Pitanja poput "tko je normalan?" ili "što je normalno?", samo su na prvi pogled jednostavna. Možda baš psihijatar s dugogodišnjim iskustvom najteže može dati odgovor, ali ipak i on mada vrlo rijetko, zaključi "sine morbo psychico", što znači – bez duševne bolesti. Problem je u tome što opis "normalne", odnosno – duševno zdrave osobe nije jednostavan i zapravo – uopće ne postoji u obliku neke službene definicije. Zato se kriteriji normalnosti određuju na temelju osjećaja, važećih običaja, etike, subjektivnih žalbi pacijenta, ali i subjektivnog trenutnog dojma procjenitelja. Tako se dijagnoza relativizira uvažavajući i aktualnu stigmu to jest negativni biljeg kojeg još uvijek u svim društvima, bez obzira na razvijenost, nose duševne bolesti. Stigmatiziranje se događa zbog moguće opasnosti uslijed gubitka kontrole, nemogućnosti prilagodbe ili konformizma, ali i zbog neke neodređene krivnje koje su svi sudionici procesa određivanja dijagnoze negdje u predsvjesnom, ipak svjesni. Zapravo, zdravlje bi prije svega trebalo biti definirano na biološkoj razini, jer se tako određuje u službenoj medicini. Tako je na primjer u kirurgiji, kod šećerne bolesti, moždanog ili srčanog udara, povišenog krvnog tlaka, debljine, želučanog čira, raznih upalnih, zaraznih, plućnih ili kožnih bolesti. A što onda s onim ljudima koje se upućuje na psihijatriju na primjer zbog različitih socijalnih problema? Svima je jasno da oni mogu izazvati psihičke poremećaje, kao što pad na ledu može izazvati prijelom kostiju. Tako na primjer, uzrok različitih poremećaja mogu postati loša ekonomska situacija, poremećeni odnosi u obitelji, u braku, društvu, na radnom mjestu, vraćanje tuđeg kredita, prekomjerno ispijanje pića u lokalnoj gostionici, ali i katastrofe svih vrsta, sve do rata. Ali čak ni devijantno ponašanje (političko, vjersko, seksualno) ili sukobi, nisu mentalni poremećaji, ako ne dovode do narušavanja dobrog osjećanja ili funkcioniranja pojedinca. Tek tada to postaju. Iako za brojne situacije doista možemo potvrditi povezanost od uzroka do nastanka poremećaja, odrediti njegov tijek, dužinu trajanja i preporučiti adekvatnu terapiju, i dalje je to samo opet definiranje – bolesnog stanja, tj. bolesti, a ne zdravlja. Medicinski model samo to i nudi – zdravlje je… odsutnost bolesti. U Međunarodnoj klasifikaciji bolesti, koja je uvažena i koristi se u cijelom svijetu, svaki od duševnih poremećaja konceptualiziran je kao klinički značajno ponašanje, obrazac ili skup simptoma i znakova (sindrom), koji se javlja kod nekog pojedinca, a povezan je sa sadašnjom patnjom i osjećajem duševne boli, odnosno sa određenom invalidnosti (koja predstavlja umanjenje vrijednosti u jednom ili više važnih područja funkcioniranja). Također duševnim poremećajem smatra se i onaj sindrom koji značajno povećava rizik od smrti, patnje, boli, invalidnosti ili gubitak slobode ili nekih ljudskih prava. Bez obzira na uzrok, poremećaj se mora manifestirati u ponašanju, kao narušavanje psihološke ili biološke ravnoteže pojedinca. Klasificiraju se poremećaji, a ne ljudi, pa se popis poremećaja odnosi na psihopatologiju, tj. poremećaje osnovnih psiholoških funkcija (poput emocija, misli, ponašanja, volje..) koje se u biti mogu svesti i na biološke, odnosno fiziološke procese i odgovoriti na pitanje "kako je do poremećaja došlo i koji je njegov mehanizam". No biologija se ne može tako jednostavno primijeniti na model psiholoških pojavnosti i funkcioniranja. Biološkim pojmovima ne možemo odgovoriti na pitanje zašto se neki poremećaj dogodio i što je njegovo značenje, svrha ili funkcija. Zato svi pristupi moraju biti udruženi pa se na psihičke poremećaje gleda sa bio-psiho-socijalno-duhovnog aspekta. Ukratko, dijagnoze psihičkih poremećaja podrazumijevaju prisutnost nekih patoloških pojava, a dijagnoze duševnog ili mentalnog zdravlja ili normalnosti- nema. Zato kada psihijatar ne nalazi poremećaj, ne postavlja dijagnozu "ovaj je čovjek normalan" ili "on je duševno zdrav", nego kaže "kod ove osobe su odsutne patološke pojave" ("sine morbo psychico").
Normalnim se najčešće smatra ono što ne odstupa od fizioloških pojava, ni količinom, ni sadržajem ili kvalitetom, ni pozitivno ni negativno (hiper ili hipo). Ako toga odstupanja nema, radi se o "normalnom". U tom kontekstu, svi geniji, natprosječno inteligentni, jedinstveni i osebujni individualci, oni ekscentričnog i neobičnog ponašanja, čudaci, (koji imaju IQ veći od prosječnog 110) ne bi bili "normalni". Ali kada se ne žale na postojanje osjećaja patnje i kada je ne izazivaju kod drugih, kada ne pokazuju značajke poremećaja ličnosti, sposobni su za prilagodbu, psihijatar opet zaključuje da su "bez duševne bolesti" i ništa više ni manje.
U raspravljanju o "normalnosti" bitne su važeće norme, jer se i "norme" i "normativi" razlikuju među pojedincima, među društvima i kontekstu, a podložne su promjenama tijekom vremena pa ono što je normalno" u jednoj generaciji, ne mora biti u slijedećoj. To se npr. dogodilo s tetoviranjem, koje je nekad bilo prepuno značenja, a danas je dio obične prolazne mode. Jedno je mišljenje da je normalnost skup nekih vrijednosti koje su zajedničke svima, tj. ono što je prihvaćeno od većine, kao uobičajeno ili kao "ono što se podrazumijeva". No, zapravo je to samo "kulturalna" normalnost, koja ovisi o tome što dana kultura propisuje da se smatra normalnim. Ona je zapravo poželjni obrazac međusobnih interakcija koje je proglasio neki društveno prihvaćeni autoritet (npr. "bonton", pravila lijepog ponašanja). Takvo ponašanje u danom trenutku uzrokuje najmanje socijalnih konflikata i sprječava pojavu konflikata koji bi mijenjali neku organiziranu zajednicu. Takva je normalnost zapravo idealna, tj. normalnim se smatra ono što odgovara situaciji kakva bi zapravo trebala biti. (Npr. normalni su oni koji su pošteni i iskreni). Slično je i sa individualnom normalnosti, prema kojoj svatko sam određuje svoje norme prema kojima se ponaša u danim situacijama. Naravno da se tako sve relativizira i može zloupotrijebiti. ("Svatko ima svoga Boga kom se tajno moli…"). Zato se najčešće, kako bi se izbjegli sukobi između individualnog i kolektivnog stava, prihvaća statistička normalnost, prema kojem se normalnim smatra ponašanje koje uobičajeno upražnjava većina populacije. Takva osoba se označava kao "neupadna". Takav stav dobro kritizira tzv. "antipsihijatrija", koja smatra da je neupadnost, tj. adaptacija bolesno društvo - također bolest. Jer kada bi svi težili glavnoj struji, moglo bi se dogoditi na primjer, da pošteni i iskreni ne bi bili normalni, ako većina krade i laže. No, prosječno i neupadno ne znači najgore, mada nije ni najbolje, ali je zasigurno najmanje štetno za većinu. Zato se tijekom odgoja, potkrjepljivanim oblicima ponašanja npr., nagrađivanjem jednog, a kažnjavanjem drugog, formira i stabilizira poželjno izražavanje pojedinca.
Zapravo, normalno je ono što je u okvirima normi koje su (ipak) prilagođene prosjeku i većini, uz napomenu da "normalni" pojedinci posjeduju i sposobnost objektivnog uvida u svoju i opću nesavršenost kao i težnju ka boljem. Zato je dobro povremeno revidirati norme i kriterije, pa i za "normalnost". Jedno je sigurno: pojam "normalnog" i "duševno zdravog" ipak postoji, a u direktnoj je vezi sa zrelošću ličnosti, bez obzira na praksu kojom ga se ne određuje direktno, već kao nedostatak bolesti ili poremećaja. Da bismo mogli u potpunosti odgovoriti na pitanje tko je normalan i što je normalno ponašanje, trebamo znati kakve su to tzv. zrele ličnosti.