5 MINUTA
(moja prva pjesma, posvećena Danijelu - medicinskom tehničaru )

5 minuta ma što je to?
5 puta TIC TAC i gotovo!
5 MINUTA po 5 MINUTA
prošlo 30 minuta
5 MINUTA po 5 MINUTA
prošlo 10 godina
5 MINUTA po 5 MINUTA
prošlo sve...
Silvija i dalje
sjedi i šuti....
(i puši....)

Silvija 05.05.1999.

OTIŠAO JE ON.....

OTIŠAO JE ON kojeg sam iskreno voljela
OTIŠAO JE ON kojem sam slijepo vjerovala
OTIŠAO JE ON! Otišao je svojim putem
OTIŠAO JE i sretan mu put!

Silvija 18.05.1999.

DOBRO JUTRO

DOBRO JUTRO svima koliko Vas ima!
DOBRO JUTRO Vlasti i onoj maloj lasti!
DOBRO JUTRO Željki i onoj maloj crnoj veseljki!
DOBRO JUTRO velim sama sebi
Jer nitkog nema da mi to poželi!!

Silvija 09.05.1999. 06.30. h VTC

BOLI ME GLAVA

BOLI ME GLAVA
i nek' me nitko ništa ne pita
BOLI ME GLAVA
i već mi se jezik «petlja»
BOLI ME,BOLI
i duša ranjena
BOLI ME,BOLI
I srce od laneta....

Silvija 08.05.1999.

MOJ ŽIVOT JE KAO BAJKA

Jednom davno dok sam bila još jako mala,
sanjala sam da sam pala.
Sa bicikla pala, koljeno ogrebala i zatim jako, jako plakala.
Sanjala sam puno stvari:
More, ribe, delfine i akvari'.
Sanjala samja i tramvaje
U Osijeku, Zagrebu, Splitu....
Sanjala sam (ne biste vjerovali) i
autobuse,podzemnu željeznicu, nadvožnjake, velike zgrade....
i uvijek sam u pisanju «stavljala» (zagrade).
Sanjala sam i princa na bijelom konju.
Lijepe haljine, bal, dvoranu....
ali sam dobila samo crnog princa (na bijelom konju!)
(moja interna šala)
Nakon nekoliko godina dobila sam «malog princa»
Donesla nam ga je «teta roda» u Beču, u Austriji.
Dali smomu ime Antonio.
Svi smo ga od milja zvali TONI.
Ima on još puno nadimaka
ali ON je jednostavno za mene ostao «moj mali princ».
Sada sanjam da ću ipak jednog dana sresti svog
Princa na bijelom konju (svoju srodnu dušu)
da će me poljubiti, uzeti u naručje i da ćemo živjeti sretno do kraja života!
Sada imam 28 god. i nadam se da ću dočekati male prinčeve i princeze od «mog malog princa».
Eto tako Vam je dragi moji (čitatelji) moj život kao bajka.

Silvija 16.10.2005. 07.00h

 

-ČOVJEK PONEKAD U ŽIVOTU MORA SAM DOTAKNUTI DNO KAKO BI SE OPET UZDIGAO PONOSNO I STIGAO DO VRHA.
Kako bi cijenio samoga sebe i ono da on zaista vrijedi!

Silvija 17.09.2005.

SVATKO IMA TAJNU... a moja tajna će ostati samo moja tajna!
Ne vjerujem da će ikada itko saznati kako se netko osjeća kada osjeća ovo što ja osjećam sada.Nadam se da više se nitko neće nikada ni osjećati tako,jer čovjek tada osjeća da je ostavljen i nevoljen a nadasve neshvaćen a najgore je od svega kada se roditelji NE PONOSE svojim djetetom!

Silvija 17.10.2005.

 

SAMA

Ponovno sama,ostavljena od svih
Ponovno sama,sama na ovom svijetu.
Sama,a toliko ljudi,toliko puno ljudi a ja,sama,sjedim.pišem;
Olovka i papir,moji najbolji prijatelji.
Možda je to moja sudbina biti sama i pisati
Pisati ove «žvrljotine» koje se nadam netko će pročitati
pa će mu biti lakše u životu
kada shvati da ima puno dobrih ljudi
na ovom bijelom svijetu i svijetlu.
Svijetlu dana;jer svaki novi dan
Donosi nešto dobro,
svaki novi dan donosi nove dobre ljude i nove dobre prijatelje.

Silvija 23.11.2005. 08.00h

ONA

ONA mi je prva rekla da se moram udebljati.
Inače, gotovo uvijek, usput, ulicom, na raznim mjestima mi razni čudni ljudi
(uglavnom elegantno prepunjeni!)
govore da sam jako i strašno mršava
umjesto da me pozdrave i pitaju kako sam!
To mi je već postalo normalno.
A kada mi je ONA rekla da se moram udebljati,
u sebi sam se nasmijala i pomislila:»ja se moram udebljati?
A baš! Pa daj ženo pogledaj sebe i svoju mršavost, uzmi doma ogledalo pa onda savjetuj druge!»
Kasnije sam počela razmišljati o tome i shvatilada ONA zna jako dobro svoj posao i da zna šta mi govori te da je potpuno u pravu.
Znači trebam se udebljati.
Pokušavala sam ali bezuspješno.
Lako je za reći a teško za napraviti.
Pogotovo zbog toga što sam ja oduvijek tako mršava, k'o zagorski puran!
Zapravoja imam jaku želučanu kiselinu, puno se krećem i ne mogu se udebljati a najbitnije je da se ni ne želim udebljati.
Sasvim dobro mi je sa ovakvom kilažom.
I kad mi drugi put netko bude rekao nešto u stilu: »a joj što si ti mršava,pa jel' ti nešto jedeš!? » moj odgovor će biti: »a joj a ti si predebela!»
(UGLAVNOM MI DEBELE OSOBE TO GOVORE!)

Silvija 17.11.2005.

I eto 2-3 dana sve funkcionira u obitelji savršeno, skladno, idilično, harmonično....
A onda «pljuska»(naravno meni) ovaj put od oca usmena pljuska (a takve su mi najgore i najteže mi «padaju».
Kad god hoću pomoći,napraviti im dobro, učiniti sve što je u mojoj moći odmah imto ne valja, ne cijeni se; nego se još «pljujue po meni» (i po mojim djelima, riječima)
Tako da sam sad' ovaj trenutak odlučila šutjeti, odgovarati samo «službeno», kratko i to tek kada me nešto pitaju a inače ništa drugo neću ni pričati,mogu ja i šutjeti i pisati.
Zato pišem,ovo,što će možda jednog dana pročitati NETKO pa mu možda pomogne u životu (kao što je pomoglo i meni; pročitavši neke knjige od svjetski poznatih pisaca i autora,shvatila sam puno toga i pomogli/le su mi te riječi, ta slova, pisana,tiskana....)
SAMOPOMOĆ je najključnija riječ kod bolesti, pomozi si sam,pa će ti pomoći i Dragi Bog, pa će ti pomoći i drugi dragi ljudi dobrog srca!
Zahvaljujem svima koji mi pomažu da pronađem «svoj put» (pogotovo mojim liječnicima, doktorima a i roditeljima i svima, svima ostalima) i nadam se da ću imati snage, zdravlja i volje da pronadjem PRAVI PUT.

Silvija 18.11.2005. 10.30.h