Sveučilište u Zagrebu

 

Medicinski fakultet

 

 

Daša Poredoš

 

 

UTJECAJ GUBITAKA U STARIJOJ ŽIVOTNOJ DOBI NA DOŽIVLJAJ

 

KVALITETE ŽIVOTA

 

MAGISTARSKI RAD

 

 

Zagreb, srpanj 2002. godine

 

 

Rad je izrađen u Sisačko-moslavačkoj županiji, u gradovima Petrinja i Kutina u radu i

 

druženju s osobama starije životne dobi.

 

Voditelj rada: Prof. dr. sc. Marina Ajduković

 

«Ne udarci čekićem, već ples vode ispjevat će oblutke u savršenstvo.»

 

                                                                                    R. Tagore

 

 

Mojoj vječnoj baki Mariji

 

 

Ovim istraživanjem je obuhvaćeno 200 osoba starije životne dobi, od 60 godina i više na području Sisačko-moslavačke županije, odnosno gradova Petrinje i Kutine, tj. zajednica koje su bile «više» i «manje» izložene ratnim događajima. U svakom od gradova u istraživanje je bilo uključeno 100 osoba naznačene životne dobi obaju spolova. Omjer muških i ženskih ispitanika približno je 40% : 60%. Radi se o prigodnom uzorku. Cilj rada je utvrditi postoji li značajna povezanost između gubitaka u starijoj životnoj dobi i doživljaja kvalitete života starijih osoba.

 

U istraživanju se nastojao ispitati utjecaj i struktura gubitaka starijih osoba koje žive u zajednicama koje su bile različito izložene ratnim događajima na doživljaj kvalitete življenja, te povezanost izloženosti stresu i kvaliteta života starijih, uz osvrt na sociodemografske korelate ispitanika. Tako dobivamo cjelovitu sliku sadašnjeg stupnja kvalitete života starijih osoba na ispitivanom području.

 

Iz analize rezultata proizlazi slijedeće:

 

·        Obje skupine ispitanika žive osrednje, ni osobito dobro, ni osobito loše, pri čemu ispitanici iz Kutine procjenjuju da ipak nešto bolje, kvalitetnije žive.

·        Obje skupine ispitanika procjenjuju vlastiti život podjednakim u odnosu na život svojih vršnjaka

·        Kako su uglavnom nezadovoljni odnosom društva prema starijim ljudima i uglavnom ne vjeruju da će do kraja svog životnog vijeka ostvariti ona nastojanja i želje koje do sada nisu, može se reći da kvaliteta života osoba starije životne dobi i nije na zavidnoj razini, te da se više radi o tzv. preživljavanju, nego normalnom, ili čak uspješnom starenju.

·        Ispitanici iz Petrinje koji živi u zajednici koja je bila «više» izložena ratnim događanjima u znatno većoj mjeri navode da su doživjeli gubitke koje karakterizira ratno i poratno vrijeme, poput prisilnog napuštanja mjesta prebivališta, razdvojenosti od članova obitelji, boravak duže vremena u zbjegu ili organiziranom smještaju, oduzimanja ili uništavanja osobne imovine, nepovoljnih stambenih uvjeta, nestanka ili nepoznate sudbine člana obitelji u Domovinskom ratu, neposredne izloženosti smrtnim opasnostima, te fizičkom i psihičkom zlostavljanju, zatočeništva u neprijateljskom okruženju, te prekomjernog pijenja alkohola članova obitelji.

·        Ispitanici iz Kutine koji žive u zajednici koja je bila «manje» izložena ratnim događanjima više navode da su doživjeli redovne životne gubitke poput smrti člana uže obitelji, teške bolesti ili povrede člana obitelji, boravka člana obitelji duže vremena u bolnici, obiteljske svađe, iako te gubitke navode i ispitanici iz Petrinje, ali nešto manje učestalo.

·        Obje skupine ispitanika doživjele su pogoršanje zdravstvenog stanja, kao i financijske poteškoće.

·        Iz dobivenih rezultata je vidljivo da su kod ispitanika iz Petrinje znatno zastupljeniji ratni gubici što je bilo i za očekivati s obzirom na sva događanja u proteklih 10 godina koja su zadesila stanovništvo toga kraja. Iz mnogih primarno ratnih gubitaka razvile su se s vremenom i ostale poteškoće (i gubici) poput pogoršanja zdravstvenog stanja i sl. čije će posljedice osobe starije životne dobi još dugo osjećati.

·        Uspoređujući životnu dob obiju skupina ispitanika i kvalitetu života vidimo da oni ispitanici najstarije životne dobi (80 godina i više) svoj život procijenjuju lošijim, težim i tako izražavaju veće nezadovoljstvo istim, za razliku od ispitanika mlađe starije životne dobi čiji raspon procjene varira između «uglavnom nezadovoljan i/ili uglavnom teško» i «ni zadovoljan ni nezadovoljan i/ili ni teško ni lako». Dakle, nešto mlađi ispitanici lakše se nose sa nastalim poteškoćama i još nekako upijevaju zadržati osrednji životni optimizam.

·        Uzmemo li u obzir stupanj naobrazbe obiju skupina ispitanika i kvalitetu života vidimo da oni ispitanici srednje naobrazbe procjenjuju svoj život uglavnom zadovoljavajućim, prihvatljivim, osrednjim, dok oni niže i više naobrazbe uglavnom nisu zadovoljni postojećim životnim uvjetima.

·        Ispitanici muškog spola teže su doživjeli odlazak u mirovinu, a ženskog odlazak djece i roditeljskog doma. Nema značajne razlike između ispitanika muškog i ženskog spola s obzirom na količinu doživljenog stresa.

·        Pokazalo se da su stariji u progonstvu, a sada i u situaciji povratništva suočeni s brojnim gubicima i izvorima stresa od kojih su najznačajniji gubitak doma i dosadašnjeg načina života, a kao najveće poteškoće ističu neizvjesnu budućnost i prisilnu promjenu životnih navika.

·        Stariji u povratništvu suočeni su s brojnim gubicima i kumulativnim djelovanjem različitih stresora. Gubitkom doma, dosadašnjeg načina života, socijalnog kruga i razdvojenost od obitelji pojačavaju osjećaj straha od neizvjesne budućnosti. Prisilne slike i dosjećanja na sve što su doživjeli od početka rata, pogoršano zdravlje i psihička napetost dodatno otežavaju ponovnu prilagodbu.

·        Specifični problemi prilagodbe starijih na povratak u područja od kuda su bili protjerani proizlaze iz toga što se tu radi o neočekivanom događaju u toj životnoj dobi, koji je povezan sa svim ostalim problemima vezanim uz starenje (zdravstvenim, psihičkim i socijalnim) i situacijom koja zahitjeva suočvanje s nekim stresorima kroz dulje vrijeme, a možda i do kraja života (gubitak obitelji i doma). To sve jasno upućuje na to da je starijima u povratništvu nužno pružiti odgovarajuću podršku i stručnu pomoć.

 

 

Strarenje se još i danas često doživljava kao socijalni problem. Hoće li ili neće starija osoba biti «socijalni problem» ne ovisi o njezinoj dobi, nego o društvenom stajalištu da joj se omogući dostojanstvena starost.

 

Kako bi unaprijedili kvalitetu življenja starijih potrebno je osigurati primjerenu izobrazbu djelatnika svih profesija koji izravno rade sa starijim osobama i/ili njihovim obiteljima, te uvoditi nove radne/terapijske tehnike poput dosjećanja, grupa za zaboravne, grupa za potporu obiteljima i sl. Da bi mogli pratiti nastale promjene i njihovu učinkovitost nužna je stalna evaluacija primjenjenih zdravstvenih i psihosocijalnih mjera s ciljem ostvarenja cjelovitije skrbi za starije ljude.