Medicinske sestre

Hrvatska udruga medicinskih sestara
     




Sestrinski edukacijski magazin
      www.sem.com.hr




Časopis "Sestrinski glasnik"
      www.glasnik.hums.hr

---

---

Visoko obrazovanje za medicinske sestre

Nepostojanje sustava visokog obrazovanja za sestre koji bi podigao razinu stručnosti ključni je problem medicinskih sestara u Hrvatskoj.
Zasjedajući na temu "Medicinske sestre - školovanje i radno-pravni položaj", saborski Odbor za ravnopravnost spolova je u proširenom sastavu zaključio da tek 15% medicinskih sestara s višom stručnom spremom nije dovoljno da bi se zadovoljili stručni kriteriji potrebni za tako zahtjevan posao.
Stoga je, istaknuto je u raspravi, nužno osmisliti sustav visokog obrazovanja koji bi medicinskim sestrama omogućio stručno napredovanje, a time i ravnopravan položaj s ostalim zdravstvenim djelatnicima.
Predsjednica Hrvatske komore medicinskih sestara Dragica Šimunec nužnim je ocijenila neposrednu suradnju obrazovnog i zdravstvenog sustava u kreiranju specijalističkih studija za medicinske sestre, a takvi bi studiji, smatra, trebali biti vezani uz klinički rad.
"Obrazovanje medicinskih sestara mora biti čvrsto vezano uz bolnički krevet, sve ostalo je utopija", kazala je, naglasivši da bi Zagreb morao imati mogućnosti upisati barem oko 500 studenata godišnje koji bi se usavršavali za posao medicinskih sestara.
"U Hrvatskoj gotovo i ne postoje visoko obrazovane medicinske sestre", istaknula je predsjednica Hrvatske udruge medicinskih sestara Branka Rimac, dodavši da su, uz nemogućnost stručnog napredovanja, 'sestre' pogođene i lošom organizacijom rada u zdravstvenim ustanovama.
O lošem položaju medicinskih sestara u sustavu zdravstva govorila je predsjednica Sindikata medicinskih sestara i tehničara Anica Prašnjak, upozorivši da čak 30% njih radi na određeno vrijeme, da su prve na meti kada se dijele otkazi, te da im se ne plaća prekovremeni rad.
Iznijela je podatke da u Hrvatskoj na 100000 ljudi dolazi oko 500 'sestara', dok se europski standardi kreću oko 750, da od oko 20000 medicinskih sestara tek 10% njih čine više medicinske sestre, dok je u EU taj odnos 50:50.
Zabrinjava, kaže Prašnjak, i činjenica da je u bolničkom sustavu odnos liječnika i sestara 1:2, a u EU 1:4.
Hina, 05.07.2005

DEVETI DANI PSIHIJATRIJSKE SEKCIJE MEDICINSKIH SESTARA
KUTINA, 13. i 14. lipnja 2003. godine
Domaćin: Psihijatrijska bolnica "Dr Ivan Barbot" Popovača
prezentacija (pdf)

 

Tekstovi medicinskih sestara Odjela psihijatrije, Opće bolnice u Virovitici
objavljeni u časopisu "Sestrinski glasnik", 1998. i 1999. godine



TERAPIJSKA ZAJEDNICA

Terapijska zajednica je sociopsihijatrijska grupna tehnika, koja ima bitnu ulogu u suvremenoj socijalnoj psihijatriji. Radom pomoću terapijske zajednice nastoji se uključiti bolesnika u vlastito liječenje, opteretiti ga odgovornošću za sebe, uz stalno nastojanje smanjivanja razlika između reducirane bolničke okoline i života izvan bolnice.
Najvažnije mjesto u strukturi terapijske zajednice daje se zajedničkim dnevnim sastancima bolesnika i terapijskog osoblja na kojima bolesnici preuzimaju određenu odgovornost za neke funkcije unutar terapijske zajednice; na primjer - zajednički odlučuju o određenim mjerama i načinima rješavanja dnevnih problema, o kućnom redu, redovitim aktivnostima, izlascima s odjela, posjetama drugim bolesnicima, sezonskim aktivnostima, otvoreno komenitraju probleme, daju prijedloge za njihovo rješavanje.
Na našem Odsjeku za duševne bolesti sastanci terapijske zajednice se održavaju svakog ponedjeljka i četvrtka najmanje od 14.30 do 15.00 sati. Sudjeluju svi bolesnici, psihijatar, glavna sestra i sestra općeg smjera. (Naravno, za ovakav oblik rada nisu sposobni organski teže oštećeni bolesnici). Na sastanku se izabiru predsjednik, higijeničar, zapisničar. Sastanak otvara predsjednik, koji prvi predlaže dnevni red. Higijeničar daje svoju ocjenu o higijeni pacijenata, soba i sanitarnog čvora. Sve to bilježi zapisničar. Nakon ovog uvoda sami se predstavljaju novoprimljeni bolesnici. Potom se razgovara o ostalim točkama dnevnog reda.
Tako se uče i postepeno stječu novi oblici socijalno prihvatljivog ponašanja, jer se međusobno i uz osoblje odjela postiže korekcija eventualno neprihvatljivog. Na taj način bolesnici se uče preuzimati veću odgovornost za sebe i druge, sprečava se izolacija, i usmjeravaju se ka stvarnosti. Zapravo, cilj terapijske zajednice i jest demokratski proces odlučivanja, odnosno što efikasnije rješavanje nekih problema u međuljudskim odnosima i komunikaciji.
Da bismo mogli provoditi načela terapijske zajednice potrebna nam je barem minimalna edukacija o
psihoterapijskom pristupu i komunikaciji. Tako smo mi, medicinske sestre Odsjeka za duševne bolesti u Virovitici, za početak aktivno sudjelovale u različitim psihoterapijskim grupama. Bile su to skupine neurotskih poremećaja, PTSP-a i miješane grupe sa psihotičnim pacijentima. Nekoliko mjeseci potom započeli smo s radom kroz terapijsku zajednicu na odjelu.
Upadljivo je kako bolesnici spontano prihvaćaju rad kroz terapijsku zajednicu, ranije ustaju i manje se zadržavaju u posteljama, kako dragovoljno dolaze na sastanke i brže se oslobađaju straha od kontakata sa drugim osobama, lakše dijele svoje probleme s drugima. Vrlo rano nestaje osjećaj teške bolesti, tj. uvjerenja da su bolesni, da moraju strogo mirovati i ne prepuštaju se u potpunosti osoblju na brigu. Potiču jedni druge na ozdravljenje kroz komunikaciju.
Bolesnici kroz terapijsku zajednicu na neki način stječu pravo da smiju biti aktivniji u svom liječenju, a osoblje, naročito sestre, stječe pravo za opsežnijim kontaktom s pacijentom. Hijerarhijska struktura u kojoj je pacijent ipak na najnižoj stepenici ljestvice se lagano ublažuje, što bolesnici osjete, otvoreniji su, manje napeti i ustrašeni, spremniji prihvaćati liječenje sa puno manje otpora.
Osobno mislim , sada već na osnovi iskustva, da terapijska zajednica ne bi trebala biti ograničena samo na psihijatrijski odjel. Takva pozitivna terapijska atmosfera se može organizirati svugdje gdje bolesnici duže borave zajedno, ponekad i nekoliko mjeseci, npr. radi rehabilitacije, na plućnom odjelu bolnice, na ginekologiji, možda i na kirurškom odjelu, barem za pokretne pacijente. Tako je mislio i Maxwell Jones koji je prvi osnovao tj. osmislio terapijsku zajednicu još 1947. godine.
Uz takav način rada, poboljšanja stanja bolesnika su brža, vidljivija, značajnija i dugotrajnija. Pogoršanja su rjeđa, a time i povratnici u bolnicu. Bolesnici se često vraćaju uglavnom samo posjetiti odjel. Ponekad čak umjesto na kontrolni pregled svrate u vrijeme sastanka terapijske zajednice podijeliti svoja nova iskustva, ili neki teži problem.
Terapijska zajednica je najbolji i najkraći put prema poboljšanju stanja bolesnika, ali i prema klubu liječenih bolesnika, i klubovima samopomoći.

Medicinska sestra, NADA ĐURAČIĆ,
Odjel za živčane i duševne bolesti
Opće bolnice u Virovitici

 

Dan za sjećanje

Dana 22.svibnja 1998.godine u Vinkovcima je otvoren samostalni psihijatrijski odjel. Upriličena je velika svečanost i pruženo je gostoprimstvo mnogim uzvanicima, među kojima smo bile i medicinske sestre Odjela za živčane i duševne bolesti iz Virovitice.Došle smo u velikom broju, nas šest uz glavnu sestru. Osobno, prognanica sam iz Ilače, i za sada živim u Virovitici, dok ostale sestre nikada nisu bile u Vinkovcima, niti su vidjele druge psihijatrijske odjele osim našeg, niti kako se radi na drugim psihijatrijskim odjelima. Bilo je to nezaboravno iskustvo za sve nas.
Nikada nećemo zaboraviti sa koliko srdačnosti i topline smo dočekane! Kao najbolji prijatelji i dragi gosti. Bile smo iskreno iznenađene, bez riječi i sa suzama u očima.
Detaljno smo razgledale obnovljene i prekrasno uređene prostore zgrade i okoliša.
Nismo mogle zamisliti da postoje tako ugodni prostori za radnu i grupnu terapiju, niti da sobe bolesnika mogu činiti “đul - bašću”, ako su označene imenima cvijeća. Sjenica u dvorišnom prostoru daje ugođaj parka i bolesnici je obožavaju. Sve je skladno i ukusno ugođeno sa mjerom i toplinom.
Jednoglasan je zaključak svih posjetitelja da je psihijatrijski odjel u Vinkovcima najljepši psihijatrijski odjel u cijeloj Hrvatskoj! Takvog odjela nema nigdje.
Niti takvog osoblja. Naime, domaćini su nas potpuno iznenadili prigodnim programom i ručkom kojim smo svi počašćeni na salašu pored grada. Originalna glazba, vatreni svirači, melodije i pjesme natjerale su nas i na smijeh i na ples.
Bio je to nezaboravan dan, jedan od najljepših dana za sve nas od kako radimo.
Nemamo pravih riječi za izraziti oduševljenje i radost koju su nam priuštili, kao niti nabrojati sve čemu su nas poučili u tom kratkom vremenu.
Bio je to dan za sjećanje.
I ovim putem još jednom duboko se zahvaljujem domaćinima iz Vinkovaca, u ime svih sestara Odjela za živčane i duševne bolesti u Virovitici, u nadi da ćemo im jednog dana moći uzvratiti posjet.

med. sestra Marija Vukanović
Odjel za živčane i duševne bolesti
Županijske Opće bolnice u Virovitici

 

Moje iskustvo

Poslije medicinske škole zaposlila sam se na internom odjelu. Odjel se sastojao od deset trokrevetnih soba s WC-om, tuš kadom i lavaboom. Uvjeti za rad su bili savršeni. Jedini problem su bili pacijenti u deliriju od kojih sam se bojala i imala nekoliko neugodnih iskustava.
Nekoliko godina poslije premještena sam u intenzivnu njegu, tu je posao sestre naporan i težak jer se zbrinjavaju hitni bolesnici, to su osobe čiji je život neposredno ugrožen. Tokom smjene sestra je stalno pored pacijenata, kako bi na vrijeme uočila promjene. Mora imati visoko znanje njege takvih pacijenata također i znanja osnovnih kliničkih područja medicine.
Prijelazom na psihijatriju bila sam nesretna, uplašena. Najviše me mučilo kako ću se snaći s nekoliko delirantnih pacijenata u isto vrijeme, radeći sama na odjelu, pogotovo noću.
Postojao je strah i od ostalih bolesti koje se susreću na psihijatriji i loših uvjeta za rad. Za razliku od interne na psihijatriji postoji jedan WC za muške s kupaonicom, tako i za žene. Osoblje na odjelu me lijepo primilo, puno su mi pomogli njihovi savjeti u svezi s određenim pacijentima. Trudila sam se što više naučiti, da bih bila sposobna za samostalni rad. Upoznavši pacijente nestao je moj strah, vidjevši delirantne pacijente koji su bili dobro sedirani.
Radeći na psihijatriji mnogo sam naučila o pacijentima, što mi je nekad bilo potpuno strano. Shvatila sam da im je važna lijepa riječ, imati vremena saslušati ih, kada imaju potrebu i osjete povjerenje osoblja. Njihove riječi zahvale saznajemo na Terapijskoj zajednici, gdje se sastajemo dva puta tjedno i razgovaramo o svim problemima koje imaju i u kojima im pomažemo koliko se može.
Ponosna sam i sretna što radim na tom odjelu, nadajući se da će i naši pacijenti imati jednom lijepo uređen odjel.
Medicinska sestra Gordana Kereš
Odjel psihijatrije
Županijske opće bolnice u Virovitici

DODIR VJERE
( “Ozdravit ću ako se samo dotaknem njegove haljine”)

Mnoga su svjedočanstva o ozdravljenju zapisana u Bibliji.
Onaj isti Isus koji je hodao prašnjavim ulicama Galileje liječeći bolesne i danas nudi svima, svakom nesretnom biću koje to želi istu iscjeljujuću silu.
On nas poziva: “Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti”.
Koliko nas danas vjeruje u ovu silu s visine koja se sama besplatno nudi?
Mnogi drže da je vjera neko mišljenje. Vjerovati u Krista samo kao Spasitelja svijeta nikada ne može donijeti izlječenje duši. Vjera, potrebna za spasenje, nije samo pristajanje uz evanđeosku istinu. Prava, spasonosna, živa vjera vjera je ona koja prihvaća Krista kao osobnog Spasitelja. Ona povećava snagu, i siguran je oslonac kojim osoba kroz Kristovu milost postaje silom koja pobjeđuje.
Svjedok sam te iscjeljujuće sile.
Imala sam tek dvije godine radnog iskustva na Odjelu za neuropsihijatriju. Bila sam odnedavno udata za čovjeka kojeg volim, uz divnu kćerkicu, posao, dom, bez materijalnih problema. Zašto sam onda bila tako nesretna? Ništa me nije radovalo, osjećala sam veliki teret, silan strah od smrti, strah od života, ljudi. Imala sam nesanicu, ružne snove, povlačila sam se u sebe, izbjegavala društvo jer su mi se ruke tresle, u strepnji da će to netko primjetiti, da će loše misliti o meni. Osjećala sam bol u prsištu, pečenje koje nije prestajalo. Noću sam budna slušala otkucaje svog srca, primjetila aritmiju. Bila sam uvjerena da sam teško bolesna, ustrašena da je to “ono najgore”. Često sam poželjela umrijeti, a u stvari nisam znala želim li to ili ne želim. Sve više su mi se nametale misli od kojih sam se grozila, o tome kako bih lako mogla povrijediti sebe ili druge. Promijenila sam radno mjesto, ali nije se dogodila promjena u meni. Mislila sam da se sada sve to događa jer me život nije mazio u djetinjstvu i djevojaštvu. Tražila sam napokon pomoć liječnika pa sam s dijagnozom konverzivnog poremećaja otišla i na hospitalno liječenje, kojim je utvrđeno da sam zdrava! Dobila sam sve što mi je bilo potrebno, prema mišljenju liječnika. Slušala sam njihove savjete, trudila se poštovati preporuke, pa je uslijedilo vrlo kratkotrajno poboljšanje. Osjećala sam da je svaka slijedeća kriza bila gora i konačno sam izgubila nadu. Ponovno su me uputili na bolničko liječenje, a po izlasku je bilo isto kao i prije. Tako sam provela punih šest godina patnje.
Moja baka molila se za mene i savjetovala me da u Boga potražim pomoć. “Bako, nisam sigurna da mi On može pomoći, jer sam se već molila a ništa se nije dogodilo”.
“Nemaš vjere dijete,” glasio je njen odgovor.
“Može li vjera stvarno pomoći?” počela sam razmišljati nakon određenog vremena. Pokušala sam isprobati i bakin savjet. Kupila sam Bibliju, smatrajući je izvorom informacija o vjeri. U početku ništa nisam razumjela, ali nisam odustala. Osjećala sam poticaj da i dalje tražim. Molila sam se da mi Bog, kojeg sam smatrala autorom knjige pomogne razumjeti poruku. Malo po malo, osjećala sam ugodu druženja sa Knjigom. Upoznala sam glavnu ličnost, Isusa, njegovu ljubav i žrtvu, želju da mi pomogne. Odlučila sam poslušati savjete i uhvatila sam se njegovih obećanja. Spoznala sam sve više i više stvari o kojima nisam nikada slušala, niti me je itko poučavao. U mom srcu rodila se zahvalnost i ljubav, želja da činim po Božjoj volji. Što sam se više družila s Isusom kroz poučavanja i molitvu, prestajala sam misliti o svojim problemima, do te mjere da ih gotovo nisam ni primjećivala. Moje su se misli bavile važnijim stvarima. U život mi se vratila radost, svrha postojanja, svi su simptomi dotadašnjeg poremećaja nestali. Odlučila sam zauvijek ostati pored svog Spasitelja, zahvalna za iscjeljenje, ići s Njim kroz život, slušati Njegove naputke. Osjećala sam se kao ona žena kojoj je Isus rekao: “Kćeri, tvoja te vjera ozdravila, hajde u miru.”
Sada je iza mene sedmogodišnje iskustvo sretnog i zdravog života i obitelji. Vratila sam se na svoje prvo radno mjesto, Odjel za duševne i živčane bolesti, sa željom da blagoslove koje sam primila podijelim sa drugima i da im kažem kako je vjera pobjednik, moćnija od smrti.
Kada bismo oči upravili s vjerom k moćnom Liječniku, vidjeli bismo zadivljujuće rezultate. To bi donijelo boljitak duši i tijelu, ovaj bi život imao smisla i možda se nastavio u vječnosti.

Ivanka Duvnjak
medicinska sestra
Odjel za živčane i duševne bolesti
Opća bolnica Virovitica

GOSPODNJA RADOST

Devedeset i devet su sigurno počivale
U sjenci tora,
A jedna je bila izgubljena, daleko u brežuljcima,
Daleko, daleko od zlatnih vrata – od ovčjeg zbora,
Tamo na divljoj, krševitoj guduri i grbi,
Daleko od nježne pastirske skrbi.“Gospodine, evo tvojih devedeset i devet;
Zar one ti dovoljne nisu?”
Ali pastir nježno zbori, ali pastir odgovori:
“Jedna od mojih ovaca odlutala je od mene,
I gubitak se ne može mjeriti u novcu,
Pa premda je put grub i strm,
Idem u šikaru pretražiti svaki grm
I naći svoju ovcu.”Ali nitko od iskupljenika nikada nije saznao
kako su duboke bile vode što ih je on pregazio
I kako su mračne bile noći što ih je probdio,
Dok nije našao svoju ovcu izgubljenu.
Daleko u pustoši, on čuo je njezin plač i grč.
Bespomoćan i klonuo, spreman na gorki vrč.“Gospodine, otkuda ove kaplje krvi duž cijeloga puta
Što obilježavaju planinsku stazu?”
“One su prolivene za onu koja je napustila tor
Prije no što ju je pastir doveo natrag u zbor.”
“Gospodine, zašto su na tvojim rukama rane i krv?”
“U njih su noćas zaboli izdajnički trn.”I kroz gromovima prolamane planine,
I s kamenih strmi,
Podigao se uzvik k vratima neba, kao kad zagrmi:
“Radujte se, našao sam svoju ovcu izgubljenu!”
A oko prijestolja – gdje nema ni suza ni plača
Pjevali su anđeli kroz plavu sjenu:
“Radujte se, radujte se, jer Gospodin svoje vraća!”

 

ŽALOVANJE

Žalost je jedno od osnovnih čuvstava neugode. Žalovanje je uobičajeno stanje svake osobe koja je doživjela gubitak ili odvajanje od voljene i bliske osobe, životinje ili stvari za koje je osjećajno vezana.
Normalno žalovanje je vrijeme u kojem se prolazi faze od šoka, stresa, depresivnog poremećaja, do konačne prilagodbe. Mogu se pak pojaviti elementi ambivalentnosti, agresivnosti i osjećaj krivnje. Komplicirano žalovanje označava spora evolucija neodređena trajanja depresije, sve do potpune odsutnosti tuge. Patološko žalovanje obuhvaća mnoge neurotične reakcije pri kojima osoba na subjektivan način doživljava okolinu a i sebe samu ili dođe do identifikacije s umrlom osobom.
Žalovanje je sastavni dio ratnih i poratnih događanja, koje dotiče mnoge obitelji, pojedince, odrasle i djecu. Oni moraju naučiti živjeti s posljedicama stradavanja i najrazličitijih gubitaka. Često nisu to u stanju. Vidimo ih kako koriste različite mehanizme obrane uglavnom negaciju, poricanje, jer nisu sposobni prihvatiti gubitak.
Mi bismo im trebali pomoći da iskažu svoje osjećaje boli, koje bismo trebali znati prepoznati i poštovati, kako patnju, tako i načine njenog izražavanja, pa i tada kada su to bijes ili strah, strah od istine ili strah od budućnosti.
U depresivnom strahu ili bijesu je bolesnik izvan realnosti, biva neshvaćen, odbačen, napušten, ponižen i osjeća kako više nema nade u život i budućnost. Često se život čini nemogućim.
Naš je posao pomoći im vratiti vjeru u sebe za bolje sutra svih nas.
Viša medicinska sestra Mirjana Jakelić
Glavna sestra Odjela za duševne bolesti Opće bolnice u Virovitici

 

BULIMIA NERVOSA

“ Kad je kruha i tuga je lakša”
M.Cervantes
“Nema iskrenije ljubavi od ljubavi prema hrani”
G.B.Shaw
U medicinskoj literaturi je prvi put opisana 1979.godine, kao varijanta anoreksije nervose. O samoj bolesti se malo govorilo, no zahvaljujući medijima, liječnicima su se počele javljati osobe koje su se koristile bulimičnim mehanizmima za kontrolu tjelesne težine.
Bulimija se javlja u industrijskim zemljama Zapada i Dalekog Istoka. Žene čine 90% oboljele populacije. Uglavnom su oboljele osobe u adolescenciji i ranoj odrasloj dobi. Smetnje traju više godina.
DIJAGNOZA: Pri postavljanju dijagnoze nema velikih problema, jer diferencijalna dijagnoza obuhvaća samo prejedanje kao dio depresije.
Osnovni SIMPTOMI u bulimiji su prekomjerno jedenje i neadekvatne metode kojima bolesnik nastoji spriječiti porast tjelesne težine.
Postoje dva osnovna tipa bulimije:
1. UZ “ČIŠĆENJE” – tip kod kojeg su epizode prekomjernog jedenja praćene čišćenjem (u obliku povraćanja, upotrebom laksativa, diuretika ili klizmi).
2. BEZ “ČIŠĆENJA” – tip u kojoj se primjenjuju različiti drugi mehanizmi regulacije tjelesne težine (izgladnjivanje ili prekomjerno vježbanje).
DIJAGNOSTIČKI KRITERIJI ZA BULIMIJU:
1. NAPADI PREJEDANJA – konzumiranje u kratkom vremenskom razdoblju velike količine hrane uz osjećaj gubitka kontrole nad uzimanjem hrane za vrijeme jela.
2. NEADEKVATNA KOMPENZATORNA PONAŠANJA U SVRHU SPREČAVANJA DOBITKA NA TEŽINI – izazivanje povraćanja (80-90% bulimičnih osoba), uporaba laksativa, diuretika, klizmi, gladovanje ili pretjerano vježbanje.
3. NAPADI PREJEDANJA PRAĆENI KOMPENZATORNIM PONAŠANJEM NAJMANJE DVA PUTA TJEDNO KROZ TRI MJESECA
4. SAMOPROCJENJIVANJE PRETJERANO OVISNO O TJELESNOJ TEŽINI I OBLIKU TIJELA
5. PREMEĆAJ SE NE JAVLJA ISKLJUČIVO ZA VRIJEME EPIZODA ANOREKSIJE NERVOZE

PSIHIČKI POREMEĆAJI
Osobe koje pate od bulimije obično su normalne tjelesne težine. Karakteristični su depresivni simptomi ili poremećaji raspoloženja zajedno s ostalim simptomima bulimije.KLINIČKA SLIKA I TIJEK BOLESTI
Može biti kroničan ili intermitentan sa razdobljima poboljšanja koja se izmjenjuju s napadima prejedanja.
Učestalo čišćenje uzrokuje hipokalemiju, nisku razinu elektrolita, naročito Na i Cl u krvi. Zbog čestog povraćanja gubitak želučane kiseline može izazvati metaboličku alkalozu, dok prečesti proljevi zbog uporabe laksativa metaboličku acidozu. Dolazi do gubitka zubne cakline zbog povraćanja. Povećavaju se žlijezde slinovnice. Javljaju se nepravilne menstruacije. Česta je opstipacija zbog uporabe laksativa. Može doći do rupture jednjaka ili želuca, a vrlo česte su srčane aritmije.
LIJEČENJE
Važan je psihoterapijski pristup u bulimiji. U prvoj fazi liječenja bolesniku se na jednostavan način objasne ciljevi liječenja. Pacijent se potiče na najjednostavniji način da u pisanu obliku pokuša pratiti svoje navike oko uzimanja hrane.
Daljnji trening se sastoji od nekoliko komponenti: uspostavljanje zdravog terapijskog odnosa, prekidanje s prejedanjem, samoizazvanim povraćanjem ili uporabom laksativa, uvođenje reda u jedenju, informiranje o fizičkim posljedicama prejedanja, povraćanja i uporabe laksativa, tjedno vaganje, uključivanje u liječenje prijatelja i rođaka. Od psihofarmaka upotrebljavaju se antidepresivi koji smanjuju napade prejedanja, npr. Prozac (fluoxetin).Zanimljiva je pojava u našoj virovitičko-podravskoj županiji koja je primjećena u psihijatrijskoj ambulanti i na Odjelu za duševne bolesti. Naime tijekom jeseni i zime 1997/98, liječeno je oko pet slučajeva anoreksije nervoze, koji su u potpunosti odgovarali dijagnostičkim kriterijima, dok je u sezoni jesen-zima 1998/99, liječeno tri slučaja bulimije, a anoreksije se nisu javljale.

Med. sestra BILJANA PANIĆ,
Odjel za duševne i živčane bolesti Opće bolnice Virovitica

 

ULOGA EEG TEHNIČARA U DIJAGNOSTICI I LIJEČENJU EPILEPSIJE
(Iskustva iz EEG laboratorija Opće bolnice u Virovitici)
Nositelji rada: Viljevac Jana i Petrović Jelica, medicinske sestre EEG tehničari
U Virovitici, 20.kolovoza 1998. [135 KB]