Ime Reda dolazi po brdu Karmel u Izraelu (Karmel na Hebrejskom znači vrt ili
vinograd koji cvate, vrt Božji), na koje su se od vremena proroka Ilije (8.
st. prije Krista), a vjerojatno i ranije, ljudi povlačili da u tišini i sabranosti
žive povezanost s Bogom. Zato se u određenom smislu može govoriti i o "starozavjetnim
karmelićanima". I današnji karmelićani vide u proroku Iliji svoga duhovnog
oca i žele nasljedovati njegov duh - s jedne strane Ilijinu gorljivu djelatnost:
"Gorljivo sam revnovao za Gospodina Boga nad vojskama" (Ovo se Ilijino
geslo i danas nalazi u grbu karmelićana: "Zelo zelatus sum pro domino deo
exercituum", usp. 1 Kr 19, 10) i s druge strane njegovu neposrednu, konkretnu
povezanost s Bogom u molitvi i meditaciji, njegovo "stajanje pred živim
Bogom", koje ga na brdu Karmelu dovodi do osobnog iskustva Boga (usp. 1
Kr 17, 1).
Od vremena kada je car Konstantin kršćanima dao slobodu (313. posl. Krista)
i u drugoj polovici prvog tisućljeća na Gori Karmel se zadržavaju pustinjaci,
monasi uglavnom istočnog obreda, no u 12. st. neki zapadni hodočasnici i latinski
križari također se povlače na brdo Karmel, "blizu Ilijinog izvora",
te ondje započinju živjeti redovničkim životom u duhu proroka Ilije. O tim prvim
karmelićanima postoji dragocjeno svjedočanstvo iz toga vremena. Naime Jacques
de Vitry, biskup Akkona (1216.-1228.), zapisao je u svojoj "Povijesti"
slijedeće:
"Sveti muževi odrekoše se svijeta i izabraše prema svojim različitim nagnućima
i željama kao i prema svojoj duhovnoj marljivosti mjesta za stanovanje, koja
su odgovarala njihovoj pobožnoj namjeri. Neki, koji su bili osobito privučeni
primjerom Gospodinovim, odlučiše se za onu divljinu za kojom su čeznuli - zvanu
Quarantena -, gdje je Gospodin naš nakon svoga krštenja četrdeset dana postio,
da bi ondje živjeli kao pustinjaci, i služili su u skromnim ćelijama Bogu na
krajnje odvažan način. Drugi su nasljedujući svetog anahoretu, proroka Iliju,
vodili pustinjački život na Gori Karmelu, osobito na onom mjestu koje leži iznad
grada Porfirije nedaleko od samostana Svete Djevice Margarete i zove se Ilijino
vrelo. Ondje su oni, u ćelijama skromnim poput košnica, kao pčele Gospodinove,
pripravljali med duhovne slatkoće."
Prvotno Pravilo za braću na gori Karmelu sastavio je između 1206. i 1214. godine
jeruzalemski patrijarh Albert, a službeno ga je prihvatio i potvrdio papa Honorije
III. 1222. godine. To je Pravilo, kao i kod drugih sličnih skupina, propisivalo
uobičajene pokorničke vježbe, post i molitve. Pustinjaci su se svakoga dana
okupljali da bi u oratoriju slavili Euharistiju. U ranijim vremenima susretali
su se naime samo jednom u tjednu, subotom ili nedjeljom, da bi slavili svetu
misu i primili duhovne upute i opomene poglavara. Prema svemu sudeći nisu imali
zajedničku molitvu časoslova. Pravilo je propisivalo samo molitvu psalama na
uobičajeni način, a monasi su uglavnom psaltir ili veliki dio psaltira mogli
moliti napamet. Pravilo nije propisivalo niti posebno odijelo, ali ipak se čini
da su monasi nosili tuniku od neobojene vune, remen, škapular i kukuljicu, a
preko toga crno-bijeli prugasti plašt.
Kada su muslimani u 13. st. osvojili Svetu Zemlju i goru Karmel, karmelićani
prelaze u Europu gdje se, da bi preživjeli, prilagođuju europskom stilu redovničkog
života i za vrijeme pape Inocenta IV. postaju tzv. "prosjački red"
(poput franjevaca ili dominikanaca) te ublažuju prvotnu, uvelike pustinjačku
disciplinu. Godine 1452. utemeljen je i prvi Karmel za sestre koje su se po
karmelskom Pravilu željele posvetiti Bogu.
Marijanska pobožnost naznačena i u Pravilu od samih je početaka obilježje Karmela.
Mariju karmelićani štuju kao Bogorodicu, Majku i sestru te i danas imaju službeno
ime "Braća blažene Djevice Marije od gore Karmela". U vezi s tim štovanjem
jest i karmelska pobožnost škapulara, (danas najčešće u obliku medaljice) kojom
se vjernici svjesno i izričito stavljaju pod zaštitu Bogorodice.
U 16. st. dvoje karmelićana, Terezija od Isusa, poznatija kao Terezija Avilska
(Terezija de Ahumada) i Ivan od Križa (Juan de Yepes) žele povratak k izvornom
stilu života u izrazitijoj kontemplativnosti i aktivnosti. Tako nastaje nova
grana obnovljenog Karmela koja se zbog razlikovanja od dotadašnje grane reda
karmelićana - Ordo Carmelitarum (Ocarm) i zbog intenzivnije molitvene discipline
naziva "Red bosonogih karmelićana" - "Ordo Carmelitarum discalceatorum"
(OCD). Osobito je Karmelu svojstvena takozvana "zaručnička mistika".
Ženska grana OCD živi u strogoj klauzuri. Muška grana naprotiv, po viziji Obnovitelja
i Utemeljitelja Terezije Avilske i Ivana od Križa, djeluje i izvan samostana,
svuda gdje je Crkvi najpotrebnija. Ipak, možda najtipičnije za karmelićane jest
življenje i svjedočenje molitvenog i duhovnog života. Tako će papa Leon XIII.
npr. reći: "Bez molitve Karmel je ništa!"
Redovnice koje u duhu Karmela djeluju u svijetu organizirane su u daljnje ogranke
(npr. Karmelićanke Božanskog Srca Isusova, ili Karmelićanke od milosrđa). U
karmelsku obitelj pripada i "svjetovni" ili "treći red",
dakle laici koji duhovnost Karmela žive u svijetu (OCDS). Jedan od "poznatijih"
nam svetaca trećeg reda bosonogih karmelićana bio je i sv. Vinko Palotti [1795-1850].
Danas Hrvatska Karmelska Provincija Sv. Oca Josipa duhovno skrbi za dvije aktivne
zajednice "trećoredaca", u Somboru i Zagrebu, kojima pripada više
od 130 osoba.
Tekst: br. Jure Zečević, OCD
U svojim nastojanjima da slijede Krista izbliza karmelska obitelj nadahnjuje
se životom starozavjetnog proroka Ilije. Nazivamo ga svojim ocem i utemeljiteljem
i to ne u materijalnom već u duhovnom značenju tog pojma. O povezanosti karmelićana
sa Ilijom prorokom prvi je posvjedočio biskup Akka, Jacques de Vitry (+ 1240),
koji tvrdi da karmelićani-pustinjaci žive kod vrela koje se zove Ilijinim vrelom:
"Qui fons Eliae dicitur", i da tamo žive kao nasljedovatelji njegovog
svetačkog i samotničkog života. Prema rubrici Konstitucija karmelićana iz 1281,
Ilija i Elizej imali su svoje nasljedovatelje u Starom i Novom zavjetu. Karmelićani
su nasljednici tih Ilijinih i Elizejevih sljedbenika u 12. st. Još jedan važan
dokument je priopćenje dominikanca Burkarda od Siona koji je bio gost karmelićana
"kod izvora" 1280. koji kaže: "Nedaleko od Haife, ulijevo, kako
se ide prema tvrđavi hodočasnika, na gori Karmelu nalazi se Ilijina spilja i
boravište Elizejevo kao i izvor gdje su stanovali proročki sinovi a gdje danas
stanuju braća od Karmela koje sam posjetio."
U liku proroka Ilije divno se međusobno prožimaju kontemplacija i akcija. Njegovo
iskustvo "stajanja pred živim Bogom" čini od njega gorljivog borca
za Božju stvar. Živio je u podložnosti Božjoj volji nastojeći mu služiti čista
i iskrena srca. Njegovo iskustvo molitve rađa hrabrim zauzimanjem za Božju pravdu
kao što možemo pročitati u Knjizi proroka Izaije: "šutnja je čuvarica pravednosti"
i na drugom mjestu "u smirenom uzdanju snaga je vaša". Sijećanje na
Iliju osobito je živo na brdu Karmel gdje je, kako čitamo u Prvoj knjizi o kraljevima,
izazvao narod da prestane hramati na obje strane i odluči se kome će služiti
- Jahvi ili Baalu. Ilijinu žrtvu na Karmelu progutao je oganj s neba, čime je
obratio srca izraelskog naroda i dokazao da je Jahve jedini istiniti Bog.
Iz Knjige kraljeva razabire se kako Ilija, da bi postigao svoj cilj, radi u
tri pravca: iznosi razloge nepravde struktura društva koje skrivaju narodu pravo
lice Jahve i želi ublažiti te nepravde. Zatim potiče vjeru naroda, primjerice
to čini po žrtvi na goru Karmelu kad su pobijeni proroci Baala. I treće, potiče
na jednakost zajednice naroda. Posebno ga smeta da je narodu ukradena svijest
o Bogu i Savezu, što je najveće blago židovskog naroda.
U 2. Knjizi o kraljevima ( 2 Kr 2,15) čitamo da je"duh Ilijin počinuo na
Elizeju", pa tako i na njegove privilegirane sinove. I današnji karmelićani
i karmelićanke, ukoliko žele slijediti svoga oca Iliju, od njega traže da im
u dio padne obilje njegovog duha. Ilija prorok, koji je imao misiju "obratiti
srca sinova k ocima i srca očeva s sinovima" (Mal 3,24), treba tu svoju
misiju nastaviti kroz one koji se nadahnjuju na njegovu životu. Njegova je proročka
misija bila u tome da obnovi u narodu svijest prave vjere i značenje savezništva
s Bogom.
"Ustao je prorok Ilija kao oganj, riječ mu plamtjela kao buktinja...",
kako piše Sirah (poglavlje 48,redak 1). Snagom svoga proročkog poziva iznosio
je pred sinove Izraelove bitne istine vjere i morala koje još i danas vrijede.
Bio je oruđe u Božjim rukama. Po njemu Bog je podržao židovski narod u pravoj
vjeri, kad državne vlasti napuštaju pravoga Boga da bi opravdale svoje političke
planove. Što je u tom kontekstu učinio Ilija, dramatično je opisano u spomenutoj
Knjizi Sirahovoj ovim riječima: "(Ilija) je na njih donio glad i revnošću
je svojom umanjio njihov broj (tj. onda kad je dao pogubiti svećenike boga Baala).
Po riječi je Božjoj nebo zatvorio i tri puta oganj s neba sveo. Kako si strašan
bio, Ilija, u čudesima svojim! I može li se itko dičiti koliko ti? Podigao si
mrtva od smrti i iz Podzemlja po riječi Svevišnjeg. Bacio si u propast kraljeve
i vukao odličnike s odra njihova. Na Sinaju si čuo ukore i sud osvetni na Horebu.
Pomazao si kraljeve osvetničke i proroka sebi za nasljednika. Podignut si bio
u vihoru ognja, u kolima s plamenim konjima" (48, 2-9).