Odgovori na vaša pitanja

44. Kako dokazati droge?

Konzumacija neke droge dokazuje se testiranjem, koje se može vršiti uzimanjem krvnog uzorka, kose ili tkiva, a najčešće i uobičajeno je testiranje urina test trakama, zbog cijene testova i brzine dobivanja rezultata.
Period detekcije droge u organizmu ovisi o vrsti droge, vrsti testa, učestalosti konzumacije, količini droge koja je konzumirana, tjelesnoj konstituciji, težini tijela, postotku masnog tkiva, metabolizmu i tjelesnoj aktivnosti osobe.

Kod jednokratne konzumacije prisutnost kanabinoida može otkriti u vremenu do 72 sata od konzumacije, a ponekad i do 10 dana. Kod redovite svakodnevne konzumacije kanabisa, prisutnost kanabinoida može se otkriti i nakon 25 dana, a maksimalno nakon 12 tjedana (do tri mjeseca – prema DNK - analizom kose) od zadnje konzumacije jer su kanabinoidi topivi u mastima, pa se zadržavaju u masnim stanicama.
Amfetamini, benzodiazepini i barbiturati se mogu otkriti kroz jedan do tjedan dana, kokain nakon dva do pet dana, LSD kroz jedan do četiri dana, a u kostima i do šest mjeseci. Ecstasy tj. MDMA (3,4-metilendioksi-metamfetamin) i drugi metamfetamini mogu se naći za jedan do četiri dana, a nikotin i nakon dva dana. Opijate, tj. heroin nalazimo nakon tjedan dana, a methadon (Heptanon) i nakon dva tjedna. Steroidi se mogu naći nakon dva do tri tjedna ako su aplicirani oralno, a nakon injekcione primjene i do tri mjeseca.

Standardne test trake apsorpcije droga za urin su relativno jeftine i mogu se nabaviti u ljekarnama. No, uvijek bih preporučila svakom roditelju da mu to bude zadnji način komunikacije sa svojim djetetom. Svakako je prije svega potrebno što više vremena provoditi zajedno, razgovarati i stjecati međusobno povjerenje i poštovanje.

43. Kako netko može udariti svoju majku?

Na žalost, može, mada za takav čin nema opravdanja i društveno je potpuno nedopustivo, u toj mjeri da ostavlja dojam potpunog gubitka samokontrole ili čak rušenja tabua.
Nema bolesti niti ekonomske ili materijalne situacije koja bi opravdala izražavanje svog nezadovoljstva kroz nasilje. Postoje organska oštećenja mozga, određeni oblici epilepsije, psihoza, tumora na mozgu, intoksikacija (alkohol, amfetamini), afektivnih poremećaja, u kojima je prag tolerancije frustracija znatno snižen, pa su bolesne osobe labilnije, lakše "planu" i lakše "okidaju", što ih i dalje ne opravdava.
Jedan od faktora koji dopuštaju agresiju je mentalitet sredine u kojoj se nasilje tolerira i čak potkrjepljuje. Češće su nasilnici muškarci, koji tuku slabije od sebe, najčešće žene i djecu, čime ih drže u ovisnoj poziciji kako bi ispunjavali njegove potrebe.
No ipak, agresivno ponašanje uvijek koriste samo određeni tipovi osoba, najčešće teško poremećenih ličnosti (psihopati), u situacijama frustracija, naročito ako su potaknuti ponašanjem te iste majke ili supruge. Najčešće je u pozadini eskalacija dugo potiskivanih agresivnih osjećaja koji proizlaze iz dugogodišnjih konflikata, identifikacijskih modela u primarnoj obitelji, a sada i okruženja gdje se medijski može svakodnevno gledati nasilje, što smanjuje toleranciju i daje privid bezazlenosti nasilnih čina, minimiziranje i banaliziranje kriterija za dobro i zlo, pravdu i nepravdu.
Ako osoba odrasta u obitelji u kojoj je agresivno ponašanje članova uobičajeno, a osobito ako su agresivni i prema djetetu, ono će se najčešće i samo tako ponašati. Odrastajući u strahu od agresije odraslih, dijete se počinje identificirati s agresorom jer tako smanjuje vlastiti strah. Od agresora poprima model ponašanja u kojem je agresivno ponašanje samo po sebi razumljivo. Fizički zlostavljana djeca najčešće su i sama agresivna prema slabijima od sebe. Taj model ponašanja često zadrže tijekom cijelog života.
Osim pretjerano strogih i obitelji koje djeci ne postavljaju granice u ponašanju, koje su ili pretjerano popustljive ili zanemaruju odgoj također mogu producirati razdražljivu i agresivnu djecu, koja agresivno reagiraju čim se susretnu i s najmanjim preprekama ili zabranama.
U odnosima između roditelja i djece javlja se neizbježna ambivalencija, pomiješani osjećaji ljubavi i mržnje, bijesa i zahvalnosti.."volim ih i mrzim ih, bijesan sam na njih i ponekad bi ih najradije ubio, ali sam im opet zahvalan jer su mi zbilja dali sve što su mogli, zašto me sputavaju cijelog života.."
No to sve i dalje nije opravdanje za agresivno ponašanje, a naročito ne za fizičko nasilje.

42. Može li buka izazvati psihički poremećaj?

Buku predstavljaju neželjeni zvukovi. Reakcija na njih ovisi o intetnzitetu, frekvenciji, trajanju, složenosti zvuka, okolnostima, o spolu, a posebno o dobi. Npr. stariji ljudi su osjetljiviji na buku od djece, kojima buka manje smeta, a najmanje su tolerantne mlađe osobe (25-34 god). Također su manje tolerantni ljudi u stanovima nego u kućama. Prosječno kritični ljudi pokazuju osjetljivost na buku jednako kao na onečišćenje zraka ili susjede – kao na ugrožavanje privatnosti. Prvi obrambeni mehanizam koji uporabe je – izbjegavanje i pokušaj prilagodbe. Adaptacija na buku nastupa s vremenom, no nikad nije potpuna. Utjecaj buke na pojedinu osobu je ovisan o karakteristikama buke, njenom značenju (npr. kada je shvaćena kao potencijalna opasnost ili kao upozorenje na opasnost), osobnom odnosu prema izvoru zvuka, o tome koliko ometa osobu u svakodnevnim aktivnostima, o mogućnosti kontrole buke, o kontekstu u kojem se pojavljuje, a posebno o frekvenciji (koja je proporcionalna iritaciji), osjetljivosti na buku, vjerovanjem da netko kontrolira buku i namjerno je proizvodi i sl.
Buka može izazvati brojne psihičke poremećaje, a promjene se mogu javiti i na tjelesnoj razini, no najčešće su na planu ponašanja (bihevioralni simptomi).
Buka utječe na živčani, krvožilni, probavni i hormonski sustav što se može očitovati porastom krvnog tlaka, poremećajem u radu probavnih organa, naročito crijeva, suženjem vidnog polja te endokrinološkim i metaboličkim poremećajima.

Da bi uzrokovala tjelesne promjene, buka mora biti određenog intenziteta, kroz duže vrijeme, što se češće događa u nekim profesionalnim sredinama, a što može dovesti do posljedičnog gubitka sluha, s povišenim krvnim tlakom i razinom serumskog kolesterola, i povišenog rizika od infarkta miokarda. Reakcija na tu stresnu situaciju može biti kratkotrajna, ali i kronična kada se najčešće očituje kao nesanica, povišen krvni tlak, poremećaj apetita i seksualnih funkcija, tjeskoba i depresija.
Povišena razina buke npr. u uredu u blizini prometnice ili s bučnim suradnicima, aktivira obrambene tjelesne mehanizme koji tijekom dana konstantno povisuju napetost i osjećaj pripravnosti, pa se na kraju radnog dana osjećamo kao da nam je netko oduzeo životnu energiju, što doživljavamo kao kronični umor, koji se naziva bukom izazvana neuroza, a dugotrajna izloženost buci inducira osjećaj bespomoćnosti, i potencira depresivni poremećaj. Osobe su loše raspoložene, smanjeno efikasne u obavljanju aktivnosti, a dugoročno mogu razviti i hipertoniju i koronarnu bolest srca. Dolazi do poremećaja u izvođenju složenih mentalnih aktivnosti, do poremećaja pamćenja i pažnje, a time i remećenja sposobnosti procjenjivanja i integriranja informacija, što može dovesti do nerealnih procjena, veće frekvencije svakodnevnih pogrešaka, smanjenje motivacije i slabijeg pamćenja kompleksnih podataka. U komunikaciji, osobe postaju agresivne i mijenjaju ponašanje čime bivaju izolirane od drugih, ali se i same izoliraju poput osoba s kroničnim posttraumatskim stresnim poremećajem. Neurovegetativna distonija dovodi do pada radnog učinka i porasta nesreća na radu. Buka remeti spavanje, skraćuje REM faze, a izloženost buci za vrijeme spavanja povećava krvni tlak, puls, broj pokreta tijela u snu.

41. Psihoterapija psihoza
Sestra mi je oboljela od endogene psihoze prije desetak godina. Studirala je i morala je zbog bolesti prekinuti studij. Sada ima 35 godina života i trenutačno je u "lošijoj" fazi bolesti. (otuđila se od vanjskog svijeta-komunicira samo sa roditeljima i to oko osnovnih životnih potreba). Tražila je više vrsta poslova ali bezuspješno. Redovito sa majkom odlazi na psihijatrijske kontrole koje se sastoje od kračeg informativnog razgovora oko terapije lijekova.
Mi kao obitelj smo očajni jer se ne znamo više kome obratiti za pomoć. Smatramo da bi našoj sestri trebala sustavna psihoterapija. Sestrina liječnica govori da takva terapija ne postoji te da psihijatri postoje samo radi farmakoterapije. Očajni smo jer se stalno vrtimo u krugu.
Ona bi željela raditi a ograničena je u svojoj bolesti, nema sređen nikakav status jer nije ni invalid ni umirovljenik, ni student...
Molim Vas da nam pomognete. Recite kome da se obratimo za pomoć i što bismo još trebali poduzeti da se krene naprijed?

Psihijatrijske kontrole su takve kakve su u svim ambulantama. To je izraz nesrazmjera između malog broja psihijatara
i prekomjernog broja pacijenata koji posjećuju klasične ambulante, propisa kojima je određen opseg posla psihijatra
u klasičnoj ambulanti, ali i načina na koji je većina psihijatara educirana, dakle da liječe farmakoterapijom bez psihoterapijskih
metoda. Za psihoterapijski pristup i vještine je potrebna posebna edukacija, koja se od psihijatara u sadašnjem sustavu ne
očekuje i ne traži. Psihijatri koji imaju dodatne edukacije su ih stekli osobnim angažmanom.

Naravno da bio tako teškom bolesniku trebala i psihoterapija. Jednako je dobro i uključenje u udrugu osoba
liječenih zbog psihotičnih poremećaja.
Potražite takve udruge u svojoj okolici.
- U Zagrebu je aktivna Udruga obitelji duševnih bolesnika ŤDugať, SJAJ-udruga korisnika ustanova duševnog zdravlja
za unapređenje kvalitete života, SVITANJE - Udruga za zaštitu i promicanje mentalnog zdravlja, a u bolnici
Vrapče u Zagrebu, u Centru za rehabilitaciju sustavno se provodi psihoterapija psihoza pod vodstvom
prof.dr.sc.Slađane Ivezić i dr.sc. Sanje Biočina.
- u NPB Popovača djeluju udruge za unapređenje duševnog zdravlja i kvalitete života duševnog bolesnika i obitelji duševnog bolesnika
"Sretna obitelj" i Udruga za rehabilitaciju i resocijalizaciju duševnih bolesnika, pod vodostvom mr.sc. Eme Gruber i mr.sc. Daše Poredoš.
- U Osijeku djeluje Udruga za unapređenju duševnog zdravlja i kvalitete života ŤMARIMOť.

Glede rješavanja statusa teškog duševnog bolesnika svakako treba odmah nešto poduzeti.
Najbolje se informirati u nadležnom Centru za socijalni rad, kako bi ostvarili pomoć za život i liječenje.
Smisao je osposobiti bolensnika za samozbrinjavanje ili samostalni rad. Ako nije radno sposoban
može se uputiti i na procjenu Invalidsko mirovinskoj komisiji.
Ako se radi o takvom bolesniku čije se stanje u doglednoj budućnosti neće bitno promijeniti u smislu
da postane sposoban za samozbrinjavanje i samostalni život i rad, tada CZSS predlaže postupak
procjene poslovne sposobnosti. Ona se može oduzeti djelomično ili potpuno, nakon čega osoba dobiva
skrbnika i tzv. "invalidninu", što joj osigurava osnovnu materijalnu sigurnost u budućem životu.

http://www.udruga-sjaj.com/

http://www.geocities.com/sretnaobitelj2004/baza.html

40. Debljina (Dr u kući, br. veljača 2007.)
U posljednjih godinu dana sam se udebljala više od 20 kg. Ne osjećam se dobro. Teško dišem, brzo se umaram, loše izgledam, troma sam. Moram kupovati odjeću nekoliko brojeva veću. Ne znam kako mi se to dogodilo, ali svakako bih htjela zaustaviti daljnje debljanje, jer mi se čini kako svakog dana rastem u svim smjerovima i da nikada neću prestati. Kako to promijeniti?

Prije svega, ne vjerujem da ste ružni, a najmanje zbog toga što ste povećali tjelesnu težinu, jer ljepota nije u vitkosti ili debljini. Ljepota je u nama, a vidi se ako smo u sebi smireni i radosni. Poznajete sigurno mnogo "bucmastih" žena i ljudi, koji su izuzetno simpatični i puni energije. No, ako se ne osjećate dobro u tijelu koje ste stvorili, sigurno nešto nije u redu pa treba promijeniti. Mada ne znate kako se dogodila promjena koja Vam nije ugodna, malo razmislite kakva je bila ta protekla godina? Pretpostavljam – izuzetno stresna i zahtjevna. Možda niste previše jeli, ali ste se sigurno premalo kretali i uglavnom sjedili. Zašto ste prestali šetati, vježbati? Možda zato što nemate vremena za sebe? A kako ste ga do tada nalazili? Možda zato što teško dišete, a teško dišete jer ste postali teški…i tako u začaranom krugu koji hitno treba prekinuti.
Počnite hodati, najbolje – šetati na svježem zraku. Ostavite automobil kod kuće, pođite na posao pješice. Odvojite barem pola sata za tjelovježbu, i pola sata za neki oblik meditacije. Jedan sat dnevno MORATE pronaći za sebe. Svakako ponovno počnite piti dvije do tri litre tekućine dnevno. I provjerite još jednom navike – možda ipak unosite neke nezdrave namirnice, čiju kalorijsku snagu ne uspijevate potrošiti. Obično je to neki visokokalorični napitak, slatkiš ili slično što ne smatramo "hranom". Važno je i dati si vremena, jer ni kilogrami nisu došli za nekoliko dana, pa tako neće ni otići. Šetnja, zrak, tjelovježba i voda su čarobne riječi koje sigurno liječe depresiju i otplavljuju nagomilanu negativnu energiju i stres.

39. Bulimia nervosa

Primijetili smo kako se naša kćer čudno ponaša, od kako je počela raditi kao tajnica u novoj tvrtki. Ruča redovito, čak prekomjerno, a ponekad tako i večera, toliko da nam je svima neugodno. Zatekli smo je kako noću jede! Ali i povraća, jer se prejela. Znamo da nije oboljela od anoreksije, jer se unatoč tolikoj hrani nije udebljala, ali je depresivna i to nam je teško gledati jer nema razloge za to. Stalno se važe, dotjeruje, više nego inače. Počela je vježbati, ali nekako previše, i do 3-4 sata dnevno. Pronašla sam joj u torbici laksative i diuretike, koje joj nije prepisao obiteljski liječnik. Zubi su joj se počeli kvariti, kosa joj se prorijedila, sva je nekako slaba i blijeda. Ne znamo što joj je i kako joj pomoći.

Vaša kći ne pati zbog anoreksije, već vjerojatno zbog bulimije. To je neurotski poremećaj kojeg karakteriziraju upravo ponavljani napadaji pretjeranog jedenja i posljedičnog povraćanja, uporabe laksativa ili diuretika i prekomjerno vježbanje. Osobe su zaokupljene kontrolom tjelesne težine, mada je zapravo ne gube. Pokušavaju kontrolirati nešto što izgleda moguće na prvi pogled, ali to je posljednji pokušaj uspostave samokontrole, jer su je vjerojatno negdje izgubile. Bulimia nervosa česta je baš kod djevojaka u dobi od 16 do 25 godina, često baš kada počnu raditi i kada bi trebale biti smirene i zadovoljne. Ponekad je tome uzrok prekomjerni negativni stres na poslu, ali često i neki od oblika seksualnog zlostavljanja. Upitajte je kako joj je na poslu. Možda poznajete nekog njenog kolegu o kojem vam ne smije ništa loše reći? Ili je samo podlegla negativnoj percepciji "ljepote", koja se prema medijskom diktatu odnosi uglavnom na tijelo i propisuje nerealnu mršavost kao ideal. U svakom slučaju, vrijeme je za pomoć. Odvedite je obiteljskom liječniku, stomatologu i – psihijatru. Svakako. Potrebno je učiniti osnovne tjelesne pretrage, korigirati nastale metaboličke poremećaje i svakako započeti s psihoterapijskim postupkom i liječenjem depresivnog poremećaja. Možda će samo trebati promijeniti posao i u tome je svakako podržite.

38. Ljubav i zloba (Dr u kući, br. 103., kolovoz 2006.)

Ljubav se za Ljubav daje

Čežnja za idealnom, bezuvjetnom ljubavlju univerzalni je fenomen. No, osim majčinske ("To samo majka može voljeti"..), ostali oblici ljubavi barem su nečim uvjetovani. U međuodnosu ljubavnih partnera osjećaj povjerenja, koji se stječe iskrenošću, postojanošću i vjernošću gradi se i stalnom uzajamnom razmjenom pozitivnih emocija tj. stalnim pozitivnim potkrjepljivanjem, "davanjem" i "primanjem". Jednostrane ljubavne veze ne postoje ili ne opstoje dugo jer se prije ili poslije jedan partner umori. Od davanja, ili od primanja. Vjere i nevjere. Ako i viđamo oko sebe ljude u takvim odnosima, to nije ljubav, već nešto drugo, uglavnom sadističko – mazohistički odnos. U takvim odnosima česta je i ljubomora. Često je svjesno ili nesvjesno provocira sadistički partner, izazivajući taj negativni osjećaj u drugom, kako bi ga zadržao, vezao, podvrgnuo i dominirao. To mu treba kako bi se osjećao snažnim, mada zapravo to nije. Sposoban je samo za krađu ljubavi i za laži. To nije ljubav. Jer povrjeđuje drugog, oduzima mu radost i dostojanstvo, izaziva strah od napuštenosti i gubitka voljenog objekta, a gdje je strah, nema ljubavi.
U rivalitetnim emocionalnim vezama, zavist je čest poticaj za izazivanje ljubomore kod partnera. To je način za pokoravanje "jačeg" partnera. Koliko takvih brakova znamo?
Prva klasična shema. Ona je uspješnija u karijeri, frustrira ga. Izabrao je i "osvojio" bolju od sebe, isključivo zbog svoje udobnosti i povećanja svog rejtinga, tj. pretvorio je kreativnu osobu u služavku ili roditeljicu i odgajateljicu djece, koju ničim ne mora plaćati. Zato je on "vara" i čini ljubomornom. To je sve što može učiniti u svojoj bijedi. Najčešće to čini s nekim neusporedivo ispod razine svoje supruge, kako bi joj rekao da je gora od njih. No zapravo su to jedine osobe kojima je superioran. Uglavnom se potrudi da mu i supruga sve sazna, ili joj "prizna". Tako je i dalje "posjeduje".
Druga klasična shema: Klasično seksualno zlostavljanje na radnom mjestu. Šef zna kako je to postao i svjestan je svoje nesposobnosti. Zato uvuče podčinjene sposobne suradnice, koje ga plaše, u lažni ljubavni odnos, da bi ih zatim mučio, ponižavao i iscrpljivao sadističkim frustracijama i ucjenama kako bi ih eliminirao. Na posljetku ipak uglavnom završi s nekim sebi ravnim, zapravo najčešće se na kraju igra sam sa sobom, jer kad ga svi prozru i prezru, jedino ga to društvo hoće.

Vjerna nevjerniku

Ljubomora je osjećaj koji se temelji na nesigurnost u vlastitu vrijednost i poželjnost za ljubavnog partnera, a prema vani se može manifestirati u iznimnom širokom spektru ponašanja: od tzv. normalne ljubomore koja najčešće predstavlja univerzalno ljudsko iskustvo do ekstremnih patoloških manifestacija koje se mogu definirati kao prava duševna bolest.
Ljubomoru prati nepovjerenje, anksioznost, nesigurnost, osjećaj manje vrijednosti u odnosu na rivalitetni objekt i strah od gubitka objekta ljubavi. Ljubomorna osoba okupirana je opsesijama ili deluzijama nevjere, optužuje partnera, traži dokaze nevjere. To je ponašanje blisko paranoji.

Ljubomora je prisutna i dozvoljena u gotovo svim kulturama i civilizacijama, osim rijetkih iznimki. Takvo je na primjer pleme Todas u Južnoj Indiji, koje je poligamno, i u kojem je dozvoljeno imati ljubavne odnose s drugim parterima (poliamoria).
U zapadnom svijetu gdje je ideal monogamija, ljubomora je na neki način dozvoljena, čak do te mjere da se u slučajevima kada je ljubomora motiv ubojstva, smatra "opravdanom" i sudovi su popustljivi. U SAD-u se ubojstvo supružnika uslijed provokacije nastale registriranjem preljuba, nevjere i sl. shvaća kao ubojstvo iz nehata. Zakoni nekih država čak dopuštaju da takva provokacija dovede do oslobađanja od optužbe. Provocirajući događaj predstavlja situaciju kada je supružnik viđen u preljubu ("in flagranti") ili kada se saznanje o nevjeri kumulira tako da intenzitet ljubomore raste, što može trajati tjednima, mjesecima, čak i godinama.
Motiv ljubomore prisutan je i u mnogim književnim djelima. Hera je mitološki lik, Zeusova supruga, koja je kroz cijelu povijest samo eliminirala druge žene koje je Zeus zavodio, a nikada njega, jer je smatrala da je muškarac moćniji, da je brak svetinja, stidjela se zbog njegovog ponašanja i svoje bijedne pozicije koju je uporno održavala, a najviše zbog ljubomore i zavisti prema drugim ženama. Još prije 2000 godina Euripid je ispričao priču o Medeji koju je Jason odbacio zbog Creuse. Medeja u ljubomornom bijesu ubija svoju djecu i protivnicu kako bi se osvetila nevjernom mužu. U Shakespearovim djelima “Othelo” i “Zimska priča” opisani su iracionalni elementi ljubomore gdje nije bilo stvarnih provokativnih okolnosti.

Postoje različite sinonimi za patološku ljubomoru. Neki autori je koriste da opišu sumanutu
ljubomoru koju još označavaju i terminima morbidna, seksualna, psihotična, erotska, Othelo
sindrom, bolesna bračna paranoja, deluzija nevjere. Neki autori koriste termin patološka
ljubomora da opišu opsesivnu, neurotsku odnosno nedeluzijsku formu ljubomore.
Postoje mišljenja da se ljubomora smatra patološkom čak u odsutnosti sumanutih vjerovanja, ako osoba odgovara abnormalnim intenzitetom afekata kada se postavlja pitanje partnerove nevjere. Negativna afektivna energija je tako snažna da su nerijetka čak i ubojstva zbog ljubomore.

Za dobrim konjem se prašina diže

Za razliku od ljubomore (jealousy), u kojoj se osoba osjeća manje vrijednom, nesigurna je u sebe i plaši se da će zbog toga izgubiti objekt svoje ljubavi. Zloba ili zavist (spitefulness, envy, malevolencija, maliciozost, jal, ogorčenost, žučljivost, pakost, gramzljivost), često ima izvorište u osjećaju "više vrijednosti", u oholoj, narcističkoj ličnosti, koja smatra sama sebe superiornijom, velikom, bez grijeha, boljom od drugih koje drži manje vrijednima i nedostojnima poštovanja, podcjenjuje ih i omalovažava.
Upravo to je "grijeh" oholosti. Ne dopušta uspoređivanje i vrijeđa se ako je netko savjetuje. Ako se dokaže da nije u pravu, ljuti se i nalazi opravdanja za svaki svoj postupak, zadovoljna sama sobom. Često je u osnovi oholosti strah od poniženja.

Zavist je osjećaj nezadovoljstva, bolne želje i ogorčenog uzbuđenja zbog želje za posjedovanjem predmeta, kvaliteta ili uspjeha drugoga. Zavidna osoba ne podnosi da je netko bolji, voljeniji ili cjenjeniji od nje, naročito ako je u rivalitetnom odnosu. Ne može se radovati obilju i uspjesima drugih i ne može se žalostiti zbog njihovih neuspjeha. Osporava tuđa postignuća i reagira tako prema svakom tko se na bilo koji način izdvaja od gomile, koji je iznad prosjeka i čija su stajališta drukčija od njegovih. Zato se kaže da je "zavist plijesan duše", a zavidnici "zeleni od zavisti". Pokušava se naći mana i slabost drugome, a u nedostatku istih i izmisliti, prigovarati, ogovarati, spletkariti, kako bi ga se diskreditiralo i ponizilo.

Gdje nema ljubavi, tu treba proći

Zavist je zapravo kompliment izrečen na ružan način. Možemo je od destruktivne, pasivne mržnje pretvoriti u kreativnu snagu. Slično je i s ljubomorom. Taj osjećaj može biti oslobađajući, kad se prepozna. Može nas osloboditi od ugnjetavanja i vezivanja sadističke osobe i uputiti k slobodnom svijetu normalnih ljudi koji uvažavaju jedni druge.

Kad osjetimo ljubomoru ili zavist prema nekome, trebali bismo pažljivo proučiti u čemu je taj drugi toliko bolji i pokušati ga za početak imitirati, modelirati svoje ponašanje prema njegovom, a potom krenuti svojim putem, nadmaštiti ga u njegovim vještinama, tj. nadmašiti samog sebe. Tada nestaje zavist. Tada će nestati i ljubomora, jer ćemo, ako se promijenimo, vjerojatno uspjeti osloboditi se i partnera koji je izazivao, i dati priliku onome koji nas uvažava takve kakvi jesmo, cijeni naše vrline i voli naše mane, čini nas slobodnima, radosnima i smirenima. Možda ćemo se tada s lakoćom odreći i nekih balasta taštine kao što su "imovina, navike i ugled". Sve su to ipak nedovoljno vrijedni, tereti da bi bili razlog za povratak u ropstvo.

Dakle – budimo zahvalni i poštujmo one koji pokazuju kvalitete, vrline i dobra, drukčija od naših. Oni nas konfrontiraju sa samima sobom, i uče kakvi bismo mogli biti.
Potrudimo se to i postati.
Osobe kojima su drugi zavidni ne trebaju pokazivati ni strah ni srdžbu, već pokušati razumjeti uzroke svoje ili tuđe ljubomore, svoje ili tuđe zavisti i reagirati kreativno nastojeći tu negativnu energiju svojim riječima, radom i djelima pretvoriti u poštivanje i ljubav.

James Ward: Neznanje, zavist i ljubomora

37. Patnje mladog Werthera - "Wertherov efekt" (Dr u kući, br.99. travanj 2006.)
Što je to "Wertherov efekt"?

"Wertherov efekt" ili "copycat suicide" je termin kojim se označava oponašanje ili kopiranje samoubojstava. Nastao je na temelju događaja iz 1774. godine, kada je objavljena Goetheova priča, "Patnje mladog Werthera", koji se na posljetku ubio zbog ljubavnih jada, što je izazvalo brojna slična samoubojstva. Slično se dogodilo i s Anom Karenjinom, zatim u New Yorku, nakon izlaska knjige "Final Exit" Dereka Hamphrija, te u Francuskoj nakon izlaska "priručnika" "Samoubojstvo, naputci za uporabu". Ta pojava nas upozorava na važnost prezentacije informacija o suicidima, naročito poznatih osoba, jer se tako može utjecati na povećanje broja samoubojstava, ali i na smanjenje stope suicidalnosti – ako se pravilno i dobronamjerno izvještava. Publicitet koji mediji daju samoubojstvu jedan je od čimbenika koji ranjivu osobu može navesti da izvrši suicid. Najopasnije su priče koje dobivaju najveći publicitet, pojavljuju se u različitim programima, na svim TV postajama, u tiskanim medijima i internetu, naročito ako uključuju poznate osobe. Istraženo je da nakon što televizija izvijesti o samoubojstvu, u sljedećih deset dana poraste broj samoubojstava. Način na koji mediji izvještavaju o slučajevima suicida može utjecati na druge: može potaknuti ili spriječiti oponašanje suicidalnog ponašanja.

Postoje točni naputci Svjetske zdravstvene organizacije medijima o tome kako izvještavati o suicidima. Kod nas su ti naputci dio projekta prevencije suicidalnog ponašanja Ministarstva hrvatskih branitelja (www.mobms.hr; www.suicidi.info)

36. STALKING - Uhođenje

Unazad nekoliko mjeseci jedna osoba, čak relativno ugledan u našem malom gradu, kojeg sam slučajno površno upoznala kao klijenta, piše mi neobična, na prvi pogled ljubavna, ali zapravo zastrašujuća pisma i bizarne poklone, na posao mi šalje poruke faxom, e-mailove, šalje mi stotine lascivnih SMS poruka, naziva me telefonom, zove i kući pa spušta slušalicu. Imam osjećaj i da me slijedi gradom, jer ga povremeno vidim kako me promatra u robnoj kući, stoji ispred prozora moje tvrtke…. Pokušala sam mu reći da prestane, promijenila sam telefonske brojeve, prijavila ga policiji, no on i dalje nastavlja progon. Teško mi je jer je suprug sumnjičav, a prijateljice mi ne vjeruju da nisam koketirala s njim. Iscrpljena sam, loše spavam, plašim se izići iz kuće, podići slušalicu. Bojim se i poštara. Zašto on to radi? Kako ga mogu zaustaviti?
Uhođenje (stalking) je poznata pojava, no još nije dobilo službenu psihijatrijsku dijagnozu, ali je sve češće uključeno u istraživanja i promatranja psihijatara jer se radi o tipičnom, zlobnom, svojevoljno ponavljanom praćenju ili uznemiravanju koje u žrtava izaziva sveprožimajuću i intenzivnu osobnu patnju.
Uhode (stalkers) su heterogena grupa kojoj je ponašanje motivirano različitim oblicima psihopatologije odnosa i veza, kao što su npr., paranoidne i shizofrene psihoze, ozbiljni poremećaji osobnosti, tj. psihopatije, de Clerambault sindrom i erotomanija, mobing.
Žrtve su uglavnom bivši partneri uhoda (stalkera), osobe u profesionalnom odnosu, medicinski djelatnici, kolege namještenici, podređeni, korisnici usluga, tj. klijenti, a često medijski popularne ličnosti. Uhođenje kod žrtava uzrokuje strah, sveprožimajuću i intenzivnu osobnu patnju i različite psihološke posljedice (anksioznost, depresiju, PTSP), a značajno remeti svakodnevno i radno funkcioniranje, a može dovesti i do različitih tragičnih posljedica.

Već ste dobro postupili. Upozorili ste progonitelja da vam smeta njegovo ponašanje. Prijavili ste ga policiji. Prijavite ga ponovno. Brižljivo bilježite događaje koje provocira. Konzultirajte odvjetnika i podnesite i pravu kaznenu ili prekršajnu prijavu, ovisno kako Vas savjetuju, a u njoj svakako navedite da smatrate kako se radi o duševno bolesnoj osobi, koju treba psihijatrijski liječiti jer je zbog svoje bolesti ili poremećaja opasna za okolinu.

35. Zašto ljudi psuju?
Što je psovka?

Po definiciji, psovka je težak pogrdan izraz kojim drugome simbolično oduzimamo čast i dostojanstvo. Osobito česta je uvreda obiteljske časti, posebno u osobama njemu dragih i s njim povezanih ljudi (npr. majke) koji s uvredom nemaju nikakve veze. Takvi nazivi oduzimaju ljudsko dostojanstvo, niječu da je čovjek ili mu odriču neko svojstvo bitno za njega, njegov društveni položaj, poštenje, hrabrost.

U ljudi je uz neverbalnu komunikaciju, najvažnije sredstvo razmjene informacija jezik, tj. govor, a psovke nastaju kada se ne možemo adekvatno izraziti. Povezuju se s agitacijom, emocionalnim poremećajima, demencijom, mentalnom retardacijom, Gilles de la Tourette's tikovima, konfliktima.
Psovanje je neka vrsta zabranjenog govora.
Bez obzira tko psuje ili kakva je bila provokacija, psovači tvrde da im je psovka dio mehanizma za preživljavanje i način smanjenja stresa. Psovanjem se iskaljuje, izbacuje nakupljena unutarnja negativna energija.
Istovremeno, psovke uzbuđuju psovača i onoga kome su namijenjene: uzbuđeni su, koža im se naježi, dlake na rukama usprave, puls ubrza, a disanje postane plitko. Nekima je to uzbuđenje govorenjem prostota do razine seksualnog.
Psovači u trenutku psovanja nemaju predstavu doslovnog značenja svojih riječi. One dolaze same, bez kontrole i obrade, direktno iz pred-svijesti. Rijetko su prilagođene onome koga se vrijeđa, a češće izraz nekontroliranog bijesa. Kad nam netko učini pakost ili štetu, mi se s njime razračunamo najčešće riječima, pa ga nazovemo luđakom, lopovom, nitkovom, kukavicom, a cesto i životinjskim imenima.
Kod nekih naroda nema tzv. bludnih psovki, ali ima drukčijih. Psovkom se izražava i nestrpljenje ili čuđenje, čak i radost. Tada nestaje uvrede, ona postaje poštapalica.

PROF.DR.SC. IVO ŽANIĆ, SOCIOLINGVIST:O FENOMENU PSOVANJA I PSOVKI KAO ELEMENTU SVAKODNEVNE KOMUNIKACIJE
Bijes, jad i bahatost su izvorišta psovki

34. Može li emocionalni stres izazvati pojavu npr. šećerne bolesti?

Emocionalni stres utječe na tijek bilo koje kronične bolesti, ali je pogrešno zaključiti da jedino stres uvjetuje nastanak ili pogoršanje.
Naročito je to teško dokazati u slučajevima tzv. psihosomatskih bolesti i poremećaja, koji se određuju tj. definiraju kao bolesti (ako dovode do trajnih oštećenja tjelesnih sustava ili organa) ili poremećaji (ako ne dovode do trajnih oštećenja, već privremene disfunkcije) izazvani stresom.
Psihosomatske bolesti mogu zahvatiti različite organske sustave. Najpoznatije su: arterijska hipertenzija, koronarna bolest, vrijed dvanaesnika, spastički i ulcerozni kolitis, bronhalna astma, spastički bronhitis, šećerna bolest, hipertireoza, menstrualni poremećaji, reumatoidni artritis, neke vrste glavobolja.
Usprkos značajnom napretku u istraživanju psihosomatskih bolesti, znanstvenici još uvijek ne znaju što ih uzrokuje. Istraživanja pokazuju kako se radi o složenom međudjelovanju niza čimbenika: naslijeđenih gena, imunološkog sustava, mikroorganizama i okolišnih čimbenika, koji uz stres čine određeni organski sustav osjetljivijim na njegovo negativno djelovanje.
Dokazana je važnost trajanja stresnih situacija tj. da dugotrajni stres (ne i kratkotrajni) nosi veći rizik za ponovno javljanje simptoma već ranije prisutnih psihosomatskih bolesti.

33. Možemo li razlikovati svakodnevni stres na poslu od mobinga?

Stres na poslu ili radni stres je odavno prepoznat i proučavan kao pojava koja negativno utječe na izložene ljude i radne organizacije u cjelini (occupational stress, job stress, job related stress, stress at work, work place stress, work-related stress). Radni stres je danas već prisutan kod svakog trećeg zaposlenika. Svakodnevni stres vezanog uz radno mjesto, postaje negativan u slučajevima kada smo izloženi zahtjevima okoline kojima se teško prilagođavamo, ako su brojni i česti, traju predugo ili su toliko veliki da izazivaju otpor psihičkog i tjelesnih sustava.

Svaki stres na poslu nije mobing, a mobing je pojava koja kao stresor dodatno utječe na razinu negativnog stresa na radnom mjestu.
Prilikom "dijagnosticiranja" mobinga i njegovih štetnih posljedica treba pažljivo uzeti "radnu anamnezu" i razlučiti mobing od svakodnevnog stresa.
Mobing (work abuse, employee abuse, poslovna trauma, psihološki i moralni teror na radnom mjestu) specifični je oblik ponašanja na radnom mjestu, kojim jedna osoba ili skupina njih sustavno psihički (moralno) zlostavlja i ponižava drugu osobu, s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije s radnog mjesta. Zlostavljana je osoba bespomoćna, u nemogućnosti da se obrani. Takve se aktivnosti odvijaju u pravilnim intervalima kroz duže vrijeme (najmanje šest mjeseci, jednom na tjedan). Prosječno vrijeme trajanja mobinga prije reakcije žrtve je oko 15 mjeseci. O svemu treba posjedovati adekvatne dokaze, bilješke, svjedočanstva.

Detaljnije informacije mogu se dobiti u Udruzi mobing u Zagrebu, ili na web adresi www.mobbing.hr.

32. Nekoliko mojih osobnih savjeta …

Prije svega podignimo pogled. Pogledajmo nebo, raskrilimo ruke i duboko udahnimo. Što češće. Sretni ljudi hodaju uzdignute glave. Koračajmo tako i mi.
Gledajmo druge u oči. Pokušajmo čuti što nam govore. Sačekajmo da završe rečenicu. Dok nam govore, ne mislimo na sebe, već se pokušajmo uživjeti u njihovu situaciju, "uđimo u njihove cipele". Oni nam govore zbog sebe, a ne zbog nas.
Ljudi govore zbog viška ili manjka ljubavi.
Uvijek se pitajmo: "Gdje je tu ljubav?" i nikad nećemo pogriješiti, ako idemo tim tragom, tragom ljubavi. Vjerujmo u Ljubav. Vjerujmo i prizovimo u sebi svu ljubav koju imamo, i šaljimo je mislima na sve strane kao gustu zlatnu svjetlost, kroz sve što činimo, prema svima i svemu. Kozmički je zakon "slično privlači slično". Ako budemo tako nesebično širili ljubav, pogled u oči iz čista srca, osmjeh…to je upravo ono što ćemo dobivati od drugih. I od prirode koja nas okružuje.
Ne očekujmo ništa. Tada ćemo dobiti sve. I postati slobodni, radosni, smireni, voljeni i sretni.
Naš cijeli život je samo u sadašnjosti, upravo sada i upravo ovdje.

31. Jesu li osobe koje uporno pokušavaju samoubojstvo duševno bolesne?
Neke osobe koje počine samoubojstvo jesu psihički bolesne, ali to nije uvjet . Ono što je zajedničko osobama koje su pokušale počiniti ili su počinile samoubojstvo je to da su vrlo nesretne. Najčešće su depresivne. Depresija je mentalno stanje karakterizirano tužnim i negativnim mislima, bolesnim mislima krivnje i samo-optuživanja. Kod nekih osoba ponekad može biti prikriveno hiper-aktivnošću, a među starijima je povezano s uobičajenim procesom starenja. Ako se ne tretira, depresija može dovesti osobu do samoubojstva. Važno je znati da se depresija može uspješno liječiti. Danas postoje brojni izvrsni i učinkoviti antidepresivni psihofarmaci koje mogu preporučiti i obiteljski liječnici. Šteta je ne potražiti pomoć. Drugu grupu čine osobe s impulzivnim suicidalnim ponašanjem, poremećajem pozornosti i agresivnim ponašanjem. Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, suicid, pokušaji suicida, planiranje ili samo razmišljanje o suicidu i samoozljeđivanje, svrstani su u definiciju nasilja, prema samome sebi.

30. Moja najbolja prijateljica je čvrsto odlučila počiniti samoubojstvo. Prvo je nisam shvaćala ozbiljno, ali sada se jako plašim. Pokušala sam je odgovoriti, a ona me uvjerava da se nemam pravo miješati u njene odluke. Što da radim?

Pozovite hitnu pomoć! Ili njene roditelje.
Većina osoba koje počine samoubojstvo daje mnoge znakove upozorenja prije nego što se ubije. Direktne prijetnje samoubojstvom treba UVIJEK shvatiti najozbiljnije, kao da će osoba zaista to i učiniti. Ako time želi privući pažnju to znači da joj je pažnja zaista potrebna. Ako je shvatimo ozbiljno, to može spasiti njezin život. Od 10 osoba koje počine samoubojstvo, osam ih je nekome reklo što će učiniti. Često se, međutim, takva priznanja ignoriraju ili ne shvaćaju ozbiljno. Bez obzira što pokušamo pomoći, ponekad ne postoji način da se samoubojstvo spriječi. To je rijetko, ali događa se. Uglavnom je moguće spriječiti samoubojstvo, zato što je ono reakcija osobe na neizdrživu situaciju ili nerješivi problem. Pomoć stručnjaka, članova obitelji i bliskih osoba je u tome da osobu shvate i pomognu joj da prebrodi krizu i nađe zadovoljavajuća rješenja. Ponekad sama osoba ne može pronaći rješenje, ali ono, u nekom obliku, uvijek postoji.

29. Divljaci za volanom (auto - osobni i intimni prostor), ožujak, 2006.

Promatram zaustavljene automobile na semaforu, vozače i suputnike kako zijevaju, pjevaju, telefoniraju, čupaju obrve, psuju, trube, kopaju nos, jedu, čitaju novine, ljube se, svađaju se….

Mada je za mnoge automobil samo obično sredstvo prijevoza ili rada, ipak možda čak i više od naše odjeće, naš automobil govori o nama. Kao da je prošireni "Ja", poput kuće, kuće putujuće. Uglavnom ga biramo u skladu s platežnim mogućnostima, a njime se stalno krećemo pa tako možemo mnogima pokazati svoj status i kompenzirati npr. osjećaj manje vrijednosti. Ne kaže se uzalud da "mali" ljudi voze velike automobile". Tako nerijetko možemo vidjeti ogromne džipove skoro tipa "big-foot" koje vlasnici koriste samo za izlazak do šoping-centra, gdje završava njihov lov zbog kojeg su ga kupili. Nerijetko se ljudi vežu za svoj automobil kao za kućnog ljubimca i vole ga možda više nego sebe, pa ga maze, njeguju, čuvaju, ponekad do te mjere da ga uopće ne voze, kako bi ga što duže sačuvali.

Razbijen ili opljačkan automobil svakom je grozno traumatsko iskustvo. Naročito onima koji su se navikli na kretanje gotovo isključivo automobilom, koriste ga kao zamjenu za nosača ili ih uz automobil vežu drage romantične uspomene. Djetešce naših susjeda ne može zaspati osim u vožnji. Svaku večer prije spavanja oni ga obuku u pidžamicu, dekicu, pa u auto i kruže kvartom dok ne usne. Samo ponekad uspije zamjenska kombinacija kolijevke i usisavača.
Koliko je ljudi koji glazbu ili radio slušamo jedino u automobilu? Ili pjevaju iz sveg glasa? U miru. U dvostrukom transu: pozornosti usmjerene na vožnju i na omiljene zvukove.

Automobil je divna, draga sprava. Čak i kod žena je omiljeniji od stroja za pranje rublja.
Između ostalog to je zbog mogućnosti da njime odemo "nekamo daleko", kad god hoćemo, ali i zbog prostora koji se u njemu nalazi, koji djeluje poput prozirnog štita od okoline. Mada je skučen, predstavlja i zaštitu, a u njemu se možemo osjećati nevidljivima. U tramvaju ili na ulici teže kontroliramo udaljenost drugih ljudi. To nas često tjera na obrambene reakcije, posebno ako smo introvertirani i socijalno anksiozni pa nam treba veća distanca od drugih ljudi. Automobilom je ta granica postavljena konkretno, materijalnom preprekom, tako da se mora poštovati. Dok traje vožnja, možemo biti ono što jesmo, bez trošenja energije na stvaranje emocionalne distance od drugih ljudi. Ne moramo izbjegavati pogled, a možemo fokusirati druge bez straha od razotkrivanja. Fizička ograničenost prostora u automobilu pojačava i osjećaj kontrole, što je važno za osjećaj osobnog zadovoljstva. Okruženi balonom osobnog prostora, koji doživljavamo svojim, zaštićeni smo od prevelikog uzbuđivanja. Osjećamo se nelagodno ako netko prodre u taj prostor, što zorno pokazuju ljudi zbijeni npr. u liftu. Tada nismo u mogućnosti kontrolirati udaljenost drugih ljudi pa reagiramo obrambeno, U automobilu dinamičnim izrazima lica možemo slobodno izražavati radost, tugu, iznenađenje, strah, ljutnju ili gađenje, jer ćemo brzo proći pored prolaznika i oni neće zamijetiti naše emocionalno stanje.

Postoji područje socijalne psihologije, proksemija, koje istražuje čovjekovu uporabu prostora i prostorno ponašanje među ljudima, kao što su npr. ponašanje u masi, osobni prostor, teritorijalnost, namještanje prostora, fizički okoliš koji utječe na ponašanje, te tzv. prostorno ponašanje, koje se uči imitacijom. Uočeno je npr. kako ljudi u različitim kulturama različito doživljavaju prostor, kao prazninu ili kao nešto opipljivo. Također, introvertirane osobe ili osobe koje inače imaju problema s međuljudskim odnosima, trebaju veću udaljenost od sugovornika, jer osjećaju nelagodnost i nepristojnost. Uglavnom se radi o psihološkoj udaljenosti koja je drukčija od fizičke. Ona se može i povećati okretanjem pogleda, okretanjem glave ili tijela na drugu stranu. Mediteranski tipovi ljudi se manje udaljavaju, a sjevernjaci više. Osobni prostor nalazi se na udaljenosti od pola do 1,2 metra i dodir je rjeđi (osim npr. rukovanja), dok vid i sluh postaju važniji. Ovo je udaljenost na kojoj se komunicira s prijateljima, a nepoznatima se obično dozvoljava dolazak do vanjskih rubova ovog prostora. Još uži je intimni prostor, koji seže do otprilike pola metra oko čovjeka. Na toj maloj udaljenosti veliku ulogu imaju osjeti mirisa i dodira. Ulazak drugih ljudi u svoj intimni prostor čovjek dozvoljava samo onim s kojima je intiman, dok s ostalima taj prostor ne dijeli i odmicanjem pokušava izbjeći kontakt. Društveni prostor proteže se otprilike od 1,2 m do 3,5 m i uključuje prostor za pretežno formalne društvene odnose, kao npr. na poslu. Zanimljivo je da što je veća razlika u statusu među osobama uključenim u komunikaciju, veća je i prostorna udaljenost među njima. Javni prostor je onaj udaljeniji od 3,5 metara, a smatra se da nakon 7,5. 7,5 m interakcija među ljudima više nije moguća. U takvoj je situaciji jako malo detalja uključeno u komunikaciju. Na tim udaljenostima npr. javni govornici ili predavači jednosmjerno komuniciraju s publikom. Automobil nam pruža osobni i intimni prostor usred javnog prostora. Automobil je zato prava oaza mira i radosti za vozača i putnike.
No, znamo dobro kako nije uvijek baš tako. Često susrećemo agresivne vozače, a agresivna je vožnja u porastu do te mjere da se čak i tolerira, mada povećava rizik od nesreće. Ne mislimo samo na nepridržavanje prometnih propisa, već na netrpeljivost među vozačima, nestrpljivost, izražavanje ljutnje neprimjerenim reakcijama. Znamo da je bolje negdje stići pet minuta kasnije, nego završiti u bolnici. A ipak... svi se žurimo nekamo, a svugdje su gužve, koje često i sami stvaramo.
Zašto je to tako? Zašto "normalan", prilagođen, kulturan čovjek postaje agresivna zvijer kada uđe u automobil?
Agresivnost prepoznajemo po shvaćanju toga što je prihvatljivo ponašanje u vožnji, npr. pasivno izražavanje srdžbe kao što je npr. prebliza vožnja, agresivno slijeđenje drugih automobila, blokiranje drugih vozača dvostrukim parkiranjem, mada ima prostora za parkiranje u blizini, ubacivanjem u začepljeno raskrižje, vožnju pod dugim svjetlima koja smeta drugim vozačima...Takvo ponašanje izaziva posebno visoku razinu ljutnje i iritira druge. Aktivno izražavanje agresivnosti i srdžbe su reakcije izljeva gnjeva, poput uništavanja imovine ili nasilja, a najčešće i najuobičajenije je nekontrolirano vikanje, vrištanje ili psovanje često praćeno agresivnim ili nepristojnim gestama. Tako srdžbu usmjeravamo na osobu koja nas je naljutila i na svakoga u blizini. Gestama naglašavamo ono o čemu govorimo, pokazujemo rukama, podižemo obrve, kimamo glavom... U vožnji se često koriste tzv. amblemi, posebna vrsta kretnji s kulturalno određenim značenjem (pokazivanje pesnice, određenog prsta, V za pobjedu, spojen palac i kažiprst za odlično…). Tako najlakše izražavamo sklonost, moć, status ili dominaciju.
U ljudi je najvažnije sredstvo komunikacije jezik, tj. govor, a psovke nastaju kada se ne možemo adekvatno izraziti. Povezuju se s agitacijom, emocionalnim poremećajima, demencijom, mentalnom retardacijom, Gilles de la Tourette's tikovima, konfliktima. Psovanje je neka vrsta zabranjenog govora.

Bez obzira tko psuje ili kakva je bila provokacija, psovači tvrde da im je psovka dio mehanizma za preživljavanje i način smanjenja stresa. Psovanjem se iskaljuje, izbacuje nakupljena unutarnja negativna energija.
Istovremeno, psovke uzbuđuju psovača i onoga kome su namijenjene: uzbuđeni su, koža im se naježi, dlake na rukama usprave, puls ubrza, a disanje postane plitko. Nekima je to uzbuđenje govorenjem prostota do razine seksualnog. Po definiciji, psovka je težak pogrdan izraz kojim drugome simbolično oduzimamo čast i dostojanstvo. Osobito česta je uvreda obiteljske časti, posebno u osobama njemu dragih i s njim povezanih ljudi (npr. majke) koji s uvredom nemaju nikakve veze. Psovači u trenutku psovanja nemaju predstavu doslovnog značenja svojih riječi. One dolaze same, bez kontrole i obrade, direktno iz predsvijesti. Rijetko su prilagođene onome koga se vrijeđa, a češće izraz nekontroliranog bijesa. Kad nam netko učini pakost ili štetu, mi se s njime razračunamo najcešće rijecima, pa ga nazovemo luđakom, lopovom, nitkovom, kukavicom, a cesto i zivotinjskim imenima. Takvi nazivi oduzimaju ljudsko dostojanstvo, niječu da je čovjek ili mu odriču neko svojstvo bitno za njega, njegov drustveni položaj, poštenje, hrabrost. Kod nekih naroda nema tzv. bludnih psovki, ali ima drukčijih. Psovkom se izražava i nestrpljenje ili čuđenje, čak i radost. Tada nestaje uvrede, ona postaje poštapalica.

Bez obzira na sve, moramo se pokušati obuzdati. Tako ćemo zadržati dostojanstvo. Ne treba tolerirati agresivno ponašanje niti gaziti nečiju čast da bismo sebe oslobodili napetosti. Strah i stid nisu dovoljne kočnice, važnija je svjesnost da je takvo ponašanje ispod razine ljudskog dostojanstva.
Kada osjetimo da netko ugrožava naše osobne granice, možda možemo postupiti drukčije osim ljutnje pravednika, napadački ili obrambeno. Ljutnja i okrivljavanje samo su znak potisnutog straha i nerazriješene krivnje unutar nas samih, koje treba priznati i istražiti. Npr. čest je stav "povrijedit ću te prije nego ti mene povrijediš", jer smo nesigurni u sebe i u svoju sposobnost samozaštite od direktnog napada i omalovažavanja. Tako dođemo u poziciju da svoje osobne granice branimo čvrsto ili agresivno okrivljujući druge i za sitnice (npr. divljački trubiti ili "turirati" ako automobil ispred nas nije krenuo i prije nego se upalilo zeleno svjetlo).
Lako primjetimo ugrožavanje naših granica, nego kad mi to činimo drugima. Dakle, ako ne poštujemo druge, to znači da ne poštujemo ni sebe i svoje potrebe.
Grubost često ostaje samo u mislima ili u automobilu, zbog straha od reakcije drugih. To nije poštovanje prema njima. Promjena nastaje kada pokušamo prihvatiti odgovornost za svoje postupke.

28. Zavist je potrebno zaslužiti
Moja prijateljica je ugledna sretno udata gospođa, čiji suprug izvrsno zarađuje i plaća sve njene i račune njenih razmaženih kćeri. Ja sam u emotivnoj vezi koja nije i neće biti brak, na što pristajem, kad već nema boljeg rješenja , kao i na plaćanje svih svojih računa i skrbi za brojne nesposobne rođake. Njen suprug doslovno služi njima trima, dok mu se one rugaju i koriste njegovu dobrotu, do te mjere da sam često razmišljala o tome kako je sve to nepravedno jer ne ulažu ništa u taj odnos, ali sam se tješila da valjda postoji neki viši razlog za takvu raspodjelu. Priželjkujem tajno da će i mene netko tako voljeti i sve za mene činiti. Kako bih mu bila zahvalna! Silno sam se iznenadila i uplašila kada mi je neki dan, u žestokom bijesu rekla da mi zavidi na svemu što jesam, i da je ljubomorna na mene u odnosu na svog muža jer da on govori o meni s divljenjem. Rastužila me. Doista nema razloga za takav stav. Kako da ispravim nesporazum?
Svi smo nekada zavidni. Netko više, netko manje. Ljubomora i zavist nam ni u čemu ne pomažu, već su velike kočnice koje sputavaju ljude da slijede svoj put.
Problem je kod ove pojave biti svjestan da manifestiramo takvo ponašanje, prepoznati svoju oholost, zavist ili ljubomoru i odlučiti se protiv njih boriti.
Zavist nas dakle upozorava na naše slabe točke i mane, nesavršenosti.
Ljubomoru prati nepovjerenje, anksioznost, nesigurnost, osjećaj manje vrijednosti u odnosu na rivalitetni objekt i strah od gubitka objekta ljubavi. Takva ljubav je uglavnom uvjetovana nečim, dakle stalno se "daje" ili "prima" u zamjenu za nešto, a ne "čisto", bezuvjetno. Često "objekt" iz sličnih razloga baš provocira taj osjećaj u partneru, kako bi ga vezao.
Zavist često ima izvorište u "oholoj", narcističkoj ličnosti, koja smatra sama sebe superiornijom, velikom, bez grijeha, boljom od drugih koje drži manje vrijednima i nedostojnima poštovanja, podcjenjuje ih i omalovažava. Upravo to je "grijeh" oholosti. Ne dopušta uspoređivanje i vrijeđa se ako je netko savjetuje. Ako se dokaže da nije u pravu, ljuti se i nalazi opravdanja za svaki svoj postupak, zadovoljna sama sobom. Često je u osnovi oholosti strah od poniženja.
Zavist je osjećaj nezadovoljstva, bolne želje i ogorčenog uzbuđenja zbog želje za posjedovanjem predmeta, kvaliteta ili uspjeha drugoga. Zavidna osoba ne podnosi da je netko bolji, voljeniji ili cjenjeniji od nje, naročito ako je u rivalitetnom odnosu. Ne može se radovati obilju i uspjesima drugih i ne može se žalostiti zbog njihovih neuspjeha. Osporava tuđa postignuća i reagira tako prema svakom tko se na bilo koji način izdvaja od gomile, koji je iznad prosjeka i čija su stajališta drukčija od njegovih. Zavist prate zloba (malevolencija, maliciozost), jal, ogorčenost, žučljivost, pakost i gramzljivost. Zato se kaže da je "zavist plijesan duše", a zavidnici "zeleni od zavisti". Pokušava se naći mana i slabost drugome, a u nedostatku istih i izmisliti, kako bi ga se diskreditiralo i ponizilo. Primjerenije bi reakcije bile zahvalnost, poštovanje i divljenje prema onome koji pokazuje kvalitete, vrline i dobra.
Osobe kojima su drugi zavidni ne trebaju pokazivati ni strah ni srdžbu, već pokušati razumjeti uzroke tuđe zavisti i reagirati kreativno nastojeći tu negativnu energiju svojim riječima, radom i djelima prema zavidnim osobama pretvoriti u poštivanje i ljubav. Zavist prema Vama shvatite kao komplimente izrečene na ružan način. Tako zavist od destruktivne, pasivne mržnje postaje kreativna snaga.
Kad osjetimo zavist prema nekome, trebali bismo pažljivo proučiti u čemu je taj drugi toliko bolji i pokušati ga za početak, imitirati, modelirati svoje ponašanje prema njegovom, a potom krenuti svojim putem, nadmaštiti ga u njegovim vještinama, tj. nadmašiti samog sebe. Tada zavist nestaje.
Za pomoć u toj akciji samospašavanja se svakako obratite kognitivno biheviroralnom psihoterapeutu ili onom koji poznaje tehnike neurolingvističkog programiranja!

27. Zamišljeni prijatelj
Naš sinčić se u posljednje vrijeme igra sa zamišljenim prijateljem, odnosno s izmišljenom osobom koja ne postoji. Zove ga Dino i o svačem s njim priča! Čak dok hoda, "drži" ga za "ruku", nudi mu hranu, svađa se s njim, "dijeli" igračke! Kao da se radije igra s "njim" nego s drugom djecom. Sve to traje već nekoliko mjeseci i prilično smo zabrinuti. Ne znamo se ponašati. Plašimo se da je duševno bolestan, možda autističan, i neugodno nam je kada to čini pred našim prijateljima.

Izmišljeni ili zamišljeni, imaginarni prijatelj ("imaging friend"), je česta pojava kod predškolske, ali i djece u ranoj školskoj dobi. Pojavljuje se u fazi odvajanja, kod djece prebogate maštom, koja stalno žive na granici stvarnosti i snova. To su oni kojima je potrebno više od onog što dobivaju iz okoline, pa se osjećaju drukčijima i usamljenima, mada se ne čini tako. Potrebno im je više bliskog kontakta, maženja, razmjena nježnosti, riječi razmijenjenih s drugima, nježnosti, igre na njihov način. Ponekad se pojavljuje i kod zlostavljane djece. Oni često svog "prijatelja" čuvaju u tajnosti. Prijatelj može biti jedan ili svakog dana novi.
Sretni ste što Vaš dječak ne krije svog Dinu. Osluškujte o čemu s njim razgovara i na koji način se ophodi prema "njemu". Tako možete doznati puno o svom kreativnom djetetu i pomoći mu da prebrodi usamljenost i vjerojatno brojne strahove koje pokušava savladati na ovaj pomalo nespretni način. Razgovarajte više s njim, ne krijte svoje emocije, izražavajte ljubav na svaki način, ne dozvolite da sanja sam, budite u njegovim snovima.

26. Tko su psihopati?
Prijatelj mi nije pomogao kada je mogao i trebao, mada je obećao pomoć. Patio sam, a sada se ljutim na njega i smatram da me namjerno izdao. Požalio sam se poznaniku koji mi je rekao da nisam u pravu i da sam ja psihopat. Što to znači?

"Psihopati" ne osjećaju patnju ni "grižnju savjesti". Oni se ne ispričava za svoje ponašanje, već daju racionalizacije, uz objašnjenje koje svakako ide njima u prilog, sa svrhom stjecanja osobne koristi ili izbjegavanja kažnjavanja.
To su osobe s poremećajem ličnosti(nekad zvani psihopatije). Način na koji se ponašaju predstavlja odstupanje od načina na koji prosječni pojedinac u našoj kulturi shvaća, misli, osjeća i ponaša se u odnosu s drugima, odnosno prema važećim društvenim normama i obvezama.
Oni ne uvažavaju ostale već su im važni samo njihovi osobni interesi.
Poremećaji ličnosti su dijagnostička skupina koja obuhvaća sveprožimajuće, perzistirajuće, neprilagođene modele ponašanja osoba, koji su duboko ukorijenjeni i ne mogu se pripisati nekim drugim poremećajima, već se mogu smatrati teškoćama u prihvaćanju društvene uloge. Te teškoće se primjećuju u različitim područjima života. Takve osobe (nekad zvane psihopatima) smatraju svoje ponašanje normalnim, ono im je prihvatljivo. Rigidni su, ne mogu se korigirati uobičajenim sredstvima korekcije ponašanja (uvjetovanje, podrška, primjer). Nemaju suosjećanja za druge osobe, nemaju kapacitet za ljubav i temeljno povjerenje. Imaju stalne probleme u odnosima s drugima. Nepovjerljivi su, optužujći, puni prezira, sumnjičavi. Ne priznaju prava drugima. Imaju slabo formiranu savjest. Krše propise, zakon, moralne norme.
Uglavnom su naglašeno sposobni shvatiti vlastito postupanje i vladati svojom voljom, posjeduju uvid u realitet, i ponašanje im je organizirano, osim ako dođe do psihotične ili afektivne dekompenzacije i dezorganizacije. Kod takvih osoba rijetki su poremećaji mišljenja ili orijentacije.

25. Kompleks Here

Za mene su brak i vjernost svetinje, a suprug prvi i jedini u svemu, važniji i od djece. On je oduvijek sklon izletima pored braka, pa čak i s mojim najboljim prijateljicama. Dok su nove, zanimljive su. Uspjela sam ih sve otjerati, i pobijediti tako da je ipak mene oženio. Sada smo ugledni građani i puno smo stekli. Međutim, on i dalje ostvaruje svoje "veze". Teško mi je to prikrivati. Te žene su sve mlađe, uglavnom u dobi u kojoj je i mene upoznao, sada već i prijateljice naše kćeri! Najčešće su to njegove kolegice s posla s kojima ima više zajedničkog nego sa mnom. Izjeda me nepovjerenje, zavist prema njima i ljubomorna sam jer će ga sigurno jedna od njih prije ili poslije oteti. Zavidim i njemu što je tako slobodan i bezbrižan. Zato patim, ali trpim i borim se svim sredstvima protiv tih žena. Vezala sam ga djecom, imovinom i navikama, ali u ovoj vezi u kojoj je sada kao da mu to više nije dovoljno bitno, pa sam u panici jer osjećam da će me sada sigurno ostaviti. Što ću ja bez njega i braka? Mislim da sama žena ništa ne vrijedi. Sestra mi govori neka potražim pomoć psihijatra. Kako mi to može pomoći?
Možda ipak još vrijedi pokušati, mada ste Vi samo još jedna žrtva tzv. kompleksa Here. Hera je mitološki lik, Zeusova supruga, koja je kroz cijelu povijest samo eliminirala druge žene koje je Zeus zavodio, a nikada njega, jer je smatrala da je muškarac moćniji, da je brak svetinja, stidjela se zbog njegovog ponašanja i svoje bijedne pozicije koju je uporno održavala, a najviše zbog zavisti prema drugim ženama.
Jeste li ikada doista razmišljali o tome kakvu to ulogu igrate skoro cijelog života. Taj odnos u kom živite, je li to doista brak ili šarena laž? Što znači "biti ugledan građanin"? Hoćete li taj model preporučiti svojoj kćeri, dvostruki standard za sebe i za supruga? Čini se da upravo Vi provocirate i održavate njegove izvanbračne avanture i svoje i njegovo poniženje, a zavidite mu na slobodi i bezbrižnosti. "Vezali ste ga imovinom i navikama", pa opet ne vrijedi. Zavidite tim ženama i bojite se da će ga "oteti", a tek onda ništa ne biste vrijedili! Tako loše mislite o sebi? Zašto ste gora od njih i od njega? Zato što je baš Vas oženio? Služite mu, kuhate, perete, rađate, skrivate njegovu slabost i čuvate ga od tih "konkurentica", tako da može tražiti stalno nove. On to stalno i čini.
Jesu li "imovina, navike i ugled" ipak nedovoljno vrijedan, nevoljen i neželjen teret od kog bježi, ali preskup za otplatu i isplatu, pa su i razlog za povratak u ropstvo?
Kako to da se nikada niste obračunali s njim, već samo s "tim ženama"? Jeste li ga ikada upitali zašto tako lažno živi? I uostalom, zašto je oženio baš s Vas? Tko ste Vi njemu? Živi li on s Vama ili sa svojim poslom i avanturama? Jeste li ga svojom "bračnom vezom" zaustavili u nekoj fazi razvoja, pa sada živite sa nezrelom osobom, "zaostalom u razvoju" u fazi koju ne može dovršiti jer mu ne dopuštate?
Ili Vas upravo takvim ponašanjem, ljubomorom i zavišću koju kod Vas izaziva drži vezanom za sebe? Možda se i on plaši da ćete Vi otići? A tko bi onda njega htio? Jer on se ne čini dovoljno snažnim za samostalnost i odgovornost, već samo za laž i krađu emocija koje dovode do poniženja svih sudionika te drame.
Svakako se savjetujte s obiteljskim ili bračnim terapeutom. Ako doista želite saznati odgovore bar na neka od tih teških pitanja.

24. Što bi bio normalni odgovor na stres?
Stanje tzv. negativnog stresa općenito izaziva uglavnom negativne osjećaje (strah, ljutnju, tugu, bijes i sl.) koji utječu na tjelesne funkcije. Bez obzira radi li se o tjelesnoj ili psihičkoj ugroženosti ili povredi, tj. traumi, verbalnom ili socijalnom izazovu, izabiremo jednu od dvije osnovne strategije. borbu ili bijeg.
U stanju borbe ili bijega, ubrzavaju se disanje i rad srca, šire se zjenice, pojačava se znojenje, raste krvni tlak, to je reakcija koja omogućava organizmu djelotvornije suočavanje s izazovom. Prestankom opasnosti, parasimpatička aktivnost vraća tijelo u stanje ravnoteže, smanjujući krvni tlak, usporavajući rad srca i disanje te pojačavajući rad želuca i crijeva. Takva je reakcija u redu ako ne izazove iscrpljenje organizma, ili ako je neadekvatnog intenziteta u odnosu na doživljenu traumu.
Po zdravlje je najgore izbjegavanje suočavanja, što dugoročno povećava doživljaj stresa i utječe na razvoj bolesti. Tada se lako pridruži i izostanak socijalne podrške, adekvatnog medicinsko-psihološkog pristupa i utjecaj prethodnih traumatskih iskustava.
Često ne možemo izbjeći stresne situacije, prisiljeni smo suočiti se s njima i pokušati ih nadvladati. Pojedinci se razlikuju u strategijama suočavanja sa stresom.
Kada osoba procijeni da može uspješno kontrolirati situaciju, koristi aktivne, problemu usmjerene strategije; u protivnom se okreće strategijama koje su emocionalno usmjerene i koje nisu tako uspješne u smanjenju stresnog doživljaja.

23. Kako se suočiti s neizlječivom bolesti?
Moj stariji sin je moje životno blago i smisao mog života, cijelih 21 godinu od kako postoji. Nedavno smo spoznali da je neizlječivo bolestan. Ne mogu podnijeti ni mogućnost njegove smrti. Zamolio me je da prestanem plakati pred njim, ali kako? Nemam riječi kojima bih iskazala svoju bol. Želim ga zadržati. Želim umrijeti umjesto njega.

Svatko od nas ima svoj osobni životni put. Doista vrlo rijetko imamo priliku umrijeti umjesto nekoga, a da to ima smisla. Tako rijetko možemo i živjeti umjesto nekoga, a da to ima smisla. Vaša smrt u ovom slučaju ne može pomoći, ali može Vaš budući život. Sada ste potrebni zdravi i snažni svome sinu. Obratite se najbližem psihoterapeutu! Svakako. Ako treba, uzmite antidepresive, anksiolitike, ne zaboravite jesti i spavati.
Ne želim Vas lagati, niti Vam davati lažnu nadu, ali što za Vas znači "ne-izlječivo"? Čak i uz statističke prognoze doista najtežih bolesti, uvijek stoji jedan veliki i važan zarez, i jedno "ali", ali, barem u minimalnom postotku ipak postoje osobe koje su iscijeljene u potpunosti….Usudim se reći da nema "neizlječivih" bolesti.
No, pa i da se doista dogodila neka neizlječiva bolest i da pretpostavlja smrt kao ishod, koliko god to okrutno zvučalo, ponekad smrt nije kraj, nego tek početak.
Svatko od nas ima svoje, drukčije, viđenje smrti pa prema tome i različit način suočavanja s emocijama i reakcije na njih. Sve te reakcije su normalne i potrebno ih je izražavati.
Kako tu negativnu energiju osjećaja emocionalnog gubitka pretvoriti u pozitivnu energiju borbe za prihvaćanje nove stvarnosti i odnosa koji su sada nastali?
Teško si je predočiti budući život bez drage nam osobe. U odnosu na veličinu gubitka, sve drugo je sporedno i nevažno.
Zapravo uopće ne bismo trebali razmišljati o smrti, već o budućem životu. Kako svjesnije i savjesnije živjeti, što ponajprije znači razlučivati važno od nevažnoga i učiti voljeti. Ne treba se stidjeti duboke tuge i boli, već je prihvatiti i izraziti na svaki način.
Vi ste zapravo sretni, jer imate priliku dovršiti sve započete razgovore, izgovoriti sve neizgovorene riječi, ispričati se ako imate zbog čega.
Popravite sve što možete i krenite odmah u pozitivnom pravcu, svaki dan živite kao da je posljednji, smireno i radosno.
Možda je doista bila potrebna promjena i Vama i svima oko Vas kada se sve to dogodilo. Često je promjena "preživjelih" jedini smisao smrti, a ta promjena je i smisao bolesti i ozdravljenja.

22. Kako reagirati na samoubojstvo učenika?
U našoj školi je jedan učenik počinio samoubojstvo. To je za sve bilo šokantna vijest. Primjećujem da su se svi učenici promijenili, naročito učenici njegovog razreda. Svima nam je teško. Škola kao da je utihnula, ostala bez riječi, samo bol i praznina.
Mada sam nastavnik teško mi se sabrati i nekako reagirati, plašim se bilo što reći da ne pogriješim, a osjećam da bih morao. Najviše se plašim da bi još netko mogao slično učiniti. Imate li savjet kako da postupim?

Samoubojstvo i smrt učenika su neki od oblika neugodnih događaja na radnom mjestu nastavnika i ulaze u okvire dodatnih uzroka koji pojačavaju tzv. profesionalni stres.
U takvim situacijama bitno je da se ponajprije nastavnici dobro informiraju o samom događaju, tako da točno znaju što i kako se dogodilo. Tako sprječavamo nagađanja, prepričavanja i pogrešna tumačenja. Zatim, važno je da su nastavnici upoznati s reakcijama djece i odraslih koje se mogu očekivati, prije svega s akutnim stresnim reakcijama i cjelokupnim procesom žalovanja i njegovim fazama. Dobro je potom da oni međusobno razmijene dojmove i osjećaje koje su doživjeli, a zatim svakako pokušaju učenike i roditelje učenika navesti da diskutiraju o tome što osjećaju nakon nemilog događaja. Tako će se ublažiti neugodni učinci proživljenog. Učenike treba poticati da na svaki način, verbalno i neverbalno, izraze svoje emocije i mišljenja o događaju.
Konkretno, najpraktičnije je organizirati privremeno psihološko savjetovalište, održati tematske roditeljske sastanke, ako treba i tematske tribine, a svakako provesti poseban individualni tretman sa djecom koja imaju izraženije reakcije. Obavezno treba konzultirati i uključiti najbližeg školskog psihologa i psihijatra koji djeluju na tom području.

21. Patim od kronične glavobolje. Da li je doista moguće liječenje hipnozom?
Da. Moguće je liječenje hipnozom i auto-hipnozom. Hipnoza se može primijeniti za diferencijalnu dijagnozu organske i funkcionalne boli. Svaki pacijent može naučiti auto-hipnozu i sam kontrolirati analgeziju, tj. blokirati bol i u diskretnim dijelovima tijela. Hipnozom se uspješno rješavaju organske i postoperativne boli, zubobolje, tenzijske glavobolje, kronični bolni sindromi, funkcionalna bol kod neurastenije, konverzivnih i disocijativnih reakcija, sindroma teške psihološke regresije, negativizma i pratećeg straha, koji mogu usporiti rehabilitaciju.
Hipnoterapija se bolje provodi kod intaktnih ličnosti i onih visoko motiviranih. Treba dobro razlučiti porijeklo boli, nakon potpunog, adekvatnog pregleda. Inicijalna hipnotička seansa treba odrediti postoji li psihološka dinamika u pozadini boli, jer se kod takvih pacijenata javljaju skrivena emotivna značenja (osjećaji krivnje ili način da se privuče pažnja) kad se bol počinje smanjivati. Manje uspješnom se hipnoza pokazala kod pacijenata s poremećajem ličnosti, mazohističnih, depresivnih i koji imaju naznačenu sekundarnu dobit od svojih simptoma. Organska se bol ne ublažuje jednostavno kao funkcionalna, ali ponavljanim pojačavanjem posthipnotičkih sugestija može se povećati efektivnost. Hipnoza može smanjiti upotrebu analgetika i narkotika.

20. Kako se boriti protiv mucanja?
Mucanje se javlja kod 1% stanovništva, najčešće (2,5%) kod predškolske djece.
Mucanje počinje kao poremećaj u govoru, u kojem je normalan tok govora prekinut čestim ponavljanjem ili produljivanjem govornih zvukova, slogova ili riječi ili osoba ne može početi govoriti riječ. Često se javlja nakon negativnog emocionalnog iskustva, mada se još ne zna točan mehanizam nastanka. Razlikujemo razvojni oblik kod djece, neurogeni poremećaj u kom postoji neurološki poremećaj i psihogeno mucanje, koje se Vama dogodilo. Ono se javlja kod osoba koje su doživjele jaki psihički stres i li strah.
Mucanje može dovesti do razvoja negativnih emocija i psiholoških smetnji, kao što su stid, strah od upoznavanja novih ljudi i povlačenje od društvenih kontakata, jer određene situacije, kao što su govor ispred više ljudi ili razgovaranje na telefon često pogoršavaju mucanje. Neke druge situacije kao što su pjevanje, šaptanje ili govor nasamo, često popravljaju poremećaj.
Kada postoji fizička sposobnost za normalan govor, govorne poteškoće nastaju uslijed povećanja napetosti.
Važno je znati da je mucanje složen poremećaj, koji uključuje i emocionalne aspekte, tj. ono može predstavljati govornu blokadu, nemogućnost ili strah da kažemo što doista želimo reći.
No u svakom slučaju, moramo znati da mucanje pokreće nešto što nam se događa sada, a ne ono što se zbilo u prošlosti. Zato je dobro popričati s psihoterapeutom.
A do tog razgovora pokušajte govoriti opušteno i polako, sporo, kao da pjevušite.
Bitan preduvjet uspješne samoterapije je duboko unutarnje uvjerenje osobe da je moguće kontrolirati taj poremećaj.

19. Možemo li razlikovati svakodnevni stres na poslu od mobinga?
Stres na poslu ili radni stres je odavno prepoznat i proučavan kao pojava koja negativno utječe na izložene ljude i radne organizacije u cjelini (occupational stress, job stress, job related stress, stress at work, work place stress, work-related stress). Radni stres je danas već prisutan kod svakog trećeg zaposlenika. Svakodnevni stres vezanog uz radno mjesto, postaje negativan u slučajevima kada smo izloženi zahtjevima okoline kojima se teško prilagođavamo, ako su brojni i česti, traju predugo ili su toliko veliki da izazivaju otpor psihičkog i tjelesnih sustava.

Svaki stres na poslu nije mobing, a mobing je pojava koja kao stresor dodatno utječe na razinu negativnog stresa na radnom mjestu.
Prilikom "dijagnosticiranja" mobinga i njegovih štetnih posljedica treba pažljivo uzeti "radnu anamnezu" i razlučiti mobing od svakodnevnog stresa.
Mobing (work abuse, employee abuse, poslovna trauma, psihološki i moralni teror na radnom mjestu) specifični je oblik ponašanja na radnom mjestu, kojim jedna osoba ili skupina njih sustavno psihički (moralno) zlostavlja i ponižava drugu osobu, s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije s radnog mjesta. Zlostavljana je osoba bespomoćna, u nemogućnosti da se obrani. Takve se aktivnosti odvijaju u pravilnim intervalima kroz duže vrijeme (najmanje šest mjeseci, jednom na tjedan). Prosječno vrijeme trajanja mobinga prije reakcije žrtve je oko 15 mjeseci. O svemu treba posjedovati adekvatne dokaze, bilješke, svjedočanstva.

Detaljnije informacije mogu se dobiti u Udruzi mobing u Zagrebu, ili na web adresi www.mobbing.hr.

18. Može li emocionalni stres izazvati pojavu npr. šećerne bolesti?
Emocionalni stres utječe na tijek bilo koje kronične bolesti, ali je pogrešno zaključiti da jedino stres uvjetuje nastanak ili pogoršanje.
Naročito je to teško dokazati u slučajevima tzv. psihosomatskih bolesti i poremećaja, koji se određuju tj. definiraju kao bolesti (ako dovode do trajnih oštećenja tjelesnih sustava ili organa) ili poremećaji (ako ne dovode do trajnih oštećenja, već privremene disfunkcije) izazvani stresom.
Psihosomatske bolesti mogu zahvatiti različite organske sustave. Najpoznatije su: arterijska hipertenzija, koronarna bolest, vrijed dvanaesnika, spastički i ulcerozni kolitis, bronhalna astma, spastički bronhitis, šećerna bolest, hipertireoza, menstrualni poremećaji, reumatoidni artritis, neke vrste glavobolja.
Usprkos značajnom napretku u istraživanju psihosomatskih bolesti, znanstvenici još uvijek ne znaju što ih uzrokuje. Istraživanja pokazuju kako se radi o složenom međudjelovanju niza čimbenika: naslijeđenih gena, imunološkog sustava, mikroorganizama i okolišnih čimbenika, koji uz stres čine određeni organski sustav osjetljivijim na njegovo negativno djelovanje.
Dokazana je važnost trajanja stresnih situacija tj. da dugotrajni stres (ne i kratkotrajni) nosi veći rizik za ponovno javljanje simptoma već ranije prisutnih psihosomatskih bolesti.

17. Strah od napuštanja
Za mene su brak i vjernost svetinje, a suprug prvi i jedini u svemu, važniji i od djece. On je oduvijek sklon izletima pored braka, pa čak i s mojim najboljim prijateljicama. Dok su nove, zanimljive su. Uspjela sam ih sve otjerati, i pobijediti tako da je ipak mene oženio. Sada smo ugledni građani i puno smo stekli. Međutim, on i dalje ostvaruje svoje "veze". Teško mi je to prikrivati. Te žene su sve mlađe, uglavnom u dobi u kojoj je i mene upoznao, sada već i prijateljice naše kćeri! Najčešće su to njegove kolegice s posla s kojima ima više zajedničkog nego sa mnom. Izjeda me nepovjerenje, zavist prema njima i ljubomorna sam jer će ga sigurno jedna od njih prije ili poslije oteti. Zavidim i njemu što je tako slobodan i bezbrižan. Zato patim, ali trpim i borim se svim sredstvima protiv tih žena. Vezala sam ga djecom, imovinom i navikama, ali u ovoj vezi u kojoj je sada kao da mu to više nije dovoljno bitno, pa sam u panici jer osjećam da će me sada sigurno ostaviti. Što ću ja bez njega i braka? Mislim da sama žena ništa ne vrijedi. Sestra mi govori neka potražim pomoć psihijatra. Kako mi to može pomoći?

Možda ipak još vrijedi pokušati, mada ste Vi samo još jedna žrtva tzv. kompleksa Here. Hera je mitološki lik, Zeusova supruga, koja je kroz cijelu povijest samo eliminirala druge žene koje je Zeus zavodio, a nikada njega, jer je smatrala da je muškarac moćniji, da je brak svetinja, stidjela se zbog njegovog ponašanja i svoje bijedne pozicije koju je uporno održavala, a najviše zbog zavisti prema drugim ženama.
Jeste li ikada doista razmišljali o tome kakvu to ulogu igrate skoro cijelog života. Taj odnos u kom živite, je li to doista brak ili šarena laž? Što znači "biti ugledan građanin"? Hoćete li taj model preporučiti svojoj kćeri, dvostruki standard za sebe i za supruga? Čini se da upravo Vi provocirate i održavate njegove izvanbračne avanture i svoje i njegovo poniženje, a zavidite mu na slobodi i bezbrižnosti. "Vezali ste ga imovinom i navikama", pa opet ne vrijedi. Zavidite tim ženama i bojite se da će ga "oteti", a tek onda ništa ne biste vrijedili! Tako loše mislite o sebi? Zašto ste gora od njih i od njega? Zato što je baš Vas oženio? Služite mu, kuhate, perete, rađate, skrivate njegovu slabost i čuvate ga od tih "konkurentica", tako da može tražiti stalno nove. On to stalno i čini.
Jesu li "imovina, navike i ugled" ipak nedovoljno vrijedan, nevoljen i neželjen teret od kog bježi, ali preskup za otplatu i isplatu, pa su i razlog za povratak u ropstvo?
Kako to da se nikada niste obračunali s njim, već samo s "tim ženama"? Jeste li ga ikada upitali zašto tako lažno živi? I uostalom, zašto je oženio baš s Vas? Tko ste Vi njemu? Živi li on s Vama ili sa svojim poslom i avanturama? Jeste li ga svojom "bračnom vezom" zaustavili u nekoj fazi razvoja, pa sada živite sa nezrelom osobom, "zaostalom u razvoju" u fazi koju ne može dovršiti jer mu ne dopuštate?
Ili Vas upravo takvim ponašanjem, ljubomorom i zavišću koju kod Vas izaziva drži vezanom za sebe? Možda se i on plaši da ćete Vi otići? A tko bi onda njega htio? Jer on se ne čini dovoljno snažnim za samostalnost i odgovornost, već samo za laž i krađu emocija koje dovode do poniženja svih sudionika te drame.
Svakako se savjetujte s obiteljskim ili bračnim terapeutom. Ako doista želite saznati odgovore bar na neka od tih teških pitanja.

16. Može li se pomoću hipnoze kontrolirati bol?
Bolujem od kroničnog bolnog lumbosakralnog sindroma, a u posljednje vrijeme imam problema i s kontrolom mokrenja. Više mi ne pomažu ni injekcije analgetika ni fizikalna terapija, sve sam pokušao. Operativni zahvat nije indiciran. Gubim snagu. Mislim da za mene više nema nade. Čuo sam da bi mi se moglo pomoći hipnoanalgezijom, te da čak mogu naučiti da se sam hipnotiziram i tako blokiram bol. Je li to moguće?

Hipnoza je stanje svijesti i terapijska tehnika. To je stanje intenzivne i usko fokusirane pažnje, koja djelomično uklanja kritičku sposobnost, osoba je sugestibilna i u takvom stanju može stvoriti bolju vezu između svjesnog i nesvjesnog i s lakoćom poraditi na nekim sadržajima.
Svaka hipnoza je samo-hipnoza. Ona se može i voljno izazvati, kao i ugodna iskustva stanja transa. Sigurno često maštate, budni sanjate. Kada usmjeravamo svoje maštarije i unutrašnje slike to je vizualizacija. Vizualizacija oslobađa energiju koja konačno materijalizira viziju. To je početak stvaranja i ostvarivanja. Vizija i riječ na početku svega. To je hipnoza.
Hipnoza je danas prihvaćena kao jedna od dopunskih, komplementarnih psihoterapijskih medicinskih metoda i dio je svakodnevnog rada mnogih psihijatara. Najčešće se koristi neoeriksonski pristup (po Miltonu H. Ericksonu), koji se razlikuje od klasičnih direktivnih sugestivnih hipnotičkih tehnika.. Liječenje se individualno prilagođava.

Skoro svaki bolesnik može naučiti auto-hipnozu i sam kontrolirati analgeziju, tj. blokirati bol i u diskretnim dijelovima tijela. Uspješno se mogu rješiti organske i postoperativne boli, zubobolje, tenzijske glavobolje, kronični bolni sindromi, funkcionalna bol kod neurastenije, konverzivnih i disocijativnih reakcija, u kontroli enureze, bolesti pokreta, rehabilitaciji kognitivnih funkcija, poremećajima seksualnosti, poremećajima sna, depresivnim i anksioznim poremećajima, sindroma teške psihološke regresije, negativizma i pratećeg straha, koji su redovni pratioci neuroloških poremećaja i mogu usporiti rehabilitaciju.
Organska se bol ne ublažuje jednostavno kao funkcionalna, ali ponavljanim pojačavanjem posthipnotičkih sugestija može se povećati efektivnost. Hipnoza može smanjiti upotrebu analgetika i narkotika.

Kod primjene hipnoterapije koristi se strogi individualni pristup. Nisu svi u stanju razmišljati na apstraktnoj, ne-konkretnoj razini. Manje uspješnom se hipnoza pokazala kod pacijenata s poremećajem ličnosti, mazohističnih, depresivnih i koji imaju naznačenu sekundarnu dobit od svojih simptoma. Zato je prvi uvjet za hipnozu da subjekt mora htjeti biti hipnotiziran i ima povjerenje u terapeuta.

Predlažem da trening auto-hipnoze započnete vježbanjem tehnika relaksacije, vizualizacija ili autogenog treninga.

15. Je li doista moguće biti tako pijan, pa se ne sjećati događaja iz perioda pijanstva?
Gubici pamćenja obično se javljaju i u kasnijim stadijima samog alkoholizma, a povezani su s oštećenjima kore mozga. Postoji nekoliko stanja u kojima je moguća amnezija, tj. period nesjećanja odnosno prolazni ili tranzitorni gubitak pamćenja na