Liječenje bolesnika ovisnih o alkoholu na psihijatrijskim odjelima pri općim bolnicama

Autorica: mr. sc. Elvira Koić, dr. med., specijalist psihijatar
Odjel psihijatrije, Opća bolnica Virovitica

Psihijatrijski odjeli pri općim bolnicama su organizirani kao jedinice za potrebe stacionarnog liječenja i hospitalne obrade psihički oboljelih odraslih osoba.
Duševna bolest koja dovodi osobu na psihijatrijsku hospitalizaciju često se manifestira problemima u ponašanju, poremećajem osobnosti, teškoćama prilagodbe, prolaznim ili situacijskim poremećajem, ozbiljnom ili akutnom duševnom bolešću, kao što je psihotični, organski, ozbiljni afektivni poremećaj, ili bolesti ovisnosti.
Psihijatar mora točno i precizno odrediti indikacije i kontraindikacije za bolnički tretman, tj. hoće li bolesnik imati koristi od boravka u bolnici i kako će to razdoblje institucionalizacije utjecati na njegovu budućnost.
Liječenje alkoholizma u Općim bolnicama općenito se provodi na nekoliko načina ovisno o kadrovskim i organizacijskim mogućnostima pojedinog odjela. Uglavnom je to akutno zbrinjavanje u intenzivnoj skrbi i na psihijatrijskim odjelima, preko dnevnih i vikend bolnica, kao parcijalnih oblika bolničkog liječenja do ambulantnog liječenja i tretmana u više-obiteljskim skupinama, tj. u klubovima liječenih alkoholičara.
Liječenje uključuje brojne terapijske postupke, provođenje psihijatrijske, tjelesne, psihološke obrade i terapije. Uz to se primjenjuje suvremena psihofarmakoterapija, uz pomni odabir i oprezno doziranje lijekova, suvremene psihoterapijske metode, a po mogućnostima odjela i načinu organizacije i socio-terapija.

Odjel psihijatrije pri Općoj bolnici u Virovitici osnovali su dr Mijo Kuhner i dr Neda Markus još 1980. godine. Danas je kapacitet odjela 20 postelja. Registriran je kao akutni odjel, otvorenog tipa, za prijem osoba s psihijatrijskim poremećajima kod kojih zbog nekog akutnog stanja krize, mjere ambulantnog liječenja nisu dostatne. Terapijski tim čine tri psihijatra i jedan klinički psiholog, te devet medicinskih sestara. Jedna od njih, medicinska sestra Nada Medved, aktivna je voditeljica prvog Kluba liječenih alkoholičara i oglednog kluba pri odjelu. Zbog njenog entuzijazma, većina bolesnika još za vrijeme liječenja postaju članovi Kluba liječenih alkoholičara. U tretman hospitaliziranih alkoholičara uključena je i viša medicinska sestra Margita Hajduković, koja vodi drugi klub i savjetovališe za alkoholizam pri Zavodu za javno zdravstvo "Sveti Rok".
S obzirom na načelni stav o multifaktorijalnom porijeklu duševnih bolesti, a među njima i alkoholizma, dakle imajući u vidu organske, psihološke i socijalne aspekte oboljelih osoba, u liječenju duševnih bolesti poštuje se holistički pristup. U tom kontekstu se pristupa i liječenim alkoholičarima. Takav optimalni oblik zbrinjavanja bolesnika omogućuje bliska suradnja s ostalim odjelima i polikliničkim dijelom bolnice.

Nedostatak zaposlenog socijalnog radnika na Odjelu nadoknađuje suradnja s lokalnim Centrima za socijalnu skrb u Orahovici, Slatini, Virovitici i Pitomači.
Zahvaljujući uspješnosti i izvrsnim rezultatima koje postižu klubovi liječenih alkoholičara, bolničko liječenje alkoholičara je sve kraće. Svodi se na detoksikacijski postupak, ublažavanje apstinencijskih smetnji, tjelesnu obradu i primarnu edukaciju o alkoholizmu, a kao podržavajuće sredstvo u liječenju koristi se i disulfiram, ukoliko za to ne postoje kontraindikacije. Liječenje se potom nastavlja ambulantno i kroz KLA, tako da je uklapanje i adaptacija bolesnika na vanjsku sredinu vrlo brza.
Od 1998. godine svakodnevni rad na Odjelu organizira se na načelima terapijske zajednice. Individualna i obiteljska psihoterapija se provodi nesustavno, ovisno o raspoloživom vremenu psihijatara. Od grupnih metoda ponekad se provodi okupaciona terapija, ovisno o broju i kapacitetima bolesnika koji su trenutno na odjelu. Dva puta tjedno, ponedjeljkom i četvrtkom, organizira se zajednički sastanak tijekom kojeg se analiziraju zbivanja i rad terapijske zajednice za razdoblje vikenda i proteklog tjedna.
Sudjelovanje u aktivnostima terapijske zajednice tj. poticanje u terapijskom procesu, omogućuje bolesniku već za vrijeme liječenja izlazak iz pasivne pozicije i prihvaćanje zapostavljenih ranijih dužnosti i odgovornosti. Istodobno provođenje obiteljske terapije olakšava i ubrzava proces promjene u obiteljskom sustavu. To do kraja liječenja uglavnom rezultira znatnom stabilizacijom obiteljskih odnosa, važnom za nastavak liječenja i rehabilitacije. Mijenjajući se, bolesnik mijenja i odnose s okolinom koja ga počinje prihvaćati kao apstinenta.

Osim navedenih pozitivnih, hospitalizacija može donijeti i štetne posljedice. Među njima je izdvajanje bolesnika za vrijeme liječenja iz njegove obiteljske i društvene sredine. Drugi problem izaziva organizacioni sustavni strukturni nedostatak posebnih programa za liječenje specifičnih skupina bolesnika, kao što su npr. bolesnici kod kojih je primarni problem ovisnost o drogama ili alkoholu. Treći način kada hospitalizacija šteti situacija je kada bolesnik pritiskom na obiteljskog liječnika i psihijatra forsira boravak u bolnici zbog sekundarne dobiti (zbog sudskih pritisaka, izbjegavanja obveza, doma, poremećene obiteljske dinamike), bježeći u manje zahtjevno okružje. Tada nerijetko pokušava produžiti boravak simuliranjem pogoršanja poremećaja ili agiranjem pred sam otpust.

Toliko je toga rečeno, zapisano i učinjeno u sprječavanju alkoholizma kod nas, no i dalje postoji praksa koja ne zadovoljava u potpunosti. Odjeli psihijatrije pri općim bolnicama dobar su primjer kako ćemo morati uložiti još puno truda za ostvarivanje teorije u praksi. Svatko od nas je ponešto i uspio učiniti, no to ni izdaleka nije dovoljno. Predstoji nam traženje odgovora.
Na primjer, treba li možda proširiti odabir ciljnih skupina na koje bi trebalo preventivno i edukacijski djelovati u borbi protiv alkoholizma?
Svakako treba uložiti napor i promijeniti standarde koji određuju rad u svakodnevnoj praksi, pa tako i "psihijatra opće prakse" na psihijatrijskim odjelima. Tako bismo izbjegli konflikte između teorije tako divne sofisticirane struke i realiteta svakodnevice. Te sukobe izazivaju prije svega – manjak stručnog osoblja, zatim – nedostatak odgovarajućih prostora i naravno – manjkava podrška zajednice.

Potrebno je i dalje uporno boriti se protiv stigme duševnih bolesti a s njom i alkoholizma. Stigma koja prati alkoholičare i sve koji s njima rade prati i psihijatre i psihijatrijske odjele. Još u nedavnoj prošlosti ti odjeli su identificirani upravo po alkoholičarima. Bezbroj puta se čula rečenica negativnog prizvuka "A, Vi ste oni koji se bave pijancima." Stigma, odnosno neznanje koje je u njenoj osnovi su i razlog zbog kojeg medicinsko osoblje izbjegava raditi na psihijatrijskim odjelima, a naročito s alkoholičarima.
"Traži se liječenje alkoholizma", fraza s liječničke uputnice, treba dobiti jasnije značenje. Bolesnici i dalje dolaze akutno opiti, bez jasnog terapijskog cilja, koji se uglavnom svodi na otrježnjenje. Često tako počinje liječenje alkoholičara. Isto tako često- na tom početku i završava.
Tako i nadležni sudovi upućuju bolesnike na provođenje mjere liječenja od alkoholizma ambulantno, bez naznake cilja koji treba postići, osim "liječenje od alkoholizma". Traži se i redovno izvještavanje o tijeku liječenja, mada nije ponuđen strukturirani program kako bi taj tijek liječenja trebao izgledati. Npr. ambulantno može doći osoba koja ima zdravstveno osiguranje, a time i nadležnog liječnika koji je upućuje. Osobe upućene putem suda često nemaju zdravstveno osiguranje, tako da je takva mjera liječenja u startu onemogućena.
Nekritična upućivanja na specijalističke preglede su realitet tako da zlouporaba više nije dovoljna riječ za tu pojavu. Posljedice su logične. Dovode do blokade sustava i reagiranja samo u situacijama "gašenja požara". Pitanje o kojem bismo mogli razgovarati je i zlouporaba usluga policijskih službenika, hitne medicinske pomoći i bolničkog osoblja koje su postale jedan od uobičajenih načina rješavanja socijalnih problema ili pijanih obiteljskih svađa, valjda samo zato što su te usluge besplatne.
Specijalisti psihijatri su uglavnom okupirani ambulantnim pregledima, jer je pritisak na ambulante takav da se svodi na prosječno do 30 pacijenata dnevno. Vrlo su rijetki odjeli koji si mogu priuštiti specijalizirane ambulante. Uz to, prisutan je rad i u dežurstvima, što podrazumijeva korištenje slobodnih dana, što je službeni prodceduralni dvostruki tjedni izostanak od kontakta s bolesnikom na odjelu. U sistematizaciju rada psihijatrijskog odjela ("plavu knjigu"), nije uključen nikakav psihoterapijski rad, što praktično znači – što god radili na odjelu s bolesnicima osim vizite i preporuka za medikamentoznu terapiju, službeno se ne priznaje. To se može raditi ambulantno ili u okviru Dnevne bolnice.
Sve su to pitanja za daljnju diskusiju i problemi koje trebamo zajedno rješavati.
Do tada, Klub liječenih alkoholičara opet se nudi kao dobro rješenje. Tada sve funkcionira i ima smisla. Tada ima smisla primiti pijanog bolesnika bez zdravstvenog osiguranja, jer znamo da ćemo kroz KLA zajedno uspjeti riješiti bar početno stanje i vratiti ga u zajednicu kojoj pripada. Dati mu šansu.
Bez Klubova liječenih alkoholičara, ni liječenje alkoholizma na odjelima općih bolnica ne može uspjeti.