Sv. Leopold Bogdan Mandić - NEUMORNI ISPOVJEDNIK - 12.05.1866.-30.07.1942.
Otac Leopold je ispovijedao 10 ili 12 sati dnevno, a sam se
ispovijedao svakoga dana.
Imao je dar pronicanja u srce.
Svjetlo koje mu je Bog dao otkrivalo bi mu duhovno stanje pokornika.
1976. godine, papa Pavao VI. hrvatskog kapucina, oca
Leopolda Mandića proglašava blaženim,
a 1983. ga papa Ivan Pavao II. proglašava i svetim.
SVETAC JEDINSTVA I MIRA
Svetište sv. Leopolda Mandića nalazi se na južnom dijelu Padove. Tiho je to,
drago i privlačno svetište. Kao da odražava samu njegovu osobu — njega, "sitnoga
gorostasa" — malenoga tijelom, a velikoga duhom, sv. Leoplod je bio upravo
to: apostol mira i pomirenja. Bog, bogat milosrđem, našao je u njemu oruđe svoga
milosrđa, blagosti i očinske dobrote. "Bože, koji svoju svemoć očituješ
najviše milosrđem i praštanjem...", molimo u jednoj misnoj molitvi.
Bog je u ovom stoljeću najkrvavijih sukoba i ratova pronašao sv. Leopolda kao
apostola svoga milosrđa i ljubavi. Uzdigao ga je kao znak mira i pomirenja među
narodima. Na njegovu se grobu svijet pomiruje s Bogom i međusobno. (Maksimilijan
Herceg)
Molitva
Oče naš na 1345 jezika
Blaženi Ivan Merz 10.05.
Karizmatični ispovjednik
Svetac je to kome smo, iz više razloga, i ovom prigodom obvezni odati dužno poštovanje - ne samo kao hrvatskom svecu, već i zbog osebujnog primjera kako se, unatoč relativnom fizičkom hendikepu, mogu doseći duhovne visine predodređene samo za one najodabranije.Rođen je 12. svibnja 1866., u Herceg Novom, kao pretposljednje od dvanaestero djece Dragice i Petra Mandića. Premda je već u djetinjstvu fizički zaostajao za vršnjacima, mali je Bogdan vrlo rano počeo iskazivati izrazite duhovne osobnosti te je sa šesnaest godina, uz pomoć domaćih kapucina, stupio u njihovo sjemenište u Udinama. Dvije godine kasnije stupa u novicijat, a 1885., uz redovničko ime Leopold, polaže zavjete i pristupa redu kapucina. Nakon studija filozofije u Padovi i bogoslovije u Veneciji, 1890. biva zaređen za svećenika. Do 1906. boravi u nizu samostana Venecijanske provincije. Tri je godine poglavar Kapucinskog samostana u Zadru, nakratko je u Kopru, a zatim biva premješten u Padovu. Zbog ustrajanja na hrvatskom nacionalnom opredjeljenju, tijekom prvog svjetskog rata, od 1917. do 1919., boravi u izgnanstvu u južnoj Italiji, a zatim se vraća u Padovu i nastavlja sa svojim nadaleko poznatim poslanjem ispovjednika.
Neutaživa čežnja da se vrati svome narodu i da se posveti zbližavanju Zapadne i Istočne Crkve tek nakratko će ga godine 1923. dovesti u Rijeku. Nažalost, tu ostaje samo 28 dana, a zatim ga, na zahtjev padovanskog biskupa, vraćaju u Padovu. Narednih dvadeset godina njegov će biograf P. E. Bernardi sažeti u nekoliko dojmljivih rečenica: "U Padovi, uz tihu kapucinsku crkvicu, jedna je izba unutar drugih građevina, gotovo bez zraka i svjetla, studena zimi i zagušljiva ljeti. U jednom je kutu stara i okrnjena stolica, malo klecalo, u podnožju križa što visi na golom zidu. Jedini je znak života mala vaza, s uvijek svježim cvijećem ispred slike Majke Božje. U toj sobici, gotovo u 40 godina, 12 sati dnevno otac Leopold primao je tisuće pokornika... Bili su oni iz svih društvenih slojeva... Služio se s malo jednostavnih riječi, a imao je i jedva čujni glas." I tako će budući svetac, kome je krhko zdravlje uskratilo toliko željena misijska putovanja, zahvaljujući nadnaravnoj duhovnoj snazi, postati zagovornikom nebrojenih milosti, ne samo grješnicima, već i mnogim bolesnicima koji su mu se pobožno povjeravali.Nakon proslave zlatnog svećeničkog jubileja, 1940. godine, njegovo se zdravlje počelo naglo pogoršavati, gubio je na težini, sve je teže gutao hranu, bolovi su postajali sve jači ... Tumor na jednjaku neumoljivo je napredovao te će naredne dvije godine otac Leopold proživjeti pretežno u postelji. Nesnosne bolove i tjelesnu slabost nadvladavat će snagom vjere te će se povremeno ustajati i moliti u bolesničkoj kapelici, pa čak i aktivno služiti svetu misu.
Nakon jedne takve molitve, 30. srpnja 1942. iznenada će ga obuzeti slabost te će uskoro, nakon bolesničkog pomazanja, blaženo izdahnuti. Sljedećeg će dana uz njegov odar poći više od 25.000 njegovih štovatelja, koji će ga ispratiti do mjesnog groblja gdje će biti sahranjen u kapelici, u grobnici za svećenike.
Godine 1963. njegovi zemni ostaci preneseni su u prigodnu kapelicu, podignutu uz njegovu sobicu - ispovjedaonicu, koja je čudom ostala neoštećena od bombardiranja 14. svibnja 1944. godine.Uz nebrojena ozdravljenja koja su bolesnici pripisali zagovoru oca Leopolda, kako za njegova života, tako i nakon njegove smrti, tri su čudesna ozdravljenja ispitivana u zasebnim procesima i podastrta Vijeću liječnika Svete Stolice, koje ih je ocijenilo "trenutačnim, savršenim, trajnim i neprotumačenim na prirodan način".
Teološka komisija prihvatila je ta tri slučaja kao prava čuda i pripisala ih posredovanju oca Leopolda. Uz njegove ostale odlike, to će biti presudno 1976. godine, kada papa Pavao VI. hrvatskog kapucina oca Leopolda Mandića proglašava blaženim, te 1983., kada ga papa Ivan Pavao II. proglašava i svetim.
Za njegov blagdan odabran je 12. svibnja, dan njegova rođenja.
(Prof. dr. sc. Ante Škrobonja, dr.med. , Narodni zdravstveni list - SVECI - ZAŠTITNICI OD BOLESTI U NAŠOJ MEDICINSKOJ TRADICIJI)