Elvira Koić

Sve pod nebom ima svoje vrijeme… Vrijeme plača i vrijeme smijeha, vrijeme šutnje i vrijeme govorenja… vrijeme zagrljaja i vrijeme rastajanja (Propovjednik 3), vrijeme odrastanja i vrijeme zrelosti. " Znaš, i rode svoje male izbace iz gnijezda kada nauče letjeti! Gledala sam kako ih gurkaju kljunom da odu. Pa moraju poći graditi svoje gnijezdo.", znala je ponekad reći Regina, objašnjavajući jednostavnošću prirode najsloženija događanja.
Stalni je to proces. Rastemo, pa odrastemo, prerastemo igraonice, igre i igračke. Tada jednostavno - moramo otići ili biti izbačeni iz gnijezda kako bismo stvorili novo. Možda negdje drugdje ili u blizini, ali ipak potpuno novo, sa temeljima u koje je ugrađeno sve dobro iz prethodnog. Mora se otići, jer bi se u protivnom krila uništila i ostala bez čarobnih šara i vilinskog praha, kao leptiru koji ne može iz kukuljice.
Ako se dogode prerano, odlazak i novi početak mogu boljeti. No, ima trenutaka kada dođe baš pravo vrijeme, pa je i rastanak nekako spontan tako da ostavi sve zadovoljnima, i one koji odlaze i one koji ostaju, sa zajedničkim sjećanjem na čvrsti topli zagrljaj.
Doista je moguće i događa se da rastanci ne bole. Čudan je to osjećaj, neke punoće, sitosti, zahvalnosti za sve zajednički doživljeno, kao za bezbrojne poklone, koje sada treba negdje ponovno posložiti jer su vrijedni i korisni za budućnost. Još jučer se čini da je "za zauvijek", no novo jutro donese neki nemir slobode i čežnje za putovanjem, za odlaskom u traženju, istraživanju. Čudno, ali kada se dogodi pravo vrijeme za odlazak, ne boli svjesnost o tome da nitko neće poći u pratnji, da ćemo sami nositi svoju prtljagu i voziti bez navigacije. Nekako su smireni i sretni i oni koji ostaju, čije vrijeme za odlazak još nije došlo, ili su jednostavno izabrali zauvijek ostati sretni baš tu gdje jesu. Tada se doista može reći "Doviđenja" i "Sretan put". A može se reći i "Hvala. Hvala na svemu, a posebno na bagremima, na mirisu njihovih cvjetova, objektivno čarobnim trenucima spokoja, koji su učinili tako ugodnim biti dio te naše priče, djelić osjećaja, vrtloga strasti uzetih koliko nas volja, bez imalo straha za sutra, a sve zbog nas i punoće duše ljubavlju natopljene. Hvala." Tada se može mirno i slobodno poći, nošeni i praćeni vječnim osmjehom koji kao da je tetovirano sjećanje u sred oka i u uglu usana. Tako poklonjeno vrijeme drugome, a i sebi, plodonosno je kao milosrđe u Korizmi, prepuno ljubavi koja se širi poput koncentričnih valova koje proizvede kamenčić bačen u vodu jezera. Sve je više i više ima, sve je šira i šira, razlivena u dubine.
Osjećaj da će se dogoditi velika promjena može se ponekad jasno intuitivno spoznati ili barem naslutiti negdje iz dubine bića. Zato bi bilo dobro pripremiti se, stati, razmisliti, osluhnuti sve u sebi i sve oko sebe. Dati vremena ljubavi da se izreče, izrazi, iskaže.
Možemo to ako usmjerimo pogled duboko u sebe i daleko u budućnost, u ono što doista ostaje, što je prava vrijednost, a što nije od praha zemaljskog, već od druge tvari, koja može prodrijeti duboko do dna, jer je energija, energija u kretanju, emocija ili duh, svjetlost, toplina, miris. Zato se lakše odreći i kućica građenih na mostu i autića ili brodića parkiranih pred njima, nego emocija koje razmjenjujemo s drugima.
Nužno je ponekad stati, odreći se izvanjske, zemaljske prašine, pa ma kakvu ugodu je do tada činila i dati prostora toj duhovnoj iskri u nama. Neminovno će neka pitanja tražiti odgovore, na primjer, tko smo, što smo, od kud smo, kamo to idemo? Kome pripadamo? Gdje pripadamo? Što nam srce šapće – što zapravo želimo, što nam je doista važno? Jesmo li sretni? Što nam drugi čine? Što mi činimo njima? Je li to dovoljno? Je li potrebno? Treba li tako nastaviti ili treba otići? Što još možemo ovdje učiniti?
Ponekad doista treba tako snažno zaljuljati svoj svijet da se uzdignu sve emocije i misli na površinu i ponovno poslože, možda u novoj hijerarhiji vrijednosti. Nekad je potrebno i više od četrdeset dana, nekad manje, ali takvo vrijeme povremeno se dogodi i uvijek donese veliku promjenu. Kad učinimo sve što smo znali i mogli, u postojanom trajanju i davanju, u jednom trenutku objektivnim pogledom vidimo drugoga kako se igra nekim poznatim, a već po malo zaboravljenim igračkama, čujemo ga kako govori poznate, a sada daleke riječi, volimo ga zauvijek i osjećamo blizinu koja će trajati u vječnost, ali i daljinu koju možda samo putnici i skitnice razumiju. Kada bismo ostali, zaustavili bismo ga, ali i sebe. Osjećali bismo stalno nemir u stremljenju gore kao što se trga šareni balon privezan za djetetovu ručicu.
Tako je lijepo rasti zajedno, igrati se zajedno, stariti zajedno, skladno plesati u dvoje i samo tražiti nove korake i ritmove. No, sve ima svoje doba, i svaki posao pod nebom svoje vrijeme. Pa tako ponekad treba suzama blagosloviti i rastanak.
U pravo vrijeme to su suze radosnice, suze nade, suze koje čiste. Neminovno im prethodi samoća. Zato je dobro izabrati je i korisno utrošiti na primjer za tkanje novog sna, isprepletenog nitima prošlosti i budućnosti, poljupcima i zagrljajima, skupljenim zalascima i izlascima sunca, molitvama nade i molitvama zahvalnosti, ljubavi i prijateljstva, životnih radosti i boli. Kao što voda čisti od vanjske prljavštine, tako samoća, molitva, ljubav i suze čiste unutrašnji svijet i čine nas spremnim za duhovno krštenje, ponovno i ponovno, za novi početak i promjenu, uzdizanje.
Korizma je dobro vrijeme za osvrt unazad i unaprijed. Možemo se veseliti svojim djelima, ali i popraviti pogreške. Počistiti za sobom i pred sobom. Strpljivo opraštati. Odreći se sebe staroga, loših navika, ponizno, tiho i ustrajno moliti za nove haljine, snagu, radosti, oživljavanje ljubavi u nama. Ona postoji i toga smo svjesni, duboko i bez potrebe za dokazivanjem. Samo je treba naučiti pustiti na slobodu. A to možemo kada odemo najdalje što možemo, pa se vratimo, konačno speremo putnu prašinu i zaustavimo se.
Zato su i odlasci prijeko potrebni. Zbog povratka, zbog obraćenja. Tako putovanje postaje hodočašće. A pružanje ruke ili ramena drugome - milosrđe. I jedno i drugo može iscijeliti. U tišini razgovora bez riječi, ljubavlju izrečenom pogledom i djelima, tihim radosnim smijehom, koji će bar malo olakšati brige i teret u rukama drugoga.
Ako se već mora odlaziti, neka to bude u Korizmi, i neka odlazak bude u pustinju ili džunglu našeg duha i duše. Suhi vjetrovi otjerat će sitne misli i ostaviti mjesta za prave vrijednosti, koje će posijane izrasti u najljepše cvijeće ako je dovoljno toplo i vlažno, a svjetlo koje će se roditi otjerat će utvare i zvijeri koje su vrebale iz prikrajka.
Vrijeme samotnog isposničkog promišljanja i molitve, vrijeme je darovano sebi, a možda još više svima drugima, jer će roditi novu osobu, prepunu osvježene ljubavi u pročišćenoj posudi.
Za takve trenutke treba raširiti ruke i popustiti zagrljaj i stisak šake, kako zahvaćena voda života ne bi istekla kroz prste.