Prije ili poslije u mnogim životima pojavi se bolest, gnjavaža koja zaustavlja u nakanama, katastrofa ili u kroničnim stanjima kao stalno prisutan neželjeni i nevoljeni kućni ljubimac, koji je zahtjevan i okupira sve jer postane centar svjetova svih članova obitelji. Njena pojava donosi odricanje, usmjeravanje energije u otkrivanje i uklanjanje uzroka, sprječavanje napredovanja, ublažavanje posljedica. Nitko ne ostaje netaknut, ni oboljeli ni drugi bliski njemu. Prolaze se procesi suočavanja, žalovanja, borbe ili bijega, kriznih stanja, depresije, sve do trajnih promjena ličnosti. Reagira svatko na svoj način, u skladu sa svojom osobnosti, strahovima, obranama. Jedni se bore, drugi bježe, treći negiraju njeno postojanje.
Neke obitelji ne izdrže, umore se iscrpljeni besanim noćima i strahom pa se raspadnu. Nekad već na početku pojave bolesti, često putem, a ponekad i nakon uspostave nove ravnoteže. Kada se bolest dogodi ocu, gubi se glava obitelji pa drugi preuzimaju tu ulogu i poremeti se sva dinamika odnosa. Tragedija je kada pogodi majku, koja je uglavnom još i supruga, a posebno je teško kada je bolest djetetova, a k tome još i kronična.
Ozdravljenje je cilj kojem svi teže i koji pokazuje smjer kojim se treba kretati. Taj put ponekad može doista izgledati poput križnog puta, a žrtve mogu biti velike i prevelike. Izmjenjuju se vjera i nevjera, strah i nada, promišljanje o svima i svemu, sve do smisla života. Tako i patnja dobiva smisao. A možda to i jest njezin jedini smisao. Ljudi tada govore "sve za zdravlje", "zdravlje je najvažnije", "ništa nije teško"... ma kako živjeli ranije, prije pojave bolesti, ("premorbidno"). Dotadašnja bezbrižnost u odnosu na tjelesno ili duševno zdravlje odjednom biva zamijenjena brižnošću i skrbi ili bar odlukom da će tako biti u budućnosti…"Samo da ozdravim"…"Samo mi ozdravi"…"Ako se ovoga puta izvučem, znam kako ću jer sam shvatio što je najvažnije…". Na direktno pitanje što je to najvažnije, uglavnom je odgovor da su to prije svega život i tjelesna cjelovitost. Život kao negacija smrti, a potom kvalitativno, kao postojanje u ljubavi, radosti, bez boli i bolesti.
"A ozdravljenje je kada to sve znaš prepoznati", govori moj prijatelj.
No nije baš uvijek tako jasno, bar ne svima.
Nije se jednom dogodilo da svi ili samo neki pobjegnu od patnje i trpljenja oboljelog, jer su bespomoćni i ne mogu je gledati, pa ako pobjegnu kao da će nestati. "Ja više ne mogu, predajem se, neka netko drugi pokuša.". Uglavnom se to dogodi kada se izgubi nada u ozdravljenje, kada se spozna kroničnost, tj. da će bolest biti zauvijek prisutna, do kraja života, kada prevladaju strah ili sebičnost. Strah od smrti i nestajanja, strah od tjelesne ili duševne boli, od slabosti i nemoći, strah od samoće u patnji. Iskustvo uči kako je "u dobru lako dobar biti", a u zlu se dobro vidi tko je prijatelj, tko ostaje, a tko odlazi.
Bolesnik se često osjeća sam, ostavljen i zaboravljen.
Dok posjeduju psihičku snagu, neki bolesnici svoju bolest rješavaju sami, kako znaju i umiju. Zato što se nemaju kome potužiti, na koga osloniti, vjeruju jedino sebi ili ne žele pokazati drugima svoju slabost. Neki su čak skloni prikazivati svoje stanje boljim nego je, prikrivati simptome, glumiti da su dobro (disimuliraju). Time djelomično izbjegavaju pretpostavljene i moguće negativne posljedice otkrivanja dijagnoze ili poremećaja, daju si vremena prikupiti snagu i spoznaju o liječenju i mogućnostima izlječenja, pokazuju nadu u ozdravljenje.
Drugi odmah odustanu, predaju se, postanu pasivni i ništa ne očekuju, ne kao da su bez vjere u ozdravljenje, nego kao da vjeruju u bolest i zlo. I kada vide ozdravljene, ne misle da će se to i njima dogoditi. Treći izaberu bolest i bolovanje kao način života. Ne traže i ne žele ozdravljenje.
Kada bi to bilo samo u odnosu na sebe sama i ne bi bio neki problem. On nastaje kada se takav stav odrazi na sve uključene u proces koji nikamo ne vodi.
Sama priroda bolesti, ali i način koji smo naučili o tome kako se ponašati i odnositi prema problemima, nemoći i boli od ranog djetinjstva, naše potrebe za pažnjom i ljubavlju, odvajanjem od voljenih osoba i objekata i vezivanje za njih i njih za nas su u biti razloga takvog izbora.
Naime, bolest može donijeti određenu dobit bolesniku, materijalnu u vidu naknade štete, izostanka s posla ili iz škole, nematerijalnu u vidu priskrbljivanja pažnje voljenih osoba, liječnika ili njegovatelja i primarnu u vidu simptoma kojima se izražava ono što se ne umije riječima ili koji brane od nesvjesnih konflikata, energije zabranjenih nagona, moralnih zabrana i kazni ili agresije u svim smjerovima.
Kako bi se preuzela uloga bolesnika, ponekad je moguće čak i namjerno, sa jasnim ciljem njegovanje bolesti i bolesnosti, oponašanje simptoma, njihovo izazivanje i preuveličavanje (simulacija). No, češće se to događa bez namjere, nesvjesno motivirano. Takve osobe ne izazivaju svoja bolesna stanja niti ih mogu voljno prekinuti. Njima pojava simptoma donosi svojevrsno olakšanje, a istovremeno i posebnu pažnju drugih. Tako sebe dovode npr. u centralnu poziciju u obitelji, vezuju druge potrebom za njegom ili rješavanjem svoga problema, a razrješavaju se i mnogih obveza koje se od njih očekuju dok su zdravi. Drugim članovima mogu nesvjesno manipulirati i krivnjom koju kod njih izazivaju. Nisu rijetke obitelji depresivne djece i supružnika, koji cijelog života okajavaju i plaćaju danak, jer se majka razboljela "od poroda". Dijete nosi krivnju jer je već dolaskom na svijet izazvalo majčinu bolest, a suprug je "kriv" jer je sudjelovao u začeću. Slično je kada se bolest razvila "od rata"….Krivi su svi, sve dok postoji mogućnost za neku vrstu naknade, materijalne ili nematerijalne. Takvi bolesnici često i ne traže ozdravljenje, već samo liječenje, odnosno "bolovanje". Ozdravljenje bi za njih značilo gubitak stečenih pozicija i privilegija, a podrazumijevalo bi i svojevrsno obraćenje, promjenu cijelog sebe, novi život nakon kalvarije, s novim stavovima, načinima, ciljevima i novim smislom.
Nisu svi za to sposobni. Zato susrećemo i razne umišljene poremećaje, bolove izazvane psihološkim čimbenicima, fizičke ili psihičke bolesnike, ponekad i hipohondre, koji doista osjećaju smetnje, vidljive ili nevidljive drugima, koje ih konačno dovode do potpune radne i društvene onesposobljenosti. I kada su pretrage negativne i kada nema objektivne potvrde smetnji, oni će se žaliti na neke druge smetnje, tražiti nove pretrage, bolnice i doktore, ovisno o znanju i mašti bolesne osobe, onako kako ona doživljava neku bolest. Pogoršanja iznose dramatično, zahtijevajući posebnu pažnju i skrb. Ponekad uslijed nepotrebnih zahvata dođe i do liječenjem izazvanih bolesnih stanja, trovanja ili prekomjernog zračenja.
Činjenica je da zapravo svatko dobije točno to što želi i traži. Pa tko želi ozdravljenje, taj i ozdravi, a pri tome se najčešće i obrati jer shvati kako je nužno mijenjati dotadašnji život i stečene navike kako bi se pošlo u novi, oslobođen. Simbolika Uskrsa i proljeća, pravo je vrijeme za pokušaj ponovnog rođenja i iscjeljenja tjelesnih i emocionalnih boli, do oslobođenja cijeloga sebe.