MEDICINSKA ETIKA I MEDICINSKO PRAVO

Pripremile: mr.sc. Elvira Koić i Nataša Simeunović, Virovitica

prema:
- Kaličanin, P. (1999): Medicinska etika i medicinsko pravo, Institut za mentalno zdravlje, Beograd

- Ethics Guidelines of the American Psychological
GENERAL PRINCIPLES

- ETIKA GRUPNE ANALIZE I PSIHOTERAPIJE
AGPA and NRCGP Guidelines for Ethics
Američka udruga grupnih psihoterapeuta, Etički vodič
Vodič za praksu grupne psihoterapije i model etičkog ponašanja grupnog psihoterapeuta (Revised, February 2002)

prim.dr.sc. Miroslav Goreta: O odgovornosti psihoterapeuta

Hipocrates

Hipokratova etika
Pojam ETIKA seže u daleku prošlost, još u vrijeme Hipokrata, grčkog liječnika i medicinskog pisca iz četvrtog stoljeća prije naše ere.
Hipokratu je pri liječenju vrhovni princip: "koristiti ili barem ne škoditi"!
Taj princip je temelj visoke etike koja se odražava u Hipokratovom odnosu prema njegovim bolesnicima. Interes i dobrobit bolesnika mu je prvenstveni i glavni cilj svega liječničkog rada i njegovih nastojanja. Neprolazna je Hipokratova zasluga što je položio temelje liječničkoj etici koja je gotovo neizmijenjena zadržala svoje značenje i svoje vrijednosti do današnjeg dana. On je prvi odredio i kodificirao etičke principe kojima se mora liječnik rukovoditi u vršenju svoga zvanja te je dao ne samo moralne zakone kojima je podvrgnut liječnik u svom radu, nego je detaljno opisao i način ponašanja s bolesnikom, uključujući i način razgovora i odijevanja. Najljepše su ti etički principi formulirani u slavnoj Hipokratovoj zakletvi, koja se nalazi na čelu njegovih djela i kojom su se zaklinjali i još se uvijek zaklinju svi oni koji se posvećuju liječničkom zvanju.

HIPOKRATOVA ZAKLETVA

Kunem se Apolonom liječnikom, Asklepijem, Higijeom i Panakejom, svim bogovima i božicama, zovući ih za svjedoke, da ću po svojim silama i savjesti držati ovu zakletvu i ove obveze.
Svoga ću učitelja ovog umijeća štovati kao svoje roditelje, davat ću mu što mu u životu bude potrebno, njegovu ću djecu držati svojom braćom, a budu li htjeli učiti ovu umjetnost, poučavat ću ih bez ugovora i plaće. Puštat ću da sudjeluju kod predavanja i obuke i u svem ostalom znanju, moja djeca i djeca mojega učitelja. Učit ću i đake koji se budu ugovorom obvezali i ovom zakletvom zakleli, ali nikoga drugog.
Svoje propise odredit ću po svojim moćima i znanju na korist bolesnika i štitit ću ga od svega što bi mu moglo škoditi ili nanijeti nepravdu.
Nikome neću, makar me za to i molio, dati smrtonosni otrov, niti ću mu za nj dati savjet.
Isto tako neću ženi dati sredstvo za pometnuće ploda.
Čisto ću i pobožno živjeti i izvršavati svoju umjetnost.
Neću operirati bubrežne kamence, nego ću to prepustiti drugima, koji se time bave.
U koju god kuću stupim radit ću na korist bolesnika, kloneći se hotimičnog oštećivanja, a osobito zavođenja žena i muškaraca, robova i slobodnih.
Što pri svojem poslu budem saznao ili vidio, pa i inače, u odnosu s ljudima, koliko se ne bude smjelo javno znati, prešutjet ću i zadržat ću tajnu.

Budem li održao ovu zakletvu i ne budem li je prekršio, neka mi bude sretan život i uspješna umjetnost, neka steknem slavu i ugled kod ljudi do u daleka vremena; prekršim li ovu zakletvu i zakunem li se krivo, neka me zadesi protivno.

Etika je grana filozofije koja određuje razliku između dobrog i lošeg ponašanja odnosno postupaka, tj. etika je znanost o moralu.

Medicinska deontologija proučava i uspostavlja dužnosti i obveze zdravstvenih radnika.
Tako je velikim dijelom kontekstualna s medicinskom etikom, a posebno zdravstvenim pravom. Medicinska deontologija pokriva moral i pravne dužnosti zdravstvenih djelatnika.
Medicinska etika dio je bioetike s društvenim i biologijskim komponentama u jednakim dijelovima.
Medicinska deontologija se osniva na dva kamena temeljca: jedan je medicinska etika, a drugi zdravstveno pravo ili pravni normativi koji reguliraju rad na zaštiti i promidžbi zdravlja. Medicinska etika prekriva ne samo bioetičke principe, nego također jurisprudencijske norme i pravila što reguliraju rad na medicinskom polju.

Hrvatska udruga za zdravstveno pravo i etiku nedavno je osnovana u Splitu, Hrvatska, a autori ovog članka su članovi te udruge i njenih tijela, izvršnog i stručnog vijeća.

Naime, termin i pojam zdravstva koji je opisan i izvoran, daleko je sveobuhvatniji od onoga što se shvaća pod medicinom, te sadrži u sebi naglaske na društvenim i pravnim konotacijama i ingredijentima, jer se radi o važnoj socijalnoj djelatnosti, dok medicina ima svoje biološke, somatske, organske, morfološke komponente i elemente.
Medicini se mora, kao društvenoj djelatnosti zdravstva, posvetiti vanjski nadzor određene socijalne zajednice. Dakle, onaj s pravne strane.
Stoga postoji ministarstvo zdravstva, a ne “ministarstvo medicine”.
Proširenjem djelokruga odgovornosti i mogućeg hazarda u raznim oblastima (super- i sub- specijalizacije dijagnostike, terapije, profilakse, re/integracije,re/habilitacije, re/konvalescencije), morala se razviti i teorija, a ista uvesti i implementirati u praksu ZP.
Ukorak je išlo i povećanje laičkog znanja o medicini i njenim zahvatima koji su katkada dvosjekle prirode, te su učestale žalbe pa i tužbe na neke procedure, po/greške, propuste, krivnje...
Sva takva pitanja zahtijevaju uplitanje i reguliranje stanja i procesa i s pravne strane.
Promatrano iz pozicija onosa čimbenika sustava zdravstva, odnos liječnika i bolesnika povijesno je bio odnosa subjekta s objektom.
Već je antipsihijatrijski pokret tu relaciju izrazio u rečenici: “Kraepelin gleda gorilu u kavezu, ali i gorila gleda Kraepelina!”.
Dakle, neminovno je došlo do uspostave odnosa subjekta sa subjektom kao jednakog s jednakim i onda kada nisu u istim pozicijama.
Također ne treba zaboraviti kako i sam bolesnik može biti odgovoran za neke svoje bolesti i poremećaje koje sam sebi uzrokuje ( nikotinizam, narkomanija, alkoholizam, pretilost...).

Nadalje, kod svake zdravstvene usluge potreban je maksimalno suradljiv odnos (dobar tansfer, uvid u kontratransfer supervizijom, i komplijansa između liječnika i “njegovog” pacijenta), kao i činjenica o uvažavanju uzajamnog i međusobnog digniteta, samopoštovanja i cijenjenja drugog u potrebi da se interpersonalno poštuju, zadrže svoju autonomnost i samoodređenje.
Medicina duboko zalazi i u tijelo i u dušu, u samo biće i bitak života bolesnika, ali i zdravog čovjeka, pogotovo u novostvorenim uvjetima posvemašnjeg napretka i uplitanja u svakodnevno zdravlje.
To pokazuju i dokazuju mnogi međunarodni dokumenti, npr.: Havajska deklaracija Svjetske udruge psihijatara iz 1997., usvojena na Havajima 1997. i potvrđena na Generalnoj skupštini Svjetskog psihijatrijskog udruženja (GSSPU)u Beču 1983.; Madridska deklaracija, usvojena na GSSPU 1996.; Principi zaštite osoba s mentalnim bolestima i unaprijeđenja zaštite mentalnog zdravlja (dokument usvojen na Plenarnom sastanku UN 1991.).
Ti su dokumenti temeljeni na slijedećim načelima: temeljne slobode i ljudska prava, zaštita maloljetnika, život u zajednici, utvrđivanje postojanja duševne bolesti, medicinsko istraživanje, povjerljivost – tajnost, uloga zajednice i kulture, standardi zaštite, liječenje, medikacija, suglasnost za liječenje, informiranost o pravima, prava i uvjeti u institucijama za duševno zdravlje, resursi za duševno-zdravstvene institucije, načela prijama, nedragovoljni prijam, nadzorni organ, proceduralna zaštita, pristup obavijestima, osuđena lica, žalbe, nadzor i pravni lijek, zaštita postojećih prava.

Suplement načela medicinske etike (APA, 1973) obrađuje odnos psihijatar – bolesnik, izobrazbu psihijatra, ugovornu praksu, vođenje dokumentacije bolesnika.
Havajska deklaracija (WPA, 1997) obrađuje prava i obveze bolesnika i psihijatra, pravo bolesnika na informiranje, informirani pristanak, prisilnu hospitalizaciju itd.MADRID DECLARATION ON ETHICAL STANDARDS FOR PSYCHIATRIC PRACTICE. Approved by the General Assembly on August 25, 1996 and amended by the General Assembly in Yokohama, Japan, in August 2002
APA Code of Ethics? The 2002 Ethics Code went into effect on June 1, 2003. View the 2002 Code online at http://www.apa.org/ethics/code2002.html

The fifth edition of the APA Publication Manual, published before the 2002 APA Ethics Code was approved, contains cites to the 1992 APA Ethics Code. View the 1992 Ethics Code.
Posted here are updates that will make your fifth edition of the APA Publication Manual consistent with the 2002 Ethics Code.

- Sposobnosti duševnog bolesnika za komunikaciju su oštećene pa odgovornost za taj odnos preuzima liječnik.- On mora kontrolirati transfer i kontratransfer, otpor, reaktivne formacije i druge odnosno-psihološke fenomene koji se javljaju u terapijskom odnosu- Psihijatrijski bolesnik ima pravo odbiti liječenje, ali ako on to čini protivno svom interesu psihijatar je dužan poduzeti sve raspoložive mjere kako bi se zaštitilo njegovo zdravlje i okolina pa i po cijenu prisilne hospitalizacije koja je regulirana zakonom. - Bolesnik ima pravo na informaciju, pravo na bolesničku tajnu, zaštitu dokumentacije o svojoj bolesti itd.

Dakle, bioetički i zdravstveno-pravni aspekti unutar psihijatrije mogu se sagledati u slijedećem djelokrugu: dijagnosticiranje psihičkih poremećaja i liječenje duševnih bolesnika; dragovoljni pristanak na liječenje i problemi vezani uz to; prisilni, nedragovoljni prijam u bolnicu i nedragovoljno zadržavanje na liječenju; zaštita građanskih i ostalih prava duševnih bolesnika; krivični postupak i zaštita prava mentalno oboljelih prijestupnika.

Sustav biomedicinskih načela nije, niti može biti, sustav isključivo osobnih vjerovanja ili neobveznih normi.

Podjela biomedicinskih načela, narav načela i potreba za njihovom specifikacijom.

Bio-medicinska načela dijelimo u četiri grupe:
1. poštivanje autonomnosti (načelo koje zahtijeva poštivanje sposobnosti donošenja odluka samostojnih osoba),
2. neškodljivost (načelo koje zahtijeva da se drugima ne nanosi zlo),
3. dobročinstvo (skup načela koja zahtijevaju da spriječimo štetu, omogućimo dobrobit i odmjerimo dobrobit u odnosu na opasnost i cijenu) i
4. pravednost (skup načela koja zahtijevaju ravnomjernu i poštenu raspodjelu dobrobiti, opasnost i cijene).

Liječnička pogreška proizlazi iz pogrešne odluke.

Liječnička krivnja proizlazi iz stručne pogreške (vitium artis), nehumanog postupka ili nemara.

Etičke dvojbe odnosa liječnik-bolesnik:
- obveze i prava liječnika
- prava i obveze bolesnika
- etika terapijskog odnosa

Psihijatrijski bolesnik ima pravo odbiti liječenje, ali ako on to čini protivno svom interesu psihijatar je dužan poduzeti sve raspoložive mjere kako bi se zaštitilo njegovo zdravlje i okolina pa i po cijenu prisilne hospitalizacije koja je regulirana zakonom.
Bolesnik ima pravo na informaciju, pravo na bolesničku tajnu, zaštitu dokumentacije o svojoj bolesti itd.

ISTRAŽIVANJA u psihijatriji.
Informirani pristanak, problem placeba, mora prevladavati interes bolesnika nad interesom struke i znanosti.

Povjerenje i povjerljivost je obveza psihijatra. Privatnost je privilegija.

POJAM PRIVATNOSTI
· Vrste značenja
· jezikoslovno
· pravno, sadržaj pojma
· anonimnost: osobnost
· tajnost: javnost
· zaštita: slobodan pristup, činitelji privatnosti
· osoba, događaj, mjesto, vrijeme, dokument, sadržajzaštita, sigurnost
· sloboda, pravo
· dostupnost, pristup
· podatak, informacija
· dokument, isprava, dokaz
· zbirka podataka, isprava

Bioetika je nastala prije tri desetljeća kao reakcija na zaoštrene moralne dileme do kojih je doveo znanstveno-tehnološki napredak na
području medicine. Medicinska etika više ne uspijeva pokriti sva područja problematike na području zdravlja, bolesti i smrti. Kao odgovor na to
pojavila se nova interdisciplinarna struka – bioetika.

Bioetičko se predmetno područje danas proširilo od moralnih aspekata medicinske prakse i biomedicinskih znanosti do problematike ograničavanja
znanstvenih istraživanja, vrijednosti života i zaštite okoliša, tako da se današnja definicija bioetike podudara s etimologijom naziva “etika života”.

Nova postignuća u tehnologiji i znanosti postavljaju mukotrpna etičko-moralna pitanja, a mogu se podijeliti u tri skupine:

- na početku života: to su pitanja o početku ljudskog, individualnog i osobnog života; genetski inženjering; kontracepcija; pobačaj; prirodno planiranje obitelji
- u naponu života: koja su prava i dužnosti na području zdravlja i bolesti; presađivanje organa prirodnih ili umjetnih sa leša ili od živih; pokusi na zdravim, bolesnim, zatvorenicima…
- na kraju života: pitanje smisla života, patnje, smrti; održavanje života, eutanazija ili umiranje s ljudskim dostojanstvom; definicija i kriterij ljudske smrti

Po ovom konceptu uviđa se da bioetika obuhvaća široko područje klasične medicinske etike i drugih znanosti koje zadiru u pitanja života i
smrti, zdravlja i bolesti, kao što su: biologija, pravo, ekonomija, politika… dohvaćajući sve probleme koji se pojavljuju u svezi s životom.
Osim pitanja o ljudskom životu, bioetika istražuje odnos prema životu općenito, na svim
njegovim razinama. Zahvaća pitanja o pogodnim ili nepogodnim uvjetima života i zdravlja pa se u skladu s tim bave i problemima okoliša i napučenosti, zapravo cjelokupno područje biosfere.

Kao disciplina bioetika sustavno proučava i vrednuje ljudsko djelovanje na području znanosti o životu, zdravlju, bolesti i smrti u svjetlu etičko-moralnih vrednota i načela.

Ako je, kako “viču” novinski članci, Pandorina kutija otvorena, što uraditi da se njen sadržaj iskoristi u korist čovjeka i što tu može učiniti bioetika kao mlada interdisciplinarna mladost, to je tek pitanje vremena.

Raspravljajući o bioetičkim izazovima genetske tehnologije mnogi etičari, filozofi, sociolozi i teolozi spominju biokemičara Erwina Chargaffa
koji je smatrao da je “znanost u 20.stoljeću dva puta prešla granice koje ne bi smjela i oba se puta radilo o problemu jezgre: prvi put atomske, a drugi put stanične”.
Tu nisu sporne granice znanja nego primjena tog znanja u praksi jer čovjek kao jedino(?) moralno biće svijeta mora presuditi (i to sebi
u korist) koje su spoznaje dopuštene a koje nisu.

Uočavajući da se tu radi i o našim životima, jer proces globalizacije na mala vrata ulazi velikim koracima, svi smo se mi našli na raskrižju i
trebamo odlučiti: znanje kao vrlina ili kao nekontrolirana moć?

(SVEUČILIŠTE U SPLITU, STUDENTSKI ZBOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZADRU, "MLADI I 21. STOLJEĆE", PROJEKT: BIOETIKA)