 |
 |
 |
časna Kristijana |
Sveta Klara Asiška učiteljica života - 11.08. Klara
|
|
|
časna Kristijana |
Svetica
Uz izvanredan lik sv. Franje Asiškoga stoji i sveta Klara,
koju je on osvojio i pridobio za ideal evanđeoskog siromaštva. Klara
se rodila g. 1193. kao plemićka kći Favoronea di Offreduccia i Ortolane.
Bila je lijepa i darovita pa je njezina rodbina stvarala planove kako će je
dobro udati i tako povećati moć, ugled i bogatstvo obitelji. Bila je to jeftina
računica kojom su se služile mnoge tadašnje obitelji ne samo u Asizu, već i
drugdje po svijetu.
Međutim, Klara se hrabro i odlučno znala boriti za svoju budućnost i svoje zvanje. Zato je u noći nedjelje Cvjetnice g. 1211. pobjegla u Porciunkulu, gdje ju je čekao sv. Franjo i njegova prva subraća, među kojom su se nalazili i Klarini rođaci Rufin i Silvestar. Ondje ju je obukao u smeđu tuniku sam Franjo, otprativši je u Bastiju, u samostan benediktinki, gdje ostade 15 dana. Zatim je prešla u drugi samostan, gdje joj se pridružila i njezina rođena sestra Janja, koja je također iz ljubavi prema Kristu, u želji da postane njegova zaručnica, pobjegla iz očinske kuće.
Kasnije sv. Franjo smjesti Klaru i one koje joj se pridružiše uz crkvu San Damiano u Asizu, gdje kao u svojoj matici klarise, ženska grana franjevačkoga reda, ostadoše do dana današnjega. Klara je g. 1215. bila imenovana opaticom Siromašnih zatvorenih dama od San Damiana - kako su se prve klarise tada nazivale. Franjo im je tada izdiktirao prvo pravilo života, koje će kasnije biti nadomješteno pravilom Klare, ali sačuvavši brižno glavne Franjine misli. Glavna od tih misli je potpuno i brižno obdržavano siromaštvo, i to ne samo od pojedinih redovnica nego i od cijele zajednice.
Klara je novi red vodila s velikom ljubaznošću i razumijevanjem, no brinući
se u isto vrijeme za redovničku stegu, osobito pak za što savršenije
obdržavanje siromaštva. Prema sebi je bila veoma stroga i neumoljiva
te činila oštre vanjske pokore, noseći na tijelu kostrijet, spavajući na golom
tlu ili na hrpi granja, sve dok joj Franjo nije zapovjedio da se mora poslužiti
slamnjačom. I u hrani je bila veoma škrta prema sebi neprestano posteći sve
dok je i na tom području Franjo kao njezin duhovni vođa nije priveo k mjeri.
Klara je po Božjoj milosti prema zacrtanom pravilu vodila svoju zajednicu
pune 42 godine. Njezin je život bio neprestana propovijed sestrama,
sjajno ogledalo za nasljedovanje.
Kad su jednom Saraceni opsjedali Asiz te htjeli osvojiti samostan sv. Klare,
ona, premda bolesna, dade se odnijeti na vrata noseći u ruci posudu, u kojoj
se nalazilo Svetootajstvo. Saraceni se tada odmah razbježaše.
Klara je umrla u Asizu 11. kolovoza 1253. Njezino je sveto tijelo kroz 600 godina počivalo duboko pod crkvom klarisa u Asizu. Papa Pio IX. naredio je da se svetičin grob otvori te iz njega pokupe relikvije. Kosti, a osobito glava sa svim zubima, bijahu savršeno sačuvani.
Slikari prikazuju svetu Klaru u redovničkom odijelu s pokaznicom u
rukama. Očito aluzija na čudo sa Saracenima
 |
Samostani: Samostan sv. Klare
Samostan sv. Klare
Samostan sv. Klare |
|
Samostan sv.
Klare tel. 034-211-120 |
|
 |
 |
Klarise, rimokatolički ženski crkveni red, kontemplativni, klauzurni
red
(lat.claudere - zaključati, zatvoriti; dio katoličkog samostana gdje su stanovi
redovnika i kamo nije dopušten ulaz svjetovnjacima;
lat. contemplari - motriti, promatrati; razmatranje, razmišljanje, duboko poniranje
mislima u nešto, u srž pitanja, umovanje, misaonost koja nema potrebe za praktičnom
realizacijom)
Godina utemeljenja je 1212., a njezini osnivači su: sv.Klara Asiška
i sv. Franjo Asiški.
Poznatiji samostani: Zagreb, Split, Požega.
Svetci, blaženici i sluge božje iz njihovih redova: sv. Klara, sv. Agneza Praška, sv. Veronika Guliani, sv. Koleta, sv. Katarina bolonjska, sv. Janja Asiška, bl. Izabela iz Francuske...
Red sv. Klare (klarise) nastao je iz nadahnuća koje je Gospodin dao sv. Franji Asiškom, da u Crkvi živi sveto Evanđelje.
Sveta Klara, "biljčica" sv. Franje, postala je sudionica tog poziva, stoga je red sv. Klare drugi franjevački red, posvećen potpuno kontemplativnom životu.
 |
 |
 |
SESTRE KLARISE - RED SVETE KLARE
Red je nastao u 13. st., razlikujući se od samih početaka od ostalih monaških redova po svom potpunom odreknuću posjeda, koji bi osiguravali uzdržavanje sestara. Poslanje Reda jest da u Crkvi "nasljeduje siromaštvo i poniznost Gospodina našega Isusa Krista i njegove Presvete Majke", u zajednici s naglašenim sestrinstvom, u malenosti, jednostavnosti i radosti. Ovaj krajnje jednostavan, ali zahtjevan, program, neposredno dosiže evanđeoski i eklezijalni cilj: živjeti i očitovati Krista.
Poziv klarisa sličan je pozivu Marije u Crkvi. Marija u sjeni sudjeluje u otajstvu
spasenja, dok Krist prolazi putovima izlažući se neprijateljskom jeruzalemskom
mnoštvu. Nakon Duhova, dok su apostoli naviještali Radosnu vijest, Marija se
nalazila u srcu Crkve i podupirala je svojom tihom kontemplacijom i ljubavlju.
Zvanje klarisa čini sastavni dio franjevačkog poziva. Ono je čak prijeko potrebno
da bi se ostvarile sve dimenzije nasljedovanja Krista, za čime Franjevački Red
teži.
Postoje dvije dimenzije ljubavi, koja je uvijek u isti mah kontemplativna
i uvijek aktivna. Jer "dok radi, sanja o odmoru s Ljubljenim,
a u odmoru s njim sanja o tome da se baci u velike pothvate kako bi zasvjedočila
svoju ljubav." (s. Ch. Augusta Z.). Stoga, dok sv. Franjo sa svojim drugovima
"opijen Duhom" krstari putovima navješćujući Radosnu vijest, dotle
Klara sa svojim sestrama u tišini i klauzuri samostana nasljeduje Bogo-Čovjeka,
koji je trideset godina bio sakriven u svakodnevnom nazaretskom životu. Tako
onu ljubav koju prima u kontemplaciji utjelovljuje u svakodnevnom jednostavnom,
siromašnom i poniznom životu.
Sestre, uronjene u Boga, ali noseći svijet u svom srcu, božanskim sokom hrane apostolat cijele Crkve. One svojim skrivenim služenjem postaju "majke grešnicima, sestre misionarima, pomoćnice svećenicima" (s. Teresa M.). A oni koji se u Crkvi posvećuju apostolatu, ostvaruju misionarski san sestara.
Red sv. Klare raširen je po svim kontinentima. Posljednjih desetljeća osnivaju se samostani u mladim Crkvama. U Africi, je prisutan velik broj urođeničkih zvanja. Pomalo niču i samostani u bivšim komunističkim zemljama. Prema posljednjoj statistici, u svijetu ima oko 950 samostana klarisa s oko 20.000 redovnica. Samostani su međusobno povezani izmjenjivanjem vijesti, stalnim dopisivanjem, biltenima, te pružanjem duhovne i materijalne pomoći. Svaki je samostan samostalan, ali se više samostana može udružiti u federacije, zatim u konfederacije. Generalni ministar Reda Manje Braće i naš je general. U Rimu postoji, u generalnoj kuriji Reda, poseban ured "Pro Monialibus" za klauzurne redovnice Franjevačkog Reda, u kojem jedan Manji Brat vrši službu generalnog delegata i za klarise, te nas međusobno povezuje i pohađa.
Na prostorima Republike Hrvatske djeluju tri samostana klarisa u Zagrebu, Požegi i Splitu a na prostoru Bosne i Hercegovine nalazi se jedan samostan i to u Brestovskom kraj Kiseljaka. Ovaj samostan otvoren je 11 lipnja 1989.god. a sestre su došle iz matičnog samostana u Splitu. To je bilo prigodom proslave 700 godina postojanja franjevačke provincije "Bosne Srebrene".
U samostanu sv. Klare - Zagreb ima 27 sestara, od kojih 20 sa svečanim a 3 sa privremenim zavjetima, 3 novakinje i jedna postulantica. Na čelu zajedinice je Č.M. Agneza Dubrović. Naš je samostan samostalan, ne pripada nijednoj federaciji klarisa. U Zagreb su klarise prvi put došle iz Požuna l645. g., no samostan je ukinuo Josip II., 1782.g. 1944. sestre ponovno dolaze u Zagreb, iz Splita, te osnivaju samostan s crkvom posvećen Bezgrešnom Srcu Marijnu. Iz tog je samostana osnovan onaj u Sloveniji (Nazarje).
Uz svoj dnevni red, klarise u Zagrebu imaju svake prve subote u mjesecu cjelodnevno klanjanje pred Presv. Oltarskim Sakramentom za redovnička zvanja, u Crkvi, posebno u zagrebačkoj nadbiskupiji. Svaki treći petak također je cjelodnevno klanjanje za svećenike i svećeničke pripravnike, osobito naše nadbiskupije. Ova euharistijska pobožnost posebno je u tradiciji našeg Reda. Također svakog dana jedna sestra adorira za nova duhovna zvanja i za našu mladež.
Ivan Armanda: Svetost s. Marije Klare od Presvete Euharistije – hrvatske klarise (1933. – 1952.)
Elvira Koić: Klarise - Ora et labora – Moli i radi
"Ne budite dakle tjeskobno zabrinuti i ne pitajte: Što ćemo jesti? Što ćemo piti? Čim ćemo se odjenuti? Za sve to brinu se neznabošci. A zna Otac vaš nebeski, da vam to sve treba. Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravdu njegovu, i ovo će vam se sve dodati. Ne budite dakle tjeskobno zabrinuti za sutrašnji dan; jer će se sutrašnji dan brinuti sam za se. Svaki dan ima dosta svojega vlastitog zla. (Matej, 6;31-32.)
Svaki put se iz posjete časnim Klarisama vratim prepuna neobičnih, nesvakodnevnih dojmova i bezbroj pitanja, na koja odgovor daje osjećaj dubokog unutarnjeg mira koji je kao zajednički nazivnik svemu doživljenom.
Rijeka vremena tako brzo protječe, a samo vješti i uporni mogu iz nje isprati bogatstvo različitih iskustava. I samo oni mogu "znati" i "biti".
Sjećam se kako me prije nekoliko godina, impresionirala svečanost vječnih zavjeta male sestre Kristijane. Vječnih zavjeta Bogu, na čistoću, siromaštvo, poslušnost… da će pripadati samo Kristu, zaručniku, i živjeti kao On, potpuno predana nebeskom Ocu. Nakon privremenih zavjeta koji se daju na određeno vrijeme, ovaj je bio doživotan, vječan. Konačna odluka.
Da Kristijana ima majku, vjerojatno bi se osjećala kao ja tada, potpuno zbunjena i preplašena pred tom konačnom odlukom, kao na vjenčanju. Osim što je Kristijana uz prsten ponijela i trnovu krunu. Je li to dobro za nju? Što će sada biti? No, Kristijana je znala da se ne može odreći tog poziva, potpuno mirna i sabrana, beskrajno sretna u predanju, kao i ostalih sedam časnih Klarisa koje su s njom u zajednici. Među njima i dvije sestre iz Virovitice.
Koliko god na prvi pogled bila jednostavna ili teška, pravila Sv. Benedikta (Regula Monachorum), u samostanu Svete Klare u Požegi svakodnevno se u potpunosti izvršavaju.
Ora et labora. Ovdje se doista moli i radi, jer besposlica je neprijatelj duše. Radi se prema svojim moćima, a nagrada prima prema potrebama. Časne sestre se uzdaju samo u trud vlastitih ruku i Božju providnost. Žive isključivo od milodara.
Kada sam prvi put dolazila imala sam potrebu pokupovati sve voće s obližnje tržnice i ponijeti im, no iskusna časna Ivona je rekla: To doista ne trebaš činiti, jer one će pojesti možda jednu jabuku, ili koliko im treba za danas, a sve ostalo će podijeliti siromasima. Za sutra će se pobrinuti dragi Bog….Siromaštvo je dio zavjeta. Jer materijalno je prolazno. A samo ako se u potpunosti odreknemo materijalnog i imovine, tada se možemo posvetiti duhovnom.
Klarise su u potpunosti posvećene kontemplaciji i molitvi. Mole za druge. Mole za sve nas. U šutnji i samoći svoje klauzure. Čak su tu i rešetke od kovanog željeza da ih ograde od vanjskog svijeta. I to je poštovanje jednog od glavnih pravila Sv. Benedikta: "Božjem djelu ili Božjoj službi ništa drugo ne smije se pretpostaviti!"
Poštujući pravila utemeljiteljice Reda Klarisa, Sv. Klare, samostan je u gradu, kako bi bio bliže ljudima. Tako uz kontemplativni život u klauzuri, upozoravaju na život molitve, čime aktivno evangeliziraju svijet. Asketski život Klarisa u osnovi je monaški. Monah znači "jedan", cjelovita osoba, tj. ona koja nije rastresena, već duboko uronjena u promišljanje o srži duhovnog. To je poziv na obraćenje, budnost i neprestanu molitvu.
Sveta Klara je uz podršku Svetog Franje, osnovala žensku granu franjevačkog reda 1212.g. i vodila ga 42 godine, sve do svoje smrti 11. kolovoza 1253. godine, u crkvi San Damiano u Assizu. Od tada u svijetu ima 950 samostana klarisa sa oko 20.000 redovnica. U Hrvatskoj djeluju u Zagrebu, Splitu i Požegi.
Svake godine 11. kolovoza slavi se kao spomen-dan Svete Klare. U samostanu
u Požegi pripreme za proslavu sadrže meditativnu duhovnu obnovu, na koju su
svi pozvani, kao i na proslavu spomen-dana.
 |
 |
 |
11.08.2003., Papa Ivan Pavao II. uputio poruku sestrama klarisama u
prigodi 750. obljetnice preminuća svete Klare Asiške
Sveta je Klara primjer "pedagogije svetosti" koja, hraneći se neprestanom
molitvom, širom otvara srce Božjem Duhu, mijenjajući cijelu osobu prema zahtjevima
Evanđelja. Ovim je riječima papa Ivan Pavao II., u poruci sestrama klarisama
u povodu 750. obljetnice preminuća sv. Klare Asiške, utemeljiteljice Reda siromašnih
sestara ili klarisa, čiji se blagdan slavi danas 11. kolovoza, istaknuo izvanrednu
snagu asiške svetice, učenice svetoga Franje. Pravilo svete Klare, unatoč stoljećima,
čuva nedirnutim svoj duhovni čar i teološko bogatstvo. Osvrćući se na izvanredno
nasljeđe asiške svetice, Papa je istaknuo kako su savršena usklađenost ljudskih
i kršćanskih vrednota, te mudar sklad kontemplativnoga žara i evanđeoske strogosti,
za klarise trećega tisućljeća učiteljski put koji valja nasljedovati, bez prilagođivanja
ili popuštanja duhu svijeta, te se zadržao na karizmi tipičnoj za njihov red.
Ona je obilježena kao poziv na život prema savršenosti Evanđelja, odnoseći se
prema Kristu kao “jedinom i istinskom sadržaju života”. To je izazov za ljude
našega vremena – pojasnio je Papa – jer predstavlja drugačiji odgovor na nezadovoljstvo
i površnost suvremenoga svijeta koji se često čini kao da je izgubio vlastiti
identitet, jer više ne osjeća da je stvoren iz ljubavi Božje i da ga On očekuje
u zajedništvu bez kraja. Sveti Otac u poruci potom podsjeća kako je sveta Klara,
primjer “pedagogije svetosti” dopustila da ju privuče novi oblik evanđeoskoga
života koji je započeo sveti Franjo, te ulazi u mali samostan svetoga Damjana.
Asiška je svetica osjećala svoje zvanje kao poziv na život slijedeći Mariju
koja je pratila na njezin hod zvanja sve do kraja života. S druge strane, samo
odluka isključivoga nasljedovanja raspetoga Krista, objašnjava odluku kojom
se sveta Klara upustila na put “uzvišenoga siromaštva”. Slijediti Sina Božjega
– nastavlja Papa – za nju je značilo upustiti se s Kristom u iskustvo radikalne
poniznosti i siromaštva. Bio je to izbor siromaštva koje je zahtjev vjernosti
Evanđelju. Sveti se Otac potom osvrnuo na kontemplativnu samostansku dimenziju
koja je obilježavala život zajednice okupljene u Svetom Damjanu. Četrdeset godina
koje je Klara provela u malome samostanu, nisu suzili obzor njezinoga srca,
nego su proširili njezinu vjeru u Božjoj nazočnosti. Zahvaljujući zrelom kontemplativnom
iskustvu otajstva Presvetoga Trojstva, ova je svetica pokazala posebno razumijevanje
za vrednotu jedinstva u bratstvu. Istinska kontemplacija - naglasio je Sveti
Otac - ne zatvara, naime, u individualizam već ostvaruje istinu o "biti
jedno" u Ocu, Sinu i Duhu Svetome. Uvjerena da uzajamna ljubav izgrađuje
zajednicu i potiče na rast u pozivu, Klara nije samo postavila bratski život
na vrednotama uzajamnoga služenja, dioništva i dijeljenja, već se pobrinula
i da zajednica bude čvrsto izgrađena na jedinstvu uzajamne ljubavi i mira –
istaknuo je na koncu poruke Sveti Otac. Rođena u Asizu između 1193. i 1194.
godine u plemićkoj obitelji, sveta je Klara primila solidnu kršćansku naobrazbu,
posebice od svoje majke. Napustivši obiteljski dom na savjet svetoga Franje
odlazi u malu crkvu Porcijunkulu, kolijevku franjevačkog iskustva, gdje se pred
oltarom sv. Marije odriče svih bogatstava i oblači siromašnu pokorničku halju
u obliku križa. Nakon kraćega razdoblja traženja odlazi u mali samostan sv.
Damjana, gdje joj se pridružuje i mala sestra Agneza. Tu su im se pridružile
ostale djevojke, koje su željele utjeloviti Evanđelje u kontemplativnoj dimenziji.
Klara je svoje zvanje doživljavala kao poziv na življenje po uzoru na Mariju,
koja je ponudila svoje djevičanstvo djelovanju Duha Svetoga kako bi postala
Majka Krista i njegova mističnog tijela. Osjećala se tijesno združena s Gospodinovom
Majkom. Red te "učenice svetog Franje", koja je preminula 11. kolovoza
1253., danas ima oko 900 samostana na svih pet kontinenata.
MIR I DOBRO - PACE E BENE - PAX ET BONUM!
redovnički zavjeti poslušnosti
