Bez granica

Elvira Koić

Jednom, ne previše davno, dok još nisu postojale granice, Starigrad Paklenica bio je poznat po vještim majstorima zidarima, Martinu i njegovom bratu blizancu, koje je uz svoju djecu odgojio stric, nakon što im je otac umro ubrzo poslije njihovog rođenja. Poslije teške sudbine siročadi, zatekla ih je još teža sudbina dobrih vojaka koji su nakon tri godine služenja redovnog vojnog roka samo nastavili ratovati na austrougarskoj strani u prvom svjetskom ratu. Martin se borio sve dok nije oslijepljen krhotinom neke bombe. Nakon operacije su mu rekli neka ide kući jer više nije sposoban za boj. Neka ide kući u Starigrad, iz Galicije u Poljskoj. I pošao je, naravno – pješice. Društvo mu je pravio drugi dobri vojak Ištok. Zajedno su propješačili i Mađarsku i Slavoniju. Svidjelo im se jedno slavonsko mjesto. Ištok je odmah ostao, a Martin je prvo pošao kući uz Jadransko more jer ga je tamo čekala supruga Grgica. Ubrzo je prodao očevinu i vratio se u Slavoniju sa ženom i sinom. Volio je tu zemlju i shvaćao njenu vrijednost. Zato je svake godine kupovao jutro po jutro. Govorio je: "U zemlji je sve. U našoj zemlji. Zemlja je blago. Mi smo zemlja i u tu zemlju će nas jednom posaditi". Na toj zemlji je sahranio suprugu, a onda se ponovno oženio jednom krasnom pravoslavnom djevojkom Ankom i s njom podigao i druga dva sina, negdje prije drugog svjetskog rata. Nekako su preživjeli, na milost i nemilost vojskama koje su prolazile ravnim cestama ravne Slavonije. Kao i Martin nekada, tako je i njegov najstariji sin krenuo u rat kao domobran, završio ga kao partizan i oženio se pravom Sremicom iz Tovarnika s kojom je živio sretno u Vukovaru do sedamdesetih i Hrvatskog proljeća. No i tada nije otišao kao mnogi drugi njegovi susjedi i nije se žalio sve do 1991. godine. Tek tada, kada su granate uništile kuću, kada mu je najstariji sin ubijen ispred kućnog praga, tek tada je otišao, prognan, u starosti umrijeti u drugom slavonskom gradu u kojem im je živjela kćer.
U isto vrijeme, ne previše davno, dok još nisu postojale granice, Sidonija Bükerti, koja je znala govoriti samo madžarski, udala se za Saiberta i u Šiklošu je rodila Mariju i Stjepana pa je sa suprugom preselila u jedno slavonsko selo, gdje je zemlja bila jeftinija i moglo se obrađivati krupnije parcele. Slično su učinili i petoro braće Steltz. Zajedno su podigli kredit, kupili vršalicu i sve strojeve i došli iz Vinkovaca u zapadnu Slavoniju. Sa obitelji je došla i njihova baka Ana Hoffmann, koja je znala govoriti samo njemačkim jezikom. Sinovi su zapamtili njenu čvrstu ruku, ali i sva tri jezika, hrvatski, njemački i madžarski. Još uvijek ima živih svjedoka koji se sjećaju kako je jedan od njih, Josip, žutim fijakerom kojeg je vozio gizdavi vranac, krenuo prositi Marišku Saibert. Iz sela u selo, u Hrvatskoj, mada nije bilo granica. Djevojčice su im se rodile negdje početkom drugog svjetskog rata. Tada su svi pošli "za svojima", pa tako i Josip, kao bolnički prevoditelj, jer se aktivno služio sa sva tri jezika. Žene su ostale same, na milost i nemilost vojskama koje su prolazile ravnim cestama ravne Slavonije. Marija nikada nije povjerovala da je Josip doista poginuo na Blajburškom polju, kod Dravograda. Čekala ga je zauvijek. Ni kada su svi njeni i s mađarske i s njemačke strane zvali u Ameriku, nije htjela otići usprkos životnoj opasnosti i strahu. Ni onda kada su brat, ujaci i stričevi umirali u partizanskim logorima, ni kada su im uzimali žito i konje, ni kada su im uzeli svu zemlju. Najbolje od svega što su upamtile njene kćeri, bila je šutnja. Na svim jezicima. I ljubav prema zemlji, jer govorila je: "U zemlji je sve. U našoj zemlji. Ona je blago. Mi smo zemlja i u tu zemlju ćemo se jednom vratiti". Zato je učila svoje kćeri kako zemlja miriše. Na kiše i snjegove, na proljeća i jeseni. Na život. Ta naša zemlja.
Marijine kćeri udale su se za Martinove sinove, a sva njihova djeca, i muška i ženska, branila su Domovinu Hrvatsku kada je zatrebalo. Nitko nije nikamo otišao. Pa to smo što smo, iz one smo zemlje gdje smo nikli. A ako treba, tu ćemo i umrijeti. Najstariji Martinov unuk sahranio je brata poginulog u Vukovaru i roditelje koji su umrli od starosti i tuge u drugom gradu, najmlađi unuk je stvorio veliku obitelj sa četiri sina, svih odreda hrvatskog prezimena, a imenom i likom na djedove. Najmlađa praunuka se udala za vrijednog mladića, bosanskog Hrvata i stvorila obitelj na slavonsko bosanskoj granici.
Prilikom obiteljskih okupljanja, u Zagrebu, gdje svi žive pola godine najvažnija tema su zemlja i jezici, to jest koliko se ulaže u djecu kako bi ih što više znali i u zemlju da bi je djeca više imala u naslijeđe, jer, vrlo skoro neće postojati granice. Druga tema koja uslijedi obavezno je kako baš u zadarskom primorju more najljepše miriše, tamo podno Velebita i u blizini Starigrada Paklenice, pa se planira neko zajedničko ljetovanje.
Slična je sudbina mnogih graničara, u zemlji bez granica. Svodi se na zajedničku molitvu, rad i radost zbog zemlje i dobrih ljudi izniklih iz nje. Te naše zemlje. Stjecane, oduzimane, vraćene ili otete zauvijek, koja je uvijek tu, bez obzira na međe i katastarske izmjere ili ime vlasnika. Zato je tako puno priča o sudbinama isprepletenim različitim običajima i jezicima.
Samo grobovi ostaju rasuti po toj našoj zemlji, koja je sve i u koju se prije ili poslije vraćamo. Zemlja je to koja miriše, posvećena krvlju i blagoslovljenom vodom, ali i životom kojeg opisuje dobra volja, molitva i rad, od zore do sumraka. Molitva, radost i rad bez granica.
Jer radost zajedničke molitve, rada i uspjeha ne poznaje granice. A pogotovo kada su svi zapravo isti, iznikli iz iste zemlje, te ravne slavonske zemlje, koja je oduvijek zaustavljala različite ljude, koji su prolazili njenim ravnim cestama, kao vojnici, trgovci ili samo putnici. Kako je tko zastao, najčešće je postajao njen sastavni dio, spreman u nju uložiti cijelo-životni trud, a na posljetku i samoga sebe. Takav život je bogat između ostalog i različitim običajima koji se nauče poštovati, uglavnom kao razlozi za okupljanja i slavlja. Naravno da se događaju i trenuci kada se ističu razlike, pa se sinu brani ženidba ili kćeri udaja, ali se čak i tada vrlo rijetko rad na zemlji zaustavlja, već teče dalje. Povremeno netko iskoristi razlike kao povod za sukobe, koji prije ili poslije prođu, jer zemlju se ne tiču, već traži biti uzorana i posijana. Takvi sukobi izazovu oprez u susretima i postave ograde između dvorišta i sela, koji u stvarnosti postoje još samo na kartama. Na svim jezicima molitva i rad dovode do radosti radnika i ugrađuju se duboko u zemlju kojoj brišu granice i porijeklo djelatnika, jer u zemlji je sve. U toj našoj zemlji. Ona je blago. To smo što smo, iz one smo zemlje iz koje smo nikli. i u tu zemlju se vraćamo, nakon što svatko ispriča svoju priču, kao nastavak priče svojih djedova, priču sličnu pričama svojih susjeda.