MARTA I MARIJA
Lucas 10:38/42
Anđela Jeličić : Marija i Marta, Glas Koncila, broj 19 (1663), 7.5.2006.
Marija i Marta su kao razum i osjećaji. Jedna bez druge ne postoje, nisu potpune.
Služiteljica i ona koja kontemplira, dvije su osobe, ali istodobno i dva lica
jedne osobe.
Marta radi, ne gubi vrijeme, užurbano poslužuje tražeći pogledom što treba napraviti. Marija sjedi i sluša, otvorena je i upija svaku Gospodinovu riječ. Marta je svjesna svoje dužnosti, i potiče nas da razmišljamo o Božjim darovima. Počevši od života, roditelja, prijatelja... Darovi su umijeća koja imamo, poznanstva koja smo stekli. No, biti svjestan darova povlači sa sobom veliku odgovornost. Prispodoba o talentima i zahtjevnom gospodaru koji želi da donesemo plodove govori nam kako će naš odnos prema darovanom nam blagu umnogome ovisiti o slici Boga koju imamo. On je zahtjevan, ali od nas ne traži više nego što mi možemo dati. On nas ne sudi dok se mi sami ne osudimo. Božji darovi dolaze sa slobodom: slobodni smo raditi na njima, donijeti plod, svatko prema svojim sposobnostima. Marta to revno izvršava.
Marija sluša, a slušati ne znači samo percipirati zvuk. Slušati znači biti poslušan, prepustiti se Riječi. Osoba koja sluša zanemaruje sve što ima u sebi i stvara prostor za ono što dolazi od drugog, bio to Bog ili čovjek. Uzor vjere, Marija majka Isusova, opisana je kao žena koja sluša i u srcu čuva riječi i događaje te prebire po njima. I najveća zapovijed započinje upravo s riječju: »Slušaj!« Marija, Martina sestra, prepoznaje to i pretpostavlja Božju riječ svakoj drugoj aktivnosti: prepušta joj se, kontemplira je koristeći trenutke Božje prisutnosti.
U konačnici, ta dva stava Marije i Marte stapaju se u jedan. Marta koja djeluje prema ljudima i Marija koja upija odozgo jedna drugu osvjetljuju.
Vjernik koji uči od Marije i Marte uči se revnosti, ali uči i to da za sve postoji trenutak: vrijeme za slušanje i vrijeme za rad. Mudrost je u razlučivanju.
Svjetlo
riječi: Marta, Marija i teologija
BOG
– TEMELJ, SREDIŠTE, SMISAO I CILJ LJUDSKOG ŽIVOTA
EVANĐELIST: 1 U ono vrijeme: Isus uđe u jedno selo.
Žena neka, imenom Marta, primi ga u kuću. Imala je sestru koja se zvala Marija.
Ona sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu. A Marta bijaše sva zauzeta
posluživanjem pa pristupi i reče:
"Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavi posluživati? Reci joj,
dakle, da mi pomogne."
"Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno.
Marija je uistinu izabrala najbolji dio, koji joj se neće oduzeti (Lk 10,38-42).
ČITAČ I: Primanje i davanje, molitva i rad, akcija i kontemplacija
- jedan je od zakona ljudskog života. Kvaliteta ove neizbježne izmjene u velikoj
mjeri određuje stupanj ljudskog ostvarenja. Jedno i drugo oblikuju identitet
mog istinskog Ja, a život obogaćuju smislom. Martino spremanje i Marijino slušanje
predstavljaju harmoniju naravnih i nadnaravnih zbilja, to dragocjeno tkanje
čovjekove cjelovitosti, tu nedjeljivost kojom se jedino čovjek može uspeti na
visove vječnosti.
ČITAČ II: 2
Suvremenog čovjeka karakterizira aktivnost, zaokupljen je mnogim poslovima,
važnim obavezama, pritiješnjen rokovima. Baš zato je dobro da se zaustavi, preispita
i provjerava koliko je sve to osmišljeno?
Koliko toga je stvarno potrebno? Koliko sve ono što čini pridonosi životu drugih
i što znači njegovom vlastitom životu? Kad čovjek čini mnogo stvari,
baca u zaborav ono bitno i jedino važno. Aktivnostima, naime, čovjek često prekriva
svoje slabosti, iznuđuje priznanja ili uzaludno pokušava pronaći sebe na krivi
način.
PJESNIK: 3
Mnogo mojih riječi potječe od taštine,
mnogo toga poduzimam jer žeđam za priznanjem.
Znam da moram doći k tebi zavijen u šutnju,
čekati tvoju moćnu riječ izdaleka, iz dubina,
tvoju prisutnost kako me plavi
dok misli oko bdiju kao bedemi.
U mene prodiru svjetla tvoje Tajne
opojna kao melodije korala.
Kroz zatvorene oči i otvoreno srce
zrake tvoga lica zamiluju dušu,
moja obrasla duhovna prostranstva, strahove, brige i nade a milost romoni kao
blaga kiša u ljetne dane.
Dođite sa mnom svi vi što jurite
za mnogim velikim i važnim.
Dođite razlomljeni, u grču i puni nervoze!
Dođite, stanimo preda nj umjesto sviju
koji nemaju vremena;
da učimo dane brojiti kako čine mudri;
da brojimo samo ono bitno u životu.
Nećemo govoriti ništa, ništa moliti, ništa htjeti,
do njegovih nogu ćemo sjesti, lice mu motriti i slušati,
dok božanska tišina ne progovori:
GLAS OFF:
"Blagoslovljen čovjek koji se uzda u Gospodina,
čija nada u Bogu počiva."
ČITAČ I: 4
Primanje i davanje, akcija i konteplacija stvaraju ravnotežu čovjekove osobnosti
jer su teža i protuteža
unutarnje stabilnosti. Ni jedna od ovih strana ne smije biti zapostavljena,
štoviše, ideal je da se te dvije stvarnosti prožimaju te da se moli
radom i čini molitvom.
Jedan svetac je rekao da uvijek moli: jednom časoslov dobrih djela, a drugi
put časoslov psalama uvjeren da jednim i drugim slavi Gospodina.
Doista, akcija bez konteplacije prelazi u aktivizam, umara i prazni čovjekov
duh; konteplacija bez akcije beživotna je i jalova; puko spiritualiziranje.
Ideal je ostvariti "milost jedinstva", to jest stanje
u kojem srce gori Božjom ljubavlju pa je moguće doživjeti ekstazu svakodnevnice
i opet zajedno s poslom biti zastravljen Bogom.
Ljudi koji su motrili lice Božje odlaze u život među braću i tamo snagom Duha
postaju znakoviti, kao ono Mojsije koji silazeći s Horeba ponudi Izraelu zakon
svakodnevog ravnanja po volji Božjoj.
I najgorljiviji apostoli uvijek će se iznova vraćati Bogu, uvjereni da su po
njemu plodna njihova djela. Naše aktivnosti moraju imati Božansku dimenziju
da bi uspjele:
5
"Ako Gospodin kuće ne gradi,
uzalud se trude graditelji.
Ako Gospodin grada ne čuva
uzalud stražar bdije.
Uzalud vam je ustat prije zore
i dugo u noć sjediti,
vi što jedete kruh muke
miljenicima svojim u snu on daje" (Ps127).
Isus je dao prednost Marijinoj konteplaciji, kao boljem dijelu: "Tražite
najprije kraljevstvo nebesko, ostalo će vam se nadodati" (Mt 6,33).
"Bog ti je bliži ako u miru sjediš, nego kad za njim trčiš znojeći se dušom
i tijelom" (Angelus Selesius).
PJESNIK:
I sebe upoznaješ više dok osluškuješ Njega.
Više vrijedi upoznati sebe kakav uistinu jesi, nego sve znanosti svijeta. Pred
Bogom si bolji ako upoznaš sebe, nego ako ne poznajući sebe shvaćaš svemirska
prostranstva, putove zvijezda, narav biljaka i životinja,
vještine stanovnika zemlje i neba. Nema tako dobra puta u svijet da ne bi od
njega bio bolji put do samoga sebe...
Uđi rado u sebe; na samom dnu naći ćeš Boga, tamo se on otkriva kontemplativcima
koji su znali silaziti tako duboko. Težak je to i veoma strm put. Na njemu silaziti
znači uspinjati se...
Upoznaj Krista, motri taj tajanstveni lik i pronaći ćeš sebe, čovjeka koji jesi
i koji trebaš biti, jer Isus je punina naše ljudskosti, čovjek na savršeni način.
"Naša je najuzvišenija znanost upoznati Krista, a najdublja radost svima
objaviti neiscrpna bogatstva njegova otajstva".
6
Ta najuzvišenija znanost i najdublja radost uči se slušanjem.
"I kad bismo imali poslova koji bi nas odveli daleko od toga svjetla;
i kad bismo pili vodu s trske koja se istom na samrti bliži našim vječno suhim
ustima;
i kad bismo koračali putem, a pod nama zemlja zanijemila - ne bismo smjeli zatvoriti
uho". Učenikovo uho na koljenima ima čudesnu moć.
Marija je slušajući Isusa stala ispred Marte; svako koji izabere Krista, najbolji
je dio izabrao, izabrao je dio vječnosti.
7
Suvremeno redovništvo počiva na dva stupa, a to su duhovnost i apostolat.
Pravog apostolata nema bez duboke duhovnosti, a duhovnost se očituje u apostolatu.
Duhovan je onaj koji njeguje sjedinjenje s Bogom, tj. iskreni i jednostavni
dijalog sa živim Kristom i s Ocem, osjetljiv na prisutnost Duha Svetoga, ali
u apostolatu je zauzet neumornom radinošću za dobro bližnjega.
Jednom rječju: kontemplativan u akciji. Kontemplacija čuva
apostola od umnožavanja aktivnosti bez kvalitete dok akcija čuva kontemplaciju
od spirituiziranja.
Apostolat čini duhovnost životnom. Samo djelotvorna duhovnost potvrđuje istinitog
apostola, njega odlikuje zalaganje kojemu je cilj slava Božja.
8
Kao što čovjek svoje oči ne može vidjeti izravno nego u zrcalu, tako je apostolat
zrcalo duše i njezina djelovanja. Kakvi smo u dnu svog bića, očituje se u neumornoj
radinosti.
Duša gorljivog apostola nosi pečat posvećenja.
Bog redovnika i redovnicu posvećuje u predanom apostolatu i služenju koje je
bitno za njegovu ili njezinu karizmu.
Ako je osoba površna, ispunjena mnoštvom kojekakvih poslova ili tek
usputno doživljenih iskustava, onda ona ne izgrađuje unutarnja stanja duše nego
ih zatrpava.
Biće takvog apostolata neće se osjećati bogatijim nego praznijim.
Takvi uporno rade ono što se ne traži od njih snagom karizme i poslanja
zajednice.
Oni žele uživati u afirmaciji svojih sposobnosti, u uspjehu, u ushićenju što
se poput tigra digne nad redovnikovu umišljenu veličinu, čineći ga lakomislenim
i neplodnim poslanikom u vinogradu.
Iako su pozvani na nesebičnu ljubav i darivanje, takvi redovnici se zapliću
u zamke sebičnih želja, ponajviše onih da uspiju u svojim očima i očima drugih,
dok pohlepa žurno umnaža potrebe javnih afirmacija.
Isus im ispred Marte i Marije dovikuje da se sreća sastoji u onome: "jedno
je potrebno".
9
Onaj koji to pronađe moći će radosno ostaviti ostalo. Tada će Božanskim protuslovljem
otkriti da mu je u tom "jedinom potrebnom" sve ostalo dano i darovano.
Molitva ne dopušta da umnažamo aktivnosti a da ne usavršavamo kakvoću
djelovanja. Ona nas upućuje da Boga tražimo u svim stvarima i sve stvari
u Bogu.
U molitvi naša svakidašnjica postaje mjesto rasta jer iz nje izrasta plodnost
pojedinačnog i zajedničkog planiranja, suodgovornosti i učinkovitog poslanja.
Duhovnost Bogu posvećenih jest temelj i preduvjet služenja bližnjima, iz nje
izrasta čežnja za svetošću, želja za obraćenjem i osobnom obnovom te uporno
traganje za voljom Božjom - taj neprestani nemir srca kojega jedino Bog može
umiriti u vremenitom traganju i konačnom susretu s čovjekom u vječnosti.
http://www.siont.net/arhiva/06/034/05.htm
