Nerijetko su osobne karakteristike i sposobnosti razlog za međusobno takmičenje, površno kao na primjer količina materijalnih dobara u posjedu, vanjski izgled ili dublje kao sposobnosti i vještine u strogo određenoj temi nekog događanja, na primjer u sportu ili stvaralaštvu. Sve dok međusobni odnosi te vrste slijede neku opću vrijednosnu skalu i dovode do poboljšanja kvalitete svih sudionika, mogu se podržavati. Ali kao i u svemu neumjerenost predstavlja opasnost prije svega od izvrtanja vrijednosti ili stvaranja novih koje nikome ne donose dobro, a nekima mogu činiti posebnu štetu. Sve je u redu dok se može uživati i kroz takmičenja pronalaziti stimulaciju ili motivaciju za razvoj različitih sposobnosti i vještina, no kada se zbog rezultata zanemari ili šteti zdravlju, tada prestaje zadovoljstvo, a ponekad se stvori novo bojno polje na kojem mnogi stradavaju. O štetnosti takmičarske kulture dovedene do krajnosti svjedoče nam primjeri samoubojstva učenika koji nije uspio ispuniti zahtjeve roditelja i biti najbolji u školi, plastična operacija povećanja grudi u djevojčice u punom razvoju koju joj roditelji kupuju za petnaesti rođendan ili jadni majstor u zanatu ili učitelj koji skriva od učenika svoje ograničeno, a teško stečeno znanje, pa ih i ne motivira za učenje kako mu oni ne bi postali konkurencija…
Slično tjelesnim, intelektualne sposobnosti su nam dane ne kao dovršene, već kako bismo ih razvijali koliko možemo u danoj sredini, intimno i osobno, kao potencijal koji se kombinira među urođenim karakteristikama, učenjem, odgojem i iskustvom. Na razvoj inteligencije najviše utječu geni, nasljeđe, a potom sredina i kombinacija tih utjecaja. Inteligencija je složena psihička funkcija, koju određujemo kao mentalnu sposobnost samostalnog i svrsishodnog rješavanja problema s kojima se suočavamo, ali i kao sposobnost stvaranja novih problema koje treba rješavati, kao snalaženje u novim situacijama u okolini, uz korištenje stečenog znanja, kao kritičku moć rasuđivanja tj. razlikovanja bitnog od nebitnog, sposobnost za uporabu apstraktnih pojmova. Osim sposobnosti logičnog razmišljanja, računanja, kombinatorike, predviđanja budućih događaja na osnovi povezivanja iskustva i znanja, svjesni smo postojanja i verbalne, glazbene, prostorne, tjelesne, socijalne, naturalističke, emocionalne, praktične, introspektivne i duhovne inteligencije. Svaki prosječni pojedinac u nekoj mjeri posjeduje sve te sposobnosti. Međutim, u psihijatriji i psihologiji najčešće procjenjujemo tzv. opću inteligenciju, odnosno pokušavamo odrediti stupanj nečijeg općeg intelektualnog razvoja.
To se čini usporedbom sposobnosti tipičnih za većinu osoba neke kronološke dobi, sa sposobnostima promatranog pojedinca, a rezultat se izražava u jedinicama tzv. kvocjenta inteligencije (intelligence quotient ili IQ). Testovi kojima se ispituje koeficijent inteligencije nisu idealni jer se ne mogu upotrebljavati za uspredbu ljudi koji imaju različito obrazovanje, pripadaju različitim kulturama ili klasama, pa mogu biti nadopunjeni skalama koje procjenjuju i socijalnu prilagodbu u postojećoj sredini, na trenutačnoj razini funkcioniranja.
Kada netko u rezultatima testa pokaže kako posjeduje sposobnosti karakteristične za stariju dob, u količniku se dobije veći IQ (npr. mentalna dob na testu : stvarna kronološka dob pojedinca x 100. /npr.10:7=143/). Dakle, ako u dobi od sedam godina riješi testove prosječnog desetogodišnjaka, smatramo ga natprosječno inteligentnim, kao i druge osobe s rezultatom od 120 i više. Rezultati testova inteligencije slijede normalnu distribuciju, što znači da većina ljudi postiže rezultate oko sredine distribucijske krivulje, a vjerojatnost postizanja rezultata daleko od sredine krivulje naglo opada. Na primjer, na IQ skali otprilike dva do tri posto osoba nalaze se u toj skupini "iznad 120 IQ i ispod 70 IQ, a većina prosječnih osoba je u okvirima između 90 i 110.
Intelektualne sposobnosti i socijalna prilagodba se mogu vremenski mijenjati i premda slabo, ipak se mogu poboljšati vježbom i rehabilitacijom. Međutim, kod nekih osoba to gotovo da nije moguće, posebno kada se već rode u stanju nepotpunog ili zaostalog razvoja, sa ograničenjima koja su posebno karakterizirana oštećenjem sposobnosti koje pridonose cjelokupnom razvoju inteligencije, kao što su mišljenje, govor, motorika ili sposobnost ostvarivanja društvenog kontakta, samostalno ili udružena s drugim mentalnim ili psihičkim promjenama. Takve osobe smatramo mentalno ili duševno zaostalima, slaboumnima ili oligofrenima. Kada na testovima postiže rezultate IQ između 50 i 80, takvu osobu smatramo lakše mentalno retardiranom, što znači da je svojim razvojem trajno dosegla mentalnu dob koja odgovara dobi drugih prosječnih osoba od devet do dvanaest godina, bez mogućnosti znatnije korekcije. Ako se radi o srednjem stupnju mentalne zaostalosti, tzv. "umjerenoj duševnoj zaostalosti", osoba postiže IQ između 20 i 50, kao djeca u dobi od šest do devet godina, nauči komunicirati i djelomično brinuti o sebi uz maksimalnu potporu drugih. Teško i duboko mentalno zaostali ne mogu postići više od 20 IQ, što znači da su trajno u stanju djeteta od tri do šest godina, trebaju trajnu tuđu njegu i pomoć, a često imaju i ozbiljne smetnje komunikacije, pokretljivosti i druge tjelesne poremećaje. Te osobe nisu sposobne za samozbrinjavanje, izrazito su snižene adaptivne sposobnosti i trajno trebaju opsežnu, sveobuhvatnu podršku, u svim daljnjim životnim situacijama. Model i intenzitet potrebne podrške određuje se individualno prema karakteristikama svakog pojedinca kako bi uspješno funkcionirao u svojoj socijalnoj sredini. Jesu li i koliko adaptivne sposobnosti snižene, promatra se u skladu s cjelovitim životom osobe i potrebom za individualiziranom potporom, ne izolirano. Taj termin uključuje i oštećenje samo po sebi i mogućnosti koje osigurava ili ne socijalna okolina (ograničena aktivnost i prepreke sudjelovanju). Područja adaptivnog ponašanja su: komunikacija, briga o sebi, stanovanje, snalaženje u okolini, samousmjeravanje, zdravlje, sigurnost, slobodno vrijeme, rad, funkcionalna akademska znanja.
Osim urođenog, moguće je i stečeno osiromašenje intelektualnog života, koje nastaje najčešće kao posljedica kasnijeg oštećenja mozga i živčanog sustava. Najviše je oštećeno upamćivanje, sjećanje i reprodukcija, misli su usporene i osiromašene asocijacijama, a slabi i osjećaj za etičke i estetske vrijednosti. U tom slučaju radi se o demenciji ili pseudodemenciji u okviru depresije, kada se reaktivno, psihogeno razvija stanje nalik demenciji usmjereno na izbjegavanje suočavanja s neugodnim situacijama, obvezama i zahtjevima okoline.
Kao i sve druge osobine, inteligenciju treba njegovati za osobnu i dobrobit svih, poticati sposobnosti izražavanja, analize i sinteze, stvarati poticajnu intelektualnu i društvenu okolinu svima, bez obzira na različitosti u snazi, sposobnostima i potrebama. Ta razlika je prirodna i poželjna, a mjera razvoja društva i civilizacije je upravo u tome koliko se skrbi za svoje drukčije članove, kako za one slabijeg, tako i za one iznadprosječnog razvoja, jer i jedni i drugi mogu doživjeti prihvaćanje i poštovanje svoje različitosti, kao bogatstvo među prosječnima, ali i nesreću izolacije. Biti drukčiji znači samo to, ni bolji ni gori, samo drukčiji. Prihvatiti sebe i druge u svijetu koji procjenjuju prosječni koji njeguju takmičenje na poljima osobnog nije lako, ali se može uz pomoć upravo različitih intelektualnih sposobnosti, koje pomažu razvoju od primitivnog do plemenitog.