Untitled Document

1. poslanica Korinćanima 13,1-13

Hvalospjev ljubavi

1 Kad bih sve jezike ljudske govorio
i anđeoske,
a ljubavi ne bih imao,
bio bih mjed što ječi
ili cimbal što zveči.
2 Kad bih imao dar prorokovanja
i znao sva otajstva
i sve spoznanje;
i kad bih imao svu vjeru
da bih i gore premještao,
a ljubavi ne bih imao - ništa sam!
3 I kad bih razdao sav svoj imutak
i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže,
a ljubavi ne bih imao -
ništa mi ne bi koristilo.

4 Ljubav je velikodušna,
dobrostiva je ljubav,
ne zavidi,
ljubav se ne hvasta,
ne nadima se;
5 nije nepristojna,
ne traži svoje,
nije razdražljiva,
ne pamti zlo;
6 ne raduje se nepravdi,
a raduje se istini;
7 sve pokriva, sve vjeruje,
svemu se nada, sve podnosi.
8 Ljubav nikad ne prestaje.
Prorokovanja? Uminut će.
Jezici? Umuknut će.
Spoznanje? Uminut će.
9 Jer djelomično je naše spoznanje,
i djelomično prorokovanje.
10 A kada dođe ono savršeno,
uminut će ovo djelomično.
11 Kad bijah nejače,
govorah kao nejače,
mišljah kao nejače,
rasuđivah kao nejače.
A kad postadoh zreo čovjek,
odbacih ono nejačko.
12 Doista, sada gledamo kroza zrcalo,
u zagonetki,
a tada - licem u lice!
Sada spoznajem djelomično,
a tada ću spoznati savršeno,
kao što sam i spoznat!
13 A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav
- to troje -
ali najveća je među njima ljubav.

A NAJVEĆA JE MEĐU NJIMA LJUBAV

Kad bih poučavao vještinom
najboljih učitelja,
a ljubavi ne bih imao
bio bih samo pametan govornik i simpatičan zabavljač.
I kad bih poznavao sve tehnike i ispitao mnoge metode,
i kad bih imao toliko obrazovanja da bih se osjećao kompetentnim,
a ne bih shvaćao način na koji moji učenici razmišljaju i osjećaju
ne bi bilo dovoljno.
I kad bih provodio mnoge sate u pripremanju
Da bih postao napet i nervozan,
A ne bih imao ljubavi i razumijevanja
Za osobne probleme mojih učenika
To još ne bi bilo dovoljno.

Učitelj koji ljubi je strpljiv, dobrostiv;
Ne sablažnjava se kad mu se ljudi povjeravaju;
Ne ogovara; ne obeshrabruje se lako;
Nije nepristojan
Nego je uvijek svojim učenicima živi primjer
Dobrog načina života o kojem govori.
Ljubav nikad ne prestaje.

Programi? - Zastarjet će;
Metode? - Postat će staromodne;
Tehnike? - Bit će napuštene;
Jer, ograničeno je naše znanje,
I samo malo ga možemo predati svojim učenicima;
Ali ako imamo ljubavi
Onda će svi naši napori postati stvaralački,
I naš utjecaj ostat će zauvijek
Prisutan u životima učenika.
A sada ostaju vještine, metode i ljubav,
to troje
ali najveća je među njima ljubav.

Anonymous (Prema 1. Korinćanima 13)

Život:
Pavao se najprije zvao Savao. Bio je sin bogatih židovskih roditelja iz Tarzusa u Maloj Aziji koji su posjedovali rimska građanska prava. Budući je odrastao u grčkom građanskom društvu vladao je grčkim jezikom. Izučio je zanat svojega oca kao tkač tkanine za izradu šatora. Savao je pohađao židovske teološke škole u Jeruzalemu, te je kao takav počeo progoniti kršćane, koje je smatrao židovskom sektom jer nisu slijedili židovske zakone. Savao dobiva nalog da u gradu Damasku rukovodi progonom kršćana, ali jedan čudnovat susret s uskrslim Isusom pred Damaskom iz korijena mijenja njegov život. Sam Pavao u svojoj poslanici Galaćanima ovaj događaj ne označava kao obraćenje nego kao otkrivanje Isusa Krista (Gal 3,38). Pavao je pred silnim Kristovim likom pao s konja, oslijepio i biva odveden u Damask. Ananias ga je izliječio, krstio i dao mu ime Pavao. Postaje kršćaninom, apostolom, misionarom; propovijeda u sinagogi u Damasku i biva sam proganjan. No prijatelji mu pomažu da 38. godine sakriven u jednoj korpi bježi izvan zidina grada. Pavao se povlači u Arabiju. Kada se vratio u Jeruzalem saznaje da je u međuvremenu Jakobu starijem odrubljena glava, a da se Petar oslobodio zatvora. Narednih je godina djelovao u Terzusu i Antiohiji. Nakon svojega prvog misijskom putovanja na Cipar i u južnu Malu Aziju u Jeruzalemu se održava apostolski koncil Drugo misijsko putovanje Pavla odvodi u Galaciju u Maloj Aziji, godine 50. u makedonski grad Filipi i Saloniki a preko Grčke u Korint gdje se zadržava otprilike do 52. godine. Njegova propovjed, koju je održao pred oltarom nekog nepoznatog boga, spada u najvažnije događaje Pavlovog misionarskog djelovanja. Treće misijsko putovanje poduzima od 52. do 56. godine u Malu Aziju gdje je jedno vrijeme bio uhićen, te preko Makedonije u Korint. Najvažniji događaji s ovoga putovanja djelomično su legendarni: u Paposu čarobnjak Elymas slijep pada na zemlju. U Lystri Pavao ozdravlja jednoga hromog, pa ga žele slaviti kao boga. U Ikoniumu se nakon njegove propovijedi obraća Tekla. Eutycos, jedan dječak, za vrijeme propovijedi u Troasu pada s prozora, umire ali se opet oživio. Pavao govori o poteškoćama s takvih putovanja na kojima je trpio glad, žeđ, progonstvo, bičevanje, kamenovanje i uhićenje. Hranio se djelomično obavljanjem svoga zanata. Njegovo su glavno djelo njegove poslanice koje upućuje novim kršćanskim zajednicama koje je sam osnovao. Njegova misijska putovanja su ga vodila po čitavome tada poznatom svijetu: u Siriju, Grčku, Italiju, pa čak možda i u Španjolsku. Pavao je nakon ustanka židovskih skupina 57. godine u Jeruzalemu uhićen. Budući je posjedovao rimsko građansko pravo, vlasti u Cezareji ga šalju u Rim. Zbog brodoloma kratko vrijeme boravi u Malti (60. godine) te dolazi u Rim. U Rimu je očito mogao dosta slobodno djelovati do svoje smrti 62. godine. Legenda govori da je 67. godine umro mučeničkom smrću za vrijeme cara Nerona. Osim toga legenda govori da su iz krvi, koje je takla nakon što su mu odrubili glavu, nastala tri izvora: na tom je mjestu kasnije sagrađena crkva S. Paolo alle tre Fontane (Sv. Pavao od tri fontane). Jedna pobožna žena Plantila, koja je Pavlu dala svoj veo da si može povezati oči, dobila ga je nazad kao relikviju i u jednom viđenju vidjela Petra i Pavla kako okrunjeni pobjedničkom krunom ulaze u Rim. Jedan pastir je našao Pavlovu glavu koju su pridružili ostatku tijela i svečano pokopali. Najprije je pokopan u katakombi S. Sebastiano na glavnoj cesti Via Apia Antica, a onda su posmrtni ostaci u 4. stoljeću preneseni u baziliku S. Paolo fuori le mura (Sveti Pavao izvan zidina).

Biblija govori da je 35. ili 36. godine čuvao odjeću vojnika koji su kamenovali prvoga kršćanskog mučenika Stjepana.

Značenje:
Težište Pavlovog propovijedanja vjere je milost Božja koju Bog daje čovjeku. Samo milost i ništa drugo daje čovjeku da živi, čini ga zdravim, spašava ga. Čovjek nema nikakvoga prava na tu milost, međutim on je može zavrijediti. Bog svoju milost ljudima ne daruje zbog njihovih dobrih djela, nego jednostavno zbog toga što je on dobri Bog koji je prijatelj ljudi. Pavao Isusovu smrt interpretira tako da je Bog Krista učinio pobjednikom nad silom grijeha. Suprotno predodžbi koja je jedno vrijeme vrijedila, on svoje slušatelje nije pozivao da se kaju za određene grijehe, neko da propovijedaju Božju pobjedu nad svim grijesima po Isosuvom križu.

Čašćenje:
Blagdan, 29. lipnja, se već spominje u rimskom državnom kalendaru iz 354. godine, i sjeća nas navodno na prenošenje Pavlovih posmrtnih ostataka iz Katakombe, kako bi ih se zaštitilo od konfiskacije od strane države. Tamo, gdje je danas crkva Sv. Sebastijana, svjedoče nalazi iz toga doba, da se zajedno častilo apostole Petra i Pavla. Crkva Sv. Pavla izvan zidina poslije crkve Sv. Petra je najveća crkva u Rimu; 1823. godine uništena je u požaru, ali opet sagrađena onakva kakva je bila prije. Relikvije se čuvaju u crkvi Sv. Pavla izvan zidina, glava u lateranskoj bazilici u Rimu, druge pak u drugim rimskim crkvama, u Tarzusu, Londonu, Fraknfurtu, Korveyu na Malti, Saragosi i u Utrechtu.
Prikazuje ga se s knjigom i mačem.
Zaštitnik je: teologa i dušobrižnika, tkača, izrađivača tepiha, korpara, užara, remenara, katoličkog tiska. Utječe mu se za: kišu i plodnost polja, protiv straha, bolesti ušiju, grčeva, ujeda zmije, munje i grada.

"Seljačka pravila"
Ako na blagdan Petra i Pavla pada kiša, onda će vinogradar imati trulu berbu.
Ako je toga dana vedro, biti će dobra godina. (Ivan Šarić - Baća)

1. LJUBAV JE STRPLJIVA
Ovo je prva oznaka ljubavi. Ljubav je strpljiva jer ne prihvaća nijedno krivo i brzopleto rješenje osobe koju voli. Ljubav odbacuje magično rješenje poteškoća. Ljubav je strpljiva jer zna da se osoba može promijeniti i jer zna da je ta t promjenu potrebno duže vrijeme. Ljubav je strpljiva i zato ništa ne čini u žurbi, ona gospodari vremenom. Ljubav je strpljiva jer ne želi biti površna. Ljubav je strpljiv i nema potrebe da se nameće, ona poštuje slobodu voljene osobe . Ljubav je strpljiva. Ona ima snage da puno trpi, da sve podnosi, da sve vjeruje i da se svemu nada.

2. LJUBAV JE DOBROSTIVA
Ljubav uvijek čini nešto dobro. Kao i Isus koji je prošao ovim svijetom čineći dobro, tako i svaka osoba nošena pravom ljubavlju čini dobro gdje god se nalazi. Prava ljubav se zanima za drugu osobu i želi je usrećiti. Prava ljubav gori od želje da učini nešto dobro, da nekoga razveseli, da nekome ublaži bol, da nekome pokloni osmjeh, da gradi bolji svijet. Ljubav je dobrostiva jer je ona životna energija. Ona uvećava svoju snagu i moć kad učini neko dobro. Gdje je ljubav, tamo je i Bog. Tko živi u ljubavi, živi u Bogu. Bog je ljubav. Zato ljubite bez odlaganja, bez proračuna, bez cjenkanja. Dajte punim rukama siromasima, dajte i bogatašima koji još više trebaju vašu ljubav, a najviše dajte onima s kojima svako-dnevno živite, jer to je i najteže. Ljubav je dobrostiva i ona s osmjehom čini dobro i onda kad joj je teško, kao što i cvijet pruža svoj miris i onima koji ga kidaju.

3. LJUBAV JE DAREŽLJIVA I PLEMENITA
Ljubav nije zavidna. Ona se takmiči u velikodušnosti i sretna je kad susretne ljubav velikodušniju od sebe. Kojegod dobro djelo poduzmete, otkrit ćete da već netko drugi čini to isto i vjerojatno bolje od vas. Nemojte biti zavidni. Zavist je osjećaj grabežljivosti i otimanja onoga što nije naše. Zavist izjeda dušu i uludo troši silnu energiju kojom se moglo učiniti puno dobra. Sv. Pavao kaže: "Radujte se s onima koji se raduju".

4. LJUBAV JE PONIZNA
Kad Pavao kaže da se ljubav ne hvasta, ne oholi se i ne pravi se važna, onda time želi reći da je prava ljubav uvijek ponizna. Ljubav nema potrebe da se hvali jer zna da bi se time izgubila vrijednost djela koje je učinila. Kao što voda kad je izlijete bilo gdje traži da zauzme najniže mjesto, tako i ljubav, nakon što učini velike stvari, povuče se u svoju skrovitost kako bi mogla biti uzvišena od Onoga koji gleda na neznatnost službenica svojih. Poniznost je kao pečat koji se stavlja na usta da se zaboravi učinjeno djelo. Nakon što ste učinili nešto dobro, vratite se u sjenu i nemojte pričati nikome o tome. Isus kaže da mnogi već na ovome svijetu prime svoju plaću za učinjena dobro djela, jer se hvale. "Primili su svoju plaću" oni koji razglašuju svoja dobra djela.

5. LJUBAV POŠTUJE DRUGOGA
Uvažavanje ili respekt druge osobe jest bitna oznaka ljubavi. Kaže se da je dobar odgoj - ljubav pokazana u sitnicama života, u malim stvarima. Tajna dobrog odgoja jest ljubav. Ljubav se naime ne može ponašati na neprikladan način. Ako u najotmjenije društvo uvedete osobu koja nije nikada čula za bonton niti je učila načine lijepog ponašanja, ako u srcu ima nesebične ljubavi, sigurno se neće ponašati neprikladno. Ljubav ne može biti gruba. Ona je uvijek ljubazna, plemenita i nježna. Tko ima ljubavi u svome srcu, taj posjeduje putovnicu kojom može ući u bilo koje društvo, posjećivati kraljeve u njihovim palačama i uživati sa seljacima na njihovim poljima. Tko ljubi Boga u svim stvarima, taj je plemenit, taj ne može biti grub. Biblija kaže da nas Bog ljubi nježnom ljubavlju.

6. LJUBAV JE NESEBIČNA
Sv. Pavao kaže: "Ljubav ne traži svoje". Ona uvijek traži dobro druge osobe. Ljubav nema vlastitog interesa. Ona traži da isključimo bilo koji privatni interes. Teško je ispuniti ovaj zahtjev ljubavi, jer je teško ne tražiti ništa za se, jer je teško umirati sebi. "Nemojte tražiti za se velike stvari", kaže prorok. Zašto? Jer nema nikakve veličine u stvarima. Svati ne mogu biti velike. Jedina i prava veličina stoji u nesebičnoj ljubavi. Male stvari postaju velike kad se čine s velikom i čistom ljubavi. Prava sreća se sastoji u davanju i služenju. "Onaj koji od vas želi biti najveći, neka vam bude sluga", kaže Isus. Koliko uzalud gubimo vremena tražeći svoju korist i upropastimo puno dobrih djela jer ih činimo u sebičnosti tražeći samo ono što je dobro za nas, a ne ono što je dobro u sebi, što je dobro za Kraljevstvo Božje.

7. LJUBAV JE LJUBAZNA
Ljubav se ne srdi. Ona nema u sebi gorčine. Kada se govori o manama kod takozvanih kreposnih osoba, onda se najčešće spominje jedna gorčina. To je često jedina slaba točka jednoga karaktera koji je inače u drugim stvarima veoma dobar. Sigurno poznajemo mnoge osobe koje bi bile posve dobre da nemaju onu svoju sklonost da se lako rasrde i brzo planu. Postoje dvije kategorije grijeha: grijesi tijela i grijesi duha. Izgubljeni sin je primjer prve, a njegov stariji brat primjer druge kategorije grijeha. Društvo bez puno razmišljanja osuđuju rasipnog sina (grijesi tijela). Međutim daleko su teži grijesi duha, tj. grijesi uzvišenijeg dijela naše naravi. U očima Onoga koji je Ljubav sama, grijesi protiv ljubavi su daleko teži od grijeha tijela. Naša je jakost u duhu, a ne u tijelu kaže teolog Karl Rahner. Zato grijesi duha imaju veću težinu. Ni senzualnost, ni glad za bogatstvom, ni pijanstvo ne mogu toliko naškoditi kršćanstvu koliko to mogu učiniti loši karakteri puni gorčine. Jedan loš i impulzivan karakter je u stanju da zagorči život jedne obitelji ili redovničke zajednice, da podijeli zajednicu, da razori najbolje odnose, da ponizi osobu, da ražalosti i zatruje nečije djetinjstvo. Najteže traume djeca nose iz obitelji gdje nije bilo puno ljubavi, nego gorčine. Samo Duh Kristov može prožeti naš duh i očistiti ga. Samo Duh Sveti može zagrijati grudi ledene i smekšati ćudi kamene. Nitko se ne može promijeniti spontano s vremenom, niti samo dobrim željama. To može izvesti u nama samo Duh Sveti kad ga iskreno zamolimo i dopustimo mu da nas mijenja.

8. LJUBAV JE VELIKODUŠNA
Sv. Pavao kaže da ljubav ne pamti zlo. Tajna uspješnog utjecaja na druge osobe, posebno na one sumnjičave, leži u sposobnosti da se zaboravi i oprosti naneseno zlo. Razmislite malo pa ćete otkriti da osobe koje utječu puno na vas, jesu one osobe koje vjeruju u vas, koje vam iskazuju svoje iskreno povjerenje. U atmosferi sumnjičenja osoba se zatvara u se, dok u ozračju povjerenja i prihvaćanja, osoba lako otvara svoju dušu i spremna je prihvatiti pozitivni utjecaj, spremna je tada vidjeti u sebi ono što je dugo potiskivala i negirala. Zaista je čudno da u ovom neprijateljski nastrojenom svijetu postoji još tu i tamo koja osoba koja ne misli na zlo i na podnesenu nepravdu. Ljubav nije zlopamtilo, kaže Pavao. Ljubav uvijek vidi dobru stranu svakog djela i tumači ga dobronamjerno. To ne znači da je ljubav naivna. Ona dobro razlikuje slabost neke osobu koju ispričava i drskost koju osuđuje. Isus je rekao javnoj grešnici: "Ni ja te ne osuđujem, idi i više ne griješi", a trgovcima u hramu je srušio stolove. Ljubav je blaga i ponizna, ali nema straha. Zapravo, samo u ljubavi nema straha. Što osoba više ljubi, manje se boji. Zašto? Zato što je u osobi koja iskreno, nesebično i čisto ljubi, prisutan Duh Sveti, najjača sila, sam Bog.

9. LJUBAV JE ISKRENA
"Ljubav se ne raduje nepravdi, nego se veseli istini". Onaj tko iskreno voli, prihvatit će samo ono što je istinito. Tražit će istinu u poniznosti srca i bez predrasuda, i ljubit će ono što bude otkrio kao istinito uz cijenu vlastite žrtve. U nauku sv. Pavla o ljubavi podrazumijeva se kontrola nad samim sobom, koja čuva osobu da ne iskorištava tuđe slabosti. Prema Pavlu ljubav sve pokriva, to jest nastoji sakriti tuđe pogreške. Ljubav je spremna prihvatiti osobe i stvari kakve jesu i zna se radovati kad otkrije da su bolje nego što se moglo očekivati. Ljubav se veseli isitni jer zna da će nas samo istina osloboditi. Ljubav zna pronaći načina da nam kaže i onu istinu koju nam je teško prihvatiti, istinu koja nas najprije čini jadnima da bi nas mogla osloboditi od nas samih. Ljubav ne žrtvuje istinu i ne pravi kompromis da bi se nekome svidjela, jer zna da potpuno oslobođenje dolazi onda kad prihvati istinu, kad slobodno prihvati ono što biti mora.

Dr. p. Mijo Nikić, svećenik, isusovac, magistrirao dogmatsku teologiju i dubinsku psihologiju na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu. Predaje psihologiju i psihologiju religije na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu. Urednik je knjiga: Novi religiozni pokreti (1997) i Reinkarnacija i/ili uskrsnuće (1998).

U zajednici Isusovih učenika, u Crkvi, od najstarijih vremena postoje obrasci (sažeci) kojima se kratko želi izraziti ono što sva zajednica vjeruje. Jedan takav sažetak zove se Vjerovanje apostolsko. Nazivamo ga apostolskim jer se u njemu nalazi ono najvažnije što su apostoli navješćivali o Bogu, o čovjeku i o njegovu pozivu na vječni život s Bogom. Onima koji u odrasloj dobi pristupaju k vjeri ili već primljenu vjeru žele prihvatiti na odrasliji i osobniji način, Crkva oduvijek pruža to Vjerovanje sa željom da ga upamte, da budu u to Vjerovanje upućeni, da po njemu žive i da ga mogu drugima naviještati. Isusovi vjernici to zajedničko Vjerovanje znaju, mole, prihvaćaju i po njemu žive. Stoga je ono simbol (znak) njihova međusobnog prepoznavanja i jedinstva po svemu svijetu. O tom jedinstvu piše sv. Pavao kršćanskoj zajednici u Efezu: “Jedan Gospodin – jedna vjera – jedno krštenje” (Ef 4,5).Da bismo što dublje naslutili, shvatili i doživjeli ono što Crkva želi izraziti Vjerovanjem apostolskim, potrebno je iznova i na različite načine ulaziti u njegov sadržaj. Potrebno ga je tumačiti i meditirati nad tajnama vjere koje su njime izrečene.

Vjerujem
u Boga,
Oca svemogućega,
Stvoritelja neba i zemlje.
I u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga, Gospodina našega,
koji je začet po Duhu Svetom, rođen od Marije Djevice,
mučen pod Poncijem Pilatom, raspet, umro i pokopan;
sašao nad pakao;
treći dan uskrsnuo od mrtvih;
uzašao na nebesa, sjedi o desnu Boga Oca svemogućega;
odonud će doći suditi žive i mrtve.
Vjerujem u Duha Svetoga,
svetu Crkvu katoličku,
općinstvo svetih,
oproštenje grijeha,
uskrsnuće tijela,
život vječni.
Amen.

Najveći evangelizator i misionar svih vremena ostaje apostol Pavao. On utire put iz židovskog partikularizma prema zrelom kršćanskom univerzalizmu. Njegov navještaj i nastup, sažeti u dvjema riječima: "svima sve!", ostaju tijekom povijesti kršćanstva, sve do eshatona, uzor i nadahnuće kako ostvariti dijalog, kako naviještati novu evangelizaciju.

Pavao je Židov. Ponosan je na svoje korijenje. Ali "Onome koji me odvoji još od majčine utrobe i pozva milošću svojom, svidjelo se otkriti mi Sina svoga, da ga navješćujem među poganima" (Gal 1, 15 s) Dakle, radi se o proročkom pozivu, kao što je bio i poziv proroka Jeremije, na što nas ovaj poziv podsjeća.

Židovstvo Isusova i Pavlova vremena nije jedinstveno, kako će se očitovati nakon razaranja Jeruzalema (70. god.) i promašaja drugoga židovskog ustanka za Ben Kosebe (132-135). Ono je podijeljeno među razne "filozofije", sljedbe, svjetonazore. U drugom stoljeću nadživljava u farizejsko-rabinsko židovstvo, koje ostaje sve do danas.

Pavao je pripadao farizejskoj sljedbi, koja uči da spasenje dolazi od Boga. Spasenje je djelo Božjeg milosrđa. Naglašavaju se dva Božja atributa: Bog je pravedan, ali je i milosrdan.

>>>
Pavao u Kristu vidi ostvarenje poslanja židovstva, kojemu je temelj univerzalizam spasenja. Pavlov univerzalizam ima svoje korijenje u židovstvu njegova vremena, posebno u apokaliptičkoj književnosti. Pavao vidi kako su sva Božja obećanja ostvarena u Isusu Kristu.
>>>

Izraelska religija posljednjih stoljeća prije Krista provodi snažnu misionarsku akciju. U Pavlovo vrijeme u svim židovskim zajednicama, na svim stranama rimskog carstva, uz Židove su i prozeliti-pridošlice, u kršćanstvu katekumeni. Međutim, ovaj prozelitizam je zatvorenog oblika. Tko želi prijeći u židovsku religiju, mora postati Židov, odreći se svojeg naroda i svoje kulture. To zatvoreno misionarenje Pavao prekida. Židovska predaja i iskustvo Isusa Krista omogućavaju mu da navijesti univerzalno spasenje, koje traži, i od Židova i od pogana, obraćenje i vjeru u Isusa Krista. Grk ostaje Grk, Židov Židov, ali sada su svi jedno u Isusu Kristu.

Pavao ovako govori o svom načinu evangeliziranja: "Premda slobodan od sviju, sam sebe svima učinih slugom, da ih što više steknem. Bijah Židovima Židov, da Židove steknem; onima pod Zakonom... onima bez Zakona...; bijah nejakima nejak, da jake steknem. Svima bijah sve, da pošto-poto neke spasim. A sve činim poradi Evanđelja." (1 Kor 9, 19-23)

Pavao nam se ovdje otkriva kao istinski misionar, pastir duša, koji se sav daje za svoje poslanje; nastoji se svakoj duši prilagoditi, svakom govori njegovim jezikom, zalazi i pokušava rješavati čovjekove tegobe, probleme, slabosti. Izbjegava trijumfe, bučna osvajanja. Naprotiv, sav njegov apostolski žar ide za tim da bar "neke" spasi.

Kao službenik Isusa Krista, apostol Pavao mogao je u polovici svojega misionarskog djelovanja zapisati: "U naporima - preobilno; u tamnicama - preobilno; u batinama - prekomjerno; u smrtnim pogiblima - često. Od Židova primio sam pet puta po četrdeset manje jednu. Triput sam bio šiban, jednom kamenovan, triput doživio brodolom, jednu noć i dan proveo sam u bezdanu. Česta putovanja, pogibli od rijeka, pogibli od razbojnika, pogibli od sunarodnjaka, pogibli od pogana, pogibli u gradu, pogibli u pustinji, pogibli na moru, pogibli od lažne braće; u trudu i naporu, često u nespavanju, u gladi i žeđi, često u postovima, u studeni i golotinji." (2 Kor 11, 23-27)

Pavao Židovima navješćuje evanđelje kao ostvarenje obećanja danog ocima i izvodi dokaze iz pisane Božje riječi. Kad se obraća poganima, dokaze uzima iz kozmičke objave. Tako u Listri istinu evanđelja nudi na način razumljiv seoskom stanovništvu. Pavao govori o Bogu Stvoritelju, koji daje svjedočanstvo o sebi i kojeg oni mogu spoznati, a to je ono što je seoskom stanovništvu tako prisutno: Stvoritelj im daje kišu i plodnost, hranu i radost. Samo Živi Bog, a ne mrtvi bogovi koje su oni do sada štovali, daje to svjedočanstvo o sebi.

U gradu grčke mudrosti, u pokumirenom gradu filozofâ, u Ateni, Pavao započinje govor o "Nepoznatom Bogu", kojemu su oni podigli oltar i nesvjesno posvjedočili da traže živoga Boga.

Grčka filozofska misao odbija pojam stvaranja svijeta i jedinstveno dostojanstvo svakog čovjeka, a posebno uskrsnuće. Kad je izrečena riječ uskrsnuće od mrtvih, sa sažaljenjem su pogledali Pavla i prekinuli ga. Ipak, i ovdje "neki" povjerovaše. Crkva u Ateni je utemeljena.

Pavao nam u svojem apostolskom i misionarskom radu pokazuje tajnu istinske evangelizacije, koja je djelo Duha Svetoga, ali traže se i napor i žrtve evangelizatora. Nova evangelizacija neće se ostvariti ako ne postanemo kao Pavao: "svima sve", tako da navještaj istine evanđelja prate i život po evanđelju i djela ljubavi.

29.06. Petar i Pavao

Sveci Apostoli
U kalendarima postoji cio niz svetaca koji se zajednički slave ili zazivaju. Navest ću samo neke: Šimun i Juda, Fabijan i Sebastijan, Ivan i Pavao, Kuzma i Damjan, Gervazije i Protazije, Ćiril i Metodije, Henrik i Kunigunda. Različiti su razlozi da su ti sveti skupa: bračna veza, bratstvo po krvi, zajednička smrt ili zajednički grob. Zanimljivo je da se iz apostolskog zbora braća zajedno ne slave: Petar i Andrija, Ivan i Jakov. Oni se slave posve odijeljeno. Ali se zato zajednički slave i često zazivaju kao apostolski prvaci sveti Petar i Pavao. Oni su se u životu rijetko susretali, ali ih je zajednička mučenička smrt zauvijek sjedinila. O njihovu životu najviše znamo iz novozavjetnih spisa. U želji za kratkoćom i sažetošću mi ćemo baciti pogled na te apostole na onim trima mjestima gdje su se sreli.

Prvo je mjesto njihova susreta bio Jeruzalem, sveti grad, gdje je umro i uskrsnuo naš Gospodin, odakle je uzašao na nebo; kamo je poslao Duha Svetoga. Povijest obraćenja sv. Pavla dobro nam je poznata, jer ju je u Djelima apostolskim tako zorno opisao sv. Luka. Pavao je kao progonitelj pošao u Damask da ondje pohvata kršćane. Pred Damaskom mu se ukazao Gospodin i uputio ga na Ananiju, koji ga je pokrstio. Nakon toga je proveo tri godine u Arabiji. "Kasnije sam uzišao u Jeruzalem da upoznam Kefu (Petra), i s njim sam ostao petnaest dana" (Gal 1,18).

Pavao je svoje apostolsko poslanje primio od samoga Gospodina. Za njega je pisano: "Taj je čovjek moje izabrano sredstvo da donese moje ime pred pogane i kraljeve, i sinove Izraelove" (Dj 9,15). Zato se on s neprikrivenim ponosom na početku poslanica naziva: "Pavao, apostol Isusa Krista". Pa ipak, kao apostol i misionar, evangelizator, ne radi na svoju ruku. On je, doduše, za svoje vrijeme imao veliku izobrazbu. Studirao je kod učenog Gamaliela u Jeruzalemu. Bio je, dakle, kvalificirani teolog. Što je onda mogao naučiti od galilejskog ribara Petra? Po što je k njemu išao? Zar samo na pohod iz učtivosti? - Ne, sigurno ne! On nije imao ništa od one nadutosti nekih današnjih teologa koji na biskupe gledaju kao na neznalice i zaostale. Pavao je znao da je Petar stijena i zato je tražio zajedništvo s njime. I ne samo s njime već i s ostalim stupovima kršćanske zajednice. Želio je imati sigurnost da radi pravo. On je poštivao načelo: "Ništa bez Petra!" I ono što će ga kasnije sveti Ignacije Antiohijski oblikovati ovako: "Ništa bez biskupa!" Velik si, Pavle, u svojim misijskim putovanjima, u svojoj apostolskoj revnosti, u neutrudivu zalaganju, u mukama i smrti, koje si za Gospodina podnio, no velik si i u poštivanju hijerarhijskih vrednota! Svaka ti čast, Pavle!

Petnaest godina kasnije Pavao se na Apostolskom saboru u Jeruzalemu opet susreo s Petrom. U međuvremenu je prokrstario Malom Azijom i tolike pogane priveo k svjetlu Evanđelja, pokrstio ih i medu njima osnovao kršćanske zajednice, mjesne Crkve. Krstio ih je ne nalažući im teret Mojsijeva zakona. Za svoj rad želio je potvrdu i priznanje "apostola i starješina sa svom Crkvom" (Dj 15,22). Kad je na tome Apostolskom saboru "nastalo žestoko raspravljanje, digao se Petar" (Dj 15,7) i spor se oko pokrštavanja pogana riješio autoritativno. "Čemu sada iskušavate Boga stavljajući učenicima na vrat jaram koji ni naši očevi ni mi ne mogosmo nositi? Uostalom, mi vjerujemo da smo spaseni, jednako kao i oni - biva pogani - milošću Gospodina Isusa" (Dj 15,10-11). To je Pavao i želio znati. Saznavši, nije više imao problema. Da Crkva tada u Petru i apostolima nije imala sigurno vodstvo, postala bi židovska sekta, produženje sinagoge.

Drugo mjesto Pavlova susreta s Petrom bila je Antiohija. Taj susret opisuje sam Pavao u Poslanici Galaćanima ovako: "A kad je Kefa došao u Antiohiju, ja sam mu se u lice suprotstavio, jer je zavrijedio osudu. On je, naime, prije nego su došli neki iz Jakovljeve okoline, jeo s poganima, ali kad ovi dođoše, on se zbog straha od obrezanih poče povlačiti i kloniti. Njemu su se u pretvaranju priključili i ostali Židovi, tako da je njihovim pretvaranjem bio zaveden i Barnaba. Ali kad sam vidio da ne idu pravo prema istini Evanđelja, Kefi pred svima rekoh. "Ako ti koji si Židov živiš poganski, a ne židovski, kako možeš siliti pogane da žive židovski?"" (Gal 2,11-14).

Ne pobija li taj susret onaj u Jeruzalemu? - Ne pobija, jer je tu riječ ne o nauku već o ponašanju. Papa u svom privatnom životu i ponašanju nije nepogrješiv, a još manje bez grijeha. On se priznaje grješnikom te ispovijeda svoje grijehe kao i ostali. On je nepogrješiv - ili još bolje - nezabludiv kad kao učitelj vjere naučava vjerske i ćudoredne istine. Zbog toga se tekst u poslanici Galaćanima krivo uzima da bi se oborio Petrov primat i nepogrješivost.

"Da je Petar s Pavlom bio bitno istog mišljenja, pokazalo se jasno već na Apostolskome saboru; i prije nego su došli ljudi iz "Jakovljeve okoline" on se posve drukčije vladao. Ono što se u Antiohiji dogodilo medu dvojicom apostola, nije bio nikakav lom. Petar je uvidio da u postupku nije bio ispravan te ga promijenio. Zajednička zadaća, ljubav prema zajedničkom Gospodinu nadvladala je - i kod jednog i kod drugog - osobnu zadjevicu te osigurala mir u zajednici. Ta nezgoda mogla bi poslužiti kao primjer kako da se izglade nesuglasice i u današnjoj Crkvi" (Ernest Schmitt).

Petar i Pavao opet su našli zajednički jezik i držanje. To su mogli naći jer im je bilo stalo više do općeg nego do osobnog dobra, jer su za Crkvu bili spremni sve žrtvovati. Hrabro su se izdigli iznad one u Crkvi ne baš tako rijetke niske uskogrudnosti i sebičnosti koja fanatički traži samo svoje pravo, svoje interese, svoje probitke. A da bi se opravdala, poziva se na svoje povijesne zasluge. U Crkvi svi treba da služimo ne pozivajući se ni na kakve svoje zasluge.

Treće je mjesto Petrova i Pavlova susreta bio Rim. Ondje su za Neronova progonstva poginula oba apostola. Svoje su propovijedanje zapečatili krvlju, Petar razapet naglavce u Vatikanu, a Pavlu je na Ostijskoj cesti bila odrubljena glava. Sve tamo do g. 130. imamo zajamčenu tradiciju o štovanju grobova apostolskih prvaka. Nad njihovim se grobovima dižu veličanstvene bazilike koje svaki rimski hodočasnik s poštovanjem obiđe. No po cijelome katoličkome svijetu dižu se brojne crkve i katedrale u čast svetih apostolskih prvaka.

SVETI PAVAO
apostol
Slavi se: 29. lipnja
Ime, prevedeno s grčkog odnosno latinskog jezika znači: maleni
Rođen oko 0. godine u Tarzusu u Maloj Aziji.
Umro između 60. i 68. godine u Rimu.
U Novom zavjetu nalaze se 13 Pavlovih poslanica. Te poslanice uz Djela apostolska su najvažniji izvori koji govore o Pavlovom životu i nezamjenjivo su blago za teološko razumijevanje Novoga zavjeta..
Život:
Pavao se najprije zvao Savao. Bio je sin bogatih židovskih roditelja iz Tarzusa u Maloj Aziji koji su posjedovali rimska građanska prava. Budući je odrastao u grčkom građanskom društvu vladao je grčkim jezikom. Izučio je zanat svojega oca kao tkač tkanine za izradu šatora. Savao je pohađao židovske teološke škole u Jeruzalemu, te je kao takav počeo progoniti kršćane, koje je smatrao židovskom sektom jer nisu slijedili židovske zakone. Savao dobiva nalog da u gradu Damasku rukovodi progonom kršćana, ali jedan čudnovat susret s uskrslim Isusom pred Damaskom iz korijena mijenja njegov život. Sam Pavao u svojoj poslanici Galaćanima ovaj događaj ne označava kao obraćenje nego kao otkrivanje Isusa Krista (Gal 3,38). Pavao je pred silnim Kristovim likom pao s konja, oslijepio i biva odveden u Damask. Ananias ga je izliječio, krstio i dao mu ime Pavao. Postaje kršćaninom, apostolom, misionarom; propovijeda u sinagogi u Damasku i biva sam proganjan. No prijatelji mu pomažu da 38. godine sakriven u jednoj korpi bježi izvan zidina grada. Pavao se povlači u Arabiju. Kada se vratio u Jeruzalem saznaje da je u međuvremenu Jakobu starijem odrubljena glava, a da se Petar oslobodio zatvora. Narednih je godina djelovao u Terzusu i Antiohiji. Nakon svojega prvog misijskom putovanja na Cipar i u južnu Malu Aziju u Jeruzalemu se održava apostolski koncil Drugo misijsko putovanje Pavla odvodi u Galaciju u Maloj Aziji, godine 50. u makedonski grad Filipi i Saloniki a preko Grčke u Korint gdje se zadržava otprilike do 52. godine. Njegova propovjed, koju je održao pred oltarom nekog nepoznatog boga, spada u najvažnije događaje Pavlovog misionarskog djelovanja. Treće misijsko putovanje poduzima od 52. do 56. godine u Malu Aziju gdje je jedno vrijeme bio uhićen, te preko Makedonije u Korint. Najvažniji događaji s ovoga putovanja djelomično su legendarni: u Paposu čarobnjak Elymas slijep pada na zemlju. U Lystri Pavao ozdravlja jednoga hromog, pa ga žele slaviti kao boga. U Ikoniumu se nakon njegove propovijedi obraća Tekla. Eutycos, jedan dječak, za vrijeme propovijedi u Troasu pada s prozora, umire ali se opet oživio. Pavao govori o poteškoćama s takvih putovanja na kojima je trpio glad, žeđ, progonstvo, bičevanje, kamenovanje i uhićenje. Hranio se djelomično obavljanjem svoga zanata. Njegovo su glavno djelo njegove poslanice koje upućuje novim kršćanskim zajednicama koje je sam osnovao. Njegova misijska putovanja su ga vodila po čitavome tada poznatom svijetu: u Siriju, Grčku, Italiju, pa čak možda i u Španjolsku. Pavao je nakon ustanka židovskih skupina 57. godine u Jeruzalemu uhićen. Budući je posjedovao rimsko građansko pravo, vlasti u Cezareji ga šalju u Rim. Zbog brodoloma kratko vrijeme boravi u Malti (60. godine) te dolazi u Rim. U Rimu je očito mogao dosta slobodno djelovati do svoje smrti 62. godine. Legenda govori da je 67. godine umro mučeničkom smrću za vrijeme cara Nerona. Osim toga legenda govori da su iz krvi, koje je takla nakon što su mu odrubili glavu, nastala tri izvora: na tom je mjestu kasnije sagrađena crkva S. Paolo alle tre Fontane (Sv. Pavao od tri fontane). Jedna pobožna žena Plantila, koja je Pavlu dala svoj veo da si može povezati oči, dobila ga je nazad kao relikviju i u jednom viđenju vidjela Petra i Pavla kako okrunjeni pobjedničkom krunom ulaze u Rim. Jedan pastir je našao Pavlovu glavu koju su pridružili ostatku tijela i svečano pokopali. Najprije je pokopan u katakombi S. Sebastiano na glavnoj cesti Via Apia Antica, a onda su posmrtni ostaci u 4. stoljeću preneseni u baziliku S. Paolo fuori le mura (Sveti Pavao izvan zidina).

Biblija govori da je 35. ili 36. godine čuvao odjeću vojnika koji su kamenovali prvoga kršćanskog mučenika Stjepana.

"Seljačka pravila"
Ako na blagdan Petra i Pavla pada kiša, onda će vinogradar imati trulu berbu.
Ako je toga dana vedro, biti će dobra godina. (Ivan Šarić - Baća)

--------------------------------------------------------------------------------

O ČAŠĆENJU SVETACA
Kao "svece" u Novom zavjetu (Pavlova poslanica Kološanima 1, 2) označavali su se svi članovi kršćanske zajednice. No u ckrvenoj uporabi ovaj se predikat veoma rano ograničio na ljude koji su u posebnoj mjeri slovili kao jaki u vjeri i krepostima, kao apostoli i Evanđelisti. Čašćenje svetaca počima već u prvim kršćanskim stoljećima. Najprije su to bili mučenici koje se častilo i molilo za zagovor kod Boga. Ovo čašćenje se najviše odvijalo oko groba sveca ondnosno oko njihovih relikvija (posmrtni ostaci sveca). Godine 156. kršćani Samarije u jednom pismu govore o mučeničkoj smrti njihovog biskupa Polikarpa:"Krista molimo, jer je Sin Božji. Ali svjedoka krvi (grčka riječ "mártys" znači u prijevodu "svjedok krvi") ljubimo kao apostola i nasljedovatelja Gospodnjeg." Na grobovima mučenika slavile su se Sv. Mise. Zbog toga ali i zbog sjećanja na to i dan danas se u svaki oltar na kojem se služi Sv. Misa, ugrađuju relikvije nekoga sveca. Nakon 313. godine, kada skoro više nije bilo ubojstava iz vjerskih razloga, pa se od tada i nemučenike, koji su se istaknuli posebno vrijednim životom, počelo častiti kao svece. Tako je već u 4. stoljeću čašćenje svetaca bilo jako rašireno. Prvi nemučenik koji je slovio kao svetac, bio je Martin od Toursa, koji je umro 297. godine. U kršćanskoj se umjetnosti često Krista i svece prikazuje s auerolom (sjajni svjetleći krug oko glave). Mučenike koji su bili posebno vezani za jedno mjesto već se u 4. stoljeću označavalo "zaštitnicima" Pojedina zanimanja imaju također svoje zaštitnike (patrone), a za svaku bolest možemo je utjecati bar jednom svecu. Od većine svetaca ostalo je samo njihovo ime. Najpotpunija lista svetaca sačinjena je od 61. svesta, takozvana Acta Sanctorum, u kojoj se nalazi oko 20.000 imena svetaca, a lista je nastala između 1643. i 1794. godine. Napisali su je bolandisti, jedan ogranak isusovačkoga reda. Katalog, koji je u katoličkoj crkvi najpriznatiji je Martyrologium Romanorum. Izdanje iz 1584. godine - složeno prema spomendanima - sadrži 2.700 svetaca, od toga oko 20 iz Staroga zavjeta. 1964. godine je II.Vatikanski sabor zaključio da Crkva slavi samo one svece koji su od općeg značenja. Druge se svece može slaviti u pojedinim narodima ili redovničkim zajednicama. Prema želji Koncila Papa Pavao VI. je 1969. godine dopustio novo uređenje liturgijskog kalendara. Ovaj reformirani kalendar, koji je na snazi od 1. siječnja 1970. godine osim Kristovih svetkovina, svetkovina Bl. Djevice Marije, Sv. Josipa te apostola, sadrži još 58 zapovijedanih spomendana i 92 nezapovijedana spomendana svetaca. Imendani i njihovi zaštitnici nisu se mijenjali. Novo izdanje Martyrologium Romanorum je zbog proglašenja novih svetaca posebno od Papa Ivana Pavla II. "narastao" na oko 7.000 svetaca a izdan je 2001. godine.(Ivan Šarić - Baća)