Tako je teško u sumrak napornog dana poći prema kući u kojoj nitko nije upalio svjetlo ni grijanje. Još je teže ući u prazan, tihi stan. Pa i kad se po navici po tko zna koji put postavi pribor za jelo i za onog kojeg više nema, teško je jesti sam, uz suze koje i nisu baš neki fini prilog. Teško je usnuti kada omiljeni televizijski program nikoga ne dozove, a najteže je u snu posegnuti rukom za praznim jastukom uz potpuni osjećaj prisutnosti nekog koga doista više nema i probuditi se osviješten tom prazninom. Jutarnji čaj tada se može popiti i stojeći jer nema razloga za zadržavanje. Svaki trenutak takve ostavljene samoće samo poput guste kapi razlijeva neizbrisivu mrlju usamljenosti. "Samo kad bih mu još jednom čula glas, zagledala se u oči. Ma, ništa ne bih morala reći…On je sve znao. Tako sam sama. Osjećam se kao listić na vjetru. A pada kiša…Ni ne bojim se više. Svejedno mi je…".
I u najvećoj, veseloj skupini turista, zapravo putujemo uvijek sami, sa svojom prtljagom i svojim dojmovima o viđenom svijetu i susretima. Bilo bi prekrasno kad bi se moglo putovati s voljenim osobama, jer samo rijetki odlasci ne ostavljaju za sobom prazninu u onima koji ostaju, pa čak i kada se radi o kraćim izletima. Duga odvajanja stvaraju i dužu priču, ma koliko bila voljom i dogovorom izabrana i željena. Znaju to vrlo dobro supruge pomoraca i vojnika, naučene živjeti samo s nadom, za neko bolje sutra, koje će jednom doći.
Nije lako pretvoriti odvajanje u nešto dobro, kad je gotovo istoznačno sa gubitkom. Odvajanje (separacija) od objekta ljubavi i gubitak ljubavi ili objekta ljubavi jedne su od najvažnijih tema i u psihijatriji, kao i žalovanje koje ih neminovno slijedi. Zapravo tugovati mogu samo zdravi, sposobni prihvatiti gubitak i živjeti poslije drugim, novim, kvalitetnijim životom. Većina žena i muškaraca ima velike probleme tijekom tog procesa jer pri suočenju sa odvajanjem ili gubitkom doživljavaju negativni stres visokog intenziteta na koji ne mogu adekvatno odgovoriti i prilagoditi se toj novoj situaciji, a što dovede do remećenja psihološke i biološke ravnoteže. Takva stanja nazivamo krizna stanja, od kojih su neka posebno utjecajna na cijeli budući život pa ih svrstavamo u tzv. životne krize. Od njih su najteže one nakon iznenadne ili nakon očekivane smrti voljene osobe, nakon razvoda ili prekida emocionalne veze, gubitka zdravlja, zaposlenja, vlasti, ugleda, suočenja sa teškom, kroničnom ili neizlječivom bolesti, invalidnosti...
Prva reakcija na takve situacije najčešće je iscrpljujući psihički šok ili slom. Osoba je izbezumljena od osjećaja ustrašenosti, od straha od samoće ili smrti, razdražljiva, nemirna, žali se na nesanicu, ponekad drhti, preznojava se, povraća, doživljava smetnje disanja. Potom počinje pokazivati povećano povjerenje u druge i sebe, do iracionalnih ideja i mišljenja, čini nesvrsishodne radnje, konfuzna je i neprimjerena, a ponekad i uz provale neopravdanog bijesa, nemogućnost koncentracije, otežano pamćenje. Neminovno slijedi osjećaj kroničnog umora, iscrpljenosti, bespomoćnosti i beznadnosti do potpune apatije.
Nakon velikog životnog gubitka prva iracionalna reakcija i najlakša obrana je poricanje stvarnosti, nevjerica, odbacivanje činjenica. Slijedi je najčešće žestoki gnjev i bijes zbog poremećenih planova, izgubljenih snova, očekivanja i zajedničke budućnosti, podrške, društvenog statusa ili materijalnih prihoda. Ljutiti se može na onoga koji je otišao ili umro, zbog osjećaja odbačenosti i napuštenosti, zavidjeti drugima koji nisu doživjeli takvu nesreću, na Boga i sudbinu…. "Zašto baš ja? Što sam ja Bogu skrivio?...Vidio bih ja Vas da ste u toj poziciji…Lako se Vama šaliti…Mene nitko ne može razumjeti…"…Potom se očajnički pokušava promijeniti situacija, obećanjima, pregovaranjem, cjenjkanjem, mitom u odnosu na istog Boga i sudbinu. Tako se i gospođa Ana zavjetovala kako će svake godine posjećivati udaljeno gospino svetište, samo ako sada pronađe izgubljenog sina. No, počeo je rat i te godine kada je poginuo nije mogla na hodočašće jer su putevi bili blokirani. Zanijemila je od krivnje koju nikada neće moći riješiti.
Svi koji su ikada tugovali, znaju kako nema smisla tješenje riječima "Bit će bolje", jer svi znaju da neće biti bolje jer je to realno nemoguće. Tješiti zapravo treba ublažujući osjećaj stida i krivnje, osvještavajući spoznaju o nemogućnosti utjecanja na neka događanja i pomažući osobi koja je postala depresivna i nesposobna sama sebi pomoći, sve dok ne pristane na neminovnost sudbine. Tada se tek može boriti sa žaljenjem za propuštenim šansama u vrijeme prije gubitka ili prije bolesti, prihvatiti nastalu situaciju, pokušati iskoristiti što se može od preostalih resursa i potražiti smirenje.
Neminovno se mijenjaju planovi, uloge i dinamika odnosa. Tako je Asja nakon spoznaje o bliskoj smrti zbog metastazirajućeg karcinoma pripremala svoju osmogodišnju kćerkicu za taj događaj. Jednog dana, mala joj je poklonila crtež na kojem su pastelama bila naslikana djeca na livadi uz rub šume, a sve je bilo istočkano šarenim točkicama. Objasnila je: "To je Raj. Mama se igra s drugom djecom, a s neba pada šarena kiša, iz duge.".
Upravo ovisno o tome kako se u djetinjstvu nauči nositi s gubicima i odvajanjima, tako se reagira i kasnije u sličnim situacijama. Ponekad se žalovanje odgađa, ponekad se žaluje kratko, u prosječnih osoba godinu do dvije, a ponekad cijelog života. To opet ovisi i o tome tko nas je napustio, o kvaliteti privrženosti i čvrstini veze među osobama, podršci i sigurnosti koju je pružala uspostavljena veza, dopuštenju za izražavanjem osjećaja. U vezama u kojima postoji neka vrsta ovisnosti, često su istovremeno prisutne i ljubav i mržnja, ponekad i sukobi, a što može dovesti do osjećaja napuštanja, ljutnje ili prekomjerne krivnje. Bolest se može doživjeti i kao kazna za neki neokajani grijeh. Dobro je kada postoji prilika i vrijeme za isprike i ispravljanje pogreški, a pozitivna i stvaralačka aktivnost znak je rada žalovanja, spoznajnog i emocionalnog prihvaćanja gubitka i početka oporavka.
Kako bi se lakše prihvatilo gubitak od davnina su osmišljeni neki rituali, poput sahrane koja fizički odvaja, podrške susjeda i rođaka, uključenja u zajednice sa bliskim filozofskim stavovima o takvim situacijama, poklanjanje predmeta koji podsjećaju na prekid kako bi se spriječilo produljenje žalovanja, razvoj depresije ili idealizacija umrlog.
Nakon uspješne prorade žalovanja suze više ne guše već kao da zalijevaju i padaju poput šarene kiše iz duginog luka.
Tako je i tridesetpetogodišnja Ema prestala sanjati ponavljajući san, o srednjovjekovnoj djevojci u zelenoj haljini koja neutješno plače naslonjena na drvo, a za koji je osjećala da krije izvor njene depresije. Jednog dana se tijekom psihoterapijskog procesa sjetila scene iz perioda kada je bila u dobi od pet godina. Dok se veselo igrala sa svojom majkom u jutarnjem češljanju i oblačenju, netko je pozvonio. Nakon što je primila vijest, majka više nikada nije bila ista, postala je ozbiljna, sa punim očima suza koje nisu mogle teći. Nastavila je oblačiti u potpunoj tišini, toliko strašnoj da se i Ema u njoj utopila i zašutjela. Rado bi utješila majku, ali nije znala ni kako ni zašto. Zapravo je stigla vijest o iznenadnoj smrti Emine bake. Majka je u svojoj tuzi zanijemila, a kako je mislila da Ema ne razumije, nikada joj nije objasnila što se dogodilo i Ema je ponijela tu krajnju tugu negdje na dnu svojih očiju kroz cijeli život, neisplakanu. Suze koje su potekle nakon tog prisjećanja, bile su u bojama majke i bake, a očistile su prošli i spasile Emin budući život od depresije i suicida kojem je krenula kako bi se spasila od jezera vječne tuge u sebi. Šarene kiše su je ozdravile. Konačno je mogla odrasti.