Sv.Ivan Krstitelj, Leonardo da Vinci
SAN IVANJSKE NOĆI , William Shakespeare
24.06. Sv. Ivan Krstitelj
Sv.Ivan Krstitelj, Leonardo da Vinci
Tekst iz Evanđelja po Mateju stavlja pred nas lik Ivana Krstitelja. To je čovjek koji živi u pustinji kako bi bolje čuo glas Duha Božjega što treba prenijeti narodu.
Pustinja je na Ivana, kao nekada na čitav izraelski narod, djelovala pročišćavajuće. Bog se je narodu, nakon izbavljenja od ropstva, objavljivao u pustinji života i činio čudesna znamenja te mu dao na Sinaju Dekalog - Deset zapovijedi kojima je ljude upozorio na utkane zakonitosti njihove naravi, pa ako ih se budu pridržavali, onda će postići vremenita dobra i vječno spasenje. Ivan Krstitelj poziva ljude na promjenu mišljenja, osjećanja i djelovanja.
To zapravo označuje poziv na unutarnji obrat kako bi se donosili plodovi dostojni čovještva. Ivan uvjerava kako je krštenje vodom samo puki vanjski znak koji bi trebao uvjetovati unutarnje promjene u duhu. Ivan je svjestan sebe i svoje uloge. On i daje na znanje kako je on samo »glas u pustinji«, a to znači zov za promjene; kako on samo pripravlja put Mesiji koji je cjeloviti spasitelj čovjeka pojedinca i sviju ljudi. Zato Ivan oštro napada one koji podržavaju samo tradicionalne i formalističke oblike odnosa prema Bogu.
Ako predvodnici naroda, zvali se oni povijesni farizeji ili saduceji ili, današnjim rječnikom, predsjednici vlada i država ili predvodnici Crkve i drugih religija, ne shvate kako je njihova zadaća služiti rastu čovječnosti svih ljudi, onda oni nisu graditelji novoga boljeg svijeta već njegovi razaratelji.
Glas Koncila, broj 49 (1589), 5.12.2004.
Poput mnogih drugih pojmova u kršćanstvu, tako je i riječ baptist prijevod grčkog pojma. Grčke riječ "baptizo" znači krstiti. Krštenje kao obred inicijacije bilo je poznato još u Židovstvu. Kad bi ne-židovi pristupali židovskoj zajednici u štovanju pravoga Boga bili bi kršteni u znak pripadnosti zajednici vjernika. Pranje vodom bio je znak obredne čistoće.
Ivan Krstitelj kao preteča Isusa krstio je svoje suvremenike u znak pokajanja za počinjene grijehe. Ivan Krstitelj je krstio i Isusa na rijeci Jordanu. Time se Isus potpuno poistovjetio s narodom Božjim iako sam nema razloga da bude kršten kad grijeha nije počinio. Poučavajući svoje učenike Isus reče: "...tko uzvjeruje i krsti se bit će spašen". Krštenju dakle prethodi vjera. Po odlasku s ovoga svijeta Isus je dao naputak svojim sljedbenicima: "Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!" Matej 28.19
Prva je crkva upravo to i činila. Apostoli i vjernici su propovjedali Evanđelje i crkva se širila. Znak da je netko prigrlio vjeru u Isusa Krista bilo je upravo krštenje. Puno je stoljeća prošlo dok crkva iz praktičnih razloga nije krštenje podronjenjem cijele osobe zamijenila škropljenjem vodom. I dok je manje značajno kako se krsti (s puno vode - podronjenjem ili malo - škropljenjem), značajno je da krštenju kao izvanjskom znaku kojim svjedočimo pred Bogom, ljudima i demonima svoju pripadnost Božjoj obitelji, prethodi osobna vjera srca, predanje Bogu, pokajanje zbog grijeha.
Aleluja!
Pokaži nam, Gospodine, milosrđe svoje i daj nam svoje spasenje.
Čitanje svetog evanđelja po Mateju
U one dane pojavi se Ivan Krstitelj propovijedajući u Judejskoj pustinji: "Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!" Ovo je uistinu onaj o kom proreče Izaija prorok: Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Ivan je imao odjeću od devine dlake i kožnat pojas oko bokova; hranom mu bijahu skakavci i divlji med. Grnuo k njemu Jeruzalem, sva Judeja i sva okolica jordanska. Primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe. Kad ugleda mnoge farizeje i saduceje gdje mu dolaze na krštenje, reče im: "Leglo gujinje! Tko li vas je samo upozorio da bježite od skore srdžbe? Donosite dakle plod dostojan obraćenja. I ne usudite se govoriti u sebi: 'Imamo oca Abrahama!' Jer, kažem vam, Bog iz ovoga kamenja može podići djecu Abrahamovu. Već je sjekira položena na korijen stablima. Svako dakle stablo koje ne donosi dobroga roda, siječe se i u oganj baca." "Ja vas, istina, krstim vodom na obraćenje, ali onaj koji za mnom dolazi jači je od mene. Ja nisam dostojan obuće mu nositi. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim."
Riječ je Gospodnja.
Sv. Ivan Krstitelj kao spomendan
javlja se u doba ljetnog solsticija, obrata, što je prigoda za ponovnoveličanje
prirode i njezine magične snage. Ljeti je nešto manje radova u
vinogradu, ali treba štititi urod od bolesti, nepogoda i životinjskih štetnika.
Zbog toga se pale blagoslovljene svijeće u trsju (protiv tuče), škropi metlama
i granama (protiv bolesti) i postavljaju se klopci, drvene čegrtaljke na vjetar,
te strašila zbog zaplašivanja ptica i drugih napasnika.
Rođenje svetog Ivana Krstitelja - Isusova preteče i događaje u vezi s njime
opisuje nam sveti evanđelist Luka u I. glavi svoga evanđelja ovako:
Elizabeti dođe vrijeme da rodi. I rodi sina. Kad njezini susjedi i rodbina doznaše da joj je Gospodin iskazao veliko milosrđe, radovali su se s njom.
Osmoga dana dođoše da obrežu dijete. Htjedoše ga po ocu nazvati Zaharijom, ali majka njegova reče: Ne tako, nego neka se zove Ivan! Odvrate joj: Pa nitko se u tvojoj rodbini ne zove tim imenom. Znakovima upitaju oca njegova kako bi on htio da se zove. On zatraži pločicu i napisa: ’Ivan mu je ime. Svi se tome začude. U isti čas otvore mu se usta, a jezik mu se razriješi te je govorio i hvalio Boga.
I strah spopade sve žitelje u okolici. I u svoj se planini judejskoj pripovijedahu ti događaji. Svi koji su čuli za njih pohranjivali su ih u srcu i govorili: ’što će biti ovo dijete?’ I, doista, ruka Gospodnja bijaše s njim.
Tada se Zaharija, otac njegov, napuni božanskog nadahnuća te proročki kaza:’Neka je hvaljen Gospodin, Bog Izraelov, jer se udostojao da otkupi narod svoj. I da nam podigne silna Spasitelja među potomstvom Davida, sluge svoga, kao što obeća od davnine na usta proroka svojih svetih, Spasitelja od naših neprijatelja i iz ruke svih koji nas mrze, da učini milosrđe koje obeća ocima našim i da se sjeti svetoga Zavjeta svoga, zakletve kojom se zakle Abrahamu, ocu našemu, da nam dopusti da mu bez straha, izbavljeni iz ruke neprijatelja, služimo u svetosti i pravednosti pred njim u sve naše dane.
A ti ćeš se, dijete, prorok Previšnjega zvati, jer ćeš ići pred Gospodinom da mu pripraviš putove, da narodu njegovu pružiš spoznaju spasenja, koje biva oproštenjem grijeha njegovih, zahvaljujući milosrdnom srcu Boga našega, zbog koga će nas pohoditi Sunce s visine, da obasja one koji prebivaju u tami i sjeni smrtnoj, da upravi korake naše na put mira.
A dijete kako je raslo tako je jačalo duhom. Boravilo je u pustinji do onoga dana u koji se jasno očitovao Izraelu« (Lk 1,57–80).
Izvještaj svetog Luke o Ivanovu rođenju nije isključivo usredotočen i upravljen na sam događaj rođenja, on smjera dalje, jer pokazuje na ulogu djeteta u povijesti spasenja. Već je samo njegovo ime puno značenja. Ono znači: »Bog se smilovao.« Kome? – Svome narodu, poslavši mu nakon duljeg razdoblja opet velikog proroka, dapače najvećeg između svih proroka, koji će neposredno pripremiti put pojavku Mesije, njegovu javnom nastupu. Da je Bog milosrdan, osjetio je kod Ivanova rođenja njegov otac Zaharija koji je, nakon devetmjesečne nijemosti, opet progovorio, a njegov se govor pretvorio u hvalospjev koji svako jutro ponavljamo moleći Pohvale.
Neobičnost toga djeteta, rođena u ljupkom Ain Karinu, pokazala se čim je malo poodraslo. Ivan je još veoma mlad ostavio toplo obiteljsko gnijezdo, svoje prijatelje i znance te pošao u pustinju da se što bolje spremi za svoje veliko poslanje. On će se na nj pripremati u Božjoj blizini, u molitvi i razgovoru s njime.
Kod Ivanova rođenja svi su se u okolici pitali što će biti od njega? – Na to je pitanje nama odgovor posve jasan. On je postao jedna od najznačajnijih ličnosti u Božjem planu o spasenju. štoviše, on je postao tako velik da je sam Isus o njemu izrekao nečuvene riječi: »Velim vam, nije nitko između rođenih od žene veći od Ivana« (Lk 7,28). Sam Ivan sebe je nazvao »Zaručnikovim prijateljem«. Taj je zaručnik Isus Mesija. Njemu se Ivan veseli i govori: »On mora rasti, a ja se umanjivati!« (Iv 3,30). »Ivan je pripremio svadbu, sve je pozvao na svečanost, sve doveo u Zaručnikovu blizinu. A on sam je u svatovima nevažan. Zaručnik ne pripada njemu. On tu samo stoji i raduje se Zaručnikovu glasu. On nije sebičan; on je zahvalan i radostan zbog prijateljstva s njime« (Rainer Kaczynski). Što traži danas od nas sveti Ivan Krstitelj, Zaručnikov prijatelj? – Ne traži toliko da se u njega ugledamo, već prstom upire na Krista i poziva nas da njega slijedimo i za njim idemo. Ivan nam kao rijetko koji svetac želi biti vodič Kristu.
Pokrajinski sabor u Agdi g. 506., govoreći o blagdanima crkvene godine, govori o svetkovini rođenja Ivana Krstitelja kao o jednoj od većih svetkovina. Takvo se shvaćanje učvrstilo još više u srednjem vijeku, koji je Ivanje slavio kao »ljetni Božić«. Do XI. stoljeća na taj se dan isto kao i na Božić slavilo tri svete mise. U čast sv. Ivanu Krstitelju podignute su mnoge crkve počevši od Lateranske bazilike u Rimu, papinske katedrale, te glave i majke svih crkava na svijetu.
Naš hrvatski glavni grad Zagreb ima lijepu baroknu crkvu s lijepim cintorom, posvećenu sv. Ivanu Krstitelju. Inače je najpoznatije svetište svetog Ive u našim krajevima ono u Podmilačju, nedaleko od Jajca, kamo svake godine još i danas hodočasti veliko mnoštvo vjernika preporučujući se toplo i usrdno Isusovu preteči.
U svome sam djetinjstvu često promatrao lijepi barokni pokrajni oltar sv. Ivana Krstitelja u župnoj crkvi u Valpovu i to bijaše moj prvi susret s tim velikim svecem. Njegov mi je lik uvijek imponirao. U njemu gledam čovjeka jakoga značaja pred kojim se zadivio i sam naš Gospodin. Za njim su se Ivanu divili i veličali ga toliki sveti Oci i crkveni naučitelji. U ime svih njih nek nam danas progovori genijalni sveti Augustin.
Crkva promatra Ivanovo rođenje koje je na neki način posvećeno. Među ocima nema nikoga čije bismo rođenje svečano slavili. Proslavljujemo Ivanovo i Kristovo rođenje. To ne može nedostajati, a ako ga možda zbog dostojanstva takve stvari manje tumačimo, ipak o tome plodonosno i uzvišeno razmišljamo. Ivan je rođen od neplodne starice, a Krista je rodila mlada djevica.
Kod Ivana ne vjeruju da će se roditi, i otac postaje nijem. Kod Krista se vjeruje, te je vjerom i začet. Iznijesmo što bi valjalo istražiti i rekosmo o čemu bi trebalo raspraviti. Ali o tome sam govorio. A ako nam za istraživanje svih skrovitih mjesta takvog otajstva nedostaje ili sposobnosti ili vremena, bolje će vas poučiti onaj koji u vama govori, makar mi bili i odsutni, onaj o kojemu pobožno razmatrate, koga ste srcem prihvatili, čiji ste hramovi postali.
Čini se, dakle, da je Ivan postavljen kao neka međa između obaju saveza, Staroga i Novoga. Sam Gospodin svjedoči da je Ivan na neki način međaš: Zakon i proroci su do Ivana Krstitelja. On u sebi, dakle, nosi i značaj drevnosti i nagovještaj novosti. Poradi značaja drevnosti rađa se od ostarjelih, a zbog značaja novosti očitovan je još kao prorok u majčinoj utrobi. Već tu bijaše označen prije rođenja. Pokazano je čiji će biti preteča prije nego ga je vidio. Božanske su to stvari i nadilaze mjeru ljudske slabosti. Napokon se rodio i dobio ime: jezik se ocu razriješio. To što se zbilo, prenesi na slikovito značenje tih stvari.
Zaharija šuti i gubi glas dok se ne bude rodio Ivan, Gospodinov preteča. Tad će početi opet govoriti. što je Zaharijina šutnja ako ne prikriveno proroštvo, proroštvo koje je prije Kristova propovijedanja na neki način skrovito i zatvoreno? Ono biva otvoreno njegovim dolaskom i postaje jasno kad bude došao onaj koji je prorican. Otvaranje Zaharijina glasa kod Ivanova rođenja isto je što i kidanje zastora na Kristovu križu. Jezik se odrješuje jer se rodio glas. Ivanu, naime, koji već tada naviješta Gospodina, rečeno je: Tko si ti? A on odgovori: Ja sam glas onoga koji viče u pustinji. Ivan je glas, a Gospodin bijaše u početku Riječ. Ivan je privremena riječ, a Krist vječna Riječ od početka.«
Prije nego s Crkvom upravimo toplu molbu velikom Krstitelju, spomenimo da ga obično slikaju kako krsti Isusa ili kao propovjednika pokore obučena u odijelo od kože, sa štapom u obliku križa i natpisom: »Evo Jaganjca Božjeg!« Prikazuju ga i s janjetom pokraj sebe ili čak na ruci. Slikari koji su željeli prikazati njegovu smrt prikazuju mu glavu na pladnju. Dakako da su brojni slikari nastojali na platnu dočarati i rođenje Ivana Krstitelja. Tako je osobito poznata slika Ivanova rođenja u Lodiju, u Italiji, a naslikao ju je u XVI. stoljeću slikar Callisto da Lodi. Svetom Ivanu Krstitelju kao svome pokrovitelju preporučuju se pastiri, seljaci, razni obrtnici. U pomoć ga zazivaju i bolesnici pogođeni raznim bolestima. Dobro je da mu preporučujemo i svoje duhovne potrebe, osobito da bi nam izmolio milost da Isusa što bolje upoznamo, ljubimo i slijedimo.
Iz knjige "Radosno u novi dan", str. 29-30
fra Zvjezdan Linić
U Novom je zavjetu lik Ivana Krstitelja opširno opisan. Isus ima za njega divne riječi pohvale. Bio je čovjek Bogu predanog života. Svoje sile istrošio je da bi pripravio put za Mesiju koji dolazi. U tom pogledu Ivan je svoj zadatak izvrsno obavio. Dočekao je Isusa i krstio ga u Jordanu. To je bio vrhunac sve što se od njega očekivalo.
Dogodilo se potom da je Ivan Krstitelj dospio u tamnicu. Učinio mu je to kralj Herod. Ivan mu je prigovorio zbog njegova nemoralnog života i sablazni u narodu. Herodu se to nije sviđalo, a još manje njegovoj nezakonitoj ženi Herodijadi. Ivan će svoj život dovršiti mučeništvom u toj tamnici. U lakomislenom času krvnici će, po kraljevoj naredbi i po želji Herodijade, odrubiti Ivanu glavu.
Dok pratim tijek tih događaj, često mi dolazi pitanje: Zašto Isus nije Ivana Krstitelja izbavio i tamnice? Isus je tolikima pomogao. Otkrio je sasvim jasno da Bogu ništa nije nemoguće. Ljude je i iz groba podizao u život. Ivan Krstitelj će iz tamnice k Isusu poslati dva svoja učenika da ga pitaju je li on onaj koji ima doći ili trebaju čekati drugoga. Među proročkim najavama i obećanjima koje prate dolazak Mesije, Spasitelja, bilo je i obećanje da će osloboditi zatočene, da će sužnje pustiti na slobodu.
A ipak, Ivan čami u tamnici. S pravom se Ivan pita o tajni Isusove osobe. Hoće li na njega doći red? Isus ga nije izbavio iz tamnice. Ivan ostaje vezan zarobljen. U tamnici je i ubijen. I mi se smijemo pitati zašto je to tako moralo biti. Dok o tome razmišljam najprije mi dolaze u pamet riječi kojima su Isusovi neprijatelji pod križem pogrđivali Raspetoga. Tražili su da pomogne samome sebi, da siđe s križa, pa će mu vjerovati. Isus to nije učinio. Ostao je na križu dokraja. I mi mu danas vjerujemo. Vjerujemo u tajnu predanog i žrtvovanog života.
Ivan Krstitelj ne tjelesno bio utamničen. Lišen slobode. Ipak, u biti, on je bio slobodan. Sačuvao je slobodu srca, slobodu duha. Sačuvao je slobodu za istinu i za ljubav. U tamnici je još silnijim i slobodnijim glasom svjedočio za istinu. Ivanu nije trebala sloboda jer je bio slobodan. U tamnici je bio Herod. To je tamnica duha i srca. Herod je bio rob svojih strasti i svojeg raspuštenog života. Herod je živio u laži i činio mnogo toga što možda i nije htio. Bio je sputan ljudskim obzirima, vezan verigama svoje samovolje. To je ropstvo duha i srca. Ivanu u tom pogledu nije trebalo oslobođenje.
Tako će kasnije i Isus - vezan pred svojim tužiteljima, pred Anom i Kajfom, te potom pred Pilatom - biti slobodniji od onih koji ga vezaše, čišći i jasniji od onih koji su ga nastojali optužiti i osuditi.
Često se i nama čini da nam mnogo toga Bog ne daje od onog za što ga iskreno molimo. Ipak ono što je najbitnije Bog će nam uvijek rado darovati. To je sloboda za istinu, sloboda za ljubav i praštanje. Na tu slobodu i za tu slobodu oslobodio nas je Krist kada je bio prikovan na križ.
fra Zvjezdan
Linić ofm
4. srpnja 1995.