Dragi šefe,

* Nikada mi nemojte davati radne zadatke na početku ili sredinom radnog vremena. Učinite to iza 16:30. Obožavam raditi pod pritiskom!

* Ako nešto treba hitno napraviti, molim Vas da me prekinete svakih 10 minuta i pitate kako ide.
To mi jako pomaže. Ili još bolje - možete mi stajati iza leđa, a i ispraviti me svaki puta kada stisnem krivu tipku.

* Ako imam pune ruke papira, kutija ili knjiga, ni slučajno mi nemojte otvarati vrata. Moram se naučiti snalaziti sam, a otvaranje vrata punim rukama bez ičije pomoći je pravi način za to.

* Ako mi date nekoliko zadataka odjednom, nemojte mi reći koji od njih ima prioritet. Tako ću moći vježbati svoje telepatske sposobnosti.

* Dajte sve od sebe da me u uredu zadržite što duže. O b o ž a v a m boravak u njemu, a osim toga nemam nikud drugdje otići. U stvari, ni nemam vlastiti život.

* Ako ste zadovoljni mojim radom, zadržite to za sebe. Ako se vijest raširi, postoji mogućnost mog napredovanja. Osim toga, ako to neću znati , trudit ću se jo više da budete zadovoljni.

* Ako niste zadovoljni mojim radom, svakako recite to svima. Obožavam kad se moje ime deklinira u svakom razgovoru. Ali meni to nikako nemojte reći, mogli biste povrijediti moje osjećaje.

* Ako za neki zadatak imate posebne instrukcije, nemojte mi ih napisati niti reći. Bar ne sve do trena kad će zadatak biti ispunjen. Zašto bi me gnjavili s takvim bespotrebnim sitnicama?

* Nikada me nemojte upoznavati sa ljudima s kojima smo zajedno u društvu. Pustite ih neka misle da sam samo mali, dosadan "parazit".
Jer kada jednom u budućnosti spomenete te osobe, pružit ćete mi priliku da iskoristim svoje paranormalne sposobnosti i sam shvatim o kome se radi.

* Kada izlazite iz kancelarije, nemojte mi nikada reći kuda idete. To mi pruža izvrsnu priliku za treniranje mojih kreativnih sposobnosti svaki put kad me netko pita gdje ste.

* Prema meni budite ljubazni isključivo ako radim posao o kojem ovisi i vaša glava.

* Pričajte mi o svojim sitnim problemima. Nitko drugi ih nema i dobro je znati da ste upravo Vi taj srečković koji se njima može pohvaliti.
Pogotovo ću uživati u priči o tome koliko poreza i doprinosa morate platiti za svakog pojedinog zaposlenog, i to samo zato jer ste Big Boss.

* Pričekajte kraj svake godine da mi kažete koji su zapravo bili moji zadaci i ciljevi.

* Kvalificirajte moje rezultate i u skladu s tim mi "povećajte" plaću.
Na kraju krajeva, ja nisam ovdje zbog novaca: JA SAM PROFESIONALAC!

 

Cestitamo Generaciji...
Ne mogu vjerovati da smo uspjeli!
Prema onome sto kazu danasnji pravnici i birokrati,
svi mi koji smo bili
djeca u 30-ima, 40-ima, 50-ima, 60-ima, 70-ima i
ranim 80-ima, vjerojatno ne bismo trebali biti zivi.
Nasi djecji kreveti bili su obojeni kricavim bojama
na bazi olova.
Nismo imali zastitne poklopce ili brave na bocicama
lijekova, vratima i
ormaricima, a kada smo se vozili na biciklu, nismo
imali kacige.
Da ne spominjemo rizik dok smo autostopirali...
Kao djeca, vozili smo se u automobilima bez pojaseva
i zracnih jastuka.
Pili smo vodu iz cijevi u vrtu, a ne iz boce. Uzas!
Jeli smo kolace, kruh i margarin i pili gazirana
slatka pica, ali nikada
nismo bili debeli, jer smo se stalno igrali vani.
Dijelili smo jedno gazirano pice sa cetiri
prijatelja, iz jedne boce, i
nitko od toga nije umro.
Provodili smo sate gradeci male automobile iz
raznoraznih otpadaka i onda se
spustali niz brdo, da bismo onda otkrili da smo
zaboravili na kocnice. Nakon
sto smo se nekoliko puta zabili u grmlje, naucili
smo rijesiti problem.
Otisli smo od kuce ujutro i igrali se cijeli dan,
vracali smo se kuci kada
bi se upalila ulicna svjetla. Nitko nije mogao s
nama razgovarati cijeli
dan. Nismo imali mobitel. Nezamislivo!
Nismo imali Play Station, Nintendo, X-Boxes, video
igrice, 99 satelitskih
programa na televiziji, filmove na videu, surround
sustav, mobilne telefone,
kompjutere ili Internet chatove.
Imali smo prijatelje! Izasli smo van iz kuce i nasli ih.
Igrali smo granicare i ponekad bi nas lopta zbilja
zaboljela.
Padali smo s drveca, znali smo se porezati, slomiti
kost ili zub, i zbog tih
nesretnih slucajeva nije bilo nikakvih sudskih
tuzbi. To su bili nesretni
slucajevi. Nitko nije bio kriv osim nas.
Tukli smo se i udarali jedni druge, dobivali masnice
i naucili kako da ih
prebolimo. Izmisljali smo igre sa stapovima i
teniskim lopticama, i iako nam
je bilo receno da ce se to dogoditi, nikome nismo
iskopali oko.
Vozili smo se na biciklu ili prosetali do
prijateljeve kuce, pokucali ili
pozvonili na vrata, ili samo usli i popricali sa
njim. Igrale su se razne
igre i nisu svi usli u ekipu. Oni koji nisu, morali
su nauciti nositi sa
razocaranjem.
Neki ucenici nisu bili pametni kao ostali i nekada
su pali razred i morali
ga ponavljati. Uzas !!!!!!!!!
Testovi se nisu prilagodjavali iz bilo kojeg
razloga. Nasi postupci su bili
samo nasi. Posljedice su bile ocekivane. Sama
zamisao da nas roditelji vade
iz nevolje ako smo imali problema u skoli ili sa
zakonom bila je
nezamisliva. Oni su zapravo podrzavali skolu i
zakon. Zamislite to! Uzas!
Ova generacija je proizvela neke od najboljih
preuzimatelja rizika,
rjesavatelja problema i izumitelja, IKADA! Imali smo
slobodu, neuspjeh,
uspjeh i odgovornost i naucili smo se sa time
nositi.
I vi ste takvi!
Cestitamo!
Molim Vas da posaljete ovo drugima koji su imali
srecu da kao djeca odrastu
prije nego sto su pravnici i vlada poceli regulirati
nas zivot.