Naslovnica | English | Magyar | Italiano
Psihijatrija Novosti | Najave | Psihijatrija Arhiv | Foto galerija

Virovitica Pakrac Nova Gradiška Požega Našice Slavonski Brod Osijek Vinkovci Vukovar
pretraga po karti klikom na grad

Novosti
Psihijatrija - novosti
Najave
Psihijatrija - buduća događanja
Arhiv
Starije novosti i događanja
Arhiv
sadržaja
Odjeli psihijatrije
pri općim bolnicama
Slavonski susjedi
Odjeli psihijatrije izvan Slavonije
Grane psihijatrije
Bibliografija
Statistika
Različiti statistički podaci
Press Clippings
Psihijatrija i mediji
Liječnička drustva
Pregled liječničkih i srodnih drustava
Adresar
psihijatrijskih ustanova
Sponzori i donatori
Linkovi
Impressum



MarketingApartmani Hrvatska

Odgovori na vaša pitanja

 

SVJETLO RIJEČI- Franjevačka provincija Bosna Srebrena



prim mr sc Elvira Koić za časopis "Doktor u kući"

62. Mogu li nekako pomoći svojoj prijateljici koja se povukla u sebe, gotovo da ne izlazi iz kreveta i beskrajno je tužna, ničem se više ne veseli, ništa je ne zanima, sve je umara i iscrpljuje. Najviše me brine što ne može učiti već samo gleda u knjigu i jede puno slatkiša i čokoladu, pa se već počela debljati. Mislim da je u depresiji, mada nema nekog razloga za to jer je vrlo uspješna i na faksu i u društvu.


Osobu oboljelu od depresivnog poremećaja, na svaki način prvo treba potaći na tjelesnu aktivnost, uzeti pod ruku, odvesti u šetnju u prirodu, izložiti je što većoj količini svjetla i čistog zraka. Ako uspije započeti sa sustavnom tjelovježbom – uspjeh je zagarantiran. Osim što obnavlja hram duha, tjelesna aktivnost direktno povisuje razinu neurotransmitera koji izazivaju dobar osjećaj, različit od depresije.
To je teže postići od jednog malog, ali učinkovitog bihevioralnog zahvata, koji preporučam svima koji žele pomoći depresivnom prijatelju. Jednostavno – treba mu pokušati podići pogled s tla do visine očiju drugih ljudi i do neba. Kako izvana, tako i iznutra, pogled u nebo i u oči drugih je ljekovit. Tako širimo suženo vidnog polje i vidimo svijet oko sebe gdje susrećemo druge, koji će odvratiti pozornost usmjerenu na sebe i ispuniti unutrašnju prazninu. A tek tada se može raditi na kognitivnom restrukturiranju i reprogramiranju.
Svakako preporučujem posjet psihijatru, jer je depresija teška duševna bolest biološkog porijekla, pa je prije svega treba liječiti lijekovima. Klinička slika se razvije kada dođe do promjena biokemijske ravnoteže u mozgu, bez obzira je li to reaktivno ili bez nekog vanjskog razloga
.

61. Moj suprug već godinama čupka kosu, vlas po vlas, samo desnom rukom iza desnog uha. Posebno to često čini kada je prekomjerno napet, ali ponekad i dok gledamo film. On ne može kontrolirati nekakav poriv da čupa vlasi. Posljedice su grozne, jer ga boli i tako ružno izgleda površina koju je iščupao. Inače se već godinama liječi i zbog PTSP-a, ali se stidi reći liječniku o ovoj ružnoj navici. Kako da mu pomognem?

Poremećaj kontrole impulsa u kojem osoba osjeća nepodnošljivu napetost koja nestaje kada iščupa vlas, zove se trihotilomanija. Neke osobe čak i jedu iščupane vlasi što nazivamo trihotilofagija. Poremećaj je često u svezi s povišenom razinom stresa, depresivnim, opsesivno prisilnim ili psihotičnim poremećajem. Oboljele osobe često imaju i neke druge opsesivne simptome (brojanje, provjeravanje, pranje ruku, češkanje ili drugi oblici samopovrjeđivanja poput grebenja, griženja noktiju ili sl.). Uglavnom javljaju osjećaj stida zbog nemogućnosti samokontrole ili zbog stigme duševne bolesti. Nemogućnost rješenja problema produbljuje depresivni poremećaj. Liječenje je moguće i uspješno kombinacijom antidepresiva i to skupine tzv. SIPPS-a (selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina), kognitivno-bihevioralne i suportivne grupne psihoterapije.

60. Pomozite mi svojim savjetom. Živim sa odraslim sinom koji ne radi. Niti ne traži posao. Nema svoje društvo. Tražila sam pomoć od liječnika i drugih profesija, njihov odgovor je bio da je njemu potrebna stručna pomoć. Tu nastaje problem. Njemu je dobro i ne želi ništa mijenjati. A ja tako ne mogu dalje. Više se ne veselim novom danu. Kako to promijeniti na bolje? Unaprijed vam se najljepše zahvaljujem s poštovanjem. Zabrinuta


S navršenom osamnaestom godinom života postajemo punoljetni, što između ostalog znači da bismo trebali biti u stanju preuzeti odgovornosti odrasle osobe i brinuti o sebi, čime stječemo i prava odrasle osobe. Barem bismo trebali biti sposobni plaćati svoje troškove prehrane, odijevanja, stanarine, vode, grijanja, električne energije… Roditelj bi teorijski, s punoljetnošću djeteta, mogao otkazati skrb koju mu je do tada pružao. Zdrava mlada osoba osjeća potrebu za samostalnošću i odgovornošću. Ovakav način gotovo parazitiranja na račun svojih roditelja, kakav opisujete, doista nije uobičajen. Nisu mi poznati detalji, no tako bi se mogla ponašati osoba oboljela od nekog psihotičnog poremećaja ili osoba poremećene osobnosti. Navod kako je njemu dobro i ne želi ništa mijenjati, govori da ste mu osigurali sigurnost i zadovoljili gotovo sve njegove potrebe. Što bi se dogodilo kada Vi više ne biste mogli plaćati troškove, ili kada biste mu pokušali naplatiti te troškove? Jer kada Vas ne bi bilo – morao bi ih sam plaćati. S obzirom da odbija savjetovanje – predlažem da se Vi obratite nekom od psihoterapeuta, po mogućnosti onom koji koristi kognitivno-bihevioralne tehnike. To je uobičajeni način pristupa disfunkcionalnim obiteljima. Ponekad moramo razgovarati i raditi s osobom koja je sposobna za psihoterapijski pristup rješenjima problema, a njenom promjenom posredno postižemo i promjenu u cijelom obiteljskom sustavu.

59. Disimulacija. Lijecnik specijalist mi je u nalazu napisao "pacijent disimulira simptome i
intenzitet bolesti ". Nije mi se to svidjelo, jer doista imam problema i ne
zelim da me se dozivljava neozbiljno ili kao prevaranta.

Namjerno isticanje socijalno pozeljnog, "suvise dobrog" stanja ili prikaz
opce situacije kao povoljne, sto nije u skladu s objektivno uocenim,
nazivamo disimulacijom. To je svojevrsna varka ili lukavstina kojom se
prikriva istina, kada bolesna osoba glumi da je zdrava, smisljeno se
pretvara da je s njom sve u redu, kako bi izbjegla neke negativne posljedice
dijagnoze poremecaja (npr. bolnicko lijecenje, pretrage, lijekove, kod
pojave konkurencije na poslu, kod moguceg premjestaja s radnog mjesta,
dobivanja otkaza, oduzimanja nekih prava, vozacke dozvole, dozvole za
nosenje oruzja...).

Ceste su situacije u kojima umanjujemo znacenja patoloskih stanja zbog
neznanja o njihovim uzrocima ili posljedicama tj. nismo dovoljno kriticni, a
najcesce zbog naucenih obzira u ponasanju, kada koristimo disimulaciju kako
ne bismo druge zamarali svojim prozivljavanjima ili tegobama.

58. Moj stariji sin je moje životno blago i smisao mog života, cijelih 21 godinu od kako postoji. Nedavno smo spoznali da je neizlječivo bolestan. Ne mogu podnijeti ni mogućnost njegove smrti. Zamolio me je da prestanem plakati pred njim, ali kako? Nemam riječi kojima bih iskazala svoju bol. Želim ga zadržati. Želim umrijeti umjesto njega.

Svatko od nas ima svoj osobni životni put. Doista vrlo rijetko imamo priliku umrijeti umjesto nekoga, a da to ima smisla. Tako rijetko možemo i živjeti umjesto nekoga, a da to ima smisla. Vaša smrt u ovom slučaju ne može pomoći, ali može Vaš budući život. Sada ste potrebni zdravi i snažni svome sinu. Obratite se najbližem psihoterapeutu! Svakako. Ako treba, uzmite antidepresive, anksiolitike, ne zaboravite jesti i spavati.
Ne želim Vas lagati, niti Vam davati lažnu nadu, ali što za Vas znači "ne-izlječivo"? Čak i uz statističke prognoze doista najtežih bolesti, uvijek stoji jedan veliki i važan zarez, i jedno "ali", ali, barem u minimalnom postotku ipak postoje osobe koje su iscijeljene u potpunosti….Usudim se reći da nema "neizlječivih" bolesti.
No, pa i da se doista dogodila neka neizlječiva bolest i da pretpostavlja smrt kao ishod, koliko god to okrutno zvučalo, ponekad smrt nije kraj, nego tek početak.
Svatko od nas ima svoje, drukčije, viđenje smrti pa prema tome i različit način suočavanja s emocijama i reakcije na njih. Sve te reakcije su normalne i potrebno ih je izražavati.
Kako tu negativnu energiju osjećaja emocionalnog gubitka pretvoriti u pozitivnu energiju borbe za prihvaćanje nove stvarnosti i odnosa koji su sada nastali?
Teško si je predočiti budući život bez drage nam osobe. U odnosu na veličinu gubitka, sve drugo je sporedno i nevažno.
Zapravo uopće ne bismo trebali razmišljati o smrti, već o budućem životu. Kako svjesnije i savjesnije živjeti, što ponajprije znači razlučivati važno od nevažnoga i učiti voljeti. Ne treba se stidjeti duboke tuge i boli, već je prihvatiti i izraziti na svaki način.
Vi ste zapravo sretni, jer imate priliku dovršiti sve započete razgovore, izgovoriti sve neizgovorene riječi, ispričati se ako imate zbog čega.
Popravite sve što možete i krenite odmah u pozitivnom pravcu, svaki dan živite kao da je posljednji, smireno i radosno.
Možda je doista bila potrebna promjena i Vama i svima oko Vas kada se sve to dogodilo. Često je promjena "preživjelih" jedini smisao smrti, a ta promjena je i smisao bolesti i ozdravljenja.

57. Umišljeni poremećaj. Doista imam takve glavobolje da mi vise niti jedna vrsta tableta ne pomaze.
Jedino sto koliko toliko ublazi moje smetnje su injekcije, a zbog njih moram
poci u stanicu hitne pomoci ili kad jako oslabim - u bolnicu. Ucinila sam
sve dostupne pretrage i nije nista pronadeno, a vec neko vrijeme na mojim
nalazima stoji sifra F68.1, za koju sam nedavno saznala da znaci "umisljeni
poremecaj" sto me je uvrijedilo, pa sam promijenila ne samo lijecnike, nego
i bolnicu.


Umisljeni poremecaj (Lazna nesposobnost, Facitious disorder) je stanje u
kojem osoba izaziva ili oponasa simptome ili nesposobnost, s nekom
nesvjesnom motivacijom, odnosno bez vidljivog razloga i bez namjere. Osobe
ponekad oponasanju psiholoske ili tjelesne znakove ili simptome. Klinicka
slika je ogranicene medicinskim znanjem, profinjenoscu i mastom doticne
osobe, a uglavnom predstavlja koncept poremecaja, onako kako ga vidi ta
osoba i ne mora biti u skladu s bilo kojom prepoznatljivom sluzbenom
dijagnostickom kategorijom. Osobe iznose svoje ranije tegobe na dramatican
nacin, nejasni su i nedosljedni kada ih se ispituje o detaljima tijeka
bolesti ili osjecanja. Obicno se dobro upoznaju s medicinskim izrazima i
bolnickim postupcima.

Kada je cilj osobe privuci paznju i simpatije, postati "pacijent" tj. biti
primljen u bolnicu jer uziva u tom okruzju i ulozi, takav skup ponasanja i
pripadajucih simptoma koje osoba navodi, nazivamo Münchhausen sindrom
(hospital addiction syndrome). To je doista psihicki poremecaj, jer osoba
hini bolest ili traumu, moze si sama izazivati infekcije, a u ekstremnim
slucajevima indicirati i nepotrebne operacije. Za razliku od hipohondrije
kada bolesnik iskreno aktualno vjeruje da je bolestan, u Münchhausenovom
sindromu pacijent je ipak svjestan svog preuvelicavanja.

Osoba s umisljenim poremecajem, u slucaju kada se suoce s dokazom kako su
simptomi umisljeni, uglavnom nijece te tvrdnje, odlazi iz bolnice unatoc
savjetima lijecnika ili potrazi drugog lijecnika i drugu bolnicu.

Na teskom putu suocavanja sa samim sobom i svojim potrebama za tudom njegom,
paznjom ili bliskoscu.psihoterapeuti su najbolji vodici.

56. Prevarila sam muža i to me muči. Često razmišljam kako mi je bilo
lijepo, a u isto vrijeme osjećam se tužno zbog supruga i djece. Razmišljam
da mu priznam svoju nevjeru. Smršavila sam, nervozna sam i nestrpljiva.

To što ste učinili zapravo ima veze isključivo s Vama,
pa ne biste trebali ni supruga, a još manje djecu zamarati s tim.
Očigledno nečim niste zadovoljni u dosadašnjim odnosima, trebali ste neko
novo iskustvo, dokazivanje svoje vrijednosti u preispitivanju sebe i svojih granica,
a možda ste trebali i krivnju koju osjećate, kako bi Vas ona zadržala u dosadašnjim granicama,
ili samo doista želite uništiti svoj brak.
Ponekad usputne kratkotrajne veze doista mogu uništiti dugotrajne, ako ove
nisu dovoljno čvrste i kvalitetne. U drugom slučaju posluže samo shvatiti
kako je "kod kuće" ipak najbolje. Sve ovisi o tome koliko smo iskreni i hrabri sami
sebi priznati kako se doista osjećamo i što doista želimo, i imamo li snage to i postići.

55. Imam 27 godina i nikada nisam imala dečka. Cijeli život samo učim. Stalno
razmišljam jesam li normalna. Možda sam frigidna, jer do sada nikad nisam
osjetila nikakvu spolnu želju.

Kako niste ni pokušavali stupiti u heteroseksualnu vezu, nemate objektivnih razloga
za tako depresivne misli. Dozvolili ste si isključivi način života, a "samo učenje" je
zaista društveno prihvatljiv izgovor. Kad već mislite kako je učenje krivo, a želite
stupati u odnose s drugima i provjeriti svoje seksualno zdravlje, predlažem da na neko
kraće vrijeme napravite pauzu od učenja, dobro se naspavate i npr. počnete se baviti nekim sportom

54. U braku sam 10 godina. Imamo dvoje djece. Mislila sam da je moj brak
dobar i da sam izabrala pravog partnera za zajednicki zivot. Prije desetak
dana nasla sam slucajno pismo naslovljeno na mog supruga. Iz pisma sam
zakljucila, da je to puni vise od obicnog prijateljstva. U soku sam. Kako
dalje ?

S obzirom na podatak da Vi unazad deset godina smatrate svoj brak dobrim, i
partnera adekvatnim za zajednički život, to sigurno i jest tako. Mislim kako nemate
razloga za strah od mogućeg gubitka. Ponekad nas neki usputni događaji natjeraju
na preispitivanje koje služi kao dobra baza za buduće planove, možda i neku promjenu.
Prije svega je potrebno iskreno o svemu porazgovarati. Svakako biste trebali to učiniti.
Možda ipak nije tako kako Vam se čini, jer su poslovično u strahu i "šoku" "velike oči",
naročito ako ne posjedujemo sve informacije o sudionicima i okolnostima nekih zbivanja.
Potrebno je upaliti svjeto, razgovarati, izraziti svoje emocije. Istina, ma kakva bila, uglavnom oslobađa.

53. Moj suprug imao je 40 godina kad je napravio suicid. Imamo dvoje djece, koja
su u trenutku oceve smrti imala sedam i osam godina. Do sada im nisam rekla
istinu kako je njihov otac umro. Mislim da bi im to ipak trebala reci sada,
kad su odrasli ljudi. U strahu sam. Kako ima zapravo to reci ?


Ne plašite se, istina boli, ali samo trenutno. Svakako im treba reći. Koliko god
možemo trebali bismo izbjegavati obitleljske tajne, koje trajno unose nepovjerenje
i nesigurnost u odnose. Često susjedi ili djeca u školi "odrade" taj posao umjesto nas,
što nikako nije dobro za obiteljsku dinamiku.
Za svaki dobni uzrast postoji način kako se prezentiraju neke činjenice.
Ako smo nesigurni, dobro je posavjetovati se s najbližim psihologom ili psihijatrom
koji se bave djecom i žalovanjem i najbolje znaju kako nastupiti.


52. Izgaranje na poslu


PITANJE 1. Službenica sam i svakodnevno radim sa strankama. U posljednjih nekoliko mjeseci osjećam povećani umor, naročito na poslu. Budim se umorna, osjećam slabost, iscrpljujem se i nakon najmanjih napora. Umorim se i putem do radnog mjesta. Stalno mi se spava. Često osjećam glavobolju, napeta sam i ne mogu se opustiti. Lošeg sam raspoloženja. Teško se koncentriram, moram nekoliko puta provjeravati što sam napisala, često griješim. Stalno mi nešto skreće pozornost. Najčešće su to misli o strankama, koje su uglavnom opterećene teškim životnim problemima. Htjela sam im svima pomoći, što je nemoguće. Sad me već i ljute. Želim pobjeći od njih, jer se plašim da ću oboljeti od neke strašne bolesti ako ih i dalje budem slušala.

ODGOVOR: Sindrom izgaranja na poslu, ili burn-out sindrom je progresivni gubitak idealizma, energije i smislenosti vlastitog rada kojega doživljavaju ljudi u pomažućim profesijama kao rezultat frustracija i stresa na poslu.
Izgaranje na poslu nije isto što i umor. Umor ne uključuje promjene stavova prema poslu i ponašanja prema klijentima, a burn-out to nosi sa sobom.
Izgaranje se također povezuje sa mnogim negativnim emocijama, npr. depresijom, nedostatkom snage, nezadovoljstvom, strahom, neodgovarajućom kvalitetom života i beznađem, gubitkom samopouzdanja, nemogućnosti prosudbe i donošenja odluka; emocionalnom iscrpljenošću, osjećajem nemogućnosti vladanja emocijama zbog stalne i dugotrajne izloženosti stresnim situacijama, depersonalizacijom – patološki promijenjenim doživljajem osobnog identiteta
Nitko nije imun od izgaranja na poslu! Svaka osoba, u svakoj profesiji je kandidat za izgaranje na poslu. Najugroženije su one osobe koje su svoj rad započele s puno entuzijazma i očekivanja, sa silnom željom da uspiju, pobijede ili pomognu drugim ljudima.
Najviše stradavanja je u tzv. "pomagačkim zanimanjima".
Simptomi i znaci izgaranja na poslu uključuju brojne tjelesne, emocionalne i ponašajne smetnje i promjene na pacijentu.
Tretman se sastoji od aktivnog odmora, udaljenja od stresne situacije, različitih psihoterapijskih metoda, koje uključuju učenje tehnika relaksacije i trening komunikacijskih vještina. Ako je potrebno koristi se i anksiolitička i antidepresivna psihofarmakoterapija.

51. PITANJE : žalovanje

Vaša supruga je u stanju akutnog neprorađenog žalovanja i nužna joj je psihoterapeutska pomoć. Ona pokazuje i znakove depresivnog poremećaja, koji svakako treba liječiti psihofarmakološki. Stoga Vam prije svega preporučujem javiti se svom nadležnom obiteljskom liječniku, koji već može uvelike pomoći, podrškom i prepisivanjem antidepresiva, te cijelu obitelj uputiti psihoterapeutu. Potrebno je to učiniti što ranije, kako bi se izbjegle komplikacije, suicid i kako se ne bi razvio kronični poremećaj, kojega je znatno teže liječiti.
Žalovanje je proces koji se razvija kod suočavanja sa smrću bliske osobe, prekida emotivnih veza, odvajanjem od voljenih objekata, suočenja sa teškom bolešću i sl. Tijekom procesa žalovanja osoba prolazi kroz nekoliko faza. Uglavnom je prva faza – poricanje realiteta, nevjerica, odbacivanje činjenica. Zatim slijedi faza gnjeva, bijes radi poremećenih planova, nerealiziranih odnosa, poslova, osjećaj odbačenosti, a javljaju se i zavist i mržnja prema onima koji nisu u sličnoj situaciji i uživaju u životu. Kod nekih osoba se javlja faza "cjenkanja", kada se pokušavaju "nagoditi" s Bogom i sudbinom, pregovaraju, obećaju se promijeniti, zavjetuju se..No uvijek dolazi i četvrta, depresivna faza kada osoba postaje svjesna nove situacije, i realno zna kako ne može "biti bolje". U ovoj fazi postoji realna opasnost od suicidalnog izlaza, tj. samoubojstva. Ako se sve prevlada uslijedi završno prihvaćanje neminovnosti sudbine, stvarnosti, osobe prihvaćaju rehabilitaciju i liječenje, nastoje iskoristiti što se može razvijajući novi stil života, traže mir.
Najvažnije je pokazati razumijevanje i strpljivost, ma koliko to bilo teško.


50. PITANJE: razvod braka

Poštovani gospodine, situacija u kojoj se nalazite je zaista teška, kako za Vas tako i za sve članove Vaše obitelji. Razvod braka je mučan za sve sudionike, bez obzira na to koliko bio "sporazuman", i bez obzira kakav mu "pakao" prethodio. U takvoj situaciji se svi nađu u stanju psihičke krize zbog razdvajanja, žalovanja, prekida emocionalnih veza, ukratko dođe do evidentnog poremećaja psihološke ravnoteže, a uglavnom se razvije depresivni poremećaj, jer svi bez iznimke osjećaju patnju, napuštenost i usamljenost.
Vi ste već na putu rješenja problema, jer ste ga uvidjeli i izabrali najbolje rješenje u ovoj situaciji – potražili ste stručnu pomoć. Preporučujem Vam svakako usmjeriti svu pozornost na djecu i orijentirati se na njihovu maksimalnu dobrobit, jer kako ste i sami primjetili – djeca zaista pate. Kako ta patnja ne bi ostavila trajne posljedice na njihovom daljnjem emocionalnom razvoju, svakako je nužno obratiti se dječjem i adolescentnom, odnosno obiteljskom psihijatru ili psihoterapeutu, koji će sve članove obitelji uključiti u terapijski proces.
Budite spremni na dugi i težak rad, ali se s punim povjerenjem možete nadati pozitivnim rezultatima.

49. Epileptička aura

Odgovor: Većina osoba koje boluju od epilepsije mogu naslutiti napad. Radi se o specifičnim osobnim osjećajima i situacijama. Posebno ako osobe doživljavaju napade uvijek u isto vrijeme, npr. u snu, nedugo nakon buđenja, ili u drugo određeno doba dana, ili tjedna. Stoga je važno pratiti kada se napadi pojavljuju, i uočiti koje su situacije prethodile napadima tj. mogu li biti s njima u uzročnoj vezi. Tada se uz pomoć stečenih spoznaja može odrediti način i stil života i rada, čime se napadi mogu kontrolirati. Npr. važno je paziti na dovoljno sna i odmora, izbjegavati fizičke i psihičke stresne situacije, redovito uzimati lijekove, pronalaziti načine relaksacije, kreativno ispunjavati slobodno vrijeme, izbjegavati alkoholna pića, duhan i druga opojna sredstva, bljeskajuću svjetlost televizije ili disko klubova.
Napadu kojeg vidi i okolina, često prethodi i niz diskretnih simptoma, upozorenja ili predosjećaj, koji se naziva "aura". Aura se različito manifestira, od osjećaja iskrenja, čudnog mirisa, okusa, bijesa, iznenadne velike žalosti, čudnih zvučnih signala, mučnine s povraćanjem, trnjenja ruku, nemotiviranih pokreta, različitih neobičnih osjeta, osjećaja izmjene veličine ilioblika predmeta u okolini što ne odgovara stvarnosti, osjećaja propadanja, iznenadnog lupanja srca, osjećaja kako je nešto već viđeno ili nikad viđeno… Koji se simptom pojavljuje ovisi o osobi, odnosno o dijelu moždane kore iz kojeg potječe napad, a koji je odgovoran za funkcije koje se manifestiraju u "auri".

48. Postpartalna psihoza

Moja supruga ima 29 godina i prije desetak dana je rodila. Neposredno
nakon poroda pocela se je cudno ponasati , pa je morala biti premjestena na
psihijatriju. Lijecnik mi je rekao da je rijec o postpartalnoj psihozi.
Što je to I kako se i koliko lijeci. kako ja mogu najbolje pomoci ?


Budite što više uz nju, budite joj blizu i bliski, strpljivi, nježni i brižni. Imajte razumijevanja. Pomozite joj u ovim teškim trenucima. Vratite joj nadu. Ponesite njene obveze i teret sada kada sama nema snage. Neka zna na koga se može osloniti, neka ponovno povjeruje u iskrenu ljubav i zajedništvo, u Vas. Stvorite joj osjećaj sigurnosti. Mora znati da štitite i nju i bebu. Njoj treba vrijeme za ozdravljenje. Vjerojatno ne dugo. U tome će pomoći stručnjaci psihijatri.
Žene su nekoliko sati ili dana iza porođaja nerijetko blago depresivne, napete, imaju poteškoća sa spavanjem. Ako to stanje potraje, u razdoblju babinja, kod desetak posto rodilja se može razviti postpartalna ili postporođajna depresija. To je ozbiljan poremećaj praćen dramatičnim problemima. Nije riječ samo o hormonalnoj buri, nego i o sučeljavanju s posve novom situacijom, doživljajem majčinstva. Djelomično je to reaktivno stanje, reakcija na novu stresnu životnu situaciju.
Nepsihotična se depresija može očitovati kao blaga, umjereno teška ili teška depresivna epizoda.
Ako su prisutne depresivne sumanute ideje i halucinacije, radi se o psihotičnoj depresiji. Ovaj oblik neodgodivo zahtijeva bolničku obradu i liječenje. Depresivne sumanute misli očituju se kao ideje propasti i osiromašenja, zatim ideje krivnje i samooptuživanja te hipohondrijske (uvjerenost da boluje od teške i opasne somatske bolesti) i nihilističke ideje (osjećaj da nema nikoga na svijetu, da tjelesni organi ne rade ili ne postoje). Karakteristična je nesposobnost da se održi briga o samome sebi, uključujući prehranu, oblačenje i osobnu higijenu. Osobito je važno dobro procijeniti rizik mogućeg pokušaja suicida o čemu bolesnice rjeđe govore spontano, već ih to treba direktno upitati.
Najbolje rezultate u liječenju daje kombinacija farmakoterapijskih i psihoterapijskih mjera. U liječenju nepsihotičnih depresija antidepresivi pokazuju veliku terapijsku učinkovitost i uspješni su u 60-80% bolesnika. Kod liječenja psihotičnih depresija, antidepresive nekada treba kombinirati i a antipsihoticima.

47. Kako ću prepoznati je li moje dijete oboljelo od autizma?

Autistički (pervazivni) razvojni poremećaj je kvalitativno oštećenje socijalnih interakcija i komuniciranja uz stereotipne modele ponašanja. Javlja se kod 4 od 10.000 osoba. Tri puta je češći kod muških osoba, a javlja se uglavnom prije dobi od tri godine. Rettov poremećaj pogađa samo djevojčice, a Aspergerov je poremećaj obilježen ponašanjem koje je slično autističnom, ali ne usporava razvoj jezika ili razumijevanja, a povezan je s izrazitom nespretnošću. Hellerov sindrom se razlikuje po tome što do kliničke slike autističnog poremećaja postoje najmanje dvije godine normalnog razvoja. Djeca s autističnim poremećajem mogu dobro ili loše funkcionirati ovisno o IQ te o mogućostima sporazumijevanja govorom. Oko 70% ih ima IQ ispod 70.
Izražava se kao znatno oštećenje neverbalnih načina ponašanja, kao što su pogled oči u oči, izraz lica, držanje tijela kojima se uspostavljaju socijalne interakcije. Osobe ne uspostavljaju odnose s vršnjacima koji bi bili primjereni razvojnom stupnju, nema spontane podjele uživanja, interesa ili dostignuća s drugima (npr. ne dijele predmete koje smatraju zanimljivima). Kasni ili potpuno izostaje razvoj govornog jezika, a nema ni adekvatne zamjene gestikuliranjem i mimikom. Ako se govor primjereno razvije, izrazito je oštećena sposobnost započinjanja i održavanja konverzacije. Jezik se stereotipno koristi. Izostaju spontane igre primjerene razvojnom stupnju, npr. igre oponašanja. Interesi i aktivnosti su ograničene, ponavljajuće i stereotipne, a što je sve abnormalno intenzitetom ili usmjerenošću. Uočljivo je priklanjanje nefunkcionalnim ritualima ili rutinama. Često su prisutni i ponavljajući motorički manirizmi, npr. lupkanje ili savijanje prstiju ili šake, njihanje cijelog tijela, čupkanje, hiperventilacija, trajna zaokupljenost dijelovima predmeta, izljevi bijesa, i autoagresivno ponašanje koje dovodi do samoozlijeđivanja. Konačno se oboljeli u potpunosti zatvaraju u svoj svijet, potpuno odvojen od stvarnosti.

46. Pretrage su dokazale kako je ta "kvržica" ipak karcinom. Užasno se osjećam. Prestrašena sam. Nikome u obitelji nisam rekla jer mislim da sam si sama kriva za to stanje. Što da radim?

Pobijedite strah, kako biste pronašli snagu za borbu koja Vas očekuje. Morate znati da su mnogi oblici karcinoma izlječivi ili se barem mogu kontrolirati kroz dugo razdoblje. Ne patite u tišini. Raspitajte se, skupite što više informacija o simptomima i nuspojavama koje možete očekivati i pripremite se na njih. Ako imate partnera ili osobu čijoj objektivnosti vjerujete, povedite ga sa sobom na preglede. Ne tajite svoju zabrinutost pred njim. U strahu biste mogli prečuti važne informacije, pa će Vam partner pomoći raspraviti sve dobrobiti i rizike ponuđenih metoda liječenja.
Pokušajte držati svoje emocije pod kontrolom. Opustite se, meditirajte, molite. Naravno da niste sami prouzročili to stanje! Nema znanstvenih dokaza o povezanosti određene osobnosti, emocionalnih stanja ili bolnih događaja s nastankom karcinoma. Nitko nije baš uvijek dobro raspoložen i u svemu pozitivnog stava. Samo nemojte dozvoliti da loše raspoloženje potraje. Ako je potrebno, obratite se psihijatru, uključite se u grupe samopomoći. Ako ne budete mogli sudjelovati, napustite ih.
Sve što Vam se događa može postati iskustvo koje će Vam promijeniti život na bolje, pomoći Vam da se emocionalno razvijete, okrenete zdravijim područjima života, istražujete područja života za koja do sada niste imali vremena. Prije svega, usredotočite se na samu sebe. Ovaj put, Vi ste na prvom mjestu.

45. Kako ću prepoznati da je kći pušila "travu"?

Pitanje 1. : Moja je kći prekrasna djevojka, otvorena, inteligentna i znatiželjna maturantica. Često izlazi s prijateljima. Ponekad se i nešto kasnije vrati. U posljednje vrijeme se plašim za nju, jer kolegice na poslu stalno pričaju o tome kako se djeca u večernjim izlascima opijaju i drogiraju, kako je droga dostupna i kako svi puše "travu". Razgovarala sam s kćerkom, vjerujem joj da njeno društvo ne konzumira zabranjena sredstva, no i dalje sam nesigurna i pitam se kako da je zaštitim? Kako ću prepoznati je li npr. pušila "travu"?

Odgovor: Imajte povjerenja u svoje odgojne metode. Gradite i dalje povjerenje u odnosu sa svojom kćerkom. To je najvažnije. Razgovarajte što više s njom. Upoznajte njene prijatelje. Dakako, nije istina da baš svi puše "travu", mada je ona možda dostupnija nego ranije.
Najvažnije je okupirati djecu zdravim, konstruktivnim aktivnostima, u kojima će pronaći svoju afirmaciju. Presudno je kreativno strukturiranje njihovog slobodnog vremena.
Mlade trebamo poučiti i postići da shvate koliko pušenje marihuane šteti zdravlju i to da je naše društvo zakonski kaznilo svako posjedovanje i najmanjih količina te zabranjene tvari baš zato što je tako štetna. Između ostalog, marihuana se smatra tzv. "pristupnom drogom" koja dovodi do zlouporabe tzv. teških droga.
Zato se važno upoznati se s tim potencijalnim "neprijateljem".
Radi se o prerađevini biljke Indijske konoplje, koja sadrži delta-9-tetrahidrokanabinol (THC), a koji ima euforični učinak. Pripremljena za konzumaciju nalikuje duhanu, s njim se miješa i puši kao cigareta ("joint") ili pomoću nargila. Ima karakterističan miris.
Simptomi intoksikacije kanabisom su povišeno raspoloženje, neprimjereno smijanje, nedistanciranost u ophođenju, poremećen osjećaj za vrijeme, oštećena prosudba, ali i mrzovolja, socijalno povlačenje, sumnjičavost, povišen osjećaj strepnje i tjeskobe. Zatim konjunktivalna injekcija, proširene zjenice, suha usta, povećan apetit, ubrzan rad srca. Konzumacijom većih količina kanabisa može doći i do haluciniranja, razvoja sumanutosti proganjanja pa i do delirantnih stanja. Opisane su takve psihoze koje su trajale i do dva mjeseca. Dugotrajnom uporabom nastaju oštećenja upamćivanja i prisjećanja, teškoće asociranja, smetnje koncentracije i depresivni poremećaj.
THC se može otkriti u urinu pomoću test trakica koje se mogu nabaviti u svakoj ljekarni, ali to je način komunikacije s djetetom koji Vam nikako ne bih preporučila.
Najbolje je posjetiti obližnji Centar za prevenciju ovisnosti, gdje će Vam stručnjaci dati brojne i najadekvatnije informacije.

44. Kako dokazati droge?


Konzumacija neke droge dokazuje se testiranjem, koje se može vršiti uzimanjem krvnog uzorka, kose ili tkiva, a najčešće i uobičajeno je testiranje urina test trakama, zbog cijene testova i brzine dobivanja rezultata.
Period detekcije droge u organizmu ovisi o vrsti droge, vrsti testa, učestalosti konzumacije, količini droge koja je konzumirana, tjelesnoj konstituciji, težini tijela, postotku masnog tkiva, metabolizmu i tjelesnoj aktivnosti osobe.

Kod jednokratne konzumacije prisutnost kanabinoida može otkriti u vremenu do 72 sata od konzumacije, a ponekad i do 10 dana. Kod redovite svakodnevne konzumacije kanabisa, prisutnost kanabinoida može se otkriti i nakon 25 dana, a maksimalno nakon 12 tjedana (do tri mjeseca – prema DNK - analizom kose) od zadnje konzumacije jer su kanabinoidi topivi u mastima, pa se zadržavaju u masnim stanicama.
Amfetamini, benzodiazepini i barbiturati se mogu otkriti kroz jedan do tjedan dana, kokain nakon dva do pet dana, LSD kroz jedan do četiri dana, a u kostima i do šest mjeseci. Ecstasy tj. MDMA (3,4-metilendioksi-metamfetamin) i drugi metamfetamini mogu se naći za jedan do četiri dana, a nikotin i nakon dva dana. Opijate, tj. heroin nalazimo nakon tjedan dana, a methadon (Heptanon) i nakon dva tjedna. Steroidi se mogu naći nakon dva do tri tjedna ako su aplicirani oralno, a nakon injekcione primjene i do tri mjeseca.

Standardne test trake apsorpcije droga za urin su relativno jeftine i mogu se nabaviti u ljekarnama. No, uvijek bih preporučila svakom roditelju da mu to bude zadnji način komunikacije sa svojim djetetom. Svakako je prije svega potrebno što više vremena provoditi zajedno, razgovarati i stjecati međusobno povjerenje i poštovanje.

 

43. Kako netko može udariti svoju majku?


Na žalost, može, mada za takav čin nema opravdanja i društveno je potpuno nedopustivo, u toj mjeri da ostavlja dojam potpunog gubitka samokontrole ili čak rušenja tabua.
Nema bolesti niti ekonomske ili materijalne situacije koja bi opravdala izražavanje svog nezadovoljstva kroz nasilje. Postoje organska oštećenja mozga, određeni oblici epilepsije, psihoza, tumora na mozgu, intoksikacija (alkohol, amfetamini), afektivnih poremećaja, u kojima je prag tolerancije frustracija znatno snižen, pa su bolesne osobe labilnije, lakše "planu" i lakše "okidaju", što ih i dalje ne opravdava.
Jedan od faktora koji dopuštaju agresiju je mentalitet sredine u kojoj se nasilje tolerira i čak potkrjepljuje. Češće su nasilnici muškarci, koji tuku slabije od sebe, najčešće žene i djecu, čime ih drže u ovisnoj poziciji kako bi ispunjavali njegove potrebe.
No ipak, agresivno ponašanje uvijek koriste samo određeni tipovi osoba, najčešće teško poremećenih ličnosti (psihopati), u situacijama frustracija, naročito ako su potaknuti ponašanjem te iste majke ili supruge. Najčešće je u pozadini eskalacija dugo potiskivanih agresivnih osjećaja koji proizlaze iz dugogodišnjih konflikata, identifikacijskih modela u primarnoj obitelji, a sada i okruženja gdje se medijski može svakodnevno gledati nasilje, što smanjuje toleranciju i daje privid bezazlenosti nasilnih čina, minimiziranje i banaliziranje kriterija za dobro i zlo, pravdu i nepravdu.
Ako osoba odrasta u obitelji u kojoj je agresivno ponašanje članova uobičajeno, a osobito ako su agresivni i prema djetetu, ono će se najčešće i samo tako ponašati. Odrastajući u strahu od agresije odraslih, dijete se počinje identificirati s agresorom jer tako smanjuje vlastiti strah. Od agresora poprima model ponašanja u kojem je agresivno ponašanje samo po sebi razumljivo. Fizički zlostavljana djeca najčešće su i sama agresivna prema slabijima od sebe. Taj model ponašanja često zadrže tijekom cijelog života.
Osim pretjerano strogih i obitelji koje djeci ne postavljaju granice u ponašanju, koje su ili pretjerano popustljive ili zanemaruju odgoj također mogu producirati razdražljivu i agresivnu djecu, koja agresivno reagiraju čim se susretnu i s najmanjim preprekama ili zabranama.
U odnosima između roditelja i djece javlja se neizbježna ambivalencija, pomiješani osjećaji ljubavi i mržnje, bijesa i zahvalnosti.."volim ih i mrzim ih, bijesan sam na njih i ponekad bi ih najradije ubio, ali sam im opet zahvalan jer su mi zbilja dali sve što su mogli, zašto me sputavaju cijelog života.."
No to sve i dalje nije opravdanje za agresivno ponašanje, a naročito ne za fizičko nasilje.

42. Može li buka izazvati psihički poremećaj?

Buku predstavljaju neželjeni zvukovi. Reakcija na njih ovisi o intetnzitetu, frekvenciji, trajanju, složenosti zvuka, okolnostima, o spolu, a posebno o dobi. Npr. stariji ljudi su osjetljiviji na buku od djece, kojima buka manje smeta, a najmanje su tolerantne mlađe osobe (25-34 god). Također su manje tolerantni ljudi u stanovima nego u kućama. Prosječno kritični ljudi pokazuju osjetljivost na buku jednako kao na onečišćenje zraka ili susjede – kao na ugrožavanje privatnosti. Prvi obrambeni mehanizam koji uporabe je – izbjegavanje i pokušaj prilagodbe. Adaptacija na buku nastupa s vremenom, no nikad nije potpuna. Utjecaj buke na pojedinu osobu je ovisan o karakteristikama buke, njenom značenju (npr. kada je shvaćena kao potencijalna opasnost ili kao upozorenje na opasnost), osobnom odnosu prema izvoru zvuka, o tome koliko ometa osobu u svakodnevnim aktivnostima, o mogućnosti kontrole buke, o kontekstu u kojem se pojavljuje, a posebno o frekvenciji (koja je proporcionalna iritaciji), osjetljivosti na buku, vjerovanjem da netko kontrolira buku i namjerno je proizvodi i sl.
Buka može izazvati brojne psihičke poremećaje, a promjene se mogu javiti i na tjelesnoj razini, no najčešće su na planu ponašanja (bihevioralni simptomi).
Buka utječe na živčani, krvožilni, probavni i hormonski sustav što se može očitovati porastom krvnog tlaka, poremećajem u radu probavnih organa, naročito crijeva, suženjem vidnog polja te endokrinološkim i metaboličkim poremećajima.

Da bi uzrokovala tjelesne promjene, buka mora biti određenog intenziteta, kroz duže vrijeme, što se češće događa u nekim profesionalnim sredinama, a što može dovesti do posljedičnog gubitka sluha, s povišenim krvnim tlakom i razinom serumskog kolesterola, i povišenog rizika od infarkta miokarda. Reakcija na tu stresnu situaciju može biti kratkotrajna, ali i kronična kada se najčešće očituje kao nesanica, povišen krvni tlak, poremećaj apetita i seksualnih funkcija, tjeskoba i depresija.
Povišena razina buke npr. u uredu u blizini prometnice ili s bučnim suradnicima, aktivira obrambene tjelesne mehanizme koji tijekom dana konstantno povisuju napetost i osjećaj pripravnosti, pa se na kraju radnog dana osjećamo kao da nam je netko oduzeo životnu energiju, što doživljavamo kao kronični umor, koji se naziva bukom izazvana neuroza, a dugotrajna izloženost buci inducira osjećaj bespomoćnosti, i potencira depresivni poremećaj. Osobe su loše raspoložene, smanjeno efikasne u obavljanju aktivnosti, a dugoročno mogu razviti i hipertoniju i koronarnu bolest srca. Dolazi do poremećaja u izvođenju složenih mentalnih aktivnosti, do poremećaja pamćenja i pažnje, a time i remećenja sposobnosti procjenjivanja i integriranja informacija, što može dovesti do nerealnih procjena, veće frekvencije svakodnevnih pogrešaka, smanjenje motivacije i slabijeg pamćenja kompleksnih podataka. U komunikaciji, osobe postaju agresivne i mijenjaju ponašanje čime bivaju izolirane od drugih, ali se i same izoliraju poput osoba s kroničnim posttraumatskim stresnim poremećajem. Neurovegetativna distonija dovodi do pada radnog učinka i porasta nesreća na radu. Buka remeti spavanje, skraćuje REM faze, a izloženost buci za vrijeme spavanja povećava krvni tlak, puls, broj pokreta tijela u snu.

 

41. Psihoterapija psihoza

Sestra mi je oboljela od endogene psihoze prije desetak godina. Studirala je i morala je zbog bolesti prekinuti studij. Sada ima 35 godina života i trenutačno je u "lošijoj" fazi bolesti. (otuđila se od vanjskog svijeta-komunicira samo sa roditeljima i to oko osnovnih životnih potreba). Tražila je više vrsta poslova ali bezuspješno. Redovito sa majkom odlazi na psihijatrijske kontrole koje se sastoje od kračeg informativnog razgovora oko terapije lijekova.
Mi kao obitelj smo očajni jer se ne znamo više kome obratiti za pomoć. Smatramo da bi našoj sestri trebala sustavna psihoterapija. Sestrina liječnica govori da takva terapija ne postoji te da psihijatri postoje samo radi farmakoterapije. Očajni smo jer se stalno vrtimo u krugu.
Ona bi željela raditi a ograničena je u svojoj bolesti, nema sređen nikakav status jer nije ni invalid ni umirovljenik, ni student...
Molim Vas da nam pomognete. Recite kome da se obratimo za pomoć i što bismo još trebali poduzeti da se krene naprijed?


Psihijatrijske kontrole su takve kakve su u svim ambulantama. To je izraz nesrazmjera između malog broja psihijatara
i prekomjernog broja pacijenata koji posjećuju klasične ambulante, propisa kojima je određen opseg posla psihijatra
u klasičnoj ambulanti, ali i načina na koji je većina psihijatara educirana, dakle da liječe farmakoterapijom bez psihoterapijskih
metoda. Za psihoterapijski pristup i vještine je potrebna posebna edukacija, koja se od psihijatara u sadašnjem sustavu ne
očekuje i ne traži. Psihijatri koji imaju dodatne edukacije su ih stekli osobnim angažmanom.

Naravno da bio tako teškom bolesniku trebala i psihoterapija. Jednako je dobro i uključenje u udrugu osoba
liječenih zbog psihotičnih poremećaja.
Potražite takve udruge u svojoj okolici.
- U Zagrebu je aktivna Udruga obitelji duševnih bolesnika ŤDugať, SJAJ-udruga korisnika ustanova duševnog zdravlja
za unapređenje kvalitete života, SVITANJE - Udruga za zaštitu i promicanje mentalnog zdravlja, a u bolnici
Vrapče u Zagrebu, u Centru za rehabilitaciju sustavno se provodi psihoterapija psihoza pod vodstvom
prof.dr.sc.Slađane Ivezić i dr.sc. Sanje Biočina.
- u NPB Popovača djeluju udruge za unapređenje duševnog zdravlja i kvalitete života duševnog bolesnika i obitelji duševnog bolesnika
"Sretna obitelj" i Udruga za rehabilitaciju i resocijalizaciju duševnih bolesnika, pod vodostvom mr.sc. Eme Gruber i mr.sc. Daše Poredoš.
- U Osijeku djeluje Udruga za unapređenju duševnog zdravlja i kvalitete života ŤMARIMOť.

Glede rješavanja statusa teškog duševnog bolesnika svakako treba odmah nešto poduzeti.
Najbolje se informirati u nadležnom Centru za socijalni rad, kako bi ostvarili pomoć za život i liječenje.
Smisao je osposobiti bolensnika za samozbrinjavanje ili samostalni rad. Ako nije radno sposoban
može se uputiti i na procjenu Invalidsko mirovinskoj komisiji.
Ako se radi o takvom bolesniku čije se stanje u doglednoj budućnosti neće bitno promijeniti u smislu
da postane sposoban za samozbrinjavanje i samostalni život i rad, tada CZSS predlaže postupak
procjene poslovne sposobnosti. Ona se može oduzeti djelomično ili potpuno, nakon čega osoba dobiva
skrbnika i tzv. "invalidninu", što joj osigurava osnovnu materijalnu sigurnost u budućem životu.

http://www.udruga-sjaj.com/

http://www.geocities.com/sretnaobitelj2004/baza.html

 

40. Debljina (Dr u kući, br. veljača 2007.)

U posljednjih godinu dana sam se udebljala više od 20 kg. Ne osjećam se dobro. Teško dišem, brzo se umaram, loše izgledam, troma sam. Moram kupovati odjeću nekoliko brojeva veću. Ne znam kako mi se to dogodilo, ali svakako bih htjela zaustaviti daljnje debljanje, jer mi se čini kako svakog dana rastem u svim smjerovima i da nikada neću prestati. Kako to promijeniti?


Prije svega, ne vjerujem da ste ružni, a najmanje zbog toga što ste povećali tjelesnu težinu, jer ljepota nije u vitkosti ili debljini. Ljepota je u nama, a vidi se ako smo u sebi smireni i radosni. Poznajete sigurno mnogo "bucmastih" žena i ljudi, koji su izuzetno simpatični i puni energije. No, ako se ne osjećate dobro u tijelu koje ste stvorili, sigurno nešto nije u redu pa treba promijeniti. Mada ne znate kako se dogodila promjena koja Vam nije ugodna, malo razmislite kakva je bila ta protekla godina? Pretpostavljam – izuzetno stresna i zahtjevna. Možda niste previše jeli, ali ste se sigurno premalo kretali i uglavnom sjedili. Zašto ste prestali šetati, vježbati? Možda zato što nemate vremena za sebe? A kako ste ga do tada nalazili? Možda zato što teško dišete, a teško dišete jer ste postali teški…i tako u začaranom krugu koji hitno treba prekinuti.
Počnite hodati, najbolje – šetati na svježem zraku. Ostavite automobil kod kuće, pođite na posao pješice. Odvojite barem pola sata za tjelovježbu, i pola sata za neki oblik meditacije. Jedan sat dnevno MORATE pronaći za sebe. Svakako ponovno počnite piti dvije do tri litre tekućine dnevno. I provjerite još jednom navike – možda ipak unosite neke nezdrave namirnice, čiju kalorijsku snagu ne uspijevate potrošiti. Obično je to neki visokokalorični napitak, slatkiš ili slično što ne smatramo "hranom". Važno je i dati si vremena, jer ni kilogrami nisu došli za nekoliko dana, pa tako neće ni otići. Šetnja, zrak, tjelovježba i voda su čarobne riječi koje sigurno liječe depresiju i otplavljuju nagomilanu negativnu energiju i stres.

 

39. Bulimia nervosa


Primijetili smo kako se naša kćer čudno ponaša, od kako je počela raditi kao tajnica u novoj tvrtki. Ruča redovito, čak prekomjerno, a ponekad tako i večera, toliko da nam je svima neugodno. Zatekli smo je kako noću jede! Ali i povraća, jer se prejela. Znamo da nije oboljela od anoreksije, jer se unatoč tolikoj hrani nije udebljala, ali je depresivna i to nam je teško gledati jer nema razloge za to. Stalno se važe, dotjeruje, više nego inače. Počela je vježbati, ali nekako previše, i do 3-4 sata dnevno. Pronašla sam joj u torbici laksative i diuretike, koje joj nije prepisao obiteljski liječnik. Zubi su joj se počeli kvariti, kosa joj se prorijedila, sva je nekako slaba i blijeda. Ne znamo što joj je i kako joj pomoći.

Vaša kći ne pati zbog anoreksije, već vjerojatno zbog bulimije. To je neurotski poremećaj kojeg karakteriziraju upravo ponavljani napadaji pretjeranog jedenja i posljedičnog povraćanja, uporabe laksativa ili diuretika i prekomjerno vježbanje. Osobe su zaokupljene kontrolom tjelesne težine, mada je zapravo ne gube. Pokušavaju kontrolirati nešto što izgleda moguće na prvi pogled, ali to je posljednji pokušaj uspostave samokontrole, jer su je vjerojatno negdje izgubile. Bulimia nervosa česta je baš kod djevojaka u dobi od 16 do 25 godina, često baš kada počnu raditi i kada bi trebale biti smirene i zadovoljne. Ponekad je tome uzrok prekomjerni negativni stres na poslu, ali često i neki od oblika seksualnog zlostavljanja. Upitajte je kako joj je na poslu. Možda poznajete nekog njenog kolegu o kojem vam ne smije ništa loše reći? Ili je samo podlegla negativnoj percepciji "ljepote", koja se prema medijskom diktatu odnosi uglavnom na tijelo i propisuje nerealnu mršavost kao ideal. U svakom slučaju, vrijeme je za pomoć. Odvedite je obiteljskom liječniku, stomatologu i – psihijatru. Svakako. Potrebno je učiniti osnovne tjelesne pretrage, korigirati nastale metaboličke poremećaje i svakako započeti s psihoterapijskim postupkom i liječenjem depresivnog poremećaja. Možda će samo trebati promijeniti posao i u tome je svakako podržite.

 

38. Ljubav i zloba (Dr u kući, br. 103., kolovoz 2006.)


Ljubav se za Ljubav daje

Čežnja za idealnom, bezuvjetnom ljubavlju univerzalni je fenomen. No, osim majčinske ("To samo majka može voljeti"..), ostali oblici ljubavi barem su nečim uvjetovani. U međuodnosu ljubavnih partnera osjećaj povjerenja, koji se stječe iskrenošću, postojanošću i vjernošću gradi se i stalnom uzajamnom razmjenom pozitivnih emocija tj. stalnim pozitivnim potkrjepljivanjem, "davanjem" i "primanjem". Jednostrane ljubavne veze ne postoje ili ne opstoje dugo jer se prije ili poslije jedan partner umori. Od davanja, ili od primanja. Vjere i nevjere. Ako i viđamo oko sebe ljude u takvim odnosima, to nije ljubav, već nešto drugo, uglavnom sadističko – mazohistički odnos. U takvim odnosima česta je i ljubomora. Često je svjesno ili nesvjesno provocira sadistički partner, izazivajući taj negativni osjećaj u drugom, kako bi ga zadržao, vezao, podvrgnuo i dominirao. To mu treba kako bi se osjećao snažnim, mada zapravo to nije. Sposoban je samo za krađu ljubavi i za laži. To nije ljubav. Jer povrjeđuje drugog, oduzima mu radost i dostojanstvo, izaziva strah od napuštenosti i gubitka voljenog objekta, a gdje je strah, nema ljubavi.
U rivalitetnim emocionalnim vezama, zavist je čest poticaj za izazivanje ljubomore kod partnera. To je način za pokoravanje "jačeg" partnera. Koliko takvih brakova znamo?
Prva klasična shema. Ona je uspješnija u karijeri, frustrira ga. Izabrao je i "osvojio" bolju od sebe, isključivo zbog svoje udobnosti i povećanja svog rejtinga, tj. pretvorio je kreativnu osobu u služavku ili roditeljicu i odgajateljicu djece, koju ničim ne mora plaćati. Zato je on "vara" i čini ljubomornom. To je sve što može učiniti u svojoj bijedi. Najčešće to čini s nekim neusporedivo ispod razine svoje supruge, kako bi joj rekao da je gora od njih. No zapravo su to jedine osobe kojima je superioran. Uglavnom se potrudi da mu i supruga sve sazna, ili joj "prizna". Tako je i dalje "posjeduje".
Druga klasična shema: Klasično seksualno zlostavljanje na radnom mjestu. Šef zna kako je to postao i svjestan je svoje nesposobnosti. Zato uvuče podčinjene sposobne suradnice, koje ga plaše, u lažni ljubavni odnos, da bi ih zatim mučio, ponižavao i iscrpljivao sadističkim frustracijama i ucjenama kako bi ih eliminirao. Na posljetku ipak uglavnom završi s nekim sebi ravnim, zapravo najčešće se na kraju igra sam sa sobom, jer kad ga svi prozru i prezru, jedino ga to društvo hoće.


Vjerna nevjerniku

Ljubomora je osjećaj koji se temelji na nesigurnost u vlastitu vrijednost i poželjnost za ljubavnog partnera, a prema vani se može manifestirati u iznimnom širokom spektru ponašanja: od tzv. normalne ljubomore koja najčešće predstavlja univerzalno ljudsko iskustvo do ekstremnih patoloških manifestacija koje se mogu definirati kao prava duševna bolest.
Ljubomoru prati nepovjerenje, anksioznost, nesigurnost, osjećaj manje vrijednosti u odnosu na rivalitetni objekt i strah od gubitka objekta ljubavi. Ljubomorna osoba okupirana je opsesijama ili deluzijama nevjere, optužuje partnera, traži dokaze nevjere. To je ponašanje blisko paranoji.

Ljubomora je prisutna i dozvoljena u gotovo svim kulturama i civilizacijama, osim rijetkih iznimki. Takvo je na primjer pleme Todas u Južnoj Indiji, koje je poligamno, i u kojem je dozvoljeno imati ljubavne odnose s drugim parterima (poliamoria).
U zapadnom svijetu gdje je ideal monogamija, ljubomora je na neki način dozvoljena, čak do te mjere da se u slučajevima kada je ljubomora motiv ubojstva, smatra "opravdanom" i sudovi su popustljivi. U SAD-u se ubojstvo supružnika uslijed provokacije nastale registriranjem preljuba, nevjere i sl. shvaća kao ubojstvo iz nehata. Zakoni nekih država čak dopuštaju da takva provokacija dovede do oslobađanja od optužbe. Provocirajući događaj predstavlja situaciju kada je supružnik viđen u preljubu ("in flagranti") ili kada se saznanje o nevjeri kumulira tako da intenzitet ljubomore raste, što može trajati tjednima, mjesecima, čak i godinama.
Motiv ljubomore prisutan je i u mnogim književnim djelima. Hera je mitološki lik, Zeusova supruga, koja je kroz cijelu povijest samo eliminirala druge žene koje je Zeus zavodio, a nikada njega, jer je smatrala da je muškarac moćniji, da je brak svetinja, stidjela se zbog njegovog ponašanja i svoje bijedne pozicije koju je uporno održavala, a najviše zbog ljubomore i zavisti prema drugim ženama. Još prije 2000 godina Euripid je ispričao priču o Medeji koju je Jason odbacio zbog Creuse. Medeja u ljubomornom bijesu ubija svoju djecu i protivnicu kako bi se osvetila nevjernom mužu. U Shakespearovim djelima “Othelo” i “Zimska priča” opisani su iracionalni elementi ljubomore gdje nije bilo stvarnih provokativnih okolnosti.

Postoje različite sinonimi za patološku ljubomoru. Neki autori je koriste da opišu sumanutu
ljubomoru koju još označavaju i terminima morbidna, seksualna, psihotična, erotska, Othelo
sindrom, bolesna bračna paranoja, deluzija nevjere. Neki autori koriste termin patološka
ljubomora da opišu opsesivnu, neurotsku odnosno nedeluzijsku formu ljubomore.
Postoje mišljenja da se ljubomora smatra patološkom čak u odsutnosti sumanutih vjerovanja, ako osoba odgovara abnormalnim intenzitetom afekata kada se postavlja pitanje partnerove nevjere. Negativna afektivna energija je tako snažna da su nerijetka čak i ubojstva zbog ljubomore.


Za dobrim konjem se prašina diže

Za razliku od ljubomore (jealousy), u kojoj se osoba osjeća manje vrijednom, nesigurna je u sebe i plaši se da će zbog toga izgubiti objekt svoje ljubavi. Zloba ili zavist (spitefulness, envy, malevolencija, maliciozost, jal, ogorčenost, žučljivost, pakost, gramzljivost), često ima izvorište u osjećaju "više vrijednosti", u oholoj, narcističkoj ličnosti, koja smatra sama sebe superiornijom, velikom, bez grijeha, boljom od drugih koje drži manje vrijednima i nedostojnima poštovanja, podcjenjuje ih i omalovažava.
Upravo to je "grijeh" oholosti. Ne dopušta uspoređivanje i vrijeđa se ako je netko savjetuje. Ako se dokaže da nije u pravu, ljuti se i nalazi opravdanja za svaki svoj postupak, zadovoljna sama sobom. Često je u osnovi oholosti strah od poniženja.

Zavist je osjećaj nezadovoljstva, bolne želje i ogorčenog uzbuđenja zbog želje za posjedovanjem predmeta, kvaliteta ili uspjeha drugoga. Zavidna osoba ne podnosi da je netko bolji, voljeniji ili cjenjeniji od nje, naročito ako je u rivalitetnom odnosu. Ne može se radovati obilju i uspjesima drugih i ne može se žalostiti zbog njihovih neuspjeha. Osporava tuđa postignuća i reagira tako prema svakom tko se na bilo koji način izdvaja od gomile, koji je iznad prosjeka i čija su stajališta drukčija od njegovih. Zato se kaže da je "zavist plijesan duše", a zavidnici "zeleni od zavisti". Pokušava se naći mana i slabost drugome, a u nedostatku istih i izmisliti, prigovarati, ogovarati, spletkariti, kako bi ga se diskreditiralo i ponizilo.


Gdje nema ljubavi, tu treba proći

Zavist je zapravo kompliment izrečen na ružan način. Možemo je od destruktivne, pasivne mržnje pretvoriti u kreativnu snagu. Slično je i s ljubomorom. Taj osjećaj može biti oslobađajući, kad se prepozna. Može nas osloboditi od ugnjetavanja i vezivanja sadističke osobe i uputiti k slobodnom svijetu normalnih ljudi koji uvažavaju jedni druge.

Kad osjetimo ljubomoru ili zavist prema nekome, trebali bismo pažljivo proučiti u čemu je taj drugi toliko bolji i pokušati ga za početak imitirati, modelirati svoje ponašanje prema njegovom, a potom krenuti svojim putem, nadmaštiti ga u njegovim vještinama, tj. nadmašiti samog sebe. Tada nestaje zavist. Tada će nestati i ljubomora, jer ćemo, ako se promijenimo, vjerojatno uspjeti osloboditi se i partnera koji je izazivao, i dati priliku onome koji nas uvažava takve kakvi jesmo, cijeni naše vrline i voli naše mane, čini nas slobodnima, radosnima i smirenima. Možda ćemo se tada s lakoćom odreći i nekih balasta taštine kao što su "imovina, navike i ugled". Sve su to ipak nedovoljno vrijedni, tereti da bi bili razlog za povratak u ropstvo.

Dakle – budimo zahvalni i poštujmo one koji pokazuju kvalitete, vrline i dobra, drukčija od naših. Oni nas konfrontiraju sa samima sobom, i uče kakvi bismo mogli biti.
Potrudimo se to i postati.
Osobe kojima su drugi zavidni ne trebaju pokazivati ni strah ni srdžbu, već pokušati razumjeti uzroke svoje ili tuđe ljubomore, svoje ili tuđe zavisti i reagirati kreativno nastojeći tu negativnu energiju svojim riječima, radom i djelima pretvoriti u poštivanje i ljubav.



James Ward: Neznanje, zavist i ljubomora

 

37. Patnje mladog Werthera - "Wertherov efekt" (Dr u kući, br.99. travanj 2006.)

Što je to "Wertherov efekt"?

"Wertherov efekt" ili "copycat suicide" je termin kojim se označava oponašanje ili kopiranje samoubojstava. Nastao je na temelju događaja iz 1774. godine, kada je objavljena Goetheova priča, "Patnje mladog Werthera", koji se na posljetku ubio zbog ljubavnih jada, što je izazvalo brojna slična samoubojstva. Slično se dogodilo i s Anom Karenjinom, zatim u New Yorku, nakon izlaska knjige "Final Exit" Dereka Hamphrija, te u Francuskoj nakon izlaska "priručnika" "Samoubojstvo, naputci za uporabu". Ta pojava nas upozorava na važnost prezentacije informacija o suicidima, naročito poznatih osoba, jer se tako može utjecati na povećanje broja samoubojstava, ali i na smanjenje stope suicidalnosti – ako se pravilno i dobronamjerno izvještava. Publicitet koji mediji daju samoubojstvu jedan je od čimbenika koji ranjivu osobu može navesti da izvrši suicid. Najopasnije su priče koje dobivaju najveći publicitet, pojavljuju se u različitim programima, na svim TV postajama, u tiskanim medijima i internetu, naročito ako uključuju poznate osobe. Istraženo je da nakon što televizija izvijesti o samoubojstvu, u sljedećih deset dana poraste broj samoubojstava. Način na koji mediji izvještavaju o slučajevima suicida može utjecati na druge: može potaknuti ili spriječiti oponašanje suicidalnog ponašanja.

Postoje točni naputci Svjetske zdravstvene organizacije medijima o tome kako izvještavati o suicidima. Kod nas su ti naputci dio projekta prevencije suicidalnog ponašanja Ministarstva hrvatskih branitelja (www.mobms.hr; www.suicidi.info)

 


36. STALKING - Uhođenje

Unazad nekoliko mjeseci jedna osoba, čak relativno ugledan u našem malom gradu, kojeg sam slučajno površno upoznala kao klijenta, piše mi neobična, na prvi pogled ljubavna, ali zapravo zastrašujuća pisma i bizarne poklone, na posao mi šalje poruke faxom, e-mailove, šalje mi stotine lascivnih SMS poruka, naziva me telefonom, zove i kući pa spušta slušalicu. Imam osjećaj i da me slijedi gradom, jer ga povremeno vidim kako me promatra u robnoj kući, stoji ispred prozora moje tvrtke…. Pokušala sam mu reći da prestane, promijenila sam telefonske brojeve, prijavila ga policiji, no on i dalje nastavlja progon. Teško mi je jer je suprug sumnjičav, a prijateljice mi ne vjeruju da nisam koketirala s njim. Iscrpljena sam, loše spavam, plašim se izići iz kuće, podići slušalicu. Bojim se i poštara. Zašto on to radi? Kako ga mogu zaustaviti?

Uhođenje (stalking) je poznata pojava, no još nije dobilo službenu psihijatrijsku dijagnozu, ali je sve češće uključeno u istraživanja i promatranja psihijatara jer se radi o tipičnom, zlobnom, svojevoljno ponavljanom praćenju ili uznemiravanju koje u žrtava izaziva sveprožimajuću i intenzivnu osobnu patnju.
Uhode (stalkers) su heterogena grupa kojoj je ponašanje motivirano različitim oblicima psihopatologije odnosa i veza, kao što su npr., paranoidne i shizofrene psihoze, ozbiljni poremećaji osobnosti, tj. psihopatije, de Clerambault sindrom i erotomanija, mobing.
Žrtve su uglavnom bivši partneri uhoda (stalkera), osobe u profesionalnom odnosu, medicinski djelatnici, kolege namještenici, podređeni, korisnici usluga, tj. klijenti, a često medijski popularne ličnosti. Uhođenje kod žrtava uzrokuje strah, sveprožimajuću i intenzivnu osobnu patnju i različite psihološke posljedice (anksioznost, depresiju, PTSP), a značajno remeti svakodnevno i radno funkcioniranje, a može dovesti i do različitih tragičnih posljedica.

Već ste dobro postupili. Upozorili ste progonitelja da vam smeta njegovo ponašanje. Prijavili ste ga policiji. Prijavite ga ponovno. Brižljivo bilježite događaje koje provocira. Konzultirajte odvjetnika i podnesite i pravu kaznenu ili prekršajnu prijavu, ovisno kako Vas savjetuju, a u njoj svakako navedite da smatrate kako se radi o duševno bolesnoj osobi, koju treba psihijatrijski liječiti jer je zbog svoje bolesti ili poremećaja opasna za okolinu.

35. Zašto ljudi psuju?
Što je psovka?

Po definiciji, psovka je težak pogrdan izraz kojim drugome simbolično oduzimamo čast i dostojanstvo. Osobito česta je uvreda obiteljske časti, posebno u osobama njemu dragih i s njim povezanih ljudi (npr. majke) koji s uvredom nemaju nikakve veze. Takvi nazivi oduzimaju ljudsko dostojanstvo, niječu da je čovjek ili mu odriču neko svojstvo bitno za njega, njegov društveni položaj, poštenje, hrabrost.

U ljudi je uz neverbalnu komunikaciju, najvažnije sredstvo razmjene informacija jezik, tj. govor, a psovke nastaju kada se ne možemo adekvatno izraziti. Povezuju se s agitacijom, emocionalnim poremećajima, demencijom, mentalnom retardacijom, Gilles de la Tourette's tikovima, konfliktima.
Psovanje je neka vrsta zabranjenog govora.
Bez obzira tko psuje ili kakva je bila provokacija, psovači tvrde da im je psovka dio mehanizma za preživljavanje i način smanjenja stresa. Psovanjem se iskaljuje, izbacuje nakupljena unutarnja negativna energija.
Istovremeno, psovke uzbuđuju psovača i onoga kome su namijenjene: uzbuđeni su, koža im se naježi, dlake na rukama usprave, puls ubrza, a disanje postane plitko. Nekima je to uzbuđenje govorenjem prostota do razine seksualnog.
Psovači u trenutku psovanja nemaju predstavu doslovnog značenja svojih riječi. One dolaze same, bez kontrole i obrade, direktno iz pred-svijesti. Rijetko su prilagođene onome koga se vrijeđa, a češće izraz nekontroliranog bijesa. Kad nam netko učini pakost ili štetu, mi se s njime razračunamo najčešće riječima, pa ga nazovemo luđakom, lopovom, nitkovom, kukavicom, a cesto i životinjskim imenima.
Kod nekih naroda nema tzv. bludnih psovki, ali ima drukčijih. Psovkom se izražava i nestrpljenje ili čuđenje, čak i radost. Tada nestaje uvrede, ona postaje poštapalica.

PROF.DR.SC. IVO ŽANIĆ, SOCIOLINGVIST:O FENOMENU PSOVANJA I PSOVKI KAO ELEMENTU SVAKODNEVNE KOMUNIKACIJE
Bijes, jad i bahatost su izvorišta psovki


34. Može li emocionalni stres izazvati pojavu npr. šećerne bolesti?


Emocionalni stres utječe na tijek bilo koje kronične bolesti, ali je pogrešno zaključiti da jedino stres uvjetuje nastanak ili pogoršanje.
Naročito je to teško dokazati u slučajevima tzv. psihosomatskih bolesti i poremećaja, koji se određuju tj. definiraju kao bolesti (ako dovode do trajnih oštećenja tjelesnih sustava ili organa) ili poremećaji (ako ne dovode do trajnih oštećenja, već privremene disfunkcije) izazvani stresom.
Psihosomatske bolesti mogu zahvatiti različite organske sustave. Najpoznatije su: arterijska hipertenzija, koronarna bolest, vrijed dvanaesnika, spastički i ulcerozni kolitis, bronhalna astma, spastički bronhitis, šećerna bolest, hipertireoza, menstrualni poremećaji, reumatoidni artritis, neke vrste glavobolja.
Usprkos značajnom napretku u istraživanju psihosomatskih bolesti, znanstvenici još uvijek ne znaju što ih uzrokuje. Istraživanja pokazuju kako se radi o složenom međudjelovanju niza čimbenika: naslijeđenih gena, imunološkog sustava, mikroorganizama i okolišnih čimbenika, koji uz stres čine određeni organski sustav osjetljivijim na njegovo negativno djelovanje.
Dokazana je važnost trajanja stresnih situacija tj. da dugotrajni stres (ne i kratkotrajni) nosi veći rizik za ponovno javljanje simptoma već ranije prisutnih psihosomatskih bolesti.


33. Možemo li razlikovati svakodnevni stres na poslu od mobinga?


Stres na poslu ili radni stres je odavno prepoznat i proučavan kao pojava koja negativno utječe na izložene ljude i radne organizacije u cjelini (occupational stress, job stress, job related stress, stress at work, work place stress, work-related stress). Radni stres je danas već prisutan kod svakog trećeg zaposlenika. Svakodnevni stres vezanog uz radno mjesto, postaje negativan u slučajevima kada smo izloženi zahtjevima okoline kojima se teško prilagođavamo, ako su brojni i česti, traju predugo ili su toliko veliki da izazivaju otpor psihičkog i tjelesnih sustava.

Svaki stres na poslu nije mobing, a mobing je pojava koja kao stresor dodatno utječe na razinu negativnog stresa na radnom mjestu.
Prilikom "dijagnosticiranja" mobinga i njegovih štetnih posljedica treba pažljivo uzeti "radnu anamnezu" i razlučiti mobing od svakodnevnog stresa.
Mobing (work abuse, employee abuse, poslovna trauma, psihološki i moralni teror na radnom mjestu) specifični je oblik ponašanja na radnom mjestu, kojim jedna osoba ili skupina njih sustavno psihički (moralno) zlostavlja i ponižava drugu osobu, s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije s radnog mjesta. Zlostavljana je osoba bespomoćna, u nemogućnosti da se obrani. Takve se aktivnosti odvijaju u pravilnim intervalima kroz duže vrijeme (najmanje šest mjeseci, jednom na tjedan). Prosječno vrijeme trajanja mobinga prije reakcije žrtve je oko 15 mjeseci. O svemu treba posjedovati adekvatne dokaze, bilješke, svjedočanstva.

Detaljnije informacije mogu se dobiti u Udruzi mobing u Zagrebu, ili na web adresi www.mobbing.hr.


32. Nekoliko mojih osobnih savjeta …


Prije svega podignimo pogled. Pogledajmo nebo, raskrilimo ruke i duboko udahnimo. Što češće. Sretni ljudi hodaju uzdignute glave. Koračajmo tako i mi.
Gledajmo druge u oči. Pokušajmo čuti što nam govore. Sačekajmo da završe rečenicu. Dok nam govore, ne mislimo na sebe, već se pokušajmo uživjeti u njihovu situaciju, "uđimo u njihove cipele". Oni nam govore zbog sebe, a ne zbog nas.
Ljudi govore zbog viška ili manjka ljubavi.
Uvijek se pitajmo: "Gdje je tu ljubav?" i nikad nećemo pogriješiti, ako idemo tim tragom, tragom ljubavi. Vjerujmo u Ljubav. Vjerujmo i prizovimo u sebi svu ljubav koju imamo, i šaljimo je mislima na sve strane kao gustu zlatnu svjetlost, kroz sve što činimo, prema svima i svemu. Kozmički je zakon "slično privlači slično". Ako budemo tako nesebično širili ljubav, pogled u oči iz čista srca, osmjeh…to je upravo ono što ćemo dobivati od drugih. I od prirode koja nas okružuje.
Ne očekujmo ništa. Tada ćemo dobiti sve. I postati slobodni, radosni, smireni, voljeni i sretni.
Naš cijeli život je samo u sadašnjosti, upravo sada i upravo ovdje.


31. Jesu li osobe koje uporno pokušavaju samoubojstvo duševno bolesne?

Neke osobe koje počine samoubojstvo jesu psihički bolesne, ali to nije uvjet . Ono što je zajedničko osobama koje su pokušale počiniti ili su počinile samoubojstvo je to da su vrlo nesretne. Najčešće su depresivne. Depresija je mentalno stanje karakterizirano tužnim i negativnim mislima, bolesnim mislima krivnje i samo-optuživanja. Kod nekih osoba ponekad može biti prikriveno hiper-aktivnošću, a među starijima je povezano s uobičajenim procesom starenja. Ako se ne tretira, depresija može dovesti osobu do samoubojstva. Važno je znati da se depresija može uspješno liječiti. Danas postoje brojni izvrsni i učinkoviti antidepresivni psihofarmaci koje mogu preporučiti i obiteljski liječnici. Šteta je ne potražiti pomoć. Drugu grupu čine osobe s impulzivnim suicidalnim ponašanjem, poremećajem pozornosti i agresivnim ponašanjem. Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, suicid, pokušaji suicida, planiranje ili samo razmišljanje o suicidu i samoozljeđivanje, svrstani su u definiciju nasilja, prema samome sebi.


30. Moja najbolja prijateljica je čvrsto odlučila počiniti samoubojstvo. Prvo je nisam shvaćala ozbiljno, ali sada se jako plašim. Pokušala sam je odgovoriti, a ona me uvjerava da se nemam pravo miješati u njene odluke. Što da radim?

Pozovite hitnu pomoć! Ili njene roditelje.
Većina osoba koje počine samoubojstvo daje mnoge znakove upozorenja prije nego što se ubije. Direktne prijetnje samoubojstvom treba UVIJEK shvatiti najozbiljnije, kao da će osoba zaista to i učiniti. Ako time želi privući pažnju to znači da joj je pažnja zaista potrebna. Ako je shvatimo ozbiljno, to može spasiti njezin život. Od 10 osoba koje počine samoubojstvo, osam ih je nekome reklo što će učiniti. Često se, međutim, takva priznanja ignoriraju ili ne shvaćaju ozbiljno. Bez obzira što pokušamo pomoći, ponekad ne postoji način da se samoubojstvo spriječi. To je rijetko, ali događa se. Uglavnom je moguće spriječiti samoubojstvo, zato što je ono reakcija osobe na neizdrživu situaciju ili nerješivi problem. Pomoć stručnjaka, članova obitelji i bliskih osoba je u tome da osobu shvate i pomognu joj da prebrodi krizu i nađe zadovoljavajuća rješenja. Ponekad sama osoba ne može pronaći rješenje, ali ono, u nekom obliku, uvijek postoji.

 

29. Divljaci za volanom (auto - osobni i intimni prostor), ožujak, 2006.


Promatram zaustavljene automobile na semaforu, vozače i suputnike kako zijevaju, pjevaju, telefoniraju, čupaju obrve, psuju, trube, kopaju nos, jedu, čitaju novine, ljube se, svađaju se….

Mada je za mnoge automobil samo obično sredstvo prijevoza ili rada, ipak možda čak i više od naše odjeće, naš automobil govori o nama. Kao da je prošireni "Ja", poput kuće, kuće putujuće. Uglavnom ga biramo u skladu s platežnim mogućnostima, a njime se stalno krećemo pa tako možemo mnogima pokazati svoj status i kompenzirati npr. osjećaj manje vrijednosti. Ne kaže se uzalud da "mali" ljudi voze velike automobile". Tako nerijetko možemo vidjeti ogromne džipove skoro tipa "big-foot" koje vlasnici koriste samo za izlazak do šoping-centra, gdje završava njihov lov zbog kojeg su ga kupili. Nerijetko se ljudi vežu za svoj automobil kao za kućnog ljubimca i vole ga možda više nego sebe, pa ga maze, njeguju, čuvaju, ponekad do te mjere da ga uopće ne voze, kako bi ga što duže sačuvali.

Razbijen ili opljačkan automobil svakom je grozno traumatsko iskustvo. Naročito onima koji su se navikli na kretanje gotovo isključivo automobilom, koriste ga kao zamjenu za nosača ili ih uz automobil vežu drage romantične uspomene. Djetešce naših susjeda ne može zaspati osim u vožnji. Svaku večer prije spavanja oni ga obuku u pidžamicu, dekicu, pa u auto i kruže kvartom dok ne usne. Samo ponekad uspije zamjenska kombinacija kolijevke i usisavača.
Koliko je ljudi koji glazbu ili radio slušamo jedino u automobilu? Ili pjevaju iz sveg glasa? U miru. U dvostrukom transu: pozornosti usmjerene na vožnju i na omiljene zvukove.

Automobil je divna, draga sprava. Čak i kod žena je omiljeniji od stroja za pranje rublja.
Između ostalog to je zbog mogućnosti da njime odemo "nekamo daleko", kad god hoćemo, ali i zbog prostora koji se u njemu nalazi, koji djeluje poput prozirnog štita od okoline. Mada je skučen, predstavlja i zaštitu, a u njemu se možemo osjećati nevidljivima. U tramvaju ili na ulici teže kontroliramo udaljenost drugih ljudi. To nas često tjera na obrambene reakcije, posebno ako smo introvertirani i socijalno anksiozni pa nam treba veća distanca od drugih ljudi. Automobilom je ta granica postavljena konkretno, materijalnom preprekom, tako da se mora poštovati. Dok traje vožnja, možemo biti ono što jesmo, bez trošenja energije na stvaranje emocionalne distance od drugih ljudi. Ne moramo izbjegavati pogled, a možemo fokusirati druge bez straha od razotkrivanja. Fizička ograničenost prostora u automobilu pojačava i osjećaj kontrole, što je važno za osjećaj osobnog zadovoljstva. Okruženi balonom osobnog prostora, koji doživljavamo svojim, zaštićeni smo od prevelikog uzbuđivanja. Osjećamo se nelagodno ako netko prodre u taj prostor, što zorno pokazuju ljudi zbijeni npr. u liftu. Tada nismo u mogućnosti kontrolirati udaljenost drugih ljudi pa reagiramo obrambeno, U automobilu dinamičnim izrazima lica možemo slobodno izražavati radost, tugu, iznenađenje, strah, ljutnju ili gađenje, jer ćemo brzo proći pored prolaznika i oni neće zamijetiti naše emocionalno stanje.

Postoji područje socijalne psihologije, proksemija, koje istražuje čovjekovu uporabu prostora i prostorno ponašanje među ljudima, kao što su npr. ponašanje u masi, osobni prostor, teritorijalnost, namještanje prostora, fizički okoliš koji utječe na ponašanje, te tzv. prostorno ponašanje, koje se uči imitacijom. Uočeno je npr. kako ljudi u različitim kulturama različito doživljavaju prostor, kao prazninu ili kao nešto opipljivo. Također, introvertirane osobe ili osobe koje inače imaju problema s međuljudskim odnosima, trebaju veću udaljenost od sugovornika, jer osjećaju nelagodnost i nepristojnost. Uglavnom se radi o psihološkoj udaljenosti koja je drukčija od fizičke. Ona se može i povećati okretanjem pogleda, okretanjem glave ili tijela na drugu stranu. Mediteranski tipovi ljudi se manje udaljavaju, a sjevernjaci više. Osobni prostor nalazi se na udaljenosti od pola do 1,2 metra i dodir je rjeđi (osim npr. rukovanja), dok vid i sluh postaju važniji. Ovo je udaljenost na kojoj se komunicira s prijateljima, a nepoznatima se obično dozvoljava dolazak do vanjskih rubova ovog prostora. Još uži je intimni prostor, koji seže do otprilike pola metra oko čovjeka. Na toj maloj udaljenosti veliku ulogu imaju osjeti mirisa i dodira. Ulazak drugih ljudi u svoj intimni prostor čovjek dozvoljava samo onim s kojima je intiman, dok s ostalima taj prostor ne dijeli i odmicanjem pokušava izbjeći kontakt. Društveni prostor proteže se otprilike od 1,2 m do 3,5 m i uključuje prostor za pretežno formalne društvene odnose, kao npr. na poslu. Zanimljivo je da što je veća razlika u statusu među osobama uključenim u komunikaciju, veća je i prostorna udaljenost među njima. Javni prostor je onaj udaljeniji od 3,5 metara, a smatra se da nakon 7,5. 7,5 m interakcija među ljudima više nije moguća. U takvoj je situaciji jako malo detalja uključeno u komunikaciju. Na tim udaljenostima npr. javni govornici ili predavači jednosmjerno komuniciraju s publikom. Automobil nam pruža osobni i intimni prostor usred javnog prostora. Automobil je zato prava oaza mira i radosti za vozača i putnike.
No, znamo dobro kako nije uvijek baš tako. Često susrećemo agresivne vozače, a agresivna je vožnja u porastu do te mjere da se čak i tolerira, mada povećava rizik od nesreće. Ne mislimo samo na nepridržavanje prometnih propisa, već na netrpeljivost među vozačima, nestrpljivost, izražavanje ljutnje neprimjerenim reakcijama. Znamo da je bolje negdje stići pet minuta kasnije, nego završiti u bolnici. A ipak... svi se žurimo nekamo, a svugdje su gužve, koje često i sami stvaramo.
Zašto je to tako? Zašto "normalan", prilagođen, kulturan čovjek postaje agresivna zvijer kada uđe u automobil?
Agresivnost prepoznajemo po shvaćanju toga što je prihvatljivo ponašanje u vožnji, npr. pasivno izražavanje srdžbe kao što je npr. prebliza vožnja, agresivno slijeđenje drugih automobila, blokiranje drugih vozača dvostrukim parkiranjem, mada ima prostora za parkiranje u blizini, ubacivanjem u začepljeno raskrižje, vožnju pod dugim svjetlima koja smeta drugim vozačima...Takvo ponašanje izaziva posebno visoku razinu ljutnje i iritira druge. Aktivno izražavanje agresivnosti i srdžbe su reakcije izljeva gnjeva, poput uništavanja imovine ili nasilja, a najčešće i najuobičajenije je nekontrolirano vikanje, vrištanje ili psovanje često praćeno agresivnim ili nepristojnim gestama. Tako srdžbu usmjeravamo na osobu koja nas je naljutila i na svakoga u blizini. Gestama naglašavamo ono o čemu govorimo, pokazujemo rukama, podižemo obrve, kimamo glavom... U vožnji se često koriste tzv. amblemi, posebna vrsta kretnji s kulturalno određenim značenjem (pokazivanje pesnice, određenog prsta, V za pobjedu, spojen palac i kažiprst za odlično…). Tako najlakše izražavamo sklonost, moć, status ili dominaciju.
U ljudi je najvažnije sredstvo komunikacije jezik, tj. govor, a psovke nastaju kada se ne možemo adekvatno izraziti. Povezuju se s agitacijom, emocionalnim poremećajima, demencijom, mentalnom retardacijom, Gilles de la Tourette's tikovima, konfliktima. Psovanje je neka vrsta zabranjenog govora.

Bez obzira tko psuje ili kakva je bila provokacija, psovači tvrde da im je psovka dio mehanizma za preživljavanje i način smanjenja stresa. Psovanjem se iskaljuje, izbacuje nakupljena unutarnja negativna energija.
Istovremeno, psovke uzbuđuju psovača i onoga kome su namijenjene: uzbuđeni su, koža im se naježi, dlake na rukama usprave, puls ubrza, a disanje postane plitko. Nekima je to uzbuđenje govorenjem prostota do razine seksualnog. Po definiciji, psovka je težak pogrdan izraz kojim drugome simbolično oduzimamo čast i dostojanstvo. Osobito česta je uvreda obiteljske časti, posebno u osobama njemu dragih i s njim povezanih ljudi (npr. majke) koji s uvredom nemaju nikakve veze. Psovači u trenutku psovanja nemaju predstavu doslovnog značenja svojih riječi. One dolaze same, bez kontrole i obrade, direktno iz predsvijesti. Rijetko su prilagođene onome koga se vrijeđa, a češće izraz nekontroliranog bijesa. Kad nam netko učini pakost ili štetu, mi se s njime razračunamo najcešće rijecima, pa ga nazovemo luđakom, lopovom, nitkovom, kukavicom, a cesto i zivotinjskim imenima. Takvi nazivi oduzimaju ljudsko dostojanstvo, niječu da je čovjek ili mu odriču neko svojstvo bitno za njega, njegov drustveni položaj, poštenje, hrabrost. Kod nekih naroda nema tzv. bludnih psovki, ali ima drukčijih. Psovkom se izražava i nestrpljenje ili čuđenje, čak i radost. Tada nestaje uvrede, ona postaje poštapalica.

Bez obzira na sve, moramo se pokušati obuzdati. Tako ćemo zadržati dostojanstvo. Ne treba tolerirati agresivno ponašanje niti gaziti nečiju čast da bismo sebe oslobodili napetosti. Strah i stid nisu dovoljne kočnice, važnija je svjesnost da je takvo ponašanje ispod razine ljudskog dostojanstva.
Kada osjetimo da netko ugrožava naše osobne granice, možda možemo postupiti drukčije osim ljutnje pravednika, napadački ili obrambeno. Ljutnja i okrivljavanje samo su znak potisnutog straha i nerazriješene krivnje unutar nas samih, koje treba priznati i istražiti. Npr. čest je stav "povrijedit ću te prije nego ti mene povrijediš", jer smo nesigurni u sebe i u svoju sposobnost samozaštite od direktnog napada i omalovažavanja. Tako dođemo u poziciju da svoje osobne granice branimo čvrsto ili agresivno okrivljujući druge i za sitnice (npr. divljački trubiti ili "turirati" ako automobil ispred nas nije krenuo i prije nego se upalilo zeleno svjetlo).
Lako primjetimo ugrožavanje naših granica, nego kad mi to činimo drugima. Dakle, ako ne poštujemo druge, to znači da ne poštujemo ni sebe i svoje potrebe.
Grubost često ostaje samo u mislima ili u automobilu, zbog straha od reakcije drugih. To nije poštovanje prema njima. Promjena nastaje kada pokušamo prihvatiti odgovornost za svoje postupke.

 

28. Zavist je potrebno zaslužiti

Moja prijateljica je ugledna sretno udata gospođa, čiji suprug izvrsno zarađuje i plaća sve njene i račune njenih razmaženih kćeri. Ja sam u emotivnoj vezi koja nije i neće biti brak, na što pristajem, kad već nema boljeg rješenja , kao i na plaćanje svih svojih računa i skrbi za brojne nesposobne rođake. Njen suprug doslovno služi njima trima, dok mu se one rugaju i koriste njegovu dobrotu, do te mjere da sam često razmišljala o tome kako je sve to nepravedno jer ne ulažu ništa u taj odnos, ali sam se tješila da valjda postoji neki viši razlog za takvu raspodjelu. Priželjkujem tajno da će i mene netko tako voljeti i sve za mene činiti. Kako bih mu bila zahvalna! Silno sam se iznenadila i uplašila kada mi je neki dan, u žestokom bijesu rekla da mi zavidi na svemu što jesam, i da je ljubomorna na mene u odnosu na svog muža jer da on govori o meni s divljenjem. Rastužila me. Doista nema razloga za takav stav. Kako da ispravim nesporazum?
Svi smo nekada zavidni. Netko više, netko manje. Ljubomora i zavist nam ni u čemu ne pomažu, već su velike kočnice koje sputavaju ljude da slijede svoj put.
Problem je kod ove pojave biti svjestan da manifestiramo takvo ponašanje, prepoznati svoju oholost, zavist ili ljubomoru i odlučiti se protiv njih boriti.
Zavist nas dakle upozorava na naše slabe točke i mane, nesavršenosti.
Ljubomoru prati nepovjerenje, anksioznost, nesigurnost, osjećaj manje vrijednosti u odnosu na rivalitetni objekt i strah od gubitka objekta ljubavi. Takva ljubav je uglavnom uvjetovana nečim, dakle stalno se "daje" ili "prima" u zamjenu za nešto, a ne "čisto", bezuvjetno. Često "objekt" iz sličnih razloga baš provocira taj osjećaj u partneru, kako bi ga vezao.
Zavist često ima izvorište u "oholoj", narcističkoj ličnosti, koja smatra sama sebe superiornijom, velikom, bez grijeha, boljom od drugih koje drži manje vrijednima i nedostojnima poštovanja, podcjenjuje ih i omalovažava. Upravo to je "grijeh" oholosti. Ne dopušta uspoređivanje i vrijeđa se ako je netko savjetuje. Ako se dokaže da nije u pravu, ljuti se i nalazi opravdanja za svaki svoj postupak, zadovoljna sama sobom. Često je u osnovi oholosti strah od poniženja.
Zavist je osjećaj nezadovoljstva, bolne želje i ogorčenog uzbuđenja zbog želje za posjedovanjem predmeta, kvaliteta ili uspjeha drugoga. Zavidna osoba ne podnosi da je netko bolji, voljeniji ili cjenjeniji od nje, naročito ako je u rivalitetnom odnosu. Ne može se radovati obilju i uspjesima drugih i ne može se žalostiti zbog njihovih neuspjeha. Osporava tuđa postignuća i reagira tako prema svakom tko se na bilo koji način izdvaja od gomile, koji je iznad prosjeka i čija su stajališta drukčija od njegovih. Zavist prate zloba (malevolencija, maliciozost), jal, ogorčenost, žučljivost, pakost i gramzljivost. Zato se kaže da je "zavist plijesan duše", a zavidnici "zeleni od zavisti". Pokušava se naći mana i slabost drugome, a u nedostatku istih i izmisliti, kako bi ga se diskreditiralo i ponizilo. Primjerenije bi reakcije bile zahvalnost, poštovanje i divljenje prema onome koji pokazuje kvalitete, vrline i dobra.
Osobe kojima su drugi zavidni ne trebaju pokazivati ni strah ni srdžbu, već pokušati razumjeti uzroke tuđe zavisti i reagirati kreativno nastojeći tu negativnu energiju svojim riječima, radom i djelima prema zavidnim osobama pretvoriti u poštivanje i ljubav. Zavist prema Vama shvatite kao komplimente izrečene na ružan način. Tako zavist od destruktivne, pasivne mržnje postaje kreativna snaga.
Kad osjetimo zavist prema nekome, trebali bismo pažljivo proučiti u čemu je taj drugi toliko bolji i pokušati ga za početak, imitirati, modelirati svoje ponašanje prema njegovom, a potom krenuti svojim putem, nadmaštiti ga u njegovim vještinama, tj. nadmašiti samog sebe. Tada zavist nestaje.
Za pomoć u toj akciji samospašavanja se svakako obratite kognitivno biheviroralnom psihoterapeutu ili onom koji poznaje tehnike neurolingvističkog programiranja!

 

27. Zamišljeni prijatelj

Naš sinčić se u posljednje vrijeme igra sa zamišljenim prijateljem, odnosno s izmišljenom osobom koja ne postoji. Zove ga Dino i o svačem s njim priča! Čak dok hoda, "drži" ga za "ruku", nudi mu hranu, svađa se s njim, "dijeli" igračke! Kao da se radije igra s "njim" nego s drugom djecom. Sve to traje već nekoliko mjeseci i prilično smo zabrinuti. Ne znamo se ponašati. Plašimo se da je duševno bolestan, možda autističan, i neugodno nam je kada to čini pred našim prijateljima.


Izmišljeni ili zamišljeni, imaginarni prijatelj ("imaging friend"), je česta pojava kod predškolske, ali i djece u ranoj školskoj dobi. Pojavljuje se u fazi odvajanja, kod djece prebogate maštom, koja stalno žive na granici stvarnosti i snova. To su oni kojima je potrebno više od onog što dobivaju iz okoline, pa se osjećaju drukčijima i usamljenima, mada se ne čini tako. Potrebno im je više bliskog kontakta, maženja, razmjena nježnosti, riječi razmijenjenih s drugima, nježnosti, igre na njihov način. Ponekad se pojavljuje i kod zlostavljane djece. Oni često svog "prijatelja" čuvaju u tajnosti. Prijatelj može biti jedan ili svakog dana novi.
Sretni ste što Vaš dječak ne krije svog Dinu. Osluškujte o čemu s njim razgovara i na koji način se ophodi prema "njemu". Tako možete doznati puno o svom kreativnom djetetu i pomoći mu da prebrodi usamljenost i vjerojatno brojne strahove koje pokušava savladati na ovaj pomalo nespretni način. Razgovarajte više s njim, ne krijte svoje emocije, izražavajte ljubav na svaki način, ne dozvolite da sanja sam, budite u njegovim snovima.

 

26. Tko su psihopati?

Prijatelj mi nije pomogao kada je mogao i trebao, mada je obećao pomoć. Patio sam, a sada se ljutim na njega i smatram da me namjerno izdao. Požalio sam se poznaniku koji mi je rekao da nisam u pravu i da sam ja psihopat. Što to znači?

"Psihopati" ne osjećaju patnju ni "grižnju savjesti". Oni se ne ispričava za svoje ponašanje, već daju racionalizacije, uz objašnjenje koje svakako ide njima u prilog, sa svrhom stjecanja osobne koristi ili izbjegavanja kažnjavanja.
To su osobe s poremećajem ličnosti(nekad zvani psihopatije). Način na koji se ponašaju predstavlja odstupanje od načina na koji prosječni pojedinac u našoj kulturi shvaća, misli, osjeća i ponaša se u odnosu s drugima, odnosno prema važećim društvenim normama i obvezama.
Oni ne uvažavaju ostale već su im važni samo njihovi osobni interesi.
Poremećaji ličnosti su dijagnostička skupina koja obuhvaća sveprožimajuće, perzistirajuće, neprilagođene modele ponašanja osoba, koji su duboko ukorijenjeni i ne mogu se pripisati nekim drugim poremećajima, već se mogu smatrati teškoćama u prihvaćanju društvene uloge. Te teškoće se primjećuju u različitim područjima života. Takve osobe (nekad zvane psihopatima) smatraju svoje ponašanje normalnim, ono im je prihvatljivo. Rigidni su, ne mogu se korigirati uobičajenim sredstvima korekcije ponašanja (uvjetovanje, podrška, primjer). Nemaju suosjećanja za druge osobe, nemaju kapacitet za ljubav i temeljno povjerenje. Imaju stalne probleme u odnosima s drugima. Nepovjerljivi su, optužujći, puni prezira, sumnjičavi. Ne priznaju prava drugima. Imaju slabo formiranu savjest. Krše propise, zakon, moralne norme.
Uglavnom su naglašeno sposobni shvatiti vlastito postupanje i vladati svojom voljom, posjeduju uvid u realitet, i ponašanje im je organizirano, osim ako dođe do psihotične ili afektivne dekompenzacije i dezorganizacije. Kod takvih osoba rijetki su poremećaji mišljenja ili orijentacije.

 

25. Kompleks Here

Za mene su brak i vjernost svetinje, a suprug prvi i jedini u svemu, važniji i od djece. On je oduvijek sklon izletima pored braka, pa čak i s mojim najboljim prijateljicama. Dok su nove, zanimljive su. Uspjela sam ih sve otjerati, i pobijediti tako da je ipak mene oženio. Sada smo ugledni građani i puno smo stekli. Međutim, on i dalje ostvaruje svoje "veze". Teško mi je to prikrivati. Te žene su sve mlađe, uglavnom u dobi u kojoj je i mene upoznao, sada već i prijateljice naše kćeri! Najčešće su to njegove kolegice s posla s kojima ima više zajedničkog nego sa mnom. Izjeda me nepovjerenje, zavist prema njima i ljubomorna sam jer će ga sigurno jedna od njih prije ili poslije oteti. Zavidim i njemu što je tako slobodan i bezbrižan. Zato patim, ali trpim i borim se svim sredstvima protiv tih žena. Vezala sam ga djecom, imovinom i navikama, ali u ovoj vezi u kojoj je sada kao da mu to više nije dovoljno bitno, pa sam u panici jer osjećam da će me sada sigurno ostaviti. Što ću ja bez njega i braka? Mislim da sama žena ništa ne vrijedi. Sestra mi govori neka potražim pomoć psihijatra. Kako mi to može pomoći?

Možda ipak još vrijedi pokušati, mada ste Vi samo još jedna žrtva tzv. kompleksa Here. Hera je mitološki lik, Zeusova supruga, koja je kroz cijelu povijest samo eliminirala druge žene koje je Zeus zavodio, a nikada njega, jer je smatrala da je muškarac moćniji, da je brak svetinja, stidjela se zbog njegovog ponašanja i svoje bijedne pozicije koju je uporno održavala, a najviše zbog zavisti prema drugim ženama.
Jeste li ikada doista razmišljali o tome kakvu to ulogu igrate skoro cijelog života. Taj odnos u kom živite, je li to doista brak ili šarena laž? Što znači "biti ugledan građanin"? Hoćete li taj model preporučiti svojoj kćeri, dvostruki standard za sebe i za supruga? Čini se da upravo Vi provocirate i održavate njegove izvanbračne avanture i svoje i njegovo poniženje, a zavidite mu na slobodi i bezbrižnosti. "Vezali ste ga imovinom i navikama", pa opet ne vrijedi. Zavidite tim ženama i bojite se da će ga "oteti", a tek onda ništa ne biste vrijedili! Tako loše mislite o sebi? Zašto ste gora od njih i od njega? Zato što je baš Vas oženio? Služite mu, kuhate, perete, rađate, skrivate njegovu slabost i čuvate ga od tih "konkurentica", tako da može tražiti stalno nove. On to stalno i čini.
Jesu li "imovina, navike i ugled" ipak nedovoljno vrijedan, nevoljen i neželjen teret od kog bježi, ali preskup za otplatu i isplatu, pa su i razlog za povratak u ropstvo?
Kako to da se nikada niste obračunali s njim, već samo s "tim ženama"? Jeste li ga ikada upitali zašto tako lažno živi? I uostalom, zašto je oženio baš s Vas? Tko ste Vi njemu? Živi li on s Vama ili sa svojim poslom i avanturama? Jeste li ga svojom "bračnom vezom" zaustavili u nekoj fazi razvoja, pa sada živite sa nezrelom osobom, "zaostalom u razvoju" u fazi koju ne može dovršiti jer mu ne dopuštate?
Ili Vas upravo takvim ponašanjem, ljubomorom i zavišću koju kod Vas izaziva drži vezanom za sebe? Možda se i on plaši da ćete Vi otići? A tko bi onda njega htio? Jer on se ne čini dovoljno snažnim za samostalnost i odgovornost, već samo za laž i krađu emocija koje dovode do poniženja svih sudionika te drame.
Svakako se savjetujte s obiteljskim ili bračnim terapeutom. Ako doista želite saznati odgovore bar na neka od tih teških pitanja.

24. Što bi bio normalni odgovor na stres?

Stanje tzv. negativnog stresa općenito izaziva uglavnom negativne osjećaje (strah, ljutnju, tugu, bijes i sl.) koji utječu na tjelesne funkcije. Bez obzira radi li se o tjelesnoj ili psihičkoj ugroženosti ili povredi, tj. traumi, verbalnom ili socijalnom izazovu, izabiremo jednu od dvije osnovne strategije. borbu ili bijeg.
U stanju borbe ili bijega, ubrzavaju se disanje i rad srca, šire se zjenice, pojačava se znojenje, raste krvni tlak, to je reakcija koja omogućava organizmu djelotvornije suočavanje s izazovom. Prestankom opasnosti, parasimpatička aktivnost vraća tijelo u stanje ravnoteže, smanjujući krvni tlak, usporavajući rad srca i disanje te pojačavajući rad želuca i crijeva. Takva je reakcija u redu ako ne izazove iscrpljenje organizma, ili ako je neadekvatnog intenziteta u odnosu na doživljenu traumu.
Po zdravlje je najgore izbjegavanje suočavanja, što dugoročno povećava doživljaj stresa i utječe na razvoj bolesti. Tada se lako pridruži i izostanak socijalne podrške, adekvatnog medicinsko-psihološkog pristupa i utjecaj prethodnih traumatskih iskustava.
Često ne možemo izbjeći stresne situacije, prisiljeni smo suočiti se s njima i pokušati ih nadvladati. Pojedinci se razlikuju u strategijama suočavanja sa stresom.
Kada osoba procijeni da može uspješno kontrolirati situaciju, koristi aktivne, problemu usmjerene strategije; u protivnom se okreće strategijama koje su emocionalno usmjerene i koje nisu tako uspješne u smanjenju stresnog doživljaja.

23. Kako se suočiti s neizlječivom bolesti?

Moj stariji sin je moje životno blago i smisao mog života, cijelih 21 godinu od kako postoji. Nedavno smo spoznali da je neizlječivo bolestan. Ne mogu podnijeti ni mogućnost njegove smrti. Zamolio me je da prestanem plakati pred njim, ali kako? Nemam riječi kojima bih iskazala svoju bol. Želim ga zadržati. Želim umrijeti umjesto njega.

Svatko od nas ima svoj osobni životni put. Doista vrlo rijetko imamo priliku umrijeti umjesto nekoga, a da to ima smisla. Tako rijetko možemo i živjeti umjesto nekoga, a da to ima smisla. Vaša smrt u ovom slučaju ne može pomoći, ali može Vaš budući život. Sada ste potrebni zdravi i snažni svome sinu. Obratite se najbližem psihoterapeutu! Svakako. Ako treba, uzmite antidepresive, anksiolitike, ne zaboravite jesti i spavati.
Ne želim Vas lagati, niti Vam davati lažnu nadu, ali što za Vas znači "ne-izlječivo"? Čak i uz statističke prognoze doista najtežih bolesti, uvijek stoji jedan veliki i važan zarez, i jedno "ali", ali, barem u minimalnom postotku ipak postoje osobe koje su iscijeljene u potpunosti….Usudim se reći da nema "neizlječivih" bolesti.
No, pa i da se doista dogodila neka neizlječiva bolest i da pretpostavlja smrt kao ishod, koliko god to okrutno zvučalo, ponekad smrt nije kraj, nego tek početak.
Svatko od nas ima svoje, drukčije, viđenje smrti pa prema tome i različit način suočavanja s emocijama i reakcije na njih. Sve te reakcije su normalne i potrebno ih je izražavati.
Kako tu negativnu energiju osjećaja emocionalnog gubitka pretvoriti u pozitivnu energiju borbe za prihvaćanje nove stvarnosti i odnosa koji su sada nastali?
Teško si je predočiti budući život bez drage nam osobe. U odnosu na veličinu gubitka, sve drugo je sporedno i nevažno.
Zapravo uopće ne bismo trebali razmišljati o smrti, već o budućem životu. Kako svjesnije i savjesnije živjeti, što ponajprije znači razlučivati važno od nevažnoga i učiti voljeti. Ne treba se stidjeti duboke tuge i boli, već je prihvatiti i izraziti na svaki način.
Vi ste zapravo sretni, jer imate priliku dovršiti sve započete razgovore, izgovoriti sve neizgovorene riječi, ispričati se ako imate zbog čega.
Popravite sve što možete i krenite odmah u pozitivnom pravcu, svaki dan živite kao da je posljednji, smireno i radosno.
Možda je doista bila potrebna promjena i Vama i svima oko Vas kada se sve to dogodilo. Često je promjena "preživjelih" jedini smisao smrti, a ta promjena je i smisao bolesti i ozdravljenja.

 

22. Kako reagirati na samoubojstvo učenika?

U našoj školi je jedan učenik počinio samoubojstvo. To je za sve bilo šokantna vijest. Primjećujem da su se svi učenici promijenili, naročito učenici njegovog razreda. Svima nam je teško. Škola kao da je utihnula, ostala bez riječi, samo bol i praznina.
Mada sam nastavnik teško mi se sabrati i nekako reagirati, plašim se bilo što reći da ne pogriješim, a osjećam da bih morao. Najviše se plašim da bi još netko mogao slično učiniti. Imate li savjet kako da postupim?


Samoubojstvo i smrt učenika su neki od oblika neugodnih događaja na radnom mjestu nastavnika i ulaze u okvire dodatnih uzroka koji pojačavaju tzv. profesionalni stres.
U takvim situacijama bitno je da se ponajprije nastavnici dobro informiraju o samom događaju, tako da točno znaju što i kako se dogodilo. Tako sprječavamo nagađanja, prepričavanja i pogrešna tumačenja. Zatim, važno je da su nastavnici upoznati s reakcijama djece i odraslih koje se mogu očekivati, prije svega s akutnim stresnim reakcijama i cjelokupnim procesom žalovanja i njegovim fazama. Dobro je potom da oni međusobno razmijene dojmove i osjećaje koje su doživjeli, a zatim svakako pokušaju učenike i roditelje učenika navesti da diskutiraju o tome što osjećaju nakon nemilog događaja. Tako će se ublažiti neugodni učinci proživljenog. Učenike treba poticati da na svaki način, verbalno i neverbalno, izraze svoje emocije i mišljenja o događaju.
Konkretno, najpraktičnije je organizirati privremeno psihološko savjetovalište, održati tematske roditeljske sastanke, ako treba i tematske tribine, a svakako provesti poseban individualni tretman sa djecom koja imaju izraženije reakcije. Obavezno treba konzultirati i uključiti najbližeg školskog psihologa i psihijatra koji djeluju na tom području.

 

21. Patim od kronične glavobolje. Da li je doista moguće liječenje hipnozom?

Da. Moguće je liječenje hipnozom i auto-hipnozom. Hipnoza se može primijeniti za diferencijalnu dijagnozu organske i funkcionalne boli. Svaki pacijent može naučiti auto-hipnozu i sam kontrolirati analgeziju, tj. blokirati bol i u diskretnim dijelovima tijela. Hipnozom se uspješno rješavaju organske i postoperativne boli, zubobolje, tenzijske glavobolje, kronični bolni sindromi, funkcionalna bol kod neurastenije, konverzivnih i disocijativnih reakcija, sindroma teške psihološke regresije, negativizma i pratećeg straha, koji mogu usporiti rehabilitaciju.
Hipnoterapija se bolje provodi kod intaktnih ličnosti i onih visoko motiviranih. Treba dobro razlučiti porijeklo boli, nakon potpunog, adekvatnog pregleda. Inicijalna hipnotička seansa treba odrediti postoji li psihološka dinamika u pozadini boli, jer se kod takvih pacijenata javljaju skrivena emotivna značenja (osjećaji krivnje ili način da se privuče pažnja) kad se bol počinje smanjivati. Manje uspješnom se hipnoza pokazala kod pacijenata s poremećajem ličnosti, mazohističnih, depresivnih i koji imaju naznačenu sekundarnu dobit od svojih simptoma. Organska se bol ne ublažuje jednostavno kao funkcionalna, ali ponavljanim pojačavanjem posthipnotičkih sugestija može se povećati efektivnost. Hipnoza može smanjiti upotrebu analgetika i narkotika.

 

20. Kako se boriti protiv mucanja?

Mucanje se javlja kod 1% stanovništva, najčešće (2,5%) kod predškolske djece.
Mucanje počinje kao poremećaj u govoru, u kojem je normalan tok govora prekinut čestim ponavljanjem ili produljivanjem govornih zvukova, slogova ili riječi ili osoba ne može početi govoriti riječ. Često se javlja nakon negativnog emocionalnog iskustva, mada se još ne zna točan mehanizam nastanka. Razlikujemo razvojni oblik kod djece, neurogeni poremećaj u kom postoji neurološki poremećaj i psihogeno mucanje, koje se Vama dogodilo. Ono se javlja kod osoba koje su doživjele jaki psihički stres i li strah.
Mucanje može dovesti do razvoja negativnih emocija i psiholoških smetnji, kao što su stid, strah od upoznavanja novih ljudi i povlačenje od društvenih kontakata, jer određene situacije, kao što su govor ispred više ljudi ili razgovaranje na telefon često pogoršavaju mucanje. Neke druge situacije kao što su pjevanje, šaptanje ili govor nasamo, često popravljaju poremećaj.
Kada postoji fizička sposobnost za normalan govor, govorne poteškoće nastaju uslijed povećanja napetosti.
Važno je znati da je mucanje složen poremećaj, koji uključuje i emocionalne aspekte, tj. ono može predstavljati govornu blokadu, nemogućnost ili strah da kažemo što doista želimo reći.
No u svakom slučaju, moramo znati da mucanje pokreće nešto što nam se događa sada, a ne ono što se zbilo u prošlosti. Zato je dobro popričati s psihoterapeutom.
A do tog razgovora pokušajte govoriti opušteno i polako, sporo, kao da pjevušite.
Bitan preduvjet uspješne samoterapije je duboko unutarnje uvjerenje osobe da je moguće kontrolirati taj poremećaj.

 

19. Možemo li razlikovati svakodnevni stres na poslu od mobinga?

Stres na poslu ili radni stres je odavno prepoznat i proučavan kao pojava koja negativno utječe na izložene ljude i radne organizacije u cjelini (occupational stress, job stress, job related stress, stress at work, work place stress, work-related stress). Radni stres je danas već prisutan kod svakog trećeg zaposlenika. Svakodnevni stres vezanog uz radno mjesto, postaje negativan u slučajevima kada smo izloženi zahtjevima okoline kojima se teško prilagođavamo, ako su brojni i česti, traju predugo ili su toliko veliki da izazivaju otpor psihičkog i tjelesnih sustava.

Svaki stres na poslu nije mobing, a mobing je pojava koja kao stresor dodatno utječe na razinu negativnog stresa na radnom mjestu.
Prilikom "dijagnosticiranja" mobinga i njegovih štetnih posljedica treba pažljivo uzeti "radnu anamnezu" i razlučiti mobing od svakodnevnog stresa.
Mobing (work abuse, employee abuse, poslovna trauma, psihološki i moralni teror na radnom mjestu) specifični je oblik ponašanja na radnom mjestu, kojim jedna osoba ili skupina njih sustavno psihički (moralno) zlostavlja i ponižava drugu osobu, s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije s radnog mjesta. Zlostavljana je osoba bespomoćna, u nemogućnosti da se obrani. Takve se aktivnosti odvijaju u pravilnim intervalima kroz duže vrijeme (najmanje šest mjeseci, jednom na tjedan). Prosječno vrijeme trajanja mobinga prije reakcije žrtve je oko 15 mjeseci. O svemu treba posjedovati adekvatne dokaze, bilješke, svjedočanstva.

Detaljnije informacije mogu se dobiti u Udruzi mobing u Zagrebu, ili na web adresi www.mobbing.hr.

 

18. Može li emocionalni stres izazvati pojavu npr. šećerne bolesti?

Emocionalni stres utječe na tijek bilo koje kronične bolesti, ali je pogrešno zaključiti da jedino stres uvjetuje nastanak ili pogoršanje.
Naročito je to teško dokazati u slučajevima tzv. psihosomatskih bolesti i poremećaja, koji se određuju tj. definiraju kao bolesti (ako dovode do trajnih oštećenja tjelesnih sustava ili organa) ili poremećaji (ako ne dovode do trajnih oštećenja, već privremene disfunkcije) izazvani stresom.
Psihosomatske bolesti mogu zahvatiti različite organske sustave. Najpoznatije su: arterijska hipertenzija, koronarna bolest, vrijed dvanaesnika, spastički i ulcerozni kolitis, bronhalna astma, spastički bronhitis, šećerna bolest, hipertireoza, menstrualni poremećaji, reumatoidni artritis, neke vrste glavobolja.
Usprkos značajnom napretku u istraživanju psihosomatskih bolesti, znanstvenici još uvijek ne znaju što ih uzrokuje. Istraživanja pokazuju kako se radi o složenom međudjelovanju niza čimbenika: naslijeđenih gena, imunološkog sustava, mikroorganizama i okolišnih čimbenika, koji uz stres čine određeni organski sustav osjetljivijim na njegovo negativno djelovanje.
Dokazana je važnost trajanja stresnih situacija tj. da dugotrajni stres (ne i kratkotrajni) nosi veći rizik za ponovno javljanje simptoma već ranije prisutnih psihosomatskih bolesti.

 

17. Strah od napuštanja

Za mene su brak i vjernost svetinje, a suprug prvi i jedini u svemu, važniji i od djece. On je oduvijek sklon izletima pored braka, pa čak i s mojim najboljim prijateljicama. Dok su nove, zanimljive su. Uspjela sam ih sve otjerati, i pobijediti tako da je ipak mene oženio. Sada smo ugledni građani i puno smo stekli. Međutim, on i dalje ostvaruje svoje "veze". Teško mi je to prikrivati. Te žene su sve mlađe, uglavnom u dobi u kojoj je i mene upoznao, sada već i prijateljice naše kćeri! Najčešće su to njegove kolegice s posla s kojima ima više zajedničkog nego sa mnom. Izjeda me nepovjerenje, zavist prema njima i ljubomorna sam jer će ga sigurno jedna od njih prije ili poslije oteti. Zavidim i njemu što je tako slobodan i bezbrižan. Zato patim, ali trpim i borim se svim sredstvima protiv tih žena. Vezala sam ga djecom, imovinom i navikama, ali u ovoj vezi u kojoj je sada kao da mu to više nije dovoljno bitno, pa sam u panici jer osjećam da će me sada sigurno ostaviti. Što ću ja bez njega i braka? Mislim da sama žena ništa ne vrijedi. Sestra mi govori neka potražim pomoć psihijatra. Kako mi to može pomoći?

Možda ipak još vrijedi pokušati, mada ste Vi samo još jedna žrtva tzv. kompleksa Here. Hera je mitološki lik, Zeusova supruga, koja je kroz cijelu povijest samo eliminirala druge žene koje je Zeus zavodio, a nikada njega, jer je smatrala da je muškarac moćniji, da je brak svetinja, stidjela se zbog njegovog ponašanja i svoje bijedne pozicije koju je uporno održavala, a najviše zbog zavisti prema drugim ženama.
Jeste li ikada doista razmišljali o tome kakvu to ulogu igrate skoro cijelog života. Taj odnos u kom živite, je li to doista brak ili šarena laž? Što znači "biti ugledan građanin"? Hoćete li taj model preporučiti svojoj kćeri, dvostruki standard za sebe i za supruga? Čini se da upravo Vi provocirate i održavate njegove izvanbračne avanture i svoje i njegovo poniženje, a zavidite mu na slobodi i bezbrižnosti. "Vezali ste ga imovinom i navikama", pa opet ne vrijedi. Zavidite tim ženama i bojite se da će ga "oteti", a tek onda ništa ne biste vrijedili! Tako loše mislite o sebi? Zašto ste gora od njih i od njega? Zato što je baš Vas oženio? Služite mu, kuhate, perete, rađate, skrivate njegovu slabost i čuvate ga od tih "konkurentica", tako da može tražiti stalno nove. On to stalno i čini.
Jesu li "imovina, navike i ugled" ipak nedovoljno vrijedan, nevoljen i neželjen teret od kog bježi, ali preskup za otplatu i isplatu, pa su i razlog za povratak u ropstvo?
Kako to da se nikada niste obračunali s njim, već samo s "tim ženama"? Jeste li ga ikada upitali zašto tako lažno živi? I uostalom, zašto je oženio baš s Vas? Tko ste Vi njemu? Živi li on s Vama ili sa svojim poslom i avanturama? Jeste li ga svojom "bračnom vezom" zaustavili u nekoj fazi razvoja, pa sada živite sa nezrelom osobom, "zaostalom u razvoju" u fazi koju ne može dovršiti jer mu ne dopuštate?
Ili Vas upravo takvim ponašanjem, ljubomorom i zavišću koju kod Vas izaziva drži vezanom za sebe? Možda se i on plaši da ćete Vi otići? A tko bi onda njega htio? Jer on se ne čini dovoljno snažnim za samostalnost i odgovornost, već samo za laž i krađu emocija koje dovode do poniženja svih sudionika te drame.
Svakako se savjetujte s obiteljskim ili bračnim terapeutom. Ako doista želite saznati odgovore bar na neka od tih teških pitanja.

 

16. Može li se pomoću hipnoze kontrolirati bol?

Bolujem od kroničnog bolnog lumbosakralnog sindroma, a u posljednje vrijeme imam problema i s kontrolom mokrenja. Više mi ne pomažu ni injekcije analgetika ni fizikalna terapija, sve sam pokušao. Operativni zahvat nije indiciran. Gubim snagu. Mislim da za mene više nema nade. Čuo sam da bi mi se moglo pomoći hipnoanalgezijom, te da čak mogu naučiti da se sam hipnotiziram i tako blokiram bol. Je li to moguće?


Hipnoza je stanje svijesti i terapijska tehnika. To je stanje intenzivne i usko fokusirane pažnje, koja djelomično uklanja kritičku sposobnost, osoba je sugestibilna i u takvom stanju može stvoriti bolju vezu između svjesnog i nesvjesnog i s lakoćom poraditi na nekim sadržajima.
Svaka hipnoza je samo-hipnoza. Ona se može i voljno izazvati, kao i ugodna iskustva stanja transa. Sigurno često maštate, budni sanjate. Kada usmjeravamo svoje maštarije i unutrašnje slike to je vizualizacija. Vizualizacija oslobađa energiju koja konačno materijalizira viziju. To je početak stvaranja i ostvarivanja. Vizija i riječ na početku svega. To je hipnoza.
Hipnoza je danas prihvaćena kao jedna od dopunskih, komplementarnih psihoterapijskih medicinskih metoda i dio je svakodnevnog rada mnogih psihijatara. Najčešće se koristi neoeriksonski pristup (po Miltonu H. Ericksonu), koji se razlikuje od klasičnih direktivnih sugestivnih hipnotičkih tehnika.. Liječenje se individualno prilagođava.

Skoro svaki bolesnik može naučiti auto-hipnozu i sam kontrolirati analgeziju, tj. blokirati bol i u diskretnim dijelovima tijela. Uspješno se mogu rješiti organske i postoperativne boli, zubobolje, tenzijske glavobolje, kronični bolni sindromi, funkcionalna bol kod neurastenije, konverzivnih i disocijativnih reakcija, u kontroli enureze, bolesti pokreta, rehabilitaciji kognitivnih funkcija, poremećajima seksualnosti, poremećajima sna, depresivnim i anksioznim poremećajima, sindroma teške psihološke regresije, negativizma i pratećeg straha, koji su redovni pratioci neuroloških poremećaja i mogu usporiti rehabilitaciju.
Organska se bol ne ublažuje jednostavno kao funkcionalna, ali ponavljanim pojačavanjem posthipnotičkih sugestija može se povećati efektivnost. Hipnoza može smanjiti upotrebu analgetika i narkotika.

Kod primjene hipnoterapije koristi se strogi individualni pristup. Nisu svi u stanju razmišljati na apstraktnoj, ne-konkretnoj razini. Manje uspješnom se hipnoza pokazala kod pacijenata s poremećajem ličnosti, mazohističnih, depresivnih i koji imaju naznačenu sekundarnu dobit od svojih simptoma. Zato je prvi uvjet za hipnozu da subjekt mora htjeti biti hipnotiziran i ima povjerenje u terapeuta.

Predlažem da trening auto-hipnoze započnete vježbanjem tehnika relaksacije, vizualizacija ili autogenog treninga.

 

15. Je li doista moguće biti tako pijan, pa se ne sjećati događaja iz perioda pijanstva?

Gubici pamćenja obično se javljaju i u kasnijim stadijima samog alkoholizma, a povezani su s oštećenjima kore mozga. Postoji nekoliko stanja u kojima je moguća amnezija, tj. period nesjećanja odnosno prolazni ili tranzitorni gubitak pamćenja nakon pijenja alkoholnih pića.
Neki pacijenti navode da nakon pijanstva, u fazi amnestičkog razdoblja, povremeno odlutaju od kuće, te se kasnije probude na nepoznatu mjestu ili gradu. Takvo stanje nazivamo "stanje fuge".

Može se raditi o posebnom stanju sumračne, sužene svijesti tzv. patološkom pijanom stanju ili pojavi toksičkih epileptičkih napada. Može doći do tzv. alkoholnog amnestičkog sindroma, tzv. "alkoholnih palimpsesta" (prema grč. palimpsest je stari tekst ostrugan, da se napiše novi) ili "black out" situacijama.
Diferencijalno dijagnostički, dolazi u obzir i alkoholom inducirana hipoglikemija, organsko oštećenje mozga ili poremećaj ponašanja.

Spominju se dvije varijante alkoholne amnezije:
" amnezija "en block", koja se očituje gustom, potpunom amnezijom, s djelomičnim oporavkom, spontanim ili uz poticaj, bez kasnijeg sjećanja na događaje tijekom same amnezije. Može potrajati 30-60 minuta pa i do dva dana.
" amnezija "grey-out", odnosno djelomični gubitak pamćenja su povremene epizode amnezije s nejasnim granicama i "otočićima" u sjećanju i traju kratko vrijeme.

Najčešći je tzv. Korsakovljev sindrom poznat i pod nazivom Korsakovljeva psihoza. To je stanje u osoba ovisnih o alkoholu, koji su dugi niz godina prekomjerno i konstantno uzimali alkohol, što im je praktički bio jedini izvor kalorija. Sindrom je deficita tiamina. Simptomi su smetenost, dezorijentiranost, polineuropatija (bolnost i slabost mišićja ekstremiteta), konfabulacije (izmišljene priče kojima nadomještaju izbrisane tragove sjećanja), te retrogradna i anterogradna amnezija. Često je uz taj sindrom prisutna i alkoholom uzrokovana demencija. Oko 25% pacijenata se oporavi u potpunosti, ako liječenje započne na vrijeme, a oko 50% samo djelomično, uz dugotrajno davanje tijamina.
To su stanja koja prethode konačnoj demenciji.

 

14. Kakvo je to "patološko pijano stanje"?

Patološko pijano stanje ili patološka intoksikacija, tj. trovanje alkoholom, je sumračno stanje svijesti u osobe koja je intoksicirana alkoholom.
To je poseban je oblik kompliciranog otrovanja alkoholom, praćen agresivnim i često nasilnim ponašanjem, što nije svojstveno toj osobi kada je u trijeznom stanju.
Tzv. patološko pijano stanje nastaje vrlo brzo nakon pijenja vrlo malih količina alkohola koje u većine ljudi ne izazivaju jaču intoksikaciju. Karakteristična je amnezija, tj. nesjećanje za cijeli događaj i smatra se da je osoba bila u stanju sužene svijesti, transa ili automatizma. Nakon epizode slijedi dugotrajni san.
U stanju patološke intoksikacije osoba može biti verbalno i fizički iznimno agresivna, pa čak počiniti i ubojstvo.
Patološko pijano stanje traje od nekoliko minuta do nekoliko sati, iznimno nekoliko dana.

 

13. Jesam li umišljena trudnica?

Silno želim dijete, no nikako da zatrudnim. Sada imam sve simptome trudnoće, a moj liječnik kaže da nisam trudna i šalje me psihijatru. Kako je to moguće?


Žao mi je, ali to je moguće. Moguće je da se radi o pseudotrudnoći. To je rijedak psihijatrijski sindrom, koji susrećemo još i pod nazivima lažna trudnoća, umišljena trudnoća, histerična trudnoća ili fantomska trudnoća. Termin "pseudocyesis" uveo je John Mason Good još 1823. godine na osnovi grčkih riječi pseudes=lažno; i kyesis= trudnoća, a podrazumijeva stanje u kojem je žena koja nije trudna čvrsto uvjerena u postojanje trudnoće.
Ova je pojava sporadično zabilježena i opisana na različitim zemljopisnim lokacijama, u različitim vremenima i kulturama, svim rasama, nacijama i slojevima društva. U posljednja dva stoljeća zabilježeno je oko 600 slučajeva pseudotrudnoće. U literaturi pronalazimo opisano svega nekoliko slučajeva pseudotrudnoće u muškaraca.
U oboljele osobe pojavljuju se gotovo svi simptomi i znaci trudnoće: poput nepravilnosti menstruacije, amenoreje, rasta opsega trbuha, areolarne hiperpigmentacije, promjene dojki i pojave laktacije. Javljaju se još i tzv. medijalna linea nigra, invertirani umbilikus, porast apetita, tjelesne težine, tipičan lordotični stav u hodu, jutarnje mučnine i povraćanje, osjećanje tonova čedinjeg srca, pokreta ploda, sve do lažnog poroda praćenog kontrakcijama muskulature.
U nekim slučajevima, kada bolesnica sazna da nije trudna, može doći do ozbiljnih psihičkih komplikacija.
Ne postoji jedinstveni proces nastanka pseudotrudnoće kod svih pacijenata. Neki autori smatraju je psihosomatskim poremećajem, drugi naglašavaju važnost afektivnih poremećaja i depresije u etiologiji, dok treći tvrde kako je to varijanta Münchausenova sindroma ili monosimptomatska hipohondrijaza. DSM IV-TR svrstava je u konverzivne poremećaje, unutar kategorije "Somatoformni" pod šifrom 300.82, a ICD X u podskupinu neodređenog somatizacijskog poremećaja, označenog šifrom F45.9.
U genezi pseudotrudnoće važnu ulogu ima i želja supružnika za trudnoćom i rađanjem djeteta koja je uvjetovana socijalnim pritiskom, utjecajem okoline, tj. "imperativom prokreacije", stavom kako trudnoća i materinstvo imaju središnji značaj u izgradnji identiteta i samopoštovanja svake žene. Bitnu ulogu ima i pripadnost strogim kulturalnim i religioznim skupinama, medicinska i psihološka naivnost, socijalna izolacija. Uvijek su to žene koje žele djecu, odnosno imaju intenzivnu želju za djetetom, ali bi željele izbjeći trudnoću. U isto vrijeme javljaju se i želja za trudnoćom i strah od nje Najčešće su opisani upravo takvi slučajevi u kojima se lažna trudnoća pojavljuje kao komplicirani sindrom koji predstavlja formu konverzivnog poremećaja s pratećom depresijom. Pojavu pseudotrudnoće u završnoj fazi psihoanalize opisao je Freud kod kod Anne O., a tumačena je pozitivnim transferom bolesnice prema terapeutu, separacijskom anksioznošću zbog skorog prekida tretmana.

Poznato je da se u pet posto slučajeva pseudotrudnoća ponavlja. Postoji zapis o slučaju recidiva svakih devet mjeseci tijekom dvadeset godina. Također postoje prikazi umišljene trudnoće neobično dugog trajanja, npr. De Pauw opisuje takvu monosimptomatsku sumanutost hipohondrijskog tipa koja je potrajala 3000 dana, tj. gotovo 10 godina.

U većini opisanih slučajeva nalazimo osobe u dobi između 20 i 44 godine, a često su u koincidenciji s fiziološkim promjenama, npr. u involuciji, tj. klimaksu kod žena koje su na početku menopauze Nastale psihološke promjene u svezi su s neravnotežom pituitarno-ovarijalne funkcije neurotransmitera u hipofizi i/ili hipotalamusu. Posrijedi je hipotalamus-hipofizno-ovarijalna disfunkcija pa se lažna trudnoća može opisati i kao galaktoreja-amenoreja-hiperprolaktinemija sindrom (GAHS). Uvjerenje o postojanju trudnoće mogu potaći i brojni mehanički čimbenici koji uzrokuju abdominalne smetnje, npr. retencija intestinalnih plinova, urinarna retencija, abdominalne neoplazije, tumori uterusa, ovarija, hidatidiformna mola, papilarni karcinom bubrega, inflamatorni procesi, te različiti uzročnici primarnog steriliteta.
Tijekom obrade pseudotrudnoće preporučuje se učiniti analizu korionskog gonadotropina (BCHG), analizu hormona štitnjače, ultrazvučno ili rengenski pregledati zdjelicu, koristiti sonogram kojim se uobičajeno osluškuju otkucaji srca čeda i rezultate prezentirati bolesnici kako bi se uvjerila u nepostojanje trudnoće. Također se može inducirati menstruaciju parenteralnom primjenom testosterona ili diethylstilbestrola. Tako se kombinacijom psihoterapije i hormonalne terapije postižu zadovoljavajući rezultati kod gotovo svih pacijenata. Prije su u tretmanu umišljene trudnoće korišteni purgativi, kupke, masaže, kiretaža, kirurške procedure, pijavice, emetici, tonici i opijati, dok se u 20. st. kao izbor nameću različiti oblici psihoterapije: suportivna, kognitivna, bihevioralna i analitička, uz eksploraciju i klarifikaciju nesvjesnih osjećaja vezanih za trudnoću. Primarnu ulogu svakako igraju rano otkrivanje i empatijska komunikacija s bolesnikom.
U tretman treba, ako je moguće, uključiti i "pseudooca" ili roditelje oboljele osobe.
Vrlo je važno reći bolesniku da su njegovi fizički simptomi ozbiljni i da zavređuju pozornost. Suočavanje sa stvarnošću i pravom dijagnozom, uz suportivni terapijski odnos, kod većine pacijenata dovode brzo do nestanka simptoma umišljene trudnoće, a kod preostalih pacijenata simptomi nestaju tijekom sljedećih šest mjeseci.
U tretmanu je učinkovita i psihofarmakoterapija. Uglavnom se koriste antidepresivi, a u slučajevima razvoja kliničkih slika psihoze i antipsihotici.
Tretman provodi u timu s psihijatrom, obiteljskim liječnikom, ginekologom i socijalnim radnikom.

 

12. Ne znam razgovarati sa svojim djedom nakon što je prebolio moždani udar.

Postoje određena pravila kako se razgovara s osobom koja ima kognitivna oštećenja koja nastaju nakon npr. cerebralnog inzulta.
Oštećenje može biti malo, kada su površne komunikacijske sposobnosti uglavnom očuvane, a učenje i obrada podataka poremećene.
Kada je oštećenje teže, osoba ne može izraziti misli, sjetiti se riječi, pa mu možemo ponuditi riječ ili dovršiti njegovu rečenicu pa pitati je li to htio reći. Ponekad moramo ponavljati njegovo ime, kako bismo mu usmjerili pozornost na komunikaciju. Dobro je govoriti u kratkim rečenicama. Komunikacija dodirom djeluje umirujuće i pojačava verbalnu poruku (npr. staviti mu češalj na dlan i reći "počešljajte se". Ako ponavlja iste priče puno puta, usmjerimo ga na nešto u vezi te priče, ili sažmimo priču "da, sjećam se kako je Vam je bilo u vojsci, a sad mi recite što Vam se još zanimljivo dogodilo u životu"…Često je očuvano pamćenje davnih događaja, za razliku od nedavnih, pa možemo po tome pretpostaviti sadašnje potrebe.
U slučaju pojave apraksije, kada ne može izvršiti nalog, mada se čini da je razumio uputu, treba ići korak po korak, bez požurivanja. Upute davati jednu po jednu (sjednite, obujte lijevu čarapu, obujte desnu čarapu..) Ako je agresivan, maknuti ga iz frustrirajuće situacije ili odgoditi rješavanje npr. "kasnije ćemo se okupati, idemo sada šetati…".
Takve osobe imaju snažan osjećaj ovisnosti i bespomoćnosti, osjećaju se osamljeno, smeta im ako se ne poštuje njihova jedinstvenost i individualnost. Zato je dobro poticati samozbrinjavanje, da sve što mogu sami za sebe učiniti to i učine. Moramo strpljivo uspostavljati topli odnos bliskosti i povjerenja. Bolje je češće kraće razgovarati nego voditi duge razgovore (vrjednije je razgovarati pet puta po pet minuta, nego jednom pola sata).

 

11. Moj otac je u terminalnoj fazi bolesti, uskoro će umrijeti. Imam problem kako razgovarati s djecom kojima je izrazito blizak.

Ako smo već sebi priznali što se doista događa, moramo imati hrabrosti priznati i djeci. Ne plašimo se pogrešnih riječi. Ne vrijedi se pretvarati da se ništa ne događa. Ne možemo ih zaštititi. Djeca reagiraju na neverbalne i emotivne poruke iz okoline. Bolje je biti iskren nego da ih zbunjuju razne poruke koje primaju.
Ako ih izoliramo od događanja i pretvaramo se da se ništa ne događa, ona se prepuštaju svojim maštarijama, što može biti štetno, jer nemaju priliku izraziti što osjećaju. Npr. mogu postati agresivna u školi, mokriti u krevet, odbijati ići u školu. Ako su uključena, tada se mogu pripremiti, postaviti pitanja, izraziti što osjećaju i smiriti se.
Važno je znati kako shvaćaju pojam smrti, kao odsutnost, privremenu i reverzibilnu ili kao potpuni gubitak, napuštanje. Bitno je da spoznaju da nema njihove krivice u tom tužnom događaju i da se na svoj način oproste od drage im osobe.

 

10. Postoji li neki recept kako razgovarati sa svojim djetetom adolescentom?
Kako da mu objasnim gdje su realistične granice njegovog ponašanja? Može li se uopće s njima razgovarati?

Naravno da možete i morate razgovarati sa svojim djetetom adolescentom!
Naravno da možete i morate pokušati postaviti granice ponašanja!
Prvo pokušajte da on realistično procijeni svoje ponašanje. Neka ga opiše i neka procijeni koliko to ponašanje pomaže ili šteti njemu ili drugima. Zamolite ga da razradi i predloži drukčiji plan kontrole svog ponašanja s razumnim ciljevima. Zapišite taj dogovor!
Nakon nekog vremena neka ponovno pokuša procijeniti svoje ponašanje. Priuštite mu nagradu za uspješne oblike ponašanja i ohrabrite ga da se pozitivno izrazi o svom ponašanju. Ako nije uspio, pomozite mu da uspije! Sačinite novi plan.

 

9. Kako se ponašati prema agresivnom klijentu?

Ljutitost ili agresija su najčešće odgovori, reakcije na frustraciju (tj. na onemogućavanje osobe da postigne neki cilj). Klijent može usmjeriti svoj bijes na nas jer smo učinili nešto što ga je izazvalo (npr. dugo čekanje u redu ili čekaonici) ili zato što je preplašen, bespomoćan, ugrožen ili kad osjeća da je prisiljen činiti nešto što ne želi.
Važno je prekinuti agresivni krug, tj. ne odgovarati agresijom na agresiju. Cilj je smiriti osobu. Ne treba se suprotstavljati ili prijetiti. Pokušajte uspostaviti smirenu atmosferu s normalnim odvijanjem aktivnosti.
Priznajte mu da je ljut i uznemiren. Pokažite volju za razgovorom i slušanjem. Ne pokušavati prekinuti njegov ispad, ne upozoravati ga da ne psuje, prijetiti mu. Ne govorite stojeći iza ljutitog klijenta.
Držite se na sigurnoj udaljenosti, ni preblizu ni predaleko. Ne dodirujte ga. Ne priječite mu prolaz. U razgovoru budite iskreni i razumni. Nemojte se složiti sa svim što kaže, ne obećavajte što ne možete ispuniti. Ne primajte osobno izrečene uvrede, jer ćete i Vi postati agresivni. Budite oprezni dok događaj ne završi, kontrolirajte situaciju u trenu nepažnje možete pogriješiti. Ako treba, potražite pomoć drugih ljudi.

 

8. Erotomanija

Jedna službenica u mom uredu unazad nekoliko mjeseci se neprikladno ponaša. Mislim da je bolesna. Naime, ona mi na najrazličitije načine iskazuje ljubav. Piše mi ljubavna pisma, netremice me gleda, slijedi gradom, pojavljuje se na mjestima kamo izlazim sa suprugom i obitelji, čak priča o mojoj ljubavi prema njoj drugim službenicima! Pokušao sam joj objasniti da sam sretno oženjen i da me ne zanima. Pokušao sam se obraniti i pred osobljem. Nisam bio grub. Međutim, nitko mi ne vjeruje, a ona je nakon tog mog pokušaja nazvala moju suprugu i svašta joj napričala tako da sada imam velikih problema u bračnim odnosima. Očajan sam, bolesna ljubav te žene će mi uništiti život.

Prikazana bolesnica uklapa se u klasični opis sindroma erotomanije, koji je još de Clerambault nazvao "psihoza strasti".
Ona je vjerojatno neupadna žena u kasnim tridesetim godinama, histrionskih crta osobnosti u adolescenciji, neatraktivnog izgleda, nezanimljivog je posla činovnice, povučena, socijalno i seksualno inhibirana, gotovo usamljeničkog životnog stila, bez seksualnih kontakata, čak ni sa svojim suprugom.
Vjerojatno ste stariji i moćni, za nju značajna osoba, različit od nje.
Vaša odbijanja, ma koliko god bila direktna i jasna, ona doživljava kao tajne potvrde Vaše ljubavi. To je karakteristično paradoksalno ponašanje za osobe oboljele od erotomanije, a naziva se fenomen zablude.
Slučajevi poremećaja pojavljuju se samostalno, a češće su dio nekog većeg, osnovnog psihičkog poremećaja. Osobe mogu biti i agresivne i činiti štetu, kako u odnosima drugih, tako i materijalnu. Poremećaj se može uspješno liječiti. Prije svega ih treba distancirati od objekta projekcije, tj. patološke zaljubljenosti, i svakako - što hitnije uputiti psihijatru. Možda bi bilo dobro obavijestiti članove obitelji bolesnice o njenom ponašanju i zatražiti pomoć.

 

7. Kako savladati dosadu djeteta?

Mom je šesnaestogodišnjem sinu dosadno u školi, dosadno mu je kod kuće, usamljuje se i prestao je izlaziti. Tvrdi da nema s kim razgovarati. Bez lažne skromnosti, mislim da je tome uzrok njegov viši intelektualni nivo od većine njegovih vršnjaka, a moram priznati i od mojih kapaciteta. Više ne znam pronaći sadržaje koji bi mu bili zanimljivi. Želio bih da se ne zaustavi u razvoju i da susreće ljude slične sebi koji će ga poticati da proširuje svoje svjetove. Imate li kakav prijedlog?


Prije svega predlažem Vam da se raspitate o učlanjenju u neku sportsku udrugu, ili ako je doista inteligentniji od vršnjaka u npr. MENSA-u. MENSA ("društvo okruglog stola"), međunarodna je udruga oko 100.000 članova inteligentnih pojedinaca u preko 98 zemalja. Hrvatska Mensa (tel. 01-481-82-63, Zagreb, Ante Kovačića 4), ima oko 700 članova. Jedini je uvjet za učlanjenje u Mensu postizanje rezultata boljeg od onog koji postiže 98% populacije na standardnom testu inteligencije, a koji se provodi pod nadzorom ovlaštenog psihologa Mense. Predlažem da Vaš sin pokuša riješiti online IQ test. To nije preduvjet, ali ako na testu postigne natprosječan rezultat (preko 120) može bez straha pristupiti i službenom testiranju, Test i datume testiranja možete naći na web stranicama (http://www.mensa.hr/ ).
Ako mu rezultat na tom testiranju bude unutar gornih 2% populacije (odnosno rezultat koji spada u gornjih 1 od 50, a to je otprilike IQ = 148), bit će mu ponuđeno članstvo u Mensi, gdje će sigurno pronaći zanimljivo društvo i sadržaje.

Mensa ima tri glavna cilja: Identifikaciju i njegovanje inteligencije za dobrobit čovječanstva; poticanje istraživanja prirode, karakteristika i upotrebe inteligencije; i pružanje poticajne intelektualne i društvene okoline svojim članovima.

 

6. Jesmo li loši roditelji?

Moj sin je prosječan učenik, a mi i ne želimo da postane "štreber". Međutim, učiteljica nam je prigovorila da ga zanemarujemo jer je on natprosječno inteligentan i da mora postizati bolji uspjeh, jer neće uspjeti u životu. Osjećamo se lošim roditeljima. Što da činimo?

Visoka inteligencija je samo jedan od brojnih čimbenika koji određuju društveni uspjeh. Nema garancija i nije moguće predvidjeti uspjeh pojedinaca samo na temelju mentalne, emocionalne ili duhovne inteligencije. Smatra se da je inteligencija kombinacija urođenih karakteristika živčanog sustava i razvoja, iskustva i učenja.
Inteligencija je potencijal, a ne potpuno razvijena sposobnost. Dakle, može se razvijati, ali može i stagnirati.
Općenito, inteligencija je karakteristika koja se sastoji od sposobnosti za učenje iz iskustva, prilagodbe na nove situacije i korištenje znanja za snalaženje u okolini, te razumijevanja i korištenja apstraktnih pojmova.
Množe se mjeriti testovima inteligencije, sastavljenih od niza zadataka koji mjere mogućnost stvaranja apstraktnih predodžbi, učenja, i svladavanja novih situacija. Rezultat testa je izražen u jedinicama kvocijenta inteligencije (intelligence quotient ili IQ). IQ je isprva bio računan kao omjer mentalne starosti osobe i njene stvarne dobi, pomnožen sa sto. (Tako na primjer, ako bi dijete staro 10 godina postiglo na testu inteligencije rezultat na razini koju postižu prosječna 12-godišnja djeca, njegov bi IQ bio: (12/10) X 100 = 120. ). Danas se IQ izračunava iz statističkog postotka ljudi za koje se očekuje da imaju određeni IQ.
Rezultati testova inteligencije slijede normalnu distribuciju, što znači da većina ljudi postiže rezultate oko sredine distribucijske krivulje, a vjerojatnost postizanja rezultata daleko od sredine krivulje opada. Osoba s rezultatom od 130 i više (gornjih 2.5%) smatra se natprosječno inteligentnom, a osoba s rezultatom ispod 70 smatra se mentalno zaostalom.

 

5. Jesam li nenormalan?

Nisam nikada mislio o sebi kao o "nenormalnom". Sada sam zabrinut jer izgleda da je moj način života zapravo neka bolest. Moj liječnik mi je rekao da mi zavidi, ali me je uputio psihijatru. Napisao je dijagnozu "satyriasis". Što to znači?

Naime, sada mi je 60 godina, bavim se poljoprivredom, zdrav sam i još uvijek imam snažnu želju za seksom pa to činim i dva puta dnevno, ako imam priliku. Tako je živio i moj otac. Sa suprugom se dobro slažem, volim je, poštujem i izuzetno cijenim. U braku smo 35 godina i ona sve zna o meni. Ne može mi udovoljiti, pa sam imao i brojne ljubavnice, a sada se dogovaram s dvije susjede udovice. Oduvijek pazim da nikoga ne uvrijedim, ni te ljubazne žene ni suprugu. Ponekad i plaćam za usluge. Jedini je problem što ne mogu prestati tako se ponašati jer je želja doista snažna, a imam priliku ispuniti je. Međutim, sada mi već smeta, i opterećuje me stalno pronalaženje partnerica, jer se one sve brže umore i odustaju od mene. Umoran sam i sam.
Zabrinuo me je moj liječnik. Jesam li ja doista duševno poremećen ili sam neko nakaza, satir, čovjek-jarac? Zar sam doista toliko drukčiji od drugih? Ako je to bolest, kako se liječi?



U Vašem slučaju bismo mogli razmatrati dva pojma. Jedan je "ovisnost ili opsjednutost seksom", koji podrazumijeva seksualno ponašanje koje značajno utječe na normalan život pojedinca štetnim posljedicama, usprkos kojima osoba nastavlja s tim ponašanjem.
Drugi pojam je stanje kod muškarca s pretjeranom i nekontroliranom seksualnom željom i aktivnošću s mnogim partnerima, a naziva se Sindrom Casanove, "Don Juanizam", hiperfilija, hiperseksualnost, satirijaza.
"Poremećaj" ili "pretjeranost" općenito definiramo kao uzročnika nekog oštećenja ili štetnog utjecaja na osobu samu, koji emocionalno, fizički, pravno, društveno, financijski, remeti svakodnevni život, posao i odnose u obitelji. Tako je i sa seksualnim ponašanjem.
Vaše ponašanje usprkos nekoj vrsti "dvostrukog života" nije utjecalo na Vaš život i brak, jer ga kontrolirate, ne okrivljujete druge da su uzrok Vašeg problema, ne trebate takvo ponašanje da biste se hvalisali, preuzimate odgovornost za svoje ponašanje, pazite da ne povrijedite druge osobe koje s povjerenjem pristaju na tako dogovorene odnose.
Moglo bi se reći da je učestalost seksualne aktivnosti toliko različita da nema znanstveno izmjerenih brojčanih pokazatelja o "normalnosti", osim eventualno statističke. Zato je "pretjerana seksualna želja" prilično neprecizan pojam i gotovo mit. Kao primarni simptom je rijetka. Ono što je za neke prerijetko, za druge je prečesto i obrnuto. Poremećaj se očituje čestim seksualnim kontaktima koji ne moraju uključivati zadovoljenje, emocionalnom napetošću, maničnim stanjima, opsesivno-kompulzivnim poremećajem, poremećajem osobnosti, prekomjernom potrebom za prihvaćanjem od strane muškaraca, ili pokušajem negacije homoseksualnih osjećaja. Također je kemijski povezana s niskim razinama nekih neurotransmitera. Liječi se antidepresivima, anksioliticima, stabilizatorima raspoloženja i psihoterapijski, u slučaju da osoba osjeća patnju i želi liječenje.
Možda psihijatar doista ima neku preporuku i za Vas, pa se ne bih plašila tog razgovora.

 

4. Prekomjerna pospanost

Unazad nekoliko godina, barem dva puta godišnje kroz nekoliko tjedana se osjećam pretjerano pospanom. Tada spavam i do 20 sati dnevno! Kada se probudim razdražljiva sam, smetena, i moram prisilno jesti velike količine hrane, tako da se udebljam. Kasnim na posao, zaspim uz kavu koju po podne pijem sa suprugom što ga ljuti, a zaspala sam i za strojem za kojim radim pa sam se ozlijedila. Na poslu se teško koncentriram, loše pamtim, a čula sam kako me ogovaraju da sam lijena, što nije istina. Učinila sam neke pretrage prema kojima sam zdrava, ali očigledno nisam. Što mi se to događa?


Pritužbe na dnevnu pospanost javlja oko 0.5 do 5% odraslih osoba, a 5-10% se dijagnosticira kao primarna hipersomnija, koja označava prekomjernu pospanost (epizode produženog noćnog spavanja, od 9 do 12 sati tijekom 24 sata) ili epizode dnevnog spavanja (sat ili duže), koja traje barem mjesec dana, svakog dana, i uzrokuje značajne smetnje u nekom važnom području djelovanja.
U općoj populaciji postoje tzv. "dugospavači" (osobe kojima treba količina spavanja veća od prosječne), ali oni ne pokazuju pretjeranu dnevnu pospanost kada zadovolje svoju potrebu za noćnim spavanjem. Prosječno trajanje spavanja kraće od 7 sati upućuje na nedostatno noćno spavanje, koje se obično nadoknadi dužim spavanjem u one dane kada su slobodne ili su na odmoru. Nesanica (insomnija) također može dovesti do hipersomnije. Kod narkolepsije se javljaju "napadi spavanja".
Kod hipersomnije je teško jutarnje buđenje, a dnevna drijemanja nisu odmarajuća i ne dovode do povećane budnosti. Ne-namjeravane epizode spavanja se javljaju u okolnostima s niskom aktivnošću (npr. slušanje predavanja, čitanje, gledanje televizijskog programa ili vožnje na veće udaljenosti). Ako se hipersomnija javlja periodično, nekoliko puta godišnje, vjerojatno se radi o povratnom obliku, tzv. Klein-Levinovom sindromu.
S obzirom da je hipersomnija najčešće samo dio depresivnog poremećaja, dobro je obratiti se najbližem psihijatru kako bi se što ranije započelo s tretmanom antidepresivima.

 

3. Što su to benzodiazepini?

Moj liječnik je rekao da bih trebala uzimati benzodiazepine. Kakvi su to lijekovi?

Benzodiazepini su lijekovi koji se danas vrlo često propisuju. Učinkoviti su u terapiji općeg anksioznog poremećaja, paničnog poremećaja i poremećaja spavanja te mnogih drugih srodnih stanja. Svi benzodiazepini imaju hipnotički, anksiolitički, antikonvulzivni i miorelaksirajući učinak, no između pojedinih lijekova postoje značajne kliničke razlike. Farmakokinetske osobine pojedinog benzodiazepina određuju i indikaciju za primjenu. Ovi lijekovi su relativno netoksični i sigurniji od drugih lijekova sličnog djelovanja, a uzeti u prekomjernoj dozi rijetko dovode do letalnog ishoda. Najčešća nuspojava ovih lijekova je neželjena dnevna sedacija, a najproblematičnija nuspojava je ovisnost, koja se može javiti u mnogih bolesnika tijekom kronične upotrebe. Nelagoda zbog posljedičnog sindroma sustezanja također predstavlja značajnu teškoću. Stoga u primjeni benzodiazepina treba biti vrlo racionalan, tj. treba ih propisivati samo onda kada je to indicirano, rabiti što je moguće nižu dozu, u što kraćem vremenu. Po mogućnosti terapija anksioznih stanja ne treba trajati dulje od 4 tjedna u kontinuitetu, a terapija za insomniju treba biti sporadična.
Prvi benzodiazepin patentiran je 1959. godine, bio je klordiazepoksid, kasnije opće poznat pod tvorničkim imenom Librium. Potom je 1963. godine otkriven diazepam, anksiolitik koji je 3-10 puta potentniji od svog prethodnika, a ima širi spektar djelovanja, antikonvulzivno i jače miorelaksirajuće djelovanje. Danas na svjetskom tržištu postoji 40-ak lijekova iz ove skupine. Razvoj benzodiazepina znači veliki napredak u farmakološkom tretmanu anksioznosti. Ovi lijekovi potpuno su zamijenili do tada upotrebljavane barbiturate, koji su imali znatno nepovoljniji profil nuspojava, poglavito visoku toksičnost.

 

2. Što su to psihosomatske bolesti?

Psihosomatskim bolestima nazivamo bolesti psihogenog porijekla, dakle, uvjetovane su emocionalnim smetnjama (ljubavi, agresije ili straha), a njihovi se simptomi manifestiraju na nivou organa i mijenjaju njihovu funkciju. To znači da određena emocionalna stanja mogu dovesti do promjena funkcije organa, a tjelesne promjene koje nastaju zbog ovih disfunkcija samo su popratni simptomi emocija.
Tjelesni simptomi mogu biti direktna reakcija na emocije, primjerice drhtanje zbog straha ili srdžbe, crvenjenje zbog stida. U psihosomatskim bolestima tjelesni simptomi su indirektni rezultat emocija, uglavnom nesvjesnih, koje traže izlaz zaobilaznim i kompliciranim putem do organa.
Danas se koncept psihosomatskih bolesti odnosi na velik broj bolesti: aritmije, koronarni spazmi, hipertenzija, bronhalna astma, reumatoidni artritis, glavobolje, prekomjerna debljina, ekcemi, tireotoksikoza, osteoartritis, želučani ulkus, sinkope, smetnje libida, upalne bolesti crijeva, iritabilni kolon, urtikarije, zatvor stolice i sl.
Zrela ličnost tijekom života stječe uspješne mehanizme obrane od kompleksnih problema. Oni koji svojom agresijom upravljaju s manje uspjeha ne mogu naći društveno prihvatljive oduške za svoje agresivne osjećaje. Tako se neprijateljski osjećaji pojačavaju i akumuliraju, traže sve veću kontrolu. Tko npr. svoju ljutnju ne izražava otvoreno, a u sebi ima zadržani bijes s kojim teško vlada, ili npr. ljudi od akcije koji se jako trude doseći nejasno definirane ciljeve; agresivni su, nestrpljivi , teško podnose frustraciju i neuspjeh, često rade prekovremeno, preko praznika i bez odmora, iako njihov rad nije uvijek uvažavan i nagrađivan. Ovi bolesnici često imaju poteškoća u izražavanju i opisivanju svojih briga, bolova, razočarenja, općenito u prepoznavanju svega što smatraju slabošću.

 

1. RAZMIŠLJANJA O BOŽIĆU

Božić dolazi… Za njim i Nova godina.
Možda razmišljamo o protekloj godini i o svim godinama prije nje. Možda radimo neku vrst "životne bilance", uvijek negativnog obračuna. Ako tako razmišljamo sigurno planiramo i buduću godinu i mnoge poslije nje. Planiramo onoliko koliko se usudimo željeti i moliti.

Kako moliti, kako učiniti da naše želje postanu naša stvarnost?
To je tako jednostavno. Samo treba imati povjerenja. Biti poput ljiljana u polju…mirisati i biti lijep. Za ostalo će se pobrinuti Otac Nebeski.
Božić je blagdan koji upravo o tome govori, o tome kako oni koji jednostavno povjeruju, doista i dočekaju ostvarenje svojih nadanja i vjerovanja.

Zato molimo: učvrsti nam vjeru, umnoži nadu, a da bi sve bilo moguće – usavrši nam Ljubav. Jer Ljubav je sve. U njoj je i povjerenje i nada i ispunjenje. Zapravo živimo samo za Ljubav.

Što nam znači Božić? Praznik kojim slavimo rođenje malog Boga? Što to za nas znači?

Adventsko vrijeme radosnog iščekivanja tog nesvakidašnjeg i neponovljivog događaja. Kao da iščekujemo i osobno ponovno rođenje, potpunu duhovnu obnovu. I molimo, molimo Boga da i nas obnovi, da učini čudo, baš za nas.
Posljednja nedjelja došašća uči nas vjeri u Božje obećanje, a u dan Božića ostvaruje se ispunjenje tog obećanja. "Marija je povjerovala da će se ispuniti što je rečeno od Gospodina". (Lk 1,45).

Možemo li i mi tako imati povjerenja? A trebali bismo i možemo ako imamo hrabrosti. Čini se tako jednostavno, prelagano da bi bilo moguće. A jest. Moguće je i doista je jednostavno. Samo treba povjerovati. I to je sve.
Bog je doista svemoguć, no mi ga procjenjujemo po sebi, pa se naša vjera utemeljuje na našoj ograničenosti i nemoći. Mi Mu zapravo ne dajemo priliku da nam pokaže što sve može i ne dozvolimo da nam učini velika djela jer Ga ograničavamo svojom nevjerom, tj. nepovjerenjem. A to je zapravo nepovjerenje u same sebe.

Bilo bi divno biti kao Marija i Elizabeta i dozvoliti da se Božja riječ i Duh i u nama začne i obnovi nas i lice zemlje.

Fr. Marijan Jurčević kaže: Božji poziv upućen je svakom čovjeku, njemu je osobno upravljen, a on se na njega mora osobno odazvati ili ga odbiti. Pred Boga se staje osobno i osobno mu se odgovara. A Bog hoće živjeti u nama, prebivati u našem srcu. Zato nam se objavljuje. Čovjek može prepoznati Božansko događanje čak i onda kada ga ne razumije. Možemo to prihvatiti ili ne, ali lako vidimo na licima ljudi oko sebe tko je bogat duhom toliko da se osjeća siromašnim i želi još te radosti. Ti su ljudi radosni.

Radost je prvi znak duhovnog zdravlja. Ona ide pod ruku s osjećajem mira i slobode. Zvonka radost. Zvecka poput praporaca. Kao kad smo zaljubljeni. Tada smo i slobodni. I možemo oprostiti i sebi i drugima. Tada volimo i sebe i drugoga. Čak i neprijatelje. Zato smo slobodni. Bilo bi lijepo biti stalno zaljubljen i voljeti.

Ono što šaljemo iz sebe, to i primamo. Ako volimo i bit ćemo voljeni. Treba pokušati voljeti. Pa i sebe. Od tud sve počinje. "Voli druge kao samog sebe".

Volimo li sebe?

Kako se ponašamo prema sebi? Kao ljubavnici ili kao neprijatelji. Ako ne volimo sebe, kako ćemo druge?

Ako želimo da Bog u nama stanuje, kako smo mu pripremili i uredili stan?
"Volim Tvoje stanove, Bože, Kralju moj….", pjevaju nam "Fidesi".
Ne ostajmo gluhi i ne zatvarajmo srca na Božji poziv. Prepoznajmo anđele oko sebe. Nekad i sami ponesemo anđeosku ulogu i budemo glasnik drugima pa tako svi postanemo za mrvicu bolji i plemenitiji. To me podsjetilo na dijamante. Dijamant se brusi 75 puta da bi postao blistav, plemenit i skupocjen. Sedamdeset pet puta. I najmanji dijamant ima 75 stranica. Sedamdeset pet.

Možemo li pristati na to? Da nam bude Božja volja. Zato se i ne ispunjavaju sve naše želje. Ne ispunjava se ono što nije dobro za nas. Ma što mi mislili. Ostvaruje nam se samo ono što će poslužiti globalnom planu našeg života i biti dobro za nas. Samo to. Ma kako to bolno bilo u nekom trenutku.
Božić nam se naviješta tiho, bez propagande, nečujno dolazi kao pahuljice snijega.

Radujmo se! Ostvaruju se obećanja. Možemo samo imati povjerenja, kao u ljubavi ili kreaciji umjetničkog djela: bez zahtjeva, s potrebom za potpuno davanje i predavanje, bez traženja plaće. Jer Ljubav nema cijenu. Ona je nadahnuće, inspiracija, kroz taj osjećaj stječemo snagu, svjetlo, utjehu, jasnoću. Tu plaću primamo.

Pokušajmo. Recimo "da" tom pozivu. Radujmo se, jer je doista s nama i u nama prostor i mogućnost za potpuno ostvarenje. Mi možemo biti smisao sveg postojanja. Mi smo smisao života, ako to dozvolimo. Dozvolimo si biti božanska bića.

Evangelizirati znači donijeti dobru, radosnu vijest spasenja, odnosno evanđelje. Radosna vijest, Good News, Saint Good Tidings. "Danas vam se rodio Spasitelj" (Lk 2, 11). To je radosna vijest. To je i Božji dar, dar Duha Svetoga, oslobođenje od teškoća, duhovnog ropstva, ovisnosti, "navezanosti", to je uspostava prisnosti i zajedništva čovjeka i njegovog Boga.

Konačno spasenje je unutarnja promjena čovjeka, Božji stvaralački čin. Novo srce i novi duh…Zakon upisan u duši, u dubini njegova bića. To nije budućnost. To se događa baš danas, ove božićne noći.

Mi smo sudionici u Božjem stvaranju. Kako kaže fra Bonaventura Duda: Na nama je da dovršimo svoju nesavršenu skulpturu, kako bi bila što bolja, ljepša, svjetlija i više nalik božanskoj ideji. Treba puno truda uložiti, no ako danas započnemo, svakog dana bit će ta slika sve blistavija. Obnovimo svoju vjeru, nadu i ljubav kao temelje novog svijeta.

Prije svega podignimo pogled. Pogledajmo nebo, raskrilimo ruke i duboko udahnimo. Što češće. Sretni ljudi hodaju uzdignute glave. Koračajmo tako i mi.

Gledajmo druge u oči. Pokušajmo čuti što nam govore. Sačekajmo da završe rečenicu. Dok nam govore, ne mislimo na sebe, već se pokušajmo uživjeti u njihovu situaciju, "uđimo u njihove cipele". Oni nam govore zbog sebe, a ne zbog nas.

Ljudi govore zbog viška ili manjka ljubavi.

Uvijek se pitajmo: "Gdje je tu ljubav?" i nikad nećemo pogriješiti, ako idemo tim tragom, tragom ljubavi. Vjerujmo u Ljubav. Vjerujmo i prizovimo u sebi svu ljubav koju imamo, i šaljimo je mislima na sve strane kao gustu zlatnu svjetlost, kroz sve što činimo, prema svima i svemu. Kozmički je zakon "slično privlači slično". Ako budemo tako nesebično širili ljubav, pogled u oči iz čista srca, osmjeh…to je upravo ono što ćemo dobivati od drugih. I od prirode koja nas okružuje.

Ne očekujmo ništa. Tada ćemo dobiti sve. I postati slobodni, radosni, smireni, voljeni i sretni.

Naš cijeli život je samo u sadašnjosti, upravo sada i upravo ovdje.

A danas, poklonimo se Božiću. Pripremimo mu dar kao pastiri ili kao kraljevi.

Ili kao mi. Pripremimo mu stan u svome srcu. Emannuel

SVJETLO RIJEČI- Franjevačka provincija Bosne Srebrene

kolumna "Pogled u dušu" i ostali članci, piše prim. mr. sc. Elvira Koić