razmjene koja nam omogućuje da izbjegnemo suočavanje s istinskom traumom.
Poznata je pjesma Prima Levija u kojoj obnavlja traumatična sjećanja iz života u koncentracijskom logoru. U prvoj strofi nalazi se u logoru i sanja o povratku kući, o obroku, razgovoru sa svojim rođacima, kada ga iznenada budi okrutan uzvik poljskog capoa: “Wstawac!” (Ustaj). U drugoj je strofi kod kuće, poslije rata; sjedi za stolom, sit je, priča svoju priču obitelji, kad, iznenada, u njegovu umu bolno odjekne uzvik “Wstawac!”.

Ovdje je ključan obrat odnosa između sna i stvarnosti u dvije strofe: njihov je sadržaj formalno isti, no u prvoj, slatki je san okrutno prekinut realnošću poziva za ustajanjem, dok je u drugoj ugodna društvena stvarnost prekinuta halucinantim (ili, radije, zamišljenim) brutalnim pozivom.

Zašto subjekt nastavlja biti progonjen odvratnim i brutalnim pozivom “Wstawac!”, zašto se taj nalog ponavlja? Ako smo u prvom slučaju imali jednostavno upadanje izvanjske realnosti koja pomućuje san, u drugom slučaju imamo upadanje traumatskog Stvarnog koje pomućuje normalno funkcioniranje same društvene realnosti.
U malo promijenjenu scenariju Freudova drugog sna, može ga se zamisliti kao san u kojem sin, kojeg otac nije mogao spasiti od krematorija, proganja oca prilazeći mu riječima: “Vater, siehst du nicht dass ich verbrenne?”. (Oče, zar ne vidiš da gorim?)Tako otkrivamo Freuda koji je daleko od poslovičnog viktorijanca uhvaćenog u njegovoj represivnoj viziji seksualnosti, Freuda čije vrijeme vjerojatno dolazi upravo u našem “društvu spektakla”, kada je ono što iskušavamo kao svakodnevnu realnost sve više utjelovljena laž.

Za koga je stvarnost

Dovoljno je prisjetiti se interaktivnih igara u cyberspaceu koje neki od nas ne možemo ne igrati, igre u kojima, kao što je često slučaj, neurotični slabić zamišlja sebe kao (ili, radije, prihvaća lik s ekrana) agresivnog macho tipa koji mlati druge ljude i silovito uživa u ženama. Bilo bi prejednostavno reći da taj slabić pronalazi utočište maštajući u cybrespaceu kako bi pobjegao iz svojeg tupog, impotentnog stvarnog života.

Što ako su igre koje igamo u cyberspaceu ozbiljnije nego što smo spremni pretpostaviti? Što ako ja u njima artikuliram agresivno-perverznu srž svoje osobnosti koju, zbog etičko-socijalnih ograničenja, ne mogu ostvariti sudjelujući u stvarnom životu s drugima?
Nije li, u tom slučaju, ono što uprizorujem maštajući u svojem cyberspaceu na neki način “stvarnije od stvarnosti”, bliže istinskoj srži moje osobnosti nego uloge koje preuzimam u kontaktu s partnerima u stvarnom životu?

To je upravo zato jer sam svjestan da je cyberspace “samo igra”, da se u njemu mogu ponašati onako kako si nikad ne bih mogao dopustiti u “stvarnim” kontaktima.
Upravo u tom značenju, kako je to Jacques Lacan postavio, Istina ima strukturu fikcije: ono što se pojavljuje tijekom sanjanja ili čak maštanja, katkada je skrivena istina o onome na zatomljivanju čega se zasniva sama društvena realnost.
U tome leži konačna pouka Freudova “Tumačenja snova”: stvarnost je za one koji ne mogu podnijeti snove.

Sigmund Freud: Što je ostalo od psihoanalize?

Piše: Boris Perić

Nakon Prvog svjetskog rata Freud skicira novu sliku čovjeka, čija se osobnost i ponašanje temelje na njegovu psihoseksualnom razvoju. Ego, suveren u kući duše, dobiva dva moćna sustanara, id i superego, koji remete sklad njegova doma.

Austrija, 1938. Nakon priključenja Hitlerovoj Njemačkoj život za Židove krajnje je neizvjestan. Sigmund Freud svejedno ne razmišlja o napuštanju Beča, u kojem je proveo gotovo 80 godina života. Tek kad mu Gestapo uhapsi kćer Annu, pristaje emigrirati u London. Ponijet će sa sobom i interijer svoje ordinacije u bečkoj Berggasse 19, pa tako, uz antičke umjetnine, i poznati kauč, što ga je proslavio kao terapijsko pomagalo.
Pred odlazak nacisti od Freuda traže potvrdu da nije zlostavljan.
Osamdesetdvogodišnji starac potpisuje traženu izjavu, ali dopisuje i komentar: “Gestapo mogu svakome najsrdačnije preporučiti.”

Humor, napisao je Freud , “temeljni je duševni stav, koji u životnim nevoljama prepoznaje ljudsku nedostatnost i sa smijehom je oprašta”.

Bila je to tek jedna u nizu lucidnih misli kojima će “otac psihoanalize” uzburkati duhove epohe. Manje spektakularna od onih o nesvjesnom, egu ili seksu, pa ipak, jedna od onih koje će mu priskrbiti besmrtnost.

Koliko je Freud aktualan danas, pitanje je kojim će se rado pozabaviti stručnjaci svih provenijencija, kako zagovornici, tako i kritičari Freudovih teorija. Povod je, reklo bi se, banalne prirode: Da nije umro, Sigmund Freud upravo bi navršio 150 godina života.
Šestog svibnja 1856. u gradiću Freibergu, usred najdublje moravske provincije, rođen je Sigismund Schlomo Freud, kao sin osiromašena židovskog trgovca vunom i njegove dvadeset godina mlađe žene. Sigmund je majčin miljenik, nad kolijevkom proreknut mu je uspješan život, u školi postaje najbolji đak u razredu, a sa 17 godina već je student bečkog sveučilišta. Freud želi postati liječnik, predmet njegova zanimanja su “neurastenije”, duševni poremećaji.

Uz pomoć hipnoze, u koju ga upućuju stariji kolege, Freud otkriva: uzroci u pozadini neobičnih psihičkih simptoma gotovo uvijek su potisnute seksualne želje i strahovi. Ali njegova metoda da pacijente uz pomoć šoka sučeli s ranijim doživljajima ne nailazi na dobar odjek.

Teorija seksualnosti

Na posljetku dr. Freud razrađuje terapiju bez dramatičnih učinaka: psihoanalitičku seansu. Pacijent leži na kauču i prepušta se igri vlastitih misli. Liječnik terapeut ga sluša i oprezno tumači njegove izjave. U mješavini intimnosti i distance na površinu izlazi skriveno. Trajanje terapije ne uklapa se ni tada u zahtjeve duha vremena. Freud ne obećava trenutačno izlječenje, već računa sa sporim promjenama u psihičkoj konstituciji pacijenta.

Na početku 20. stoljeća izlazi legendarno “Tumačenje snova”. Knjiga broji 600 stranica, objavljena je 1899., no Freud je smatra “knjigom stoljeća” i inzistira da godina objavljivanja bude 1900. Trećinu života čovjek provede u snu, živeći takoreći drugi život. Nikad ranije nijedan se znanstvenik nije tako iscrpno pozabavio tom temom.
Za Freuda snovi predstavljaju ključ onoga što upravlja našim životom - nesvjesnog - prožetog željama i strahovima iz djetinjstva. U tom kontekstu prvi put se javlja i “Edipov kompleks”, ljubav sina prema majci, mržnja prema ocu kao suparniku, strah od kazne kao izvor poremećaja.
Freud, slažu se biografi, ovime razara tlapnju 19. stoljeća o zdravoj obitelji.

Dio uspjeha Freud duguje katastrofi. U Prvom svjetskom ratu psihički poremećaji postaju masovni fenomen. Stari poredak društva i obitelji razoren je.

Psihoanaliza predstavlja sad onu duhovnu tendenciju koja odgovara okolnostima suvremenog svijeta.

Tijekom dvadesetih godina diljem planeta osnivaju se psihoanalitička udruženja i pokreću časopisi, intelektualci poput Thomasa Manna i Stefana Zweiga ne skrivaju oduševljenje “otkrivačem nesvjesnog”.Koncept nagona smrti, razrađen u knjigama “Onkraj principa ugode” (1920.) i “Ego i id” (1923.), posljedica je Freudova nastojanja da pod dojmovima ratne katastrofe pronađe teoriju koja bi bila u stanju objasniti fenomene rata, masovnog ubijanja, ali i sadizma, mazohizma te prisilnog ponavljanja radnji.

Tako će Freud 1933. u pismu Albertu Einsteinu pod naslovom “Čemu rat?” napisati da je ubijanje neprijatelja nagonska sklonost, koja predstavlja protutežu onom nagonu koji želi održati život. I jedan i drugi nagon podjednako su neophodni, jer iz njihova zajedničkog i uzajamnog djelovanja proizlaze sve pojave u životu.

Poznati Freudov kauč u sobi za psihoanalizu
Najviše prašine diže se za Freudovom teorijom ljudske seksualnosti, koju temelji i na svojim iskustvima. Kao dječarac od sedam-osam godina mali Sigi ugledao je oca i majku pri spolnom aktu. Ta “pra-scena”, kako će je kasnije nazvati, pomućuje odrastanje, a može odvesti i ravno u neurozu, kao što je slučaj s “čovjekom vukom”, jednim od najrazvikanijih doktorovih pacijenata.

Knjiga “Tri ogleda o seksualnoj teoriji” (1905.) odjeknula je poput dinamita: čovjek je, tvrdi Freud, od rođenja seksualno biće. Dijete, tijela sastavljenog od erogenih zona, u pubertetu postaje odrastao čovjek, voljan i sposoban za razmnožavanje. Ali granica prema patološkom razvoju nije nimalo kruta. U svakom dobrom građaninu drijema perverzija, Freud je definira kao “seksualno ponašanje koje ne služi razmnožavanju”.
U pojedinostima Freudova seksualna teorija možda i ne predstavlja odveć originalno otkriće, epohalna je, međutim, sinteza.

Nedugo nakon rata Freud skicira novu sliku čovjeka, čija se osobnost i ponašanje temelje na njegovu psihoseksualnom razvoju. Ego (ja), prema uvriježenoj predodžbi i vlastitoj iluziji suveren u kući duše, dobiva dva moćna sustanara, id (ono) i superego (nad-ja), koji remete sklad njegova doma.

Id gospodari podrumom, tu caruje nesvjesno i divljaju nagoni, superego obitava u potkrovlju, njegova domena je savjest; dobro, istina i ljepota. Ego, koji većina ljudi poistovjećuje s osobnošću, živi stiješnjen na srednjem katu, zidovi su porozni, akustika snažna: odozgo i odozdo, danomice i bez prestanka, dopiru do njega glasovi sustanara. Sigmund Freud, njegova majka Amalia i supruga Martha
Sigmund Freud, sad već iskusan promatrač duše, stekao je uvid u sva tri kata te čudesne zgrade. Saznanja stečena dugogodišnjim terapijskim radom objavio je u tekstu “Ego i id”, kojim je stručna javnost uglavnom zgrožena.
Tekst provocira prije svega racionaliste: predmet smutnje pritom je id - tiranin, koji terorizira ego, ne mareći pritom za razum i moral, propise i naređenja. S pomišlju da bi taj podrumski smutljivac mogao manipulirati razumom ili čak ovladati njime, poklonici uma teško se mire. Id, nastavlja Freud, želi samo jedno: izravno zadovoljenje svojih potreba i u tome se oslanja na nagonske energije “libido” (seksualna energija) i “destrudo” (nagon uništenja).
Srećom, id ima snažnog suparnika u superegu, instanci koja predstavlja vrijednosti i norme, ideale i moralne principe, koji se usvajaju od najranijeg djetinjstva. Superego promatra ego i podržava ga u okršajima s impulzivnim nasrtajima ida.
Freudove teorije nikog ne ostavljaju ravnodušnim, nailazeći na zagovor, ali i na odbijanje. Njemački filozof Karl Jaspers psihoanalizi će predbaciti “totalitarni karakter”, jer “ljudskost u cjelini” nastoji objasniti “teorijom nagona, oslonjenom na malen broj pretpostavki”, dok će njegov kolega Theodor W. Adorno u njoj prepoznati jedinu kritičku znanost koja “ozbiljno istražuje subjektivne uvjete objektivne irealnosti”.
Najzadrtije neprijatelje bečki psihijatar, poput druge dvojice židovskih genija, Einsteina i Marxa, dobiva među nacistima. “Protiv precjenjivanja nagonskog života koje izjeda dušu, a za plemstvo ljudske duše, predajem vatri spise Sigmunda Freuda!”, urlaju Goebbels i njegovi pomagači na spaljivanju knjiga koje je Freud pratio iz svojeg londonskog egzila, gdje je, zbog teške bolesti raka nepca, umro nakon ukupno 33 operacije 23. rujna 1939.

Sveprisutnost Freuda Danas, više od 60 godina kasnije, nameće se pitanje što je preostalo od Freuda.

Njegove teorije mijenjane su ili prerađivane u skladu s daljnjim razvojem psihoanalize, ali čitanje njegovih djela i dalje zrači jednakom fascinacijom kao nekoć. Zašto? Freud je zabavan.
Njegov istraživački duh obuhvaćao je čitave svjetove, svejedno je li se bavio incestnim tabuom (Totem i tabu, 1913.), religijom (Budućnost jedne iluzije, 1927.), interpretacijama Michelangelova Mojsija ili odnosom viceva spram nesvjesnog.
Mnogi opisani snovi i prikazi slučajeva iz Freudove psihijatrijske prakse čitaju se poput novela na kojima bi mu pozavidjeli mnogi pisci. Osim toga, Freud piše o fenomenima koji nas se i danas tiču.
Ako je seksualnost, kao što tvrde kritičari, kod Freuda i bila precijenjena, kako to da je u doba interneta “seks” najčešća riječ koja se diljem svijeta upisuje u pretraživače?
“Je li Freud ipak bio u pravu”, zapitao se prije godinu dana i njemački tjednik Der Spiegel, predstavljajući aktualne rezultate istraživanja mozga koji potvrđuju Freudove postavke.
Do danas se lome koplja oko toga treba li psihoanalizi uopće priznati status znanosti.
Bečki liječnik i nobelovac Julius Wagner-Jauregg (1857. - 1940.) okarakterizirao ju je kao “metodu uz pomoć koje liječnik može nekoliko godina živjeti od jednog pacijenta”. Kritičari predbacuju da psihoanaliza nije nimalo učinkovita u usporedbi s drugim metodama terapije, jače usmjerenim na aktualni konflikt.“
U prilog mu ipak ide činjenica da je čitavo duševno događanje nastojao obuhvatiti kao živu cjelinu, sa svim željama, nadama i strahovima te s brdom životnih iskustava što ih svaki čovjek nosi sa sobom”, naglašava britanski liječnik Mark Solms, jedan od najznačajnijih predstavnika neuropsihoanalize.
Ta relativno mlada disciplina pokušava spojiti mehanizme nesvjesnog kako ih je postulirao Freud - poput potiskivanja ili skrivenog ispunjavanja želja u snu - sa spoznajama i metodama suvremenog istraživanja mozga.

“Poznati psihijatar doduše nije izumio nesvjesno, mnogo prije njega tu su instancu spoznali šamani, vračevi i iscjelitelji, ali on je od nesvjesnog prvi put napravio predmet znanstvenog istraživanja i prvi put formulirao fundamentalnu njegovu ulogu u ljudskom razvoju”, dodaje Alfred Pritz, rektor privatnog sveučilišta “Sigmund Freud” u Beču.
U gotovo svakoj životnoj situaciji danas nailazimo na freudovski princip rasvjetljavanja nesvjesnih razina ljudske psihe, od odgoja djece sve do reklama. I kauč, kao analitičko pomagalo, danas još uvijek igra značajnu ulogu, naglašava Pritz: “Na kauču se mnogo jednostavnije mogu iznositi stvari zbog kojih se osjeća sram.” Veći dio psihoterapija provodi se danas, međutim, sjedećki.
Freud je danas prisutan i u svakodnevnom govoru. Kod oružja ili skupih automobila, ako se njima služe nama nesimpatični muškarci, rado ćemo govoriti o “falusnom nadomjestku”, dok će za leđima tajnice koja neprestance žvače vrh olovke kolege zlurado pametovati kako “nije prevladala oralnu fazu”. Svatko je brz na takvim primjedbama a da možda nije ni svjestan da se sve one, poput rado citiranog Edipova kompleksa ili često osporavane “zavisti za penisom”, svode na teorije Sigmunda Freuda.

Poznat kao Hitler, ali manje poznat od Kennedyja

Jubilarna “Freudova godina” u Austriji se, po mišljenju mnogih, odvija u sjeni Mozartove. Prije mjesec dana austrijski mediji predstavili su rezultate ankete o percepciji i poznatosti Sigmunda Freuda među Austrijancima.

Prema anketi, četvero od deset Austrijanaca zna razlog obilježavanja “Freudove godine” - 150. obljetnicu njegova rođenja.
Ime Freud gotovo svakome nešto govori: sa 99 posto “otac psihoanalize” izjednačen je po stupnju poznatosti s Adolfom Hitlerom (ispred njih samo su Einstein, Kennedy i majka Tereza, dok, primjerice, za C. G. Junga zna 39 posto ispitanika).
Većina ispitanika s Freudom povezuje teme kao što su nesvjesno, san ili seksualnost (po 59 posto), dok ih je 46 posto trijadu “ego, id, superego” prepoznalo kao Freudovu tvorbu. Trećina ispitanika smatra da se Freudu u Austriji ne poklanja dovoljno pažnje, dok čak petina kauč asocira s psihoanalizom.

Kronologija
1856. Sigmund Freud rođen je 6. svibnja u Freiburgu.
1860. Obitelj se seli u Leipzig, a zatim u Beč, gdje Freud živi do 1938.
1873. Odlučuje se za medicinu.
1879. Služenje vojnog roka.1880. Upoznaje Marthu Bernays.
1881. sa 25 godina postaje doktor medicine.
1882. Počinje s radom u bečkoj općoj bolnici
1884.Istražuje djelovanje kokaina.
1885. Studijsko putovanje u Pariz. Kod neurologa Jean-Martina Charcota upoznaje se sa slučajevima histerije, hipnozom i sugestijom.
1886. Otvaranje privatne prakse. Brak s Marthom Bernays, koja že mu roditi tri sina i tri kžeri. Neuspjeh kokainske terapije. Nakon povratka u Beč bavi se hipnotičkom sugestijom.
1890. ‘Teorija neuroza’: u pozadini neuroza kriju se seksualni poremećaji.
1893. Zajedno s Breuerom objavljuje ‘Privremena saopćenja’, kasniji uvod u ‘Studije o histeriji’. Prvo formuliranje seksualne teorije snova.
1894. ‘Studije o histeriji’, vrhunac i kraj suradnje s Breuerom.
1895. S fiziologije prelazi na psihologiju.

1897. ‘Otkriva’ Edipov kompleks i moć fantazija.
1899/1900. ‘Tumačenje snova’. Loš odjek.
1901. ‘O patologiji svakodnevnog života’.
1902. Postaje izvanredni profesor i okuplja oko sebe prve učenike.

1908. Početak suradnje s C. G. Jungom.

1909. Međunarodni proboj freudovske analize.

1912. Prve trzavice između Freuda i Junga. ‘Totem i Tabu’.
1913. Prekid suradnje s Jungom.

1915. Tri metapsihološka ogleda: ‘Nago i nagonske sudbine’, ‘Potiskivanje’ i ‘Nesvjesno’.

1916. ‘Žalost i melankolija’.

1918. Psihoanalitički kongres u Budimpešti na temu liječenja ratnih neuroza.

1920. Redovna profesura. ‘Onkraj principa ugode’.
1921. ‘Masovna psihologija i analiza ega’.

1923. Kod Freuda je ustanovljen rak nepca. ‘Ego i id’. Do smrti se podvrgava nizu operacija, nakon kojih nije izliječen.
1930. Freud prima Goetheovu nagradu grada Frankfurta na Majni. ‘Nelagoda u kulturi’.

1931. ‘O libidonoznim tipovima’, ‘O ženskoj seksualnosti’.
1932. Prepiska s Einsteinom na temu ‘Čemu rat?’.
1933. Hitler preuzima vlast. Spaljuju se Freudove knjige.

1938. Priključenje Austrije nacističkoj Njemačkoj. Freud bježi preko Pariza u London.

1939. Nakon što zbog rana može spavati samo još pod mrežom za komarce, Freud liječnika moli smrtonosnu dozu morfija. 23. rujna umire.

1971. U Freudovu stanu i ordinaciji u Beču (Berggasse 19) uređuje se muzej.