Untitled Document

Franjo Asiški (tal. Francesco d'Assisi) ili pravim imenom - Giovanni Francesco Bernardone osnivač je franjevačkog reda. Bio je sin trgovca u Assissiju i majke Francuskinje (odatle navodno ime Francesco, tj. Francuz). U mladosti je vodio veseo, bonvivanski život. Za vrijeme rata s Perugiom pada u zarobljeništvo, da bi nakon oslobođenja iz zarobljeništva teško obolio. U zarobljeništvu i zavrijeme bolesti doživljavao je duboke pshiloške promjene koje nalaze svoj izraz u njegovoj novoj koncepciji religioznosti.

Nakon ozdravljenja i proživljenih psiholoških promjena napušta imućnu roditeljsku kuću i odjeven u vreću poslužuje gubavce i popravlja ruševine crkve. Sugrađani su ga ispočetka smatrali čudakom, pa i luđakom ali njegovo propovijedanje o apsolutnom evanđeoskom siromaštvu u doba oštro naglašenih klasno-ekonomskih razlika u feudalnom društvu, nalazi pristalice među narodom i siromašnim slojevima građanstva. Broj Franjine pokorničke braće s vremenom je sve više rastao te se pokret svetog siromaštva širi velikom brzinom i postaje prijetnja za privilegirani položaj klera. Kako bi suzbio tu opasnost papa Inocent III. poziva Franju pred sebe i nakon što dobiva garancije da će pokret poštivati sva svjetovna prava Crkve i besprizivno se podlagati papinu autoritetu odobravana njegovo djelovanje, odnosno potvrđuje 1209. osnivanje novog - franjevačkog reda (znan još i kao mala ili siva braća), čiji službeni naziv glasi Ordo fratrum minorum. Godine 1212. Franjo Asiški i Klara Skifi osnivaju i žensku granu reda - klarise.

Povukavši se u intimni krug braće u domu kraj prastare crkvice Porcijunkule (u kojoj je i započeo svoj životni put) on zapada sve češće u zanosno-mistična raspoloženja pa se tako npr. veseli sestrici smrti. Neobična Franjina ličnost i njegova vedra, optimistička pojava u sumornom mraku srednjovjekovne religioznosti bila je tumačena na najrazličitije načine, a njegova sitna asketska figura postaje motiv mnogih slikarskih i kiparskih radova. Možda i zato što je cijeli njegov život obilježen je neobičnim doživljajima. Tako je, između ostalog, natjerao svog prijatelja, brata Rufina (Leon, Rufin i Anđeo bili su njegovi najprisniji prijatelji), da gol prođe ulicama Asiza samo s konpcem oko vrata, a u Bologni se popeo na potpuno novi krov i počeo bacati crijepove na zemlju.

Pjesnik u stilu provansalskih trubadura, autor pjesme Pjesma bratu Suncu (Cantico del frate Sole) Franjo se obraća narodnim jezikom i u svojoj sveobuhvatnoj panteističkoj ljubavi prema čitavoj prirodi priprema put oslobođenju umjetnosti od ukočenosti srednjovjekovnih formi.

On je ujedno i nastavljač "heretičkih" učenja Albigenza i Valdenza o apsolutnom siromaštvu, protivnik znanosti, učenosti i samostanskih zidina, a ipak ironičnim obratom povijesne sudbine osnivač reda koji je kasnije stoljećima bio čvrst oslonac inkvizicije. Samo dvije godine (1228.) nakon svoje smrti Franjo Asiški proglašen je svecem. Zbog zaljubljenosti u prirodu ekolozi su ga izabrali za svog zaštitnika, a u svijetu se prepoznaje kao svetac mira.

Zanimljive priče o životu Franje Asiškog možete pronaći u knjizi Johna Moormana Novi cvjetići svetoga Franje (Teovizija, Zagreb, 1995.). Inače, nastariji dokument o Franji Asiškom je alegorijska priča Sveti razgovor blaženoga Franje s Gospođom Siromaštinom. U toj se priči kazuje kako je Franjo tragao za siromašnom, prezrenom i nevoljenom Gospođom Siromaštinom i kako ju je učinio svojom nevjestom.

Latinski naziv za Franjevce je 'Ordo fratrum minorum', krat. OFM. Red Manje Braće je osnovao Franjo Asiški 1209. godine.

Sv. Franjo je po svom obraćanju ustanovio bratstvo "Pokornička braća i sestre", iz kojeg se razvijaju tri franjevačka reda:

Mala Braća - muški red
Klarise - ženski red
Franjevački Svjetovni Red - i muški i ženski
Franjevci trećoreci glagoljaši - muški samostanski red
Kako bi ostali vjerni Utemeljiteljivom idealu, franjevci su pokretali brojne "obnove", kroz koje su se uobličile tri razne redovničke obitelji. Svaka od tih triju obitelji ima svoje vlastite poglavare i vlastite strukture:

Red Manje Braće (OFM)
Red Manje Braće Konventualaca (OFMConv)
Red Manje Braće Kapucina (OFMCap)
Franjevački red slijedi pravilo reda, a povijest pravila je sljedeća:

prvo pravilo reda je ustanovljeno 1221. godine, a preradio ga je papa Grgur IX 1228. godine
drugo pravilo je izradio 1289 godine papa Nikola IV i ostalo je na snazi do 1883. godine
treće pravilo je napisao papa Leon XIII, 1883.
četvrto i trenutno važeće pravilo je izradio 1978 godine papa Pavao VI.
Franjevački red danas ima oko 2,000,000 pripadnika, i ima svoje sjedište u Rimu.

Uloga u franjevaca u Hrvata
Franjevci su igrali istaknutu ulogu u povjesnom i kulturnom životu Bosne i Hrvatske. U Bosnu dolaze kao misionari koji rade na iskorjenjivanju učenja bosanskih krstjana, već 1291. godine i tu trajno ostaju, a franjevačka provincija Bosna Srebrena je jedina ustanova koja neprekidno djeluje od srednjeg vijeka pa do danas.

1339. godine se ustanovljava Bosanska vikarija, na čelu s fra Peregrinom Saksoncem, koji je imao značajnu ulogu i na dvoru bana Stjepana II. Kotromanića, a naimenovan je i bosanskim biskupom.

Prvi franjevački samostan u Bosni je podignut u Milama kod Visoko (BiH)g oko 1340. godine, a kasnije su izgrađeni i samostani u Sutjesci,Olovu, Srebrenici, Fojnici, Kreševu...

Ovakav razvoj bosanske vikarije ju je doveo u vodeći položaj na čitavom Balkanu, a njeno područje se proteže od Apulije na sjeveru Italije pa do Crnog mora. U prvoj polovini 15. stoljeća se neke manje oblasti osamostaljuju i odvajaju, a nakon Turskog osvajanja Bosne dolazi do podjele vikarije 1514. na Bosnu Srebrenu (na prostoru pod Turskom okupacijom) i Bosnu-Hrvatsku (na preostalom području) i obje ove vikarije su 1517. godine izdignute u rang provincija. Sultan Mehmed El-Fatih je 1463. godine izdao dokument na osnovu kojeg se franjevcima dozvoljava dalje djelovanje u Bosni.

U 16. stoljeću se područje provincije Bosne Srebrene širi s Turskim osvajanjima, pa obuhvaća i Slavoniju, Srijem, Banat i južnu Ugarsku (do Budima). U 18. stoljeću, dolazi do osamostaljivanja dalmatinskih samostana, a potom se 1757. izdvajaju i prekosavski samostani, te se 1758. godine ustanovljava područje Bosne Srebrene koje odgovara granicama Bosne i Hercegovine, a 1847 se ustanovljava i zasebna hercegovačka provincija.

Brojni franjevci Bosne Srebrene su imali neprocjenjiv doprinos kulturnom i znanstvenom životu Bosne i Hercegovine, a najistaknutiji među njima bili su: Matija Divković, Nikola Lašvanin, Filip Lastrić, Ivan Franjo Jukić,Grga Martić kao i mnogi drugi.

PJESMA BRATA SUNCA

Uzvišeni, svemogući, dobri Bože,
Tebi, pripada hvala i slava, čast i svaki blagoslov.
Samo tebi, Svevišnji, pripadaju,
a nijedan čovjek nije dostojan da to spomene.
Neka te, Bože moj, hvale svi stvorovi,
napose gospodin brat sunce,
jer sunce je dan i ono nam daje svjetlo.
Ono je lijepo i bljeska velikim sjajem.
Ono, Svevišnji, nosi tvoju sliku.
Neka te hvale, Bože moj,
brat mjesec i sestre zvijezde,
kojima podari sjaj, ljepotu, i mjesto na nebu.
Neka te, Bože moj, hvali brat vjetar,
i zrak za vedra i oblačna i svakog vremena,
kojim izdržavaš svoja stvorenja.
Neka te hvali, Bože moj, sestra voda,
koja je tako potrebita i ponizna, dragocjena i čista.
Neka te, Bože moj, hvali sestra vatra,
kojom rasvjetljuješ noć,
koja je tako lijepa i vesela, čila i jaka.
Neka te, Bože moj, hvali naša majka zemlja,
koja nas hrani i izdržava,
koja proizvodi mnogovrsne plodove,
šareno cvijeće i trave.
Neka te hvale, Bože moj,
oni što praštaju iz ljubavi prema tebi,
što trpe slabosti i patnje.
Blago svima što ustraju u miru,
jer ti ćeš ih, Svevišnji, okruniti.
Neka te hvali, Bože moj, naša sestra tjelesna smrt,
kojoj nitko ne može izmaći.
Jao onima što umiru u teškim grijesima!
Blago onima što se nađu u tvojoj svetoj volji,
jer im druga smrt neće nauditi.
Hvalite Boga mojega i uzvisujte ga
i zahvaljujte i služite mu u svoj poniznosti!

SNAGA KREPOSTI

Gdje je ljubav i mudrost,
ondje nema ni straha ni neznanja.

Gdje je ustrpljivost i poniznost,
ondje nema ni srdžbe ni nemira.

Gdje je veselo siromaštvo,
ondje nema ni pohlepe ni škrtosti.

Gdje je mir i razmatranje,
ondje nema ni nemira ni skitanja.

Gdje strah Gospodnji čuva svoj stan
(usp. Lk 11, 21),
ondje neprijatelj ne može imati mjesta za ulazak.

Gdje je milosrđe i razboritost,
ondje nema ni suviška ni krutosti.

POHVALA BOGU

Ti si sam sveti Gospodin Bog.
Ti činiš divne stvari.
Ti si jak.
Ti si velik.
Ti si svevišnji.
Ti si svemoćni kralj.
Ti si, sveti Oče, kralj neba i zemlje.
Ti si trojstveni i jedini Gospodin Bog, svako dobro.
Ti si dobro, svako dobro, najviše dobro, Gospodin Bog, živi i pravi.
Ti si ljubav i slast.
Ti si mudrost.
Ti si poniznost.
Ti si strpljivost.
Ti si sigurnost.
Ti si smirenje.
Ti si radost i veselje.
Ti si pravda i umjerenost.
Ti si bogatstvo.
Ti si ljepota.
Ti si blagost.
Ti si zaštita.
Ti bdiješ i štitiš.
Ti si jakost.
Ti si obnova.
Ti si naša nada.
Ti si naša vjera.
Ti si naša velika naslada.
Ti si naš vječni život, veliki i uzvišeni Gospodin,
svemogući Bog, milosrdni Spasitelj.

FRANJO I TAU
Franjo je na taj simbol naišao prvi put kada se brinuo za gubavce zajedno s redovnicima sv. Antuna, opata. Ovi su Kristov križ u liku grčkoga Tau upotrebljavali kao zaštitu protiv gube i drugih kožnih bolesti; Franjo je taj simbol usvojio, i tako je Tau postao njegov znak i njegov potpis. Za njega je predstavljao stalnu vjernost Kristovoj muci, obvezu da poslužuje posljednje, gubave i odbačenike svoga vremena.
Franjo je ovaj znak prihvatio tako jako da se i sam preobličio u Onoga kojega je preko tog znaka meditirao, dok ga je s ljubavlju ispisivao i crtao, primajući na sebe posebne znakove Kristove ljubavi – stigme. Tau je dakle za Franju znak osobite pobožnosti, ali i zadatak i obveza u nasljedovanju Krista.

Sveti Franjo nas uči da nas Tau mora podsjećati na jednu veliku istinu vjere, a to je da: naš život, otkupljen snagom raspetoga Krista, mora svakoga dana sve više postajati novi život, život koji se daruje iz ljubavi.

O ovome znaku Tau nam govori knjiga proroka Ezekijela: I pozva čovjeka odjevena u lan, koji imaše za pojasom pisarski pribor, te mu reče: "Prođi gradom Jeruzalemom i znakom 'tau' obilježi čela sviju koji tuguju i plaču zbog gnusoba što se u njemu čine!" (9,3b-4). Druga važna mjesta u Svetom Pismu koja spominju znak Tau su knjiga Otkrivenja i Poslanica Efežanima.
Ukratko: Tau je znak otkupljenja. To je izvanjski znak novosti kršćanskog života koja je u nas utisnuta iznutra po sakramentu krštenja, a još dublje je označen pečatom Duha Svetoga (Ef 1,13).
Simboličko se značenje Taua obogatilo kada je papa Inocent III. otvorio IV. Lateranski sabor (1215.) i pritom se poslužio pobudom proroka Ezekiela, rekavši: "Pozvani smo da obnovimo svoje živote, da u Božjoj prisutnosti stojimo kao pravedan narod. Bog će nas prepoznati po znaku Tau na našim čelima" (usp. Ez 9,4). Taj su zamišljeni simbol, što ga je upotrijebio papa, koji je Franjinu zajednicu blagoslovio samo pet godina prije, fratri odmah primili k srcu kao poziv na obnovu.
Znajući da i najbolji dokumenti i odredbe koje dolaze "odozgor" prolaze nezapažene ako se ne ostvare "dolje", Franjo je rastvorio ruke i objavio svojoj braći da je njihova redovnička odjeća tau. Tako bi habit ne samo uzeo oblik ovoga križa, nego bi također obukao fratra u njegov zadatak da tijekom svoga života postane "Krist koji hoda", utjelovljenje Boga samilosnoga.

Danas je već jako rašireno, osobito među štovateljima i simpatizerima svetoga Franje, nošenje ovoga znaka, bilo kao privjesak oko vrata ili na neki drugi način. Time žele potvrditi svoj životni izbor i svoju pripadnost Franjevačkoj obitelji. Znak Tau nije nikakav fetiš, izvor neke magijske energije ili privjesak koji ćemo nositi da se “pokažemo pred drugima”. To je vidljivi znak kršćanske pobožnosti, onaj koji nas neprestano podsjeća i upozorava kako bi smo uvijek živjeli ono što smo obećali ili zavjetovali: nasljedovati Krista, po primjeru svetoga Franje.
Zato je početak zajedničkog života u Bratstvu Franjevačke mladeži, ili novicijat, trenutak kada mladić ili djevojka prima blagoslovljeni znak Tau, izvanjski znak pripadnosti velikoj Franjevačkoj obitelji.

Ministar, ili predvoditelj ovoga slavlja uručuje novome članu znak Tau uz riječi:

N.N., primi Tau, znak spasenja kojim si bio označen na dan svoga krštenja.

Razlikovna obilježja Franjinih sljedbenika bijahu Tau što su ga na sebi nosili. Taj znak je propovijedanje Evanđelja i posluživanje siromasima – svjedočenje - što ujedno predstavlja najljepši i najvidljiviji znak tau.