 |
SV. ILIJA ZAJEDNIČKI SVETAC (20.srpnja)
»Jahve je moj Bog«
|
Rijetko je koji svetac u tolikoj časti ne samo kod katolika, nego i kod ostalih
kršćana, muslimana i Židova, kao sv. Ilija. Cijela kugla zemaljska posuta je
njegovim crkvama i kapelama, u čemu i naša domovina ne zaostaje.
Židovi, koji još uvijek očekuju dolazak Mesije, očekuju i dolazak
Ilije pred uspostavljanje židovskog kraljevstva. Zato kod Židova Ilija zauzima
mjesto odmah iza Mojsija. Uoči blagdana velikog Sveca, kao i na sam blagdan,
tisuće vjernika kršćana, muslimana i Židova dolaze na Karmel
da proslave ovaj za njih veliki dan.
Arapi ga više slave iz nekog strahopočitanja, sjećajući se
njegove sile i moći, nego iz pobožnosti radi Prorokove svetosti. Kod njih je
tvrđa zakletva Ilijom, nego samim Bogom.
I naši muslimani spominju sv. Iliju pod imenom hazreti Alija.
Ilindan zovu Aliđun, te narod veli da se do
podne slavi Ilija, a poslije podne Alija. Zanimljivo je spomenuti, da misionar
o. Bartul Kašić god. 1613. piše, da je naišao kod Vukovara na neke primitivne
muslimanske pustinjake sv. Ilije.
Sva mjesta s kojima tradicija veže boravak sv. Ilije sačuvala su do danas bar
neki spomen na velikog Proroka.
Ispod visokog Horeba stoji i danas neobična drvena zgrada nazvana
Ilijina kapelica. Podignuta je nad ulazom u špilju u kojoj je boravio sv. Prorok.
I u Sarepti je bila u prva kršćanska vremena podignuta crkva
u čast Sveca. Spominje je i sv. Jerko. Danas ne postoji, ali Arapi i danas zovu
to mjesto Mar-Elias, tj. sv. Ilija.
Najljepši spomenik sv. Ilije jest na Karmelu,
koji Arapi zovu Džebel mar-Elias. To znači Brdo sv.
Ilije. Do Kristova dolaska dugo je tu bila »proročka škola« pod Ilijinim
imenom, koja se kasnije pretvorila u židovsku bogomolju. Ta je špilja duga 14—15
m, široka 7—8 m, a visoka 6 m. Kršćanska predaja veli da se tu sv. Obitelj sklonila
na povratku iz Egipta. Druga predaja veli da je sv. Joakim imao na Karmelu svoja
stada i da je dječak Isus iz nedalekog Nazareta posjećivao karmelske pastire.
Kad je kršćanstvo dobilo slobodu broj pustinjaka na Karmelu jako se umnaža.
Karmel pod zaštitom sv. Ilije cvjeta svecima.
Tu je 1156. i ukazanje sv. Ilije pustinjaku sv. Bertoldu koji gradi prvi pravi
samostan pod zaštitom B. D. Marije. U njemu boravi i sv. Šimun Štok
od kojega potječe škapular.
Redovnici su mnogo trpjeli. Gradili su, ali im se rušilo. Mnogi su progonjeni,
protjerani i poubijani. Sve je to trajalo dok nije 1827. god. sagrađen današnji
samostan s crkvom Gospe Karmelske. U njoj je stavljena i špilja sv. Ilije nad
kojom stoji natpis: »U ovoj je špilji boravio nekada veliki vođa i otac proroka
Ilija Tezbićanin«.
Uz samostan ima i »vrelo sv. Ilije«. Nedaleko vrela ima i mala
visoravan o kojoj narod priča slijedeće: »Tamo je bio veliki vrt i voćnjak.
Jednog dana prolazio je sv. Ilija umoran i žedan i zapitao od vrtlara jednu
dinju. Škrti vrtlar mu odgovori: Nema u mene dinja, ovo je sve kamenje. Prorok
će mu nato: Neka i bude sve kamenje. I danas se vidi na tom mjestu kamenje slično
dinjama, lubenicama, jabukama, kruškama, a narod to zove »Ilijin vrt«.
Na krajnom istočnom obronku Karmela visokom 515 m. nad morem diže se još jedan
karmelićanski samostan. Pred samostanskom crkvicom stoji veliki kip sv. Ilije.
Mjesto se zove el-Muhraka. Tu je prema tradiciji Prorok prikazao
Bogu onu žrtvu, kod koje se očitovao Bog Izraelov.
Sv. Ilija je u velikoj časti i kod Arapa katolika (maronita), Kaldejaca, Armenaca,
Kopta (u Egiptu) i svih istočnih naroda, sjedinjenih i nesjedinjenih. Njemu
su se dizale crkve i izvan Palestine. Porfirogenet piše, da je grčki car Bazilije
Makedonac podigao sjajni hram njemu u čast. Nekad je i u Solunu bila njegova
crkva. Grci, kao i ostali pravoslavci, uvelike časte sv. Iliju i s njegovim
blagdanom skopčani su neki narodni običaji.
Na zapadu je vjerojatno prva crkva posvećena Svecu bila na Siciliji. U 17. stoljeću
na glas je došla crkva u Sperone (Italija), gdje su se dogodila
razna čudesna ozdravljenja od kuge, te ga i obližnja Capua uze za svoga zaštitnika.
Zapadna Crkva je slavila nekad sv. Iliju 17. lipnja, a od 1586. god. na 20.
srpnja.
Župnik
http://www.skac.hr/svetacdana/7/20_7.html
http://www.metkovic.hr/iskra/2_70.HTM
 |
 |
20. srpanj, Sveti Ilija
On je i glavni zaštitnik đakovačke ili bosanske biskupije te crkvene provincije
BosneHercegovine. On je u Starome zavjetu vatreno revnovao za vjeru u jednoga
pravoga Boga Jahvu. Njegovo ime u hebrejskom jeziku znači »Jahve je
moj Bog«, a za tu se istinu prorok Ilija cijeli svoj život i borio.
Knjiga Sirahova ovako sažima i hvali tu Ilijinu borbu:
»I usta prorok Ilija kao oganj, riječ mu plamtjela kao buktinja. On je na njih
donio glad i revnošću je svojom umanjio njihov broj. Po riječi je Božjoj nebo
zatvorio i tri puta oganj s neba sveo.
Kako li si strašan bio, Ilija, u čudesima svojim! I može li se itko dičiti koliko
ti? Podigao si mrtva od smrti i iz Podzemlja po riječi Svevišnjeg. Bacio si
u propast kraljeve i vukao odličnike s odra njihova. Na Sinaju si čuo ukore
i sud osvetni na Horebu. Pomazao si kraljeve osvetničke i proroka sebi za nasljednika,
podignut si bio u vihoru ognja, u kolima s plamenim konjima. Određen si u prijetnjama
budućim da umiriš srdžbu Božju prije no što ona provali, da obratiš srca otačka
sinovima i da obnoviš plemena Jakovljeva. Blago onomu koji će te vidjeti i onima
koji su usnuli u ljubavi, jer i mi ćemo posjedovati život« (Sir 48,1–11).
Inače je djelovanje proroka Ilije opširno opisano u Prvoj i Drugoj knjizi
Kraljeva: 1 Kr 17,1 do 2 Kr 1,18 i 2 Kr 2,1 do 13,25. Prvi se odlomak naziva
Ilijin, a drugi Elizejev ciklus.
Ilija je bio rodom iz Tišbe, pa se naziva i Tišbijac. Živio je i djelovao u
Sjevernom ili Izraelskom kraljevstvu u IX. stoljeću prije Krista u vrijeme kraljevanja
Ahaba i Ohozije. Mislim da njegovu borbu s bezbožnim Ahabom i njegovom ženom
Jezabelom sam prorok Ilija najbolje izriče nalazeći se na Božjoj gori Horebu.
Na Jahvin upit zašto je tamo došao, prorok odgovara: »Revnovao sam gorljivo
za Jahvu, Boga nad vojskama, jer su sinovi Izraelovi napustili tvoj Savez, srušili
tvoje žrtvenike i pobili mačem tvoje proroke. Ostao sam sam, a oni traže da
i meni uzmu život« (1 Kr 19,10). U tim je riječima sav Ilija. One izriču njegovo
proročko poslanje u jednom veoma teškom razdoblju povijesti izabranoga naroda.
Tajanstveni je Ilijin završetak u Drugoj knjizi Kraljeva opisan ovako: »Evo
što se dogodilo kad je Jahve uznio Iliju na nebo u vihoru. Ilija i Elizej pošli
iz Gilgala. I reče Ilija Elizeju: ’Ostani ovdje, jer me Jahve šalje do Betela.’
Elizej odgovori: ’Života mi Jahvina i tvoga: ja te neću ostaviti!’ I siđoše
do Betela. A proročki sinovi koji su boravili u Betelu, iziđoše Elizeju u susret
i rekoše mu: ’Znaš li da će danas Jahve uzeti tvoga gospodara iznad tvoje glave?’
On reče: ’I ja to znam; tiho!’ Ilija mu reče: ’Elizeju! Ostani ipak ovdje, jer
me Jahve šalje do Jerihona.’ Ali on odgovori: ’Života mi Jahvina i tvoga: ja
te neću ostaviti!’ I uđoše u Jerihon. Proročki sinovi, koji su živjeli u Jerihonu,
priđoše Elizeju i rekoše mu: ’Znaš li da će danas Jahve uzeti tvoga gospodara
iznad tvoje glave?’ On reče: ’I ja to znam; tiho!’ Ilija mu reče: ’Ostani ipak
ovdje, jer me Jahve šalje do Jordana.’ Ali on odgovori: ’Života mi Jahvina i
tvoga: ja te neću ostaviti!’ I tako pođoše obojica.
I pedeset proročkih sinova pođe i zaustavi se podalje, dok su se njih dvojica
zadržala na obali Jordana. Tada Ilija uze svoj ogrtač, smota ga i udari njime
po vodi, a voda se razdijeli na suhu. A kad prijeđoše, Ilija će Elizeju: ’Traži
što da ti još učinim prije nego što budem uznesen ispred tebe?’ A Elizej odgovori:
’Neka mi u dio padne obilje tvoga duha!’ Ilija odgovori: ’Mnogo tražiš: ako
me budeš vidio, kad budem uznesen ispred tebe, bit će ti tako; ako pak ne budeš
vidio, neće biti.’ I dok su tako išli i razgovarali se, gle: ognjena kola i
ognjeni konji stadoše među njih, i Ilija u vihoru uziđe na nebo. Elizej je gledao
i vikao: ’Oče moj, oče moj! Kola Izraelova i konjanici njegovi!’ I više ga nije
vidio. Uze tada svoje haljine i razdera ih nadvoje. I podiže Ilijin plašt, koji
bijaše pao s njega, te se vrati i zaustavi se na obali Jordana. Uze onda Ilijin
plašt i udari po vodi govoreći: ’Gdje je Jahve, Bog Ilijin?’ I kad udari po
vodi, ona se razdijeli na dvije strane, i Elizej prijeđe« (2 Kr 2,1–14).
Iz toga opisa staro je židovsko vjerovanje izvuklo zaključak da će se Ilija
još jedanput pojaviti na zemlji prije »velikoga Jahvina dana«. Neki sveti Oci
i crkveni pisci misle pak da će to biti prije drugog dolaska Mesije, tj. prije
sudnjeg dana.
Židovski povjesničar Josip Flavije u IX. knjizi svojih Židovskih starina ovako
opisuje Ilijin završetak: »Ilija je iščeznuo između ljudi i nitko sve do danas
ništa ne zna o njegovoj smrti.«
U Rječniku biblijske teologije XavierLéon Dufour o Ilijinu svršetku piše ovako:
»Božji čovjek tajanstveno nestaje pred očima svoje okoline uznesen ’u vihoru’,
’u kolima Izraelovim i konjanicima njegovim’, a njegov proročki duh ostao je
u Elizeju da nastavi Božje djelo.«
Kod Isusova preobraženja na Taboru u opisu trojice evanđelista sinoptika uz
Mojsija nalazimo i Iliju kao predstavnike zakona i prorokâ ili najznačajnije
likove Staroga zavjeta.
Sv. Jakov u svojoj poslanici opisuje Iliju kao uzor uspješne molitve. »Mnogo
može molitva pravednika ako je žarka. Ilija je bio čovjek koji je patio kao
i mi; usrdno je molio da ne bude kiše; i nije pala na zemlju tri godine i šest
mjeseci. Zatim je ponovo molio, pa je nebo dalo kišu, i zemlja je donijela svoj
rod« (Jak 5,16b–18).
Veoma značajno mjesto prorok Ilija uživa u židovskoj i islamskoj predaji, o
čemu svjedoče brojni spisi. Slično je i s kršćanskom predajom u djelima svetih
Otaca. Spomenimo bar nešto iz otačke književnosti!
Sv. Atanazije u Životu sv. Antuna pustinjaka ističe jedno njegovo načelo: »Svi
oni koji se zavjetuju na pustinjački život moraju uzeti kao pravilo i kao zaštitnika
velikog Iliju te u njegovim djelima kao u ogledalu vidjeti kakvo treba da je
i njihovo vladanje.«
Sv. Ivan Zlatousti u jednom govoru ovako veliča Ilijino siromaštvo: »Ilija
ništa nije imao pa ga ništa nije ni priječilo da se uspne na vrh kreposti; on
je ocean bez granica.«
Sv. Izidor Iliju naziva »velikim svećenikom i prorokom«. Njegovo svećeništvo
izvodi iz žrtve što ju je prorok prinio Jahvi.
Sv. Ambrozije Iliju naziva »pročelnikom proroka«.
Sveti Oci drže da Ilija nije umro, no da će ipak umrijeti skupa s Henohom na
koncu vremena boreći se protiv Antikrista.
Snažni monaški pokret u IV. stoljeću gledao je u Iliji svoj uzor, osobito u
njegovoj uzdržljivosti, siromaštvu, boravku u pustinji, postu i molitvi. Zato
su ga nazivali čak: »Naš poglavica«.
Štovanje je svetog Ilije, kao i inače starozavjetnih svetaca, veoma rašireno
u istočnim Crkvama. Na Zapadu ga veoma štuju karmelićani.
Njegov se blagdan u njihovu misalu prvi put pojavio godine 1551.
Hodočasnici u Svetu zemlju sjećaju se svetog Ilije naročito na brdu Taboru i
Karmelu.
Svake godine 20. srpnja mnoštvo hodočasnika dolazi na brdo Karmel,
a među njima ima kršćana raznih obreda, ima Židova i muslimana. »Svi se oni
raznim prijevoznim sredstvima ili pješice uspinju te okupljaju oko samostana
sestara bosonogih karmelićanki da izvrši svoje zavjete,
da krste djecu, a nadasve da proroku u čast pjevaju i plešu. Iz samostanskog
dvorišta odjekuje žamor kao na kakvom velikom sajmu; sav taj svijet, tako raznolik,
svake se godine ujedinjuje u Ilijino ime, a on i dalje vrši na njih svoj čarobni
utjecaj te u njihovu životu i vjerovanju ima tako živ udio« (Francesco Spadafora).
U slavenskom pučkom vjerovanju, što je prisutno i u našim krajevima, Ilija
zapovijeda gromovima i kiši, pa se čak i naziva »Ilija gromovnik«.
Daleko je vrjednije od toga shvaćanja pogled na velikog starozavjetnog proroka
u duhu onoga što nam o njemu govori Božja objava.
http://www.hrkarmel.com/prorok_ilija.htm
http://www.biblicalstudies.org.uk/article_elijah.html