Hipokrat s Kosa (o. 460. pr. Kr.– 380. pr. Kr.)

Prvo pravilo: Primum non nocere ("najprije ne naškoditi");
Drugo pravilo: Ars longa, vita brevis ("život je kratak, a umjetnost je dugovječna").


Hipokrat s Kosa (o. 460. pr. Kr.– 380. pr. Kr.) bio je najpoznatiji antički grčki liječnik. Obično se smatra jednim od najistaknutijih ličnosti medicine svih vremena. Pripadao je školi asklepijada na grčkom otoku Kosu. U djelima kojima mu se pripisuju (Corpus hippocraticum ili "Hipokratovi rukopisi") odvojio je znanost od magije i praznovjerja, skupio i kritički proradio iskustva egipatskih i grčkih liječnika, te se stoga smatra ocem znanstvene medicine.
Hipokrat je smatrao da u razvoju svake bolesti postoje kritični dani. Dobro je opisao kliničke simptome pojedinih bolesti (npr. epilepsije i eklampsije, malarije, epidemijskog parotitisa) i neke kliničke sindrome (lice umirućeg, facies hippocratica).

Hipokrat je iznio pretpostavku da su duševni poremećaji rezultat oboljelog mozga, i da je "sumanut čovjek" zapravo bolestan čovjek. U Hipokratovoj školi detaljno su opisani mozak s dvije polutke, moždane ovojnice, ukršteni moždani sindromi, upala i tumor mozga itd. Na osnovi simptoma Hipokrat nije postavljao dijagnozu, nego prognozu bolesti. Uz medikamente u tretmanu duševnih bolesti (u to vrijeme koristili su se različiti biljni pripravci, opij, kanabis, rauvolfija i druge, empirijski nađene tvari) preporučavao je odmor, dijetu, gimnastiku, a kao najprikladniji lijek - rad.


Insistirao je tome da liječnik mora poznavati uvjete u kojima bolesnik živi. Osnovna mu je misao bila da u liječenju treba poduprijeti prirodne otporne snage ljudskog organizma.


Po Hipokratovu mišljenju, karakteristike tj. temperamenta određuju četiri tjelesna soka od kojih je sastavljen ljudski organizam: sluz (flegmatični), prevaga krvi (sangvinični), žuta žuč (kolerični), crna žuč (melankolični). Zdravlje je dobro miješanje (eukrazija), a bolest je poremećaj u mješavini tih sokova (diskrazija). Takvo mišljenje izvršilo je glavni utjecaj na Galena te kasnije i na srednjovjekovnu medicinu.
Corpus hippocraticum je zbirka oko 60 sačuvanih medicinskih djela, većinom napisanih između 430. pr. Kr. i 200. po. Kr. Tu je zbirku zapravo napisalo nekoliko ljudi s različitim stajalištima možda u aleksandrijskoj knjižnici gdje su se okupili pod Hipokratovim imenom. Nijedan od rukopisa koji je dio Corpusa ne može se smatrati da ga je sam Hipokrat napisao, a najmanje je jednog od njih napisao njegov šurjak Polibije.
Važan je Hipokratov doprinos kirurgiji (repozicija iščašenih udova, operacija empijema). Slavno, starodrevno medicinsko pravilo pripisano Hipokratu je Primum non nocere ("najprije ne naškoditi"); drugo pravilo glasi Ars longa, vita brevis ("život je kratak, a umjetnost je dugovječna"). Pod Hipokratovim imenom sačuvala se i zakletva starogrčkog liječnika – asklepijada; ona sadržava principe liječničke etike, koji i danas imaju svoju vrijednost.


Djela ; Aforizmi ; Instrumenti za učašenje ; O epidemijama ; O zraku, vodi i tlu ; O antičkoj medicini ; O fistulama ; O frakturama ; O hemoroidima ; O ozljedama glave ; O prehrani tijekom akutnih bolesti ; O zglobovima ; O svetoj bolesti ; O kirurgiji ; O čirevima ; Knjiga prognoza ; Zakon ; Zakletva

Corpus Hipocraticum je nastao u Grčkoj između 5. i 3. stoljeća p.n.e., te je on u našoj kulturi izvorna točka svih liječničkih zakletvi i kodeksa. Radi se o 59 djela u kojima se govori o tadašnjim etičkim aspektima medicinskog rada. Njihovu okosnicu, kao i uzor za sastavljanje budućih liječničkih zakletvi čini Hipokratova zakletva:


"Kunem se Apolonom liječnikom, Asklepijem; Higijejom i Panakejom, svim bogovima i božicama, zovući ih za svjedoke, da ću po svojim silama i savjesti držati ovu zakletvu i ove obveze. Stoga ću učitelja ovoga umijeća štovati kao svoje roditelje, njegovu ću djecu držati svojom braćom, a budu li htjeli učiti ovu umjetnost, puočavat ću ih bez ugovora i bez plaće. Puštat ću da sudjeluju kod predavanja i obuke i u svem ostalom znanju moja djeca i djeca moga učitelja. Učit ću i đake koji se budu ugovorom obvezali i ovom zakletvom zakleli, ali nikoga drugoga. Svoje propise odredit ću po svojim silama i znanju na korist bolesnika i štitit ću ga od svega što bi mu moglo škoditi ili nanijeti nepravdu. Nikome neću, makar me za to i molio, dati smrtonosni otrov, niti ću mu za nj dati savjet. Isto tako neću dati ženi sredstvo za pometnuće ploda. Isto ću i pobožno živjeti i izvršavati svoju umjetnost. Neću operirati mokraćne kamence, nego ću to prepustiti onima koji se time bave. U koju god kuću stupim, radit ću na korist bolesnika, kloneći se hotimičnog oštećivanja, a osobito zavođenja žena i muškaraca, robova i slobodnih. Što po svojem poslu budem saznao ili vidio, pa i inače, u saobraćaju s ljudima, koliko se ne bude javno smjelo znati, prešutjet ću i zadržati tajnu. Budem li održao ovu zakletvu i ne budem li je prekršio, neka mi bude sretan život i ugled ljudi do u daleka vremena; prekršim li ovu zakletvu i zakunem li se krivo, neka me zadesi protivno."


Tijekom povijesti ova se zakletva često mijenjala, ali je na kongresu Međunarodnog saveza liječničkih društava u Ženevi 1948. godine ustanovljena konačna zakleta koja se danas koristi, Ženevska zakletva:

"U času kada stupam među članove liječničke profesije, svečano obećajem da ću svoj život staviti u službu humanosti. Prema svojim učiteljima sačuvat ću dužnu zahvalnost i poštovanje. Svoje ću zvanje obavljati savjesno i dostojanstveno. Najvažnija će mi briga biti zdravlje mojega pacijenta. Poštovat ću tajne onog tko mi se povjeri. Održavat ću svim svojim silama čast i plemenite tradicije liječničkog zvanja. Moje kolege bit će mi braća. U vršenju dužnosti prema bolesniku neće na mene utjecati nikakvi obziri vjere, nacionalnosti, rase, političke ili klasne pripadnosti. Apsolutno ću poštovati ljudski život od samog začetka. Niti pod prijetnjom neću dopustiti da se iskoriste moja medicinska znanja suprotno zakonima humanosti. Ovo obećajem svečano, slobodno, pozivajući se na svoju čast."