Saints Alive

LIJEČNICI SVECI I BLAŽENICI


 

Gianna Beretta Molla - liječnica pedijatrica

Gianna Beretta je rođena 4 listopada 1922 u Magenti, blizu Milana, u izrazito katoličkoj obitelji. Roditelji su joj franjevački trećoredci, a ona je rođena na dan kada Crkva slavi nebeski rođendan asiškog Siromaha. U obitelji Beretta sve odiše vjerskim ozračjem i sinovskim odnosom prema Mariji. Navečer se moli krunica, cijela obitelj sakupljena ispred kipa Majke Božje.
Gianna je rođena kao deseto od trinaestoro djece što su ih rodili njezini roditelji. Petoro od njih je nažalost već kod rođenja umrlo. Sa dvanaest godina je već upisana u Katoličku akciju.


NASMJEŠITI SE BOGU
Program Katoličke Akcije: djelovanje, molitva i žrtva, potpuno se poklapa s njezinim najintimnijim nadanjima i osjećajima. To nisu projekti koji čeznu za probitkom, uspjehom i samodokazivanjem, nego njezinog unutarnjeg života. Gianna je sanjala kako može učiniti nešto za Boga.
"Nasmješiti se Bogu", to je bio njezin životni moto. "Nasmješiti se Bogu od kojega dolazi svako dobro". Zatim: "Nasmješiti se Svetoj Djevici, primjeru po kojem trebamo voditi i usmjeravati naš život, tako da onaj tko gleda nas može biti ponesen svetim mislima …".
Radost je prva zadaća svakog kršćanina, najbolje sredstvo apostolata, a upravo Gianna je pravi primjer toga. Uvijek spremna pomoći bolesnicima, zauzeta za mnogovrsne svakodnevne poslove, i to uvijek s osmijehom na licu koji daruje drugome. Dinamična, radosna, puna života. Gianna je u očima nosila ljubav. Iskusna skijašica i planinar. Voljela je cvijeće i glazbu. Znala je voljeti sitne stvari u životu i voljela je sve boje života, kao prava žena modernih vremena.
Gianna Beretta Molla bijaše sasvim normalna žena, koja je neprestano nosila osmijeh na licu i voljela sve boje života: prava žena ovoga modernog vremena. Papa Ivan Pavao II., 24 travnja 1994 proglašava je blaženom. U njezinom životu je moguće vidjeti kako raste milost u životu jedne majke obitelji, i kako izgleda put kojim je ona išla: put vjere u školi Bezgrešne.
"Otišla sam u Lurd da bih pitala Bezgrešnu što mi je činiti: poći u misije ili se vjenčati …".
Studij i specijalizacija u pedijatriji su pri kraju i Gianna, liječnik, entuzijasta u svome zvanju, naveliko razmišlja o misijama. Kamo? Možda u Brazil gdje već ima dvojicu svoje braće, svećenici: Enrico i Francesco, koji su izgradili bolnicu. Sigurno bi bila od velike pomoći. Možda u Indiju gdje je već duže vremena sestra Virginia, časna sestra Reda Kanizijanki. Čeka znak i poziv da krene. Ipak, zbog zdravstvenih problema, čini se da mora dobro razmisliti prije nego što donese konačnu odluku. Što dakle učiniti? Gianna razmišlja i moli. Mnogo moli. Moli devetnicu, a iza toga će odlučiti. U crkvi, na dan Bezgrešne, na proslavi Mlade mise jednog svećenika iz župe gdje je radila, Gianna upoznaje jednog inženjera imenom Pietro Molla, koji će dan kasnije u svoj dnevnik zapisati: "Bezgrešna me blagoslovila …".
Nakon kratkih zaruka, vjenčali su se krajem 1954 godine. "Svi su putevi Gospodnji lijepi – reći će poslije Gianna – jer je svršetak i cilj uvijek isti: spasiti dušu svoju i privući mnoge druge duše da slave i veličaju Boga…".
Samostan u koji ju je pozvao jest njezin dom, obitelj koju će osnovati. Njezina misija je biti supruga i majka. To je misija koja svoj model za nasljedovanje vidi u onom Marijinom, kojoj je Ginna posvećena još od djetinjstva.


Unatoč svim obvezama koje ima u bolnici i kod kuće, Gianna odlazi u crkvu svakoga dana kada je u mogućnosti. Bez obzira na dnevne obveze, Gianna svakodnevno nalazi vremena za molitvu krunice, zadržavajući tako uvijek svoju čvrstu povezanost s Bezgrešnom.
"Bez pomoći Bezgrešne nema ulaska u raj" – znala je često reći. "Molite, posvetite se i spasit ćete se".
Trudnoća je postajala sve teža, i svaki puta podnosi sve veće bolove. Njezina bol postaje podnošljiva jer je nalazila veliku radost u tome da je mogla čvrsto zagrliti svoju djecu. "Uz pomoć nebeske Majke, i uz tvoju blizinu, ne bojim se bolova i patnji što mi uzrokuje nova trudnoća" – pisala je svome mužu dok je čekala drugorođenu Mariollinu. Marija je model koji trebamo gledati; primjer za svaku majku. Majka svim ljudima. Kao majka svima odnosila se u svome poslu i Gianna, izvršavajući svoju liječničku dužnost. Upravo je htjela specijalizirati pedijatriju kako bi pomagala djeci i bila blizu svim majkama.
"Svako zvanje je – govorila je – poziv na majčinstvo: tjelesno, duhovno, moralno, jer je Bog u nas stavio instinkt života … pripremiti se za svoje zvanje i pripremiti se darovati život". Upravo u majčinstvu Gianna osjeća potpuno ostvarenje svoga poziva, kao žena i kao kršćanka. "Neizmjerno sam sretna" – govorila je.
Gdje je sreća tu su i suze. Nakon samo šest godina braka, nakon što je rodila troje djece, dok se pripremala na svijet donijeti i četvrto, Gianna otkriva da ima tumor na maternici. Jedini način da spasi sebe jest: odreći se djeteta koje nosi u utrobi. Energično odbija. "Došao je red na mene da ispunim svoju zadaću majke".
Gianna izgovara svoje DA životu, DA križu. Jednom prigodom je zapisala: "Ne može se ljubiti bez trpljenja i trpjeti bez ljubavi". Još je rekla i ovo: "Ako bi se dogodilo da zbog ostvarenja našega poziva moramo i umrijeti, onda bi to morao biti najljepši dan u našem životu". Uvijek u skladu sa svojim zvanjem majke Gianna traži od svoga muža: "Ako morate odlučiti između mene i djeteta, nemojte oklijevati: spasite dijete!".
Bliži se dan odluke. "Odlazim u bolnicu, ali nisam sigurna da ću se vratiti kući…". Ulazeći u operacionu salu govori: "Spremna sam na sve što Bog od mene traži". Kao iskusan liječnik znala je što je čeka. Dolazi na sam vrh svoje Kalvarije. Bolovi patnje su neizmjerni, ali ne želi ništa drugo nego da se vrši Božja volja. Umire koji dan nakon što je na život donijela malu Giannu Emanuelu. Bilo je to 28 travnja 1962, u predvečer Bijele nedjelje, u četrdesetoj godini njezina života.
Na isti taj dan, trideset i dvije godine poslije, 24 travnja 1994, papa Ivan Pavao II. Proglašava Giannu Beretta Molla blaženom.



San Riccardo Pampuri (1897-1930), medico e religioso del Fatebenfreatelli

Sveti Rikard Pampuri, odnosno Ermino Filippo Pampuri, rođen je u Paviji, u Italiji 1897. godine. Bio je deseto od jedanaestoro djece, ostavši siroče majke sa samo tri godine, prihvaćenje u kuću ujaka u Torinu, dio Trivolzija. U trivolzijskoj župnoj crkvi je kršten, prima sakrament Krizme i Prve Pričesti. U biskupskom kolegiju Sant' Agostino u Paviji završava razrede gimnazije i više gimnazije, upisuje se zatim na Paviansko sveučilište gdje 6. srpnja 1921. godine diplomira s najboljim ocjenama na fakultetu medicine, nakon što je bio vojnik za vrijeme Prvog svjetskog rata i nakon što je primio brončanu medalju za spašavanje lijekova. Od 1921. do 1927. bio je doveden u Morimondo kao liječnik koji se s ljubavlju davao bolesnicima ( zvali su ga «doktor dobročinitelj») i surađujući sa župnikom u mnogim poslovima župe ( tajništvo za misije, glazbeni bend za mlade, pokretač liturgijskih obreda i raznih župnih djelatnosti, ističuči se na osobit način u vođenju mladih i odraslih kroz duhovne vježbe).
U srpnju 1927. godine ulazi u Bolnički Red Braće dobročinitelja (Fatebenefratelli) preuzimajući ime Rikard. Umire u Milanu 1. svibnja 1930. godine. Ivan Pavao II ga proglašava blaženim 4.listopada 1981., a zatim ga proglašava svecem 1. studenog 1989. godine. Danas se njegovo tijelo, koje je vidljivo, čuva i duboko štuje u župnoj crkvi u Trivolziju.
Rikard Pampuri je svetac svakidašnjice. Svetac kojem se obraćaju mladi, ali i stariji bolesnici kako bi prihvatili pravu namjeru koju Bog ima za svakog od nas. Zagovorom svetog Rikarda molimo Gospodina milosti koje su nam potrebne za naš život i naše zdravlje, ali naročito molimo za svetost koju dobivamo prihvaćajući svaki dan, uz pomoć svetog Rikarda, Božju volju koja nam daje vedrinu i spokoj.
Sveti Rikard Pampuri se slavi 1. svibnja (dan njegove smrti), a sjećamo ga se i 16.svibnja (dan prijenosa njegova tijela u župnu crkvu Trivolzija).

San Giuseppe Moscati (1888-1927), medico e docente universitario

 


Beato Giacomo Cusmano (1834-1888), medico e fondatore dei Bocconisti

 

Beato J. Desiré Laval (1803-1834), medico e missionario alle Isola Mauritius

 

St. Rene Goupil, bio je liječnik ali također i jedan od mučenika Sjeverne Amerike. Pokušao je biti isusovac ali mu to nije uspjelo radi njegove gluhoće. Stoga je studirao kirurgiju u Orleansu. 1640. godine otišao je zajedno s još nekoliko misionara pomagati u bolnicu sv.Marija u Kanadi. Godine 1642. izbili su sukobi između tadašnjih plemena te je on bio tada jedan od prvih koji je umro mučeničkom smrću. Povod njegovom usmrćivanju bio je taj što je načinio znak križa na čelu jednog djeteta. Kanoniziran je 1930. godine, a njegov spomendan je 10. listopada. Goupil je zaštitnik anesteziologa.
Sveti Rikard Pampuri, rođen je u Paviji, u Italiji 1897. godine. Bio je deseto od 11-ero djece.

 

Beato Nicolo' Stenone (1638-1686), anatomista e vescovo di Munster

 

Sveti Martin de Porres, rođen u Limi 1579. godine. Bio je vanbračno dijete ali je na sreću njegov otac , Španjolac omogučio novac njegovoj majci Panamki tijekom njegovih prvih godina života. Kao mulat imao je vrlo težak život. Učeći od brijača brzo je naučio kirurške zahvate kao npr. obradu rana i puštanje krvi. Osim toga radio je u apoteci te naučio sve o ljekovitom bilju. No, želio se priključiti Dominikancima kao brat-laik: što nije bilo jednostavno s obzirom na njegovo podrijetlo. Bio je preponizan da bi se usudio biti svećenik tako da je radio kao brijač, kirurg i čuvar garderobe u jednom samostanu u Limi. Zasadio je vrt s ljekovitim biljem, a ubrzo su mu dolazile mase bolesnih ljudi po savjet i pomoć. Imao je čudesnu sposobnost za liječenje i prepoznavanje potreba svojih pacijenata. Osobito je pomagao siromašnima u Limi. Kanonizirao ga je papa Ivan XXIII 1962. godine, a spomendan mu je 3. studenog. Zaštitinik je socijalne pravde.

 

Sveti Anton Zakarija, San Antonio Maria Zaccaria (1502-1539), medico e fondatore dei Barnabiti, rođen 1502 u Cremoni u Italiji, gdje je i umro u dobi od 36 godina. Studirao je medicinu i filozofiju u Padovi. Nakon povratka sa studija u svoj rodni grad prakticirao je medicinu a ubrzo je postao zainteresiran za pomoć siromašnima.
Osim toga osjetio je da je duša vrednija od tijela. Vratio se na teologiju te je zaređen 1528. godine. Kanoniziran je 1897. poglavito zbog osnivanja «Redovničkih regula». Puno je radio s oboljelima od kuge. Njegov spomendan se slavi 5. srpnja.

 

Sv. Ivan od Boga, St.John of God

Ivan je bio rođen 1495. godine, u ranom renesansnom dobu u Monternor-o-novo u Portugalu. (Born at Montemor o Novo, Portugal, 8 March, 1495, of devout Christian parents; died at Granada, 8 March, 1550. )
Roditelji su mu bili vrlo pobožni. U dobi od devet godina odlazi iz obiteljskog doma i odlazi za španjolskim svećenikom u Oropez u Španjolsku gdje je bio na skrbi kod lokalnog pastira. Tamo je učio disciplini, radio teške poslove te se jačao u dubokoj vjeri u Boga. Nakon što je odrastao do dobi odraslog mladića pastir ga je poticao da se oženi njegovom kćeri. Ta se ideja Ivanu nije nimalo sviđala. S namjerom da izbjegne takvu sudbinu priključio se vojsci Charlesa V i otputovao u Austriju u borbu protiv Turaka. Kad se vratio svojoj kući u Portugal otkrio je da mu je majka umrla. Vrlo rastužen tom viješću povukao se u osamu. Po povratku u uobičajeni život zaposlio se kao pastir u Sevilli a potom u Gibraltaru. Od tamo je namjeravao isploviti u Afriku i pomagati slobodnim kršćanima koji su živjeli pod maurskom vlašću. Uz pomoć jedne portugalske obitelji uspio je isploviti ali je ubrzo bio vraćen u Gibraltar. Tamo je počeo prodavati vjerske knjige kao trgovački putnik te ih je često djelio besplatno.
U to doba imao je viziju u kojoj ga Dijete Isus naziva imenom «Ivan od Boga». Ubrzo je došao u španjolski grad Granadu gdje je slušao propovijedi Ivana Avilskog. Bio je toliko nadahnut njegovim propovijedima da je razdijelio sva svoja zemaljska dobra te je hodao ulicama bijući se u prsa moleći za Božje milosrđe. Dijagnosticiran mu je «živčani slom» te je hospitaliziran u psihijatrijski dio kraljevske bolnice u Granadi 1538. godine. Tada je imao 43 godine.
Po otpustu iz bolnice završio je na ulici bez doma i razočaran. Jedan od njegovih prijatelja odobrio mu je da se skloni od zime na trijem njegove kuće. To je iskustvo duboko potreslo Ivana koji je postao osjetljiv na patnje siromašnih, beskućnika i onih koji su odbačeni od društva. Ubrzo je počeo pozivati bolesne, slabe i mentalno bolesne da s njim podijele mali trijem kuće njegova prijatelja. Sam je radio na skrbi bolesnih – po noći je molio medicinske potrepštine od lokalnih trgovaca te ih je tijekom dana donosio potrebitima.
Kako se pročuo i glas o njegovoj nesebičnosti, milosrdnom služenju slabima i bolesnima započeo je dobivati pomoć od lokalnih svećenika i liječnika. Glas se o njemu rapidno proširio. Pročulo se da je dao svoj kaput uličnom prosjaku kojemu je bio potreban. Čuvši za ta Ivanova djela biskup Tuya dao je izraditi i pokloniti mu posebnu tuniku te ga je nazvao Ivan od Boga. Nakon nekoliko godina iz malog trijema u Granadi proizašla je bolnica koja je postala jedan od prvih psihijatrijskih objekata na tom dijelu svijeta.
Godine 1550. nakon 12 godina predanja svojim pacijentima, Ivan od Boga je umro u dobi od 55 godina i to od bolesti koju je– prema legendi – zadobio pri spašavanju mladića od utapanja. Ubrzo se način suosjećanja prema bolesnima, siromašnima i mentalno bolesnima proširio širom Španjolske. Za vrijeme posljednjih dana Ivanova života plemići i vodeći ljudi tadašnjeg društva u Granadi došli su izraziti svoje divljenje njegovoj uslužnosti potrebitima Granade. Nakon smrti Ivan od Boga je sahranjen s velikom pompom i ceremonijom inače rezerviranom za prinčeve. Papa Alexandar VII ga je kanonizirao 1690. godine, a nekoliko stoljeća kasnije Papa Lav XIII postavio ga je za sveca zaštitnika bolnica, psihijatrijskih sestara i bolničkih radnika.
Dva su vjerska reda proizašla iz grupe dobrovoljaca koji su pomagali Ivanu u njegovu poslu u bolnici u Granadi. Bratski red nazvan «Bolnički red svetog Ivana od Boga» čini jezgru šire grupe sljedbenika koji danas broje oko 35 000. Braća danas čine osoblje u preko 250 bolnica u 48 država diljem svijeta, brinući se svakodnevno za tisuće siromašnih, beskućnih, mentalno bolesnih i emocionalno izmučenih osoba.
Kasnije je započeo s radom i red sestara sv. Ivana od Boga i to u Irskoj 1871. godine kao odgovor na glad i bijedu tog vremena. Biskup Fernsa Tomas Furlong pomogao je u osnutku tog reda sestara čija svrha je bila ići u ususret potrebama siromašnih, bolesnih, i mentalno bolesnih u regiji po uzoru na Svetog Ivana od Boga.
Družeći se zajedno sa svojim smrznutim, gladnim i bolesnim prijateljima tijekom prvih dana svog služenja, malo je vjerojatno da je znao kako će jednog dana njegov život postati inspirativan za pokret koji se proširio po cijelom svijetu.
Ova molitva svetog Ivana od Boga često se koristi u sumiranju njegova djelovanja:
«Neka mi Isus Krist udijeli milost za širenjem bolnice u kojoj će odbačeni jadnici i oni koji pate od mentalnih bolesti pronaći utočište, te da budem u mogućnosti služiti im kako želim.»

Red Milosrdne braće St John of God Health Care is Australia's third largest private hospital operator, with 11 hospitals and facilities in the states of Western Australia and Victoria. The symbol used by St John of God is a cross with a pomegranate. The cross is the symbol of the Christian heritage of the organisation, and the pomegranate, which is open to allow the seeds to scatter, symbolises self-giving.

Sveti Ivan od Boga, zaštitnika bolesnika i bolničkog osoblja te utemeljitelja bolničkog Reda koji je po njemu dobio ime. Ivan je rođen 8. ožujka 1495. godine u mjestu Montemor-o-Novo, u Portugalu, a kao osmogodišnji dječak pobjegao je od kuće i započeo samostalan, prilično buran život. Radio je kao pastir, seljak, nadničar, vojnik, putujući trgovac i prodavač knjig â te živio u Portugalu, Africi i u Španjolskoj. U 45. godini, 1538. godine, doživio je obraćenje slušajući u Granadi propovijed jednog svećenika. Duboko potresen i ganut, počeo je vikati i moliti oproštenje za svoje grijehe, zbog čega su ga stanovnici Granade, smatrajući ga ludim, zatvorili u bolnicu za umobolne. Tamo je otkrio kako se nehumano postupa s bolesnicima, te je odlučio njima posvetiti svoj život. Po izlasku iz bolnice osnovao je svoju prvu bolnicu u kojoj su bili liječeni potrebiti i umirući iz najsiromašnijih gradskih četvrti. Ivan ih je njegovao s puno ljubavi i brige, jer je u njima vidio Isusa. Mislite na Boga svaki dan, ne liježite sa smrtnim grijehom na duši, ljubite Isusa iznad svega na svijetu, ljubite, jer gdje nema ljubavi, tamo nema ni Boga - znao je govoriti svojoj subraći sveti Ivan od Boga. Preminuo je , zbog upale pluća , na svoj 55. rođendan, 8. ožujka 1550. godine, a svetim je proglašen 1690. godine. Bolnički red svetog Ivana od Boga danas ima 1370 redovnika u svim dijelovima svijeta, te više od 200 domova i bolnica.

 

 

Filip Benizi, San Filippo Benizi (1233-1285), medico e fondatore dei Servi di Santa Maria , rođen u Firenci 1233. godine, studirao je filozofiju u Parizu i medicinu u Padovi. Zaredio se u red Sluga sv. Marije gdje je postao i prior nakon osam godina. Bio je poklonik i stvaratelj mira te su ga mnogi Pape molili za suradnju pri smirivanju talijanskih gradova. Kanoniziran je1671. godine, a spomendan mu se slavi 23.kolovoza.

 

Sant' Alfano (1015-1085), medico, arcivescovo di Salerno fondatore della Scuola medica salernitana

 

San Ciro (fine III secolo – 303), medico e martire

 

Sveti Pantaleon , (San Pantaleone, 283-305), medico e martire, bio je liječnik cara Galerija Velikog. Bio je kršćanin, ali je posustao u vjeri pod iskušenjem na sudu. Revni kršćanin Hermolas bi mu poslan da ga vrati na pravi put, ali sv. Pantaleon je osjećao da će se jedino moći iskupiti za svoja nedjela tako da sve svoje udjeli siromašnima te da se preda Dioklecijanu kao kršćanin. To je i učinio te mu je uskoro odrubljena glava, kao i Hermolasu. Časte ga kao zaštitnika liječnika na Istoku.
Njegov spomendan se slavi 27. srpnja.

 

Sveti Kuzma i Damjan (S.S. Cosma e Damiano, 260-285), medici e farmacisti, “Medici di Cristo”, protettori di barbieri, farmacisti e medici. bili su braća blizanci rođeni u Arabiji (današnjoj Siriji) oko 270.-te godine poslije Krista. Imali su tri mlađa brata; a nakon smrti oca majka ih je samostalno odgajala. Kuzma i Damjan educirali su se u području znanosti i medicine te su postali vrlo sposobni liječnici i s puni entuzijazma obavljali svoj posao. U svakom su bolesniku prepoznali brata ili sestru u Kristu te su dali najbolje od sebe za izlječenje svakog od njih. Bez obzira na skrb koju su pacijenti dobivali, ni Kuzma niti Damjan nisu uzimali novac za svoje usluge. Iz tog razloga nazvani su anargyori, što u prijevodu s grčkog znači «oni koji su bez novaca».
Svaki puta kad im se pružila prilika dvojica su svetaca govorila svojim pacijentima o Isusu Kristu, Sinu Božjem. Budući da su ljudi voljeli ovu dvojicu blizanaca-liječnika, rado su ih slušali. Kuzma i Damjan često su i rado vraćali zdravlje tijelima i dušama onih koji su ih molili za pomoć.
Kad je Dioklecijanov progon Krščana zahvatio i njihov grad, sveci su uhićeni. Nikada nisu niti pokušavali sakriti svoju veliku ljubav prema Kristu. Bili su mučeni, ali ih ništa nije moglo odvratiti od vjere u Krista. Živjeli su za Njega i mnoge ljude doveli do Njegove ljubavi.
Dioklecijan je ediktom 303. godine zabranio religiozna obilježja te naredio uništenje svete kršćanske literature. Kršćani koji su odbili surađivati mogli su završiti smrtno. Govorilo se da su Kuzma i Damjan, nakon što su odbili pokloniti se rimskim idolima preživjeli nekoliko vrsta strašnih mučenja a naposlijetku su im odrubljene glave. Kuzma i Damjan umrli su mučeničkom smrću 303. godine. Ovi su mučenici spomenuti i u prvoj Euharistijskoj molitvi te u Litanijama Svetaca. Njihova su tijela sahranjena u Siriji te je iznad njihova grobova sagrađena bazilika. Spomendan ovih svetaca je 27. rujna.
Kuzma i Damjan su slijedili upute koje je Isus ostavio Dvanaestorici apostola kako je navedeno u Evanđelju po Luki i Mateju: «Zatim ih posla da navješćuju Kraljevstvo Božje i ozdravljaju bolesnike» (Lk 9,2). «Liječite bolesne, uskrisujte mrtve, čistite gubavce, izgonite zle duhove. Besplatno ste primili, besplatno i dajte!» (Mt 10,8).

Iako se oko života i mučeništva ove dvojice mučenika splelo mnogo legenda, prema kojima oni bijahu braća ili čak blizanci, liječnici koji su uvijek besplatno liječili, to je izvan svake sumnje njihovo jedinstveno štovanje u Crkvi sve tamo od IV. stoljeća.

Jedno od središta njihova štovanja bio je grad Kyros u sjevernoj Siriji, gdje im je, prema svjedočanstvu mjesnoga biskupa Teodoreta, već u V. stoljeću bila posvećena crkva. U istom je narodu, a nad grobom svetih mučenika, stoljeće kasnije, slavni bizantski car Justinijan podigao veličanstvenu baziliku.

Još starije središte štovanja sv. Kuzme i Damjana nalazilo se u mjestu Aigai (Egeji), u Ciliciji, gdje su sveta braća pretrpjela mučeništvo. U Carigradu bijahu podignute sv. Kuzmi i Damjanu četiri crkve, a u Rimu papa Simah (498-514) posvetio im je oratorij u bazilici Santa Maria Maggiore, dok im je papa Feliks III. (526-530) podigao baziliku. Na Zapadu valja spomenuti još da se ovi sveci nalaze na mozaicima u Raveni, da im je podignuta bazilika na Sardiniji, a o njihovu štovanju na galskome području piše sveti Grgur Turonski († 594).

Prema većem broju povijesnih izvora Kuzma i Damjan bijahu liječnici. Njihovom djelatnošću mnogo je ljudi prihvatilo kršćanstvo. Oni su liječili i apostolski djelovali sve dok ih za Dioklecijanova progonstva prefekt Lysias nije podvrgnuo okrutnim mukama, a onda im je odrubljena glava. Sve su to podnijeli zbog svoje kršćanske vjere, dakle, mučenici su u pravom smislu riječi.

Svetog Kuzmu i Damjana časte kao svoje zaštitnike liječnici i apotekari, a njihova se imena nalaze u rimskome kanonu mise.

Zaštitnici liječnika i ljekarnika
Kad imamo kakav problem idemo kod liječnika, a često se čuje da je zdravlje u životu najvažnija stvar. Imati dobrog liječnika danas, važnije je od dobrog života.
Imati pak liječnika i ujedno sveca - oboje u jednom, to je malo teže, ali to je ono što bi svi mi htjeli kada imamo problema. Sveti Kuzma i Damjan zaštitnici ljekarnika i liječnika koje slavimo 26. rujna, sjajan su primjer onoga čega se ljudi boje, bolesti - koje oni liječe, neutješnosti - koje oni iscjeljuju.
Prema legendi Kuzma i Damjan bili su braća blizanci, arapskog podrijetla. Živjeli su u Maloj Aziji uz Kilikijsku obalu Egejskog mora. Po zanimanju bili su liječnici i vračevi, te su besplatno liječili razne bolesnike, te pripravljali lijekove, od kojih su ljudi čudesno ozdravljali.
Iscjeljivali su bolesne, liječili potrebite, a novac koji su im htjeli dati bolesnici nisu primali, već su ga preporučili za siromašne i bolesne. Narod ih je zvao "anargyroi" - oni bez srebra (bez srebrnog novca kojeg su odbijali za liječenje). Među njihovim najznačajnijim čudima bila je operacija u kojoj su bolesnu nogu odrezali pacijentu, te je zamijenili nogom preminulog crnca, tako kada se ovaj probudio prohodao je ali s jednom crnom, a s drugom bijelom nogom.
Ikonografski prikazi svetog Kuzme i Damjana, koji su postali zaštitnici kirurga i liječnika, u umjetnosti ima dugu tradiciju. Dvoje se braće uvijek prikazuju zajedno, odjeveni u pregače, ili tunike, s kapama na glavi, a u rukama posudicom pomasti, ili knjigom recepata, te apotekarskom vagom ili kutijicom.


Sveti Luka,(San Luca, I.sec.d.C.) medico ed evangelista, je bio dobro obrazovan rimski građanin koji je govorio grčkim jezikom. Podrijetlo mu je iz Sirije, a radio je kao liječnik u Antiohiji. Obraćenjem na kršćansku vjeru uključio se u kršćansku zajednicu u Antiohiji. Nije bio očevidac Isusa Krista, ali je bio vjerni sljedbenik sv. Pavla na njegovim putevima. Pavao ga je spomenuo tri puta u svojim epistolama; kao «ljubljenog liječnika» (Kol 4,14); kao «dragog radnika» (Fil 24); kao svog jedinog suradnika (2 Tim 4,11).
Priključio se sv. Pavlu na njegovom drugom misijskom putovanju. Njihova odiseja, koja je započela u Troji oko 50. godine poslije Krista, odvela ih je u Filip, Rim, Cezareju, Jeruzalem.
Napisao je Evanđelje po Luki i Djela Apostolska.
Neizravne spoznaje o Lukinim liječničkim sposobnostima dolaze iz analiza njegova pisanja (osobito Evanđelje, ali također i Djela) gdje je vidljivo da često upotrebljava terminologiju koja potječe iz grčke medicinske literature njegova vremena. U njegovim izričajima mogu se naći brojni medicinski detalji. U evanđelju je opisao oko 30 medicinskih situacija povezanih s liječenjem duše ili tijela - čovjek s usahlom rukom koji je izliječen u subotu (šesto poglavlje); ozdravljenje žene koja je 12 godina bolovala od krvarenja «potrošila je sav novac na puste liječnike...ali joj ništa nije pomagalo» a samo doticanje Isusove haljine bilo je dovoljno da se krvarenje zaustavi (osmo poglavlje);. opis epileptičkog napada u dječaka (deveto poglavlje); ozdravljenje čovjeka s vodenom bolešću (poglavlje 14). Za razliku od ostalih evnđelista Luka opisuje detalje bolesti ljudi koje je Isus ozdravljao (npr. trajanje bolesti) iz čega je vidljiv liječnički interes. Osim toga, Lukino evanđelje je dobro znano po prispodobi o Milosrdnom Samaritancu u kojoj je dao uvid u metodologiju brige prema onima koji su u potrebi te je time ta prispodoba postala vodeća za kršćansku medicinsku skrb.
Isticanje Lukina liječništva zasjenilo je njegove sposobnosti kao elokventnog govornika u naviještanju Krista. Kasnije se također izrazio kao izuzetno talentirani umjetnik stvarajući ikone Djevice Marije koje je poklonio samoj Majci Božjoj.
Prema izvještajima kasnijih pisaca, sv. Luka nije bio oženjen te je umro u dobi od 84 godine mučeničkom smrću vješanjem na križ u Peloponeziji.
Postao je zaštitnik liječnika i umjetnika ali pogotovo liječnika. Njegovo ime nose mnoge medicinske udruge i bolnice.
Njegov spomendan se slavi 18. listopada.

Basilica di San Luca, Bologna

 

 

 

Marija Rosso: Sveta Dimfna zaštitnica oboljelih od duhovnih, duševnih, psihičkih i mentalnih bolesti
Predgovor je napisao poznati doktor psihologije dr. Mijo Nikić, jezuit.

Mother Teresa of Calcutta (1910-1997)
was born on 26 August 1910 in Skopje,
Mother Teresa of Calcutta once recommended him for the Nobel Peace Prize.

Saint Alda or Aldobrandesca (d. c. 1309) is an Italian Christian saint and nurse. She was widowed and childless after seven years of marriage


Nurses : Agatha, Camillus de Lellis, John of God, St. Raphael
Nurses of mentally ill: Dymphna
Nurses' associations, Camillus de Lellis
Nursing Services: St. Elizabeth of Hungary
Nurses, Italian Catherine of Genoa, Catherine of Siena
Nurses, Peruvian Rose of Lima
Nursing mothers Basilissa, Giles

Medical: St Albert , St Hubert

 

St. Raphael
St. Raphael is one of seven Archangels who stand before the throne of the Lord. He was sent by God to help Tobit, Tobiah and Sarah. At the time, Tobit was blind and Tobiah's betrothed, Sarah, had had seven bridegrooms perish on the night of their weddings. Raphael accompanied Tobiah into Media disguised as a man named Azariah. Raphael helped him through his difficulties and taught him how to safely enter marriage with Sarah. Tobiah said that Raphael caused him to have his wife and that he gave joy to Sarah's parents for driving out the evil spirit in her. He also gave Raphael credit for his father's seeing the light of heaven and for receiving all good things through his intercession. Besides Raphael, Michael and Gabriel are the only Archangels mentioned by name in the bible. Raphael's name means "God heals." This identity came about because of the biblical story which claims that he "healed" the earth when it was defiled by the sins of the fallen angels in the apocryphal book of Enoch. Raphael is also identified as the angel who moved the waters of the healing sheep pool. He is also the patron of the blind, of happy meetings, of nurses, of physicians and of travelers. His feast day is celebrated on September 29th.

St. Agatha
Feastday: February 5
Although we have evidence that Agatha was venerated at least as far back as the sixth century, the only facts we have about her are that she was born in Sicily and died there a martyr.
In the legend of her life, we are told that she belonged to a rich, important family. When she was young, she dedicated her life to God and resisted any men who wanted to marry her or have sex with her. One of these men, Quintian, was of a high enough rank that he felt he could force her to acquiesce. Knowing she was a Christian in a time of persecution, he had her arrested and brought before the judge - - himself. He expected her to give in to when faced with torture and possible death, but she simply affirmed her belief in God by praying: "Jesus Christ, Lord of all, you see my heart, you know my desires. Possess all that I am. I am your sheep: make me worthy to overcome the devil."
Legend tells us that Quintian imprisoned her in a brothel in order to get her to change her mind. Quintian brought her back before him after she had suffered a month of assault and humiliation in the brothel, but Agatha had never wavered, proclaiming that her freedom came from Jesus. Quintian sent her to prison, instead of back to the brothel -- a move intended to make her more afraid, but which probably was a great relief to her. When she continued to profess her faith in Jesus, Quintian had her tortured. He refused her any medical care but God gave her all the care she needed in the form of a vision of St. Peter. When she was tortured again, she died after saying a final prayer: "Lord, my Creator, you have always protected me from the cradle; you have taken me from the love of the world and given me patience to suffer. Receive my soul."
Because one of the tortures she supposedly suffered was to have her breasts cut off, she was often depicted carrying her breasts on a plate. It is thought that blessing of the bread that takes place on her feast may have come from the mistaken notion that she was carrying loaves of bread. Because she was asked for help during the eruption of Mount Etna she is considered a protector against the outbreak of fire. She is also considered the patroness of bellmakers for an unknown reason -- though some speculate it may have something to do with the fact that bells were used as fire alarms.

Prayer:
Saint Agatha, you suffered sexual assault and indignity because of your faith. Help heal all those who are survivors of sexual assault and protect those women who are in danger. Amen

 

St. Dymphna

Dymphna was fourteen when her mother died. Damon is said to have been afflicted with a mental illness, brought on by his grief. He sent messengers throughout his town and other lands to find some woman of noble birth, resembling his wife, who would be willing to marry him. When none could be found, his evil advisers told him to marry his own daughter. Dymphna fled from her castle together with St. Gerebran, her confessor and two other friends. Damon found them in Belgium. He gave orders that the priest's head be cut off. Then Damon tried to persuade his daughter to return to Ireland with him. When she refused, he drew his sword and struck off her head. She was then only fifteen years of age. Dymphna received the crown of martyrdom in defense of her purity about the year 620. She is the patron of those suffering from nervous and mental afflictions. Many miracles have taken place at her shrine, built on the spot where she was buried in Gheel, Belgium.

Prayer: Hear us, O God, Our Saviour, as we honor St. Dymphna, patron of those afflicted with mental and emotional illness. Help us to be inspired by her example and comforted by her merciful help. Amen.

St. Camillus de Lellis
St. Camillus de Lellis was born at Bocchianico, Italy. He fought for the Venetians against the Turks, was addicted to gambling, and by 1574 was penniless in Naples. He became a Capuchin novice, but was unable to be professed because of a diseased leg he contracted while fighting the Turks. He devoted himself to caring for the sick, and became director of St. Giacomo Hospital in Rome. He received permission from his confessor (St. Philip Neri) to be ordained and decided, with two companions, to found his own congregation, the Ministers of the Sick (the Camellians), dedicated to the care of the sick. They ministered to the sick of Holy Ghost Hospital in Rome, enlarged their facilities in 1585, founded a new house in Naples in 1588, and attended the plague-stricken aboard ships in Rome's harbor and in Rome. In 1591, the Congregation was made into an order to serve the sick by Pope Gregory XIV, and in 1591 and 1605, Camillus sent members of his order to minister to wounded troops in Hungary and Croatia, the first field medical unit. Gravely ill for many years, he resigned as superior of the Order in 1607 and died in Rome on July 14, the year after he attended a General Chapter there. He was canonized in 1746, was declared patron of the sick, with St. John of God, by Pope Leo XIII, and patron of nurses and nursing groups by Pope Pius XI. His feast day is July 18th.

 

St. Catherine of Siena, Doctor of the Church
The 25th child of a wool dyer in northern Italy, St. Catherine started having mystical experiences when she was only 6, seeing guardian angels as clearly as the people they protected. She became a Dominican tertiary when she was 16, and continued to have visions of Christ, Mary, and the saints. St. Catherine was one of the most brilliant theological minds of her day, although she never had any formal education. She persuaded the Pope to go back to Rome from Avignon, in 1377, and when she died she was endeavoring to heal the Great Western Schism. In 1375 Our Lord give her the Stigmata, which was visible only after her death. Her spiritual director was Blessed Raymond of Capua. St, Catherine's letters, and a treatise called "a dialogue" are considered among the most brilliant writings in the history of the Catholic Church. She died when she was only 33, and her body was found incorrupt in 1430.

 

St. Rose of Lima, Virgin , born at Lima, Peru 20 April, 1586; died there 30 August, 1617.

St. Rose of Lima is the patroness of Latin America and the Philippines. This South American Saint's real name was Isabel, but she was such a beautiful baby that she was called Rose, and that name remained. As she grew older, she became more and more beautiful, and one day, her mother put a wreath of flowers on her head to show off her loveliness to friends. But Rose had no desire to be admired, for her heart had been given to Jesus. So she put a long pin into that wreath and it pierced her so deeply, that she had a hard time getting the wreath off afterward. Another time she became afraid that her beauty might be a temptation to someone, since people could not take their eyes off her. Therefore, she rubbed her face with pepper until it was all red and blistered.
St. Rose worked hard to support her poor parents and she humbly obeyed them, except when they tried to get her to marry. That she would not do. Her love of Jesus was so great that when she talked about Him, her face glowed and her eyes sparkled.
Rose had many temptations from the devil, and there were also many times when she had to suffer a feeling of terrible loneliness and sadness, for God seemed far away. Yet she cheerfully offered all these troubles to Him. In fact, in her last long, painful sickness, this heroic young woman use to pray: "Lord, increase my sufferings, and with them increase Your love in my heart."
Many miracles followed her death. She was beatified by Clement IX, in 1667, and canonized in 1671 by Clement X, the first American to be so honoured. Her feast is celebrated 30 August. She is represented wearing a crown of roses.

St Basilissa, Basilla
Basilla, also known as Basilissa, was a member of a noble Roman family. She refused to marry Pompeius, a Roman patrician, after her conversion to Christianity. She was beheaded for her faith when she was denounced to Emperor Galienus by Pompeius and remained steadfast in her refusal to marry him. The facts of the story are uncertain. Her feast day is May 20th.

 

St Giles, 1263
A native of Assisi, Italy, Giles was one of the earliest followers of St. Francis, from whom he received the habit in 1208. He accompanied Francis on many of his missions around Assisi, made a pilgrimage to Compostela, visited Rome and the Holy Land, and then made an unsuccessful visit to Tunis to convert the Saracens. The Christians in Tunis, fearful of the repercussions of his religious fervor, forced him back on a boat as soon as he landed. He spent the rest of his life living in Italy, living from about 1243 at the Monte Rapido hermitage on the outskirts of Perugia, where he died in 1263. He experiences ecstacies, had a vision of Christ at Cetona, and is considered the most perfect example of the primitive Franciscan. He is spoken of at length in "The Little Flowers of St. Francis" and Francis called him his "Knight of the round table." Known for his austerity and silence, his "The Golden Sayings of Brother Giles" is noted for its humor, deep understanding of human nature, and optimism.