Nada John, Elvira Koić
Liječničke novine. 72(8); 15.11.2008. Str. 37-39, ISSN: 1333-2775.
Leopold Szondi mađarski je psihijatar, rođen u gradu Nyitra (Mađarska, sada
Slovačka), 11.03.1893., a umro je u Zürichu 24.01.1986.
Pripadati "Szondijevom krugu" u vrijeme njegovog rada kao profesora na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Budimpešti i na Royal Hungarian Institutu za psihopatologiju i psihoterapiju, od 1927. do 1941. godine, bila je stvar prestiža. Slično je bilo i u Zürichu, kamo je preselio 1944. godine i gdje je živio i radio sve do smrti u 93. godini života. Od kako je 1969. godine osnovan Szondi institut, do danas se objavljuje i časopis "Szondiana".
Svoj doprinos psihijatriji, Szondi je dao kreacijom koncepta "obiteljskog
nesvjesnog" koje je smjestio između kolektivnog i individualnog. Na toj
osnovi je razvio jednu od najzanimljivijih teorija u psihoanalitičkoj literaturi,
tzv. sudbinsko – analitičku terapiju ("shiksal-analyse","analizu
sudbine", "Fate analysis"). Ideje je temeljio na egzistencijalnoj
analizi, evolucijskoj biologiji, psihoanalizi individualnog po Sigmundu Freudu
i kolektivnog nesvjesnog po Carlu Gustavu Jungu. Teoriju je kasnije razvio prof.
Jacques Schotte na Katoličkom Univerzitetu Louvain u Belgiji i predstavio ih
kao "Patoanalizu" (Pathoanalyse), a John Philipe Rushton iz Kanade
proučavajući altruizam, kao "Genetic Similarity Theory" (GST).
Analiza sudbine je originalni dubinsko psihološko-psihoanalitički orijentirani
pravac i kompleksna tehnika, koja pripada rekonstruktivnim psihoterapijskim
tehnikama. Podrazumijeva niz postupaka bliskih autosugestivnim oblicima opuštanja,
poput višeg stupnja autogenog treninga, uz meditativno tonjenje u dnevne snove
i katarzu, kojima se postiže uvid u vlastite težnje i želje i pokušava postići
uvid u nesvjesno, a potom interpretacijom razračunati sa konfliktima kako bi
se došlo do dubokih promjena u strukturi ličnosti. Prema Szondiju, humani instinkti
kao produkti biološke prošlosti naše vrste su diskretni uzročnici različitih
entiteta kojima opisujemo ljudsko ponašanje. U pozadini su specifični geni,
koje on naziva Instinkt-geni (Triebgene) koji su odgovorni za repeticiju nesvjesnih
akcija koje služe postizanju drevnih instiktivnih, nagonskih ciljeva. Svrha
liječenja sudbinsko-analitičkom terapijom je uklanjanje simptoma i "postajanje
čovjekom" koji mora moći slobodno birati između danih i osviještenih mogućnosti
egzistencije (bitka), jer po Szondiju: sudbina je izbor, a izbor je sudbina.
Naime, čovjek jest prenosilac polarno-suprotstavljenih mogućnosti sudbine, ali
može izabrati jednu od tih suprotnosti. Svaka je sklonost u suprotnosti s nekom
drugom sklonošću u istoj osobi. Zato uz patološku dimenziju postoji i zdrava
koja pomaže socijalizaciji.
Szondi uvodi i pojam genotropizma, procesa kojim istovjetni ili srodni nasljedni
čimbenici privlače dvije osobe i drže ih zajedno. On se očituje kao: libido
tropizam - izbor ljubavnog objekta; socio tropizam - izbor prijatelja i srodnika;
opero tropizam - izbor profesije; morbo tropizam - izbor vrste bolesti; tanato
tropizam - izbor vrste smrti. Tako možemo izabrati npr. homo-sacer profesiju
– biti svećenik, opatica ili sudac, ili homo-sacer bolest – npr. epilepsiju.
Genotropizam može biti izražen i fenotipski, npr. kada dvije osobe žive zajedno,
a ponekad se karikaturalno vidi i između ljudi i njihovih kućnih ljubimaca.
(Sličnu je metaforu izabrao A. Camus u noveli "Stranac", prikazavši
lik susjeda Salamana.)
U skladu s teorijom genotropizma, Szondi smatra da tijekom uspostave socijalnih
relacija, npr. izborom prijatelja i pronalaženjem bračnog partnera – ljudi preferiraju
genetički slične osobe, čije sklonosti tijekom evolucije utječu na prirodnu
selekciju jer tako sociobiološki favoriziraju neke genske oznake.
Prema teoriji genetske sličnosti, postavio je i hipotezu da osobe pate od duševnih
poremećaja (biraju vrstu bolesti) isto birajući genetičku sličnost. Ta hipoteza
pretpostavlja vezu između različitih karaktera, psihopatologije i fenotipa,
te otkriva adaptabilnost psihopatologije. Neke duševne bolesti su vidljive kao
dio adaptivnih strategija naših predaka hominida kao odgovor na okolišne promjene
koje ne možemo vidjeti u ostalim ponašanjima.
Szondi smatra kako su sve humane aktivnosti od rođenja do smrti oblikovane našim
sudbinskim mogućnostima, koje se temelje na instikt-genima. Njihova struktura
manje ili više determinira razvojne putanje koje mogu biti modificirane, pojačane
ili izbjegavane svjesnim akcijama koje zove "povodljivi fatalizam"
("guidable fatalism").
Istraživanja homograma izbora bračnih drugova i prijatelja su pronašla pozitivnu
korelaciju između izbora rase, socio-ekonomskog statusa, intelektualnih sposobnosti,
edukacije, osobnih varijabli, fizičke atraktivnosti, vokacionalnih interesa
i antropometrijskih značajki (visina, težina, boja kose i očiju). Prema Szondiju
ljubav i brak između dvoje partnera kontrolirani su recesivnim instikt-genima
koji se tendiraju manifestirati kroz potomstvo. Muškarci kod djevojaka često
biraju crte svojih majki. Parovi koji su dugo zajedno imaju mnogo zajedničkih
morfoloških i bihevioralnih crta, a kod razvedenih parova tih crta je manje.
Slično je i kod izbora prijatelja ("S kim si – takav si"), pa stabilno
prijateljstvo također ima pozitivnu korelaciju u antropometrijskim, personalnim
i socijalnim parametrima, a posebno se uočava pri izboru profesije. Npr. policajac
krimnalist koji se bavi pornografijom, psihijatar za određene skupine bolesnika,
svećenik koji progoni grješnike, sudac…
Na sličan način objašnjava i altruizam i različite oblike pomoći među sličnima,
a koji su u određenoj suprotnosti sa prirodnim nagonom samoodržanja koji logično
pretpostavlja eliminaciju konkurencije.
Psihopatološko, kao specifična forma ljudskog ponašanja, u bliskoj je vezi s
adaptivnim mehanizmima, a bolest i zdravlje su u nerazdvojnom dinamičkom odnosu.
Szondi naglašava kako mentalni poremećaji i loše socijalne vještine, smanjuju
reproduktivne šanse i šanse za preživljenje individue. Tijekom biološke evolucije,
prirodna selekcija očekujuće prevenira razvoj mutualnih preferencija među mentalno
oboljelim osobama.
Prema Szondiju latentni recesivni geni igraju važnu ulogu u determinaciji naših
izbora. Genotropizam utječe na naš izbor, a okolina može modificirati ili reorganizirati
što će Ego prihvatiti ili odbaciti. Kompleksno ponašanje je povezano sa više
od jednim ili dva lokusa na kromosomima, i u interakciji je sa vanjskim utjecajima,
o čemu svjedoče studije blizanaca.
Tako je sa shizotipnim i shizofrenim poremećajima, afektivnim poremećajima,
fobijama, juvenilnom delikvencijom, agresijom, homicidom, autizmom, alkoholizmom,
anoreksijom nervozom, te u tzv. "Szondijevoj trijadi" koju čine mucanje,
epilepsija i migrene.
Szondi opisuje i tzv. psihoze komunikacije: tzv. Verhehrspsychosen – paranoidno ludilo slijepih, nagluhih i gluhih (perceptivna depravacija ili izolacija) i schiksalpsychosen – životno situacione psihoze (npr. kod zatvorenika ili zarobljenika, Ganserova psihoza, tzv. kverulantsko ludilo)
Dakle, prema Szondiju, naš izbor čini sudbinu. Ako je izbor slobodan, ergotropan, to je u redu jer omogućuje harmonično funkcioniranje ličnosti putem integracije, participacije i transcedencije. Međutim, on smatra kako je izbor uglavnom određen genotropno, tj. na izbor (ili na simptome), djeluju potisnuti sadržaji obiteljskog nesvjesnog, koji mogu nesvjesno upravljati mogućnostima izbora neke osobe, latentnim nasljednim sklonostima, recesivnim abnormalnim nasljeđem. Tu je pojavu nazvao "Heterozis", a označava vitalnu nadmoć heterozigota nad homozigotima. (Heterozigoti su ljudski konduktori tih sklonosti svojim recesivnim genima). Tako sudbina postaje prisilna, ponavljanjem egzistencijalnih formi predaka. (Slično kao kod tzv. "neuroza sudbine" – kada netko aranžira svoje neuspjehe, učestale povrede, ili česte prometne nezgode bez mogućnosti za promjenu).
U terapiji treba uvidjeti i razumjeti "proboje predaka" iz obiteljskog
nesvjesnog u snove, ideje, simptome. To se otkriva istraživanjem rodoslovlja
genetski sličnih osoba, analizom recesivnih gena, tj. krvnih srodnika i genskih
srodnika, osoba koje su bolesniku bliske po krvi, ljubavi, zanimanju, prijateljstvu….
( Npr. ne samo obitelji, već i prijatelja, pacijenata, hobbyja i slično).
Kako bi olakšao psihijatrijski intervju, konstruirao je projektivni, tzv. Szondi-test
kojim se odabiru simpatične i antipatične fizionomije. Facijalna informacija
igra važnu ulogu u socijalnoj komunikaciji, prepoznajući odbijanje ili prihvaćanje,
strah, srdžbu, radost ili iznenađenje kao neverbalne signale, uključujući "da"
i "ne", podizanje obrva, otvaranje ili zatvaranje područja očiju,
nosa i usta, i predstavlja uzorak filogenetske adaptacije. Tako izražavamo dominaciju
ili ovisnost, aktivnost ili uzbuđenje, agresivnost ili nježnost. Depresivne
osobe imaju "smrznutu mimiku", a shizofrene osobe se razlikuju od
kontrolne grupe s manje kontakta očima i manje facijalnih pokreta.
Szondijevim testom se ispituje koliko i kako na pacijentovo odlučivanje utječe
atraktivnost ili repulzivnost facijalne ekspresije na slici, tj. vizualne i
formativne informacije slika i put kako one utječu emocionalno pobuđujući uz
kulturalne tradicije i očekivanja. Simpatija i antipatija su samo medijatori
ultimativnog genetičkog interesa koji stoji iza izbora. Test se sastoji od 48
fotografija lica, svrstanih u osam osnovnih skupina, tj. dijagnostičkih kategorija,
u parovima koje čine dva simpatična i dva antipatična lika. Ponavlja se nekoliko
puta. Tako dobijemo diferencirani profil ("drive-diagram") koji otkriva
strukturu nagona i nasljeđe predaka u pozadini naših nagonskih sklonosti. Očekuje
se da subjekt visoke genetičke sličnosti tendira izabrati slične slike koje
reflektiraju više sličnosti ili psihopatologije nego komparirani genetički različiti
subjekti.
Prigovor ovakvom načinu dijagnosticiranja je da pacijenti selektiraju slike
na osnovi svojih socijalnih očekivanja i kulturalne tradicije, nezavisno od
instiktivnih faktora. Izbor je pod utjecajem kulturalnog rezona, a neke studije
pronalaze podršku i konceptu "genetske atrakcije".
Edukacija za "analitičara sudbine" odvija se u sklopu Szondijevog
instituta i traje pet godina. Postoji i Međunarodno društvo za sudbinsko analitičku
terapiju i Međunarodna udruga sudbinske psihologije.
Praksa se odvija u zvučno izoliranoj sobi, na kauču. U terapiji razlikujemo
nekoliko faza.
Prva, pasivna faza je psihoanalitička, u kojoj se koriste tehnike slobodnih
asocijacija, rasterećenje afekata, analiziraju snovi. Druga, aktivna, shicksal
–analitička ili psiho-šok terapija, je tehnika asocijacija koje se izazivaju
npr. naglim udarcem, iza čega se neka bolesnikova riječ ili asocijacija ponavlja
oštro, glasno i učestalo dok se ne postigne potres na asocijativnom putu, šokantno
djelovanje, kojim se osvijeste latentni elementi zbog kojih je nastao poremećaj.
Treća faza je analitička faza u kojoj je u prvom planu cjelokupni psihički život.
Analiza sudbine indicirana je u svim slučajevima gdje je moguća i psihoterapija
razgovorom.
Literatura:
- Huges R., Berlips L. Szondi Biography. URL: http://www.szondi.ch/index.html
- Gruden.V. "Psihoterapija". Med. naklada, Zagreb, 1992.
- Jacques S. URL: http://fr.wikipedia.org/wiki/Jacques_Schotte
- Rushton J. P. Ethnic nationalism, evolutionary psychology and Genetic Similarity
Theory. Nations and Nationalism 11 (4), 2005, 489–507.
- Koić E. "Genetika nesvjesnog". URL: http://www.psihijatrija.com/psihijatrija/grane%20PSIHOTERAPIJA/Szondi/Szondy.htm
- Camus A. Stranac. prijevod Zlatko Crnković.Zagreb : Globus media, 2004.
- 18th Congress of the International Szondi Association, Lisbon, Portugal: 10-12
July 2008. URL: http://home.scarlet.be/~tsc32552/
- Literature in the Szondi's domain. URL:http://www.szondiforum.org/
- Jüttner F., SEidel Ph., Borner M., Ziegler H., Lakner-Faingled Z. Fundamental
Concepts of Fate Analysis (Schicksalsanalyse). URL: http://www.szondiforum.org/t418.htm
- Deri S. Great representatives of Hungarian psychiatry: Balint,Ferenczi, Hermann,
and Szondi. Psychoanalytic Review. 77(4)1990, 491 501