haiku i wake:
Haiku pjesma ima sasvim određenu formu trostiha strukture (metra) 5-7-5, tj. imamo stih od tri retka pri čemu u prvom retku imamo 5, u drugom 7 a u trećem 5 slogova, i u sadržaju bi se trebala vezati za neko godišnje doba.
Danas se značajan dio haiku pjesnika, posebice zapadnih, pridržava samo osnovne forme trostiha. Uz haiku poeziju, u kojoj se doživljaj mora prikazati kakav je, čim objektivnije, bez osobnih elemenata promišljanja, imamo i niz drugih kratkih poetskih formi, koje su ili nešto duže (npr. wake 5-7-5-7-7) ili su orijentirane, odnosno dozvoljavaju, promišljanje o svijetu i ljudima (npr. “senry”).
Priznajem samo pjesme u pravilnoj haiku formi: 5-7-5 Ili pjesme u pravinoj waka formi: 5-7-5-7-7 Ideja je uhvatiti jedan prizor ako ne samo u prirodi onda u mislima. Čovjek se ne bi u principu trebao pojavljivati, pitanje ljepote (rugobe) prirode, svijeta, bilo čega... neka stihovi budu snažni, a slika koju odaju što dojmljivija... Ako i niste nikad pisali takvu poeziju, pokušajte...
Fali još jedno objašnjenje... u waka pjesmi su dvije strofe: 5-7-5 i 7-7.
Haiku u Hrvata
U novije vrijeme u Hrvatskoj haiku pišu istaknuti pjesnici, kao Tadijanović, Vesna Parun, Paljetak, Kanižaj, Enes Kišević... Tako da više "profesionalni mrzitelji" haiku ne mogu, kao nekad, ustvrditi da "haiku pišu samo oni koji nisu u stanju napisati pravu pjesmu". Nadalje, kako i u inozemstvu haiku pišu i nobelovci ili jedan Borhes, ne mogu više reći niti da je "haiku, možda, dobar za Japance, ali ne i za nas". Ipak, i danas znatan broj hrvatskih književnika o haiku govori kako se u Europi mislilo, eventualno, na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Svakako, činjenica je da u svjetskim antologijama suvremenoga pjesništva nećemo naći mnogo ne-haiku pjesama hrvatskih pjesnika, dok ćemo u svjetskim antologijama haiku pjesništva vidjeti da su hrvatski, po zastupljenosti, treći ili četvrti u svijetu.
Hrvatski akademik dr Vladimir Devide (1925), svestrani intelektualac, koji je u naučnom radu dostigao najviše domete baveći se matematičkom logikom, teorijom skupova, apstraktnom algebrom i geometrijom u višedimenzionalnim euklidskim prostorima, paralelno je, od 1964. godine, publikovao i petnaestak rukopisa poezije i esejistike iz domena japanologije. Njima je, s pravom, stekao autoritet najznačajnijeg poznavaoca poetskih formi Dalekog istoka u ovom dijelu Evrope. (Dušan Vidaković, Danas, 26.02.2006.)
Prije nego sam prvi put bio u Japanu, nisam znao da postoji haiku. Kada sam tamo stigao sa stipendijom japanskoga Ministarstva prosvjete za postdoktorski studij matematike, u julu 1961, u kutu blagovaonice Doma za strance u Komabi bio je japanski tisak među kojim i "The Japan Times", dnevnik na engleskom. A na njegovoj zadnjoj stranici kolumna za - haiku. Tako sam prvog dana u Japanu pročitao Sodoov haiku :Koliba u proljeće:/ ničega u njoj -/ u njoj je sve! kojim sam bio kao ošinut: zaista, time što je koliba prazna, ne samo da se dopušta, nego se prizivlje da u nju uđe bogatstvo kojim buja priroda kada se budi od zimskoga sna! Od toga dana, pa do danas nije prošao dan a da nisam čitao, pisao ili barem razmišljao o haiku. Nijedan doživljaj na mene nije ostavio tako duboki dojam kao trenutak kada sam pročitao taj Sadoov haiku.
Haiku se do razine visoke umjetnosti u Japanu razvio u 16. i 17. stoljeću, kada su kodificirana pravila. Kasnije, naročito kada se proširio na Zapad, ta su se pravila donekle mijenjala, pretežno u smislu veće slobode. Primjerice, prvotno su mnogi na Zapadu smatrali da, po formi, haiku treba biti trostih s po 5, 7 i 5 slogova, jer u Japanu vrijedi takav metar za njihove onđije. Međutim, onđi ipak nije isto što i slog u zapadnim jezicima, pa, u novije vrijeme, većina autora odustaje od toga; no, prevelika odstupanja od slogovnog metra 5-7-5 ne mogu se braniti. U novije vrijeme, ne insistira se da haiku mora sadržavati riječ kigo, koja determinira godišnje doba u koje je haiku uronjen. S druge strane, pokušaji da se haiku i tematski udalji od klasičnih japanskih uzora, čini se, nemaju mnogo izgleda. Danas se izvorni haiku pišu u pedesetak zemalja bez opasnosti da bi se ta forma izvan Japana izgubila brzo kao što je prihvaćena. Iako, još uvijek, na Zapadu ima pjesnika koji haiku ne priznaju veću vrijednost, njihov se broj smanjuje, a "argumenti" blijede.
- Često su me pitali kako povezujem matematiku - "čisto logičko mišljenje" - sa haikuom koji je - "čisti emotivni doživljaj". A odgovor je da matematika nije samo znanost, nego i umjetnost, i to umjetnost par excellence. Dobrom matematičaru nije dovoljno znati logički misliti. Za stvaranje u matematici, pored logike, neophodna je mašta - bez nje, nikad u matematici nije stvoreno nešto trajno. Zatim, nije da između matematike i haiku nema sličnosti. Uzmimo Pitagorin poučak, poznat i nematematičarima, koji glasi da je zbroj kvadrata nad katetama pravokutnoga trokuta jednak kvadratu nad njegovom hipotenuzom: a2+b2=c2. U toj je jednakosti, koja se sastoji od samo 8 znakova, sadržano mnogo - ne samo uvjet da trokut bude pravokutan, nego i implikacije koje iz toga proizlaze. Naravno, samo za onog koji to iz Pitagorina poučka umije pročitati. A slično je i s dobrom haiku pjesmom. I ovdje je sa nekoliko, majstorski odabranih, riječi rečeno mnogo; asketskim sredstvima zabilježen je doživljaj koji se detaljnim opisom ne bi postigao - no, za onoga koji zna čitati haiku, i ta je redukcija zapisa dovoljna da prenese pjesnikov doživljaj.
Kako god to djelovalo neočekivano, Hrvatska je među vodećima u svijetu što se tiče haiku poezije. Tome ima više razloga. Naš jezik nije srodan japanskom, međutim, neke su im fonetske značajke, slučajno, bliske. U našem jeziku, kao u japanskom, imamo česte alternacije suglasnika i samoglasnika. Relativno su rijetke aglutinacije nekoliko konsonanata, čega u japanskom uopće nema, dok su, primjerice, u engleskom i njemačkom česte. To ima za posljedicu da je na našem jeziku lako i prirodno održavati slogovni metar blizak odnosu 5-7-5, kao i u japanskom. Nadalje, naš je jezik bogat onomatopejama - doduše ni približno kao japanski, ali bolje nego glavni svjetski jezici. Također, među našim prvim haiku pjesnicima bilo je mnogo izvrsnih, koji su zacrtali smjer razvoja toga oblika u nas. Koliko poznajem europske jezike, rekao bih da je jedino talijanski, možda, prikladniji za haiku od hrvatskog. Engleski, francuski i njemački definitivno su manje prikladni.
Ljeto
žutozeleni pauk
polako hoda
po crvenoj ruži
Jesen
skoro crno
sve grimiznije
zrelo grožđe
Zima
dvije tri stijene
razbacane okolo
isušeno polje
