prim.mr.sc. Elvira Koić, dr.med.
Odjel za duševne bolesti, Opća bolnica Virovitica

Stigma, prema grčkoj riječi, znači ubod, žig, znamenje, u prenesenom značenju ljaga, sramota, ruglo. Uglavnom je uzrokuje kombinacija neznanja i straha, a što postaje podloga stvaranju ukorijenjenih mitova i predrasuda. To dovodi do emocionalne i socijalne izoliranosti psihičkih bolesnika, diskriminacije i produbljenja njihovih patnji, što može biti pogubno. Najviše je istraživanja stavova javnosti prema bolesnima od shizofrenije, koja je i danas jedno od rijetkih područja u medicini s kojim se povezuje osjećaj nelagode, straha, predrasuda i izbjegavajućeg ponašanja. Međutim, unazad nekoliko poratnih godina, pojavila se brojna populacija oboljelih od poslijetraumatskog poremećaja (PTSP), vezanog uz traumatiziranje tijekom rata, a što je dovelo do različitih doživljavanja kako bolesti, tako i oboljelih. Situacija je komplicirana od početka, naime, predrasude o duševnoj bolesti, u početku su dovele čak i do negiranja postojanja poremećaja, i kod opće populacije i kod samih bolesnika. Međutim, kako se broj liječenih osoba povećavao, s tim se mijenjao i njihov status, djelomično privilegiran materijalnim beneficijama. Postepeno se sve više osoba usuđivalo pristupiti liječenju. Neki od njih su i agravirali svoje stanje. No kako «u svakom zlu i neko dobro», tako i u sada, mnogi su se pod krinkom mogućih beneficija ipak uključili u proces liječenja i odustali od disimulacije.
S obzirom da su oboljeli, kao i članovi njihovih obitelji, u dvostrukoj poziciji, pod utjecajem osobnih predrasuda prema duševnoj bolesti, uz istovremeno doživljavanje stigmatizacije okoline u kojoj se nalaze jer su duševno bolesni, učinilo se zanimljivim ispitati njihove stavove. To je bio neposredni povod jednom istraživanju.
Bolesne se izbjegava i izolira pa oni uglavnom taje svoju bolest, pokušavaju se prikazati zdravima tj. disimulirati, srame se dolaska psihijatru, ne traže medicinsku pomoć, izbjegavaju ili odbijaju liječenje. To ugrožava njihovo zdravlje, otežava liječenje, povratak i kvalitetu života u zajednici.
Diskriminacija zbog bolesti doživljava se na razne načine, npr. osoba se zbog toga što ima dijagnozu psihičke bolesti ili je liječena u psihijatrijskoj ustanovi smatra opasnom, nekompetentnom i nepouzdanom. Česta je predrasuda da je psihička bolest izraz slabog karaktera, tj. da se ne radi o bolesti nego o slabosti, pa se u odnosu na njih izražava strah, prezir, stav da su bolesne osobe djetinjaste, neodgovorne, smanjene inteligencije, nisu sposobne same donositi odluke i same su krive za svoju bolest. Veterani su optuživani da simuliraju svoju bolest kako bi se domogli mirovine ili drugih privilegija, stalno su provjeravani jesu li doista bili na ratištu i što su doživjeli. Ponekad su se zbog toga sukobljavali s ostalima na javnim mjestima, što je dovodilo do povlačenja i izbjegavanja bilo kakvih kontakata s drugim ljudima a često i do potpune izolacije. Reakcije okoline su najčešće izbjegavanje i ismijavanje. Motiv pravde i nepravde je stalan. Oni osjećaju kako su oštećeni i nisu zadovoljni socijalnom i materijalnom gratifikacijom koju su dobili. U obiteljima je dolazilo do teških kriza zbog nerazumijevanja supruga, koje su teško shvaćale promjene nastale na partneru. Djeca su doživljavala izrugivanje druge djece npr. "tvoj je tata luđak". Bolest izaziva strah kod bračnog partnera, supruge primjećuju promjenu i pogoršanje odnosa u obitelji, plaše se da bi se mogli ubiti.

Senzacionalističko pisanje medija podupiru ove stavove i podržavaju predrasude.
Zbog dijagnoze psihičkog poremećaja ili liječenja u psihijatrijskoj instituciji osoba može imati teškoće u zapošljavanju i vraćanju na posao. Nakon povratka na posao zbog psihičke bolesti može dobiti niže hijerarhijsko mjesto.
Negativni i diskriminirajući stavovi društvene zajednice prema psihijatrijskim bolesnicima stvaraju značajne poteškoće u liječenju, produžuju tijek njihove bolesti te usporavaju procese rehabilitacije i resocijalizacije. Stvara se začarani krug otuđenja i diskriminacije, što sve smanjuje izglede za oporavak oboljelog. Stigma je povezana sa socijalnom izoliranošću i osjećajem odbačenosti, što potiče stvaranje ovisnosti o drogama i alkoholu, pretjerano hospitaliziranje, ekonomsko propadanje do beskućništva.

Ispitivanje je provedeno u siječnju 2007. godine. Ispitanici su izabrani metodom slučajnih odabira među pacijentima ambulante, a supruge oženjenih bolesnika zamoljene su da ispune upitnik. Skupina zdravih ispitanika izabrana je metodom slučajnog odabira među stanovnicima grada Virovitice. Poštovano je načelo dobrovoljnosti i anonimnosti. Dobiveni uzorak činilo je ukupno 133 ispitanika, od toga su liječeni bolesnici (muškarci) činili 50.4%, supruge liječenih bolesnika (žene) 24.1%, ostalih građana bilo je 25.5%.
Anketni upitnik s ukupno 60 pitanja ili tvrdnji , podijeljenih u šest tematskih podskupina. kreiran je za potrebe ovog istraživanja. Na postavljena pitanja ispitanici su mogli odgovoriti upotrijebivši jedan od ponuđenih odgovora: DA, NE, Ne znam.

Prema školskoj spremi ispitanike smo podijelili u tri skupine: nisku stručnu spremu imalo je 18% ispitanika srednju stručnu spremu 60%, a visoku 22% njih. Prema dobi ispitanike smo podijelili u dvije skupine: do 35 godina bilo je 35% ispitanika, a iznad 35 godina njih 65%. Među našim ispitanicima 31.6%% ih je u procesu liječenja već duže od pet godina, 30.4% godinu dana, 14.6% se liječi dvije godine, 8.9% tri godine, 5.6% četiri godine, a 6.7% se liječi pet godina.

Prema rezultatima supruge ispitanika žele saznati više o PTSP-u i bolje su informirane o duševnim bolestima općenito i o samom problemu. One u 45% slučajeva smatraju da je liječenje supruga bilo neefikasno i ne doživljavaju svog supruga sretnom i zdravom osobom. Čak 39% ih ocjenjuje lošim opće stanje i zadovoljstvo životom svojih supruga, a 46% osrednjim.
Ispitanici su pokazali da znaju za PTSP kao duševni poremećaj. Žene iskazuju veći strah od takvih bolesnika i smatraju ih nasilnim i opasnim, u rezultatima koji su u skladu sa stranim istraživanjima (britanska i australska studija).

Negativno mišljenje javnosti o opasnosti od psihičkih bolesnika općenito poraslo je od sredine 20. stoljeća, što neki pripisuju početku deinstitucionalizacije psihijatrije i posljedično većem broju kontakata s psihičkim bolesnicima. Doživljavanje opasnim psihičkog bolesnika implicira strah i izbjegavanje kontakata s njime što čini jedan od temelja stigmatizacije. Rezultati stavova britanskih ispitanika pokazuju također visok stupanj straha i potencijalnu neutemeljenu opasnost koju predstavljaju psihički bolesnici.
Znanstvenici spomenute rezultate vezuju uz senzacionalističke naslove neodgovornih medija, koji povremeno potiču stvaranje negativne slike i podržavaju predrasude o psihičkim bolesnicima. Mediji često povezuju psihičke bolesnike i sklonost kriminalnim djelima iako se dobro zna da to nije dokazano znanstvenim istraživanjima. Mišljenje kako su oboljeli sami krivi ili odgovorni za svoj poremećaj misli ispitanika je od velikog značenja za odnos javnosti prema bolesniku. Čak jedna trećina nema izgrađen stav o tome. Najviše ispitanika iz skupine liječenih bolesnika misli da duševni bolesnici nisu u stanju donositi odluke o svom životu. Nešto je manje stigmatiziran stav muškaraca, mada su općenito žene bolje informirane o duševnim bolestima nego muškarci.
Bolesnici imaju vrlo malo kontakata van kruga najuže obitelji. Prijateljsko druženje se prihvaća kao poželjno, dok dio ispitanika nema jasno definiran stav o tom pitanju. Žene su nepovjerljivije, suzdržanije u odgovorima.
Procesi stigmatizacije utječu krajnje nepovoljno na formiranje samopoštovanja psihičkih bolesnika pa je jedan od važnih zadataka anti-stigma programa stvaranje i jačanje samopoštovanja bolesnika.
Svjetska psihijatrijska organizacija 1996. godine pokreće globalni program zaštite oboljelih od shizofrenije i drugih psihičkih bolesti, a WHO, 2001.godine usvaja mišljenje "Nema etičkog, znanstvenog ni društvenog opravdanja za isključivanjem osobe s mentalnim poremećajem iz zajednice." U Hrvatskoj je započet projekt pod nazivom "Program smanjenja stigme i diskriminacije psihičkih bolesnika", u sklopu kojega je posebna pozornost obraćena smanjenju stigme shizofrenih bolesnika. Program ima za cilj promociju mentalnog zdravlja, povećanje svijesti i znanja o psihičkim poremećajima, razvoj pozitivnih stavova i tolerancije u široj javnosti, zaštitu ljudskih prava osoba s psihičkim poremećajima. Program je protiv predrasuda prema psihičkim poremećajima i osobama s psihičkim poremećajima, diskriminacije zbog psihičkog poremećaja, izolacije osoba s psihičkim poremećajima. Uključuje edukaciju, kontakt i pozitivnu promociju. Korisnici su građanstvo, pacijenti, obitelji, mediji, poslodavci, profesionalci.

Zaključak:
Ovim istraživanjem su ispitani stavovi i informiranost, te odnos prema oboljelima od PTSP-a, na uzorku osoba liječenih od PTSP-a, njihovih supruga i ostalih građana. Rezultati ukazuju na visok stupanj stigmatizacije, negativan stav prema oboljelima od PTSP-a, kao posljedicu neinformiranosti, straha i društvenih neistina. Bazično nepovjerenje, podozrivost i nedovoljna informiranost glavni su razlozi visokog stupnja stigmatiziranosti. Predrasude prema psihičkom poremećaju, osobama koje pate od psihičkih poremećaja i psihijatrijskim institucijama raširene su u javnosti, psihijatrijske se institucije i djelatnici smatraju sustavom za represiju, a liječenje nepotrebnim. Diskriminacija zbog psihičkog poremećaja teška je povreda osnovnih ljudskih prava. Suvremena psihijatrijska znanost, uvažavajući današnje mogućnosti liječenja psihičkih poremećaja, promovira život, liječenje i rehabilitaciju u zajednici. Borba protiv predrasuda prema psihičkim poremećajima jedan je od najvažnijih ciljeva svake zajednice kao borba za humanije društvo. Psihijatrijske stručne udruge u svijetu provode programe za borbu protiv predrasuda (stigme) prema psihičkim bolesnicima. Programi uključuju protestne akcije (putem medija, skupova, humanitarnih akcija), edukaciju - povećanje znanja i svijesti o psihičkim poremećajima (pisani materijali, predavanja, tribine) i kontakte - što uključuje mogućnost razgovora s pacijentima, poticanje organiziranja pacijenata i suradnje s njima.
Zaštita mentalnog zdravlja prolazi kroz značajne promjene, iz institucionalne u organizaciju po tipu psihijatrije u zajednici. Stoga je važno razvijati programe podrške za pacijente, njihove obitelji i širu javnost da prebrode prijelazni period prema boljem modelu organizacije. Informacija, edukacija, kontakti, pozitivna promocija mentalnog zdravlja i protest protiv diskriminacije - širom svijeta su prepoznati kao bitni čimbenici u borbi za smanjenje predrasuda prema psihičkim bolesnicima.
Izneseni podaci potvrđuju važnost provedbe programa provođenjem edukacije i informiranja interesnih skupina kao i cjelokupne društvene zajednice, čime bi se smanjila stigma i diskriminacija i promijenio negativan stav javnosti.