Ne radim za hranu propadljivu…

Međunarodni praznik rada
Sv. Josip Radnik, Praznik rada

MOBING.HR

Ne radim za hranu propadljivu…

Ljubav i rad su dva neophodna oslonca dobrog zdravlja. S. Freud



MOBING.HR


Međunarodni praznik rada obilježava se kao spomen na velike radničke demonstracije odžane u Chicagu dana 1. svibnja 1886. godine, kada je u sukobima s policijom poginulo više od dvije stotine radnika, a osmero je radnika osuđeno na smrt. Demonstracije su održane radi zahtjeva radnika za osam satnim radnim vremenom. 1. svibanj se kao međunarodni praznik rada obilježava od 1889. godine, a u Hrvatskoj je prvi put obilježen 1890. godine u Maksimiru.
Sv. Josip Radnik, Praznik rada 1.5. - 1889. godine međunarodno udruženje radnika odlučilo je da će se 1. svibnja slaviti kao svjetski praznik radništva. Crkva je kao uzor radnika za taj dan postavila Sv. Josipa, tesara-drvodjelju, koji je zaštitnik obitelji, radnika i zanatlija.

Godine 1955. uveo je u crkvenu godinu blagdan sv. Josipa Radnika veliki papa Pio XII. Odredio je da se taj blagdan slavi 1. svibnja, na dan koji si je svijet rada izabrao kao svoj praznik. Godine 1889. takozvana Druga internacionala odlučila je da će 1. svibnja slaviti kao svjetski praznik radništva. Iste godine papa Leon XIII. izdaje svoju encikliku o svetom Josipu Quamquam pluries te u njoj radnike i sve ljude skromnih životnih prilika upućuje na sv. Josipa kao uzor i primjer za nasljedovanje.

Isus odgovori mnoštvu: Zaista, zaista, kažem vam: tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se. Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji jer njega Otac - Bog - opečati. Rekoše mu dakle: Što nam je činiti da bismo radili djela Božja? Odgovori im Isus: Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao.


Svibanj tj. Maj je peti mjesec u godini i još od doba starog Rima ima 31 dan. Ime je dobio po Maji, staroitalskoj boginji prirode, plodne zemlje i biljaka. Ako bi se birao najljepši mjesec, svibanj bi bio na prvom mjestu. To je mjesec kada se priroda već probudila iz zimskog sna, dani su primjetno duži.
Proslava prvog maja vuče porijeklo iz davnih vremena. U starom Rimu su toga dana održavane svečanosti u čast Flore, boginje cvijeća. A u srednjem vijeku u Europi su se organizirale procesije koje su nosile zelene grančice i vijence, birali su se kralj i kraljica maja itd. Ovakve proslave su ostatak nekadašnjih rituala koji su imali za cilj osigurati plodnu žetvu i uvećanje stada stoke.


Prvi svibanj, Međunarodni praznik rada, podsjećanje je na povijesnu borbu radničke klase u čitavom svijetu i težnju da se stvore humaniji i pravedniji odnos prema radniku/ci.


Stoljetna borba za radnička prava

Federacija trgovačkih organizacija i Radnički sindikat su 1884. godine donijeli rezoluciju o osmosatnom radnom vremenu, koja je trebala stupiti na snagu 1. svibnja1886. godine.
Ova rezolucija je izazvala generalni štrajk u cilju ostvarenja radničkih zahtjeva, jer sve legalne metode nisu uspjele. S obzirom da su radnici do tada radili 10, 12 ili čak 14 sati dnevno, podrška za osmosatno radno vrijeme je izuzetno brzo rasla, bez obzira na indiferentnost i neslaganje mnogih sindikalnih vođa.
U travnju1886. godine, 250.000 radnika je uzelo učešće u štrajku. Centar pokreta je bio u Chicagu i bio je organiziran od strane Međunarodne radničke asocijacije. Biznismeni i državne institucije su bile zaprepaštene sve većim revolucionarnim karakterom pokreta i spremili su i adekvatnu odbranu. Policija i lokalna milicija podigli su stupanj spremnosti te dobili novo naoružanje, a sve to su financirali lokalni biznismeni.
"Chicagocommercial club" je financirao sa 2.000 dolara nabavu strojnica za Nacionalnu gardu Illinois-a koje su se trebale upotrijebiti protiv štrajkača. Bez obzira na sve to, do 1. svibnja pokret je okupio veliki broj tekstilnih, obućarskih i radnika iz ostalih grana privrede. Ali, 3. maja 1886. godine, policija je počela pucati na radnike u McCormic Ripper works factory i tom prilikom su ubijena četiri radnika, a veliki broj radnika je ranjen.
Čelnici sindikata su sljedeći dan sazvali masovni miting u Hymarket squer-u kako bi protestirali protiv brutalnosti. Miting je prošao bez incidenta, ali kadaje na red došao i posljednji govornik ostalo je tek nekoliko stotina štrajkača. Tada je 180 policajaca došlo i naredilo im da se raziđu. Kada je govornik sišao sa platforme, bačena je bomba na policiju i tom prilikom je ubijen jedan policajac, a ranjeno 70. Policija je odgovorila pucnjavom, ubivši jednog, a ranivši mnoge druge. Iako nikada nije točno utvrđeno tko je bacio bombu, ovaj incident je poslužio kao izgovor za napad na lijevicu i radnički pokret.
Policija je upadala i pretraživala domove i kancelarije osumnjičenih radikala, a stotine ih je uhapšeno bez optužbe.
Čelnici radničke partije su uznemiravani, a osam njih koji su bili najaktivniji optuženi su za zavjeru prilikom ubojstva koje se dogodilo u bombaškom napadu na Hymarket-u. Sud je svu osmoricu proglasio krivim, usprkos nedostatku dokaza koji bi ih povezali sa bombašem (od njih osmorice, samo jedan je bio prisutan na mitingu u to vrijeme, dok su se ostali već bili razišli) i osuđeni su na kaznu smrti. Albert Parsons, August Spiss, Adolf Fisher i George Angel obješeni su 11. studenog1887 godine, Louis Leing je izvršio samoubojstvo u zatvoru, dok su ostala trojica oslobođeni 1893. godine. Ne začuđuje činjenica da su država, biznismeni i ostali zvaničnici, kao i predstavnici medija, željeli sakriti pravu istinu o "svibanjskim događajima", predstavljajući ga kao praznik koji se slavi isključivo na Crvenom trgu u Moskvi. U svojim pokušajima da izbrišu povijesnu istinu i značaj 1. svibnja, umjesto Dana rada proglašen je Dan zakona, praznik koji ima svaku drugu konotaciju, osim one koja bi zaista trebala biti.
Bez obzira na sve to, događaji iz 1886. i pogubljenje čikaških radnika je ipak utjecalo na svijest naroda kao i budućih generacija radikala. Emma Goldman, koja je tih godina baš imigrirala, kasnije je isticala da su ti događaji predstavljali njezino političko rođenje. Louise Parsons, udovica Alberta Parsonsa, pozivala je siromašne da svoju ljutnju usmjere ka onima koji su i odgovorni za to njihovo stanje - ka bogatima.
Umjesto da nestane, radnički pokret se povećavao, stvarajući brojne druge pokrete i organizacije, uključujući i Industrijske radnike svijeta. Proslava 1. svibnja je suvremeno obilježavanje i podsjećanje na događaje iz 1886, ali sam ovaj dan ima posebno značenje zaradnike širom svijeta.
Međunarodna radnička organizacija (prva međunarodna organizacija te vrste u svijetu) 1889. godine proglasila je 1. svibanj praznikom radničke klase, kao znak sjećanja na događaje u Hymarket Martirs-u. Crvena zastava je postala simbol radničke krvi koja je pala za ostvarivanje radničkih prava.