Povremeno susretnemo osobu koja izaziva osjećaj da je "bez duševne bolesti ili poremećaja", tj. da je "normalna". To su one osobe uz koje se svi osjećaju ugodno, smireno i sigurno, a življenje odjednom postaje lako. Njihove ugodne šale ne izazivaju buku i gromoglasni iritirajući smijeh, već tihu i radosnu nasmiješenost. Imaju li takve osobe nekakvo načelo djelovanja ili nemaju, sigurno ne čine nikome ono što ne bi da drugi učine njima. Njihovo je djelovanje mnogima primjer jer djelotvorno ostvaruju svoju svrhu, moguprilagoditi svoje potrebe okolini bez velikih varijacija od prosječnog pojedinca. Oni si mogu dozvoliti "biti obični", mada to nisu. Čini se da ne pripadaju nigdje, a svugdje su dobro došli, pa imaju puno pravih prijatelja. Znamo da su uspješni jer ih drugi oponašaju i slijede. Takve osobe su uspjele postići ravnotežu između osobnosti, identiteta, tj. svoje potencijale, sposobnosti i talente uskladiti sa socijalnim zahtjevima okoline i situacije, pa ih smatramo "zrelim ličnostima".
To su oni koji imaju "svoje Ja", misle svojom glavom, odlučuju svojom voljom, u hodu prema jasnom životnom cilju kojem usmjeruju svoje misli, vrijeme i djela.
Po tim djelima ih i prepoznajemo.
Ljudi su to koji mogu prihvatiti svoje tijelo takvo kakvo je, a kad nisu zadovoljni pokušavaju ga usavršiti, isključivo zbog održanja zdravlja i ravnoteže. Oni mogu podnijeti promjene slike o sebi, jer posjeduju emocionalnu kontrolu i odgovornost za svoje postupke.
Skladni su, a kada govore osjećamo da govore to što doista misle i da misle to što osjećaju, jer znaju izreći svoje osjećaje i misli. Nema kod njih "crno-bijelog" – "sve ili ništa" idealiziranog mišljenja. Zato nisu razdražljivi, dozvole da i tuđi argumenti pobijede ako je to bolje za sve. Nisu zarobljenici uspjeha ni neuspjeha, ni posla, ni ljudi i njihovih sitničavih pravila.
Koliko je moguće pokušavaju objektivno procijeniti okolnosti, događaje i osobe, praktično riješiti životne probleme, a niže ciljeve podvrgavaju višima. Oslanjaju se se maksimalno na sebe, ali kada zatreba sposobni su primiti pomoć bez da druge opterećuju, bez tjeskobe, impulzivnosti, ljubomore i zavisti.
Pa kada se dogode nepredviđene tragične situacije, kada im se ruši životno djelo, egzistencija, posao, dobar glas, nepravda, kada im umiru drage osobe, oni ostaju mirni i idu naprijed bez oklijevanja. Tek tada dolaze do izražaja njihova vitalnost, energija, hrabrost, pozitivni i konstruktivni snalažljivi duh.
Radoznali su, zanima ih novo i mogu prihvatiti različito uz spremnost na prihvaćanje stavova drugih, ali uz stalno preispitivanje. Sigurni su i u samoprocjeni, visokog samopouzdanja, bez obzira kako ih vide oči drugih, ali bez sebičnosti i rigidnosti, jer dozvole korekcije i otvoreni su za promjene.
Zrela osoba ne robuje strastima, ne srdi se eksplozivno, veseli se bez euforije, pa ne mora gušiti teške osjećaje sanjarenjem, drogama ili psovkama, ne sputava se uskogrudnim brigama, ne dramatizira. Vjeruje u sebe i u druge i ne treba praznovjerja. I sebe i druge, frustracije i neprijateljstva, strpljivo podnosi bez agresije.
Oni znaju "biti zajedno", a mogu se i odvojiti i biti samostalni, bez prekomjerne tuge ili nostalgije. Zato jer osjećaju druge, mogu s njima surađivati i od drugih učiti.
Zrela ličnost ima razvijen stabilan moralni kodeks, tj. osjećaj za ispravno i neispravno, koji ne proizlazi od nekakvog straha od kazne, već iz samog njenog bića. Takvi ljudi prosuđuju prema mogućim posljedicama, a ne prema namjerama (kao djeca) ili idealistički (poput adolescenata) nego objektivno i u skladu sa stvarnošću.
Zrela osoba se ne može izgubiti u društvu niti mora bježati u izolaciju. Svojom osobnošću i posebnošću obogaćuje druge. Ne isključuje ih, ali nalazi vremena i za sebe. Ne živi u iluzijama, pa ne laže ni sebi i drugima, ne uzdiže se i ne ponižava, već objektivno procjenjuje svoje sposobnosti i ograničenja, svoje mjesto u društvu, bez snobizma, uz spremnost na humor, prihvaćajući stvarnost takvu kakva je.
Emocionalna zrelost daje sposobnost za dublje emocionalne odnose, a socijalna mogućnost razumijevanja, pomaganja, poštovanja partnera onakvog kakav je u stvarnosti, ravnopravno, bez potrebe za dominacijom ili submisivnošću, s poštovanjem potreba, sloboda i prava.
Kada zdrava ličnost doživi ogorčenost, bespomoćnost ili negativni stres, sposobna je nositi se s njim pozitivnim obrambenim mehanizmima. Takve osobe reagiraju "normalno" i u nenormalnim uvjetima.
U procjeni zrelih osoba neće se dogoditi da jedan psihijatra vidi patologiju, a drugi ne, bez obzira koliko pojedinačno procjenitelj bio objektivan. Događa se da u susretu sa zrelom ličnosti dijagnostičar počinje uviđati pozitivne osobine takve ličnosti i njene snage, a ne patologiju, mane ili slabosti.
Zapravo bi tako i trebalo i biti u potrazi za "normalnim".
Sve je u redu ako normalnost shvatimo kao raspon, a ne kao prosjek. Tada možemo uvažiti široku lepezu različitih osoba u tu kategoriju, bez pojedinačnih čitanja. Abnormalnosti tada postaju rijetke, a nepoznato se neće prosuditi kao nenormalno.
Tada se npr. alkoholiziranje ili pušenje cigareta neće shvatiti "normalnim" načinom rješavanja stresa, već štetnim ponašanjem, a razvoj ogorčenosti i potrebe za osvetom nakon povrede vjere, uvjerenja ili vrijednosti neke osobe može se doživjeti i kao psihički poremećaj koji se može tretirati.
Uvijek je bitan kontekst i važeće vrijednosti kulture u kojoj se odvija. Zato je potrebno stalno promišljanje o dobrom i lošem, u potrazi za vrijednostima i načelima ponašanja, uvažavajući važeći kontekst. Sve negativne osobine mogu biti odbačene, a pozitivne navike se može steći.
Bitno je biti iskren prema sebi i neumoljivo uporan kako bi se dozvolile promjene, prije svega uma, tj. razuma, na putu ka slobodi djelovanja usklađenoj s motivima i potrebama, ali odgovorno i brižljivo prema drugima uz predviđanje posljedica svojih postupaka i izjava koliko je god to moguće. Takav stav vodi prema promjeni cjelokupnog sadašnjeg medicinskog pristupa prema duševnim poremećajima, na način da bi se prije svega tražilo zdravo i normalno i ojačavalo na svaki način. To je ispravan stav u svakom pogledu, pa i po banalnom statističkom prosjeku. Naime, više je normalnih, normalnog i zdravog u ljudima nego bolesnog. U suprotnom postojanje ne bi bilo moguće. Možda je to samo optimizam ili promijenjenost stečena predugom praksom, ali takvim gledanjem uočava se sve više ljudi koji mogu strpljivo čekati u redovima za ovo ili ono, shvatiti zbunjenu mladu službenicu koja se crveni iza pregradnog stakla, pomoći nosaču nositi nespretnu kutiju, imati strpljenja izdržati nečiji histerični napad, iznenadni dolazak ili odlazak, remećenje svojih planova…
Mada je vrijeme neobnovljivi izvor, zrele ličnosti ga učine svojim slugom, a ne gospodarom. Zato što znaju iskoristiti trenutak do maksimuma koji on može dati. Znaju biti ovdje i sada potpuno svjesni tko su i gdje su, kako su i kamo idu. U svakom trenutku oni su centar svoga svemira i života.