Osim one poznate uzrečice "A tko će kome, nego svoj svome?", postoji i ona "Kakav je - takav je, naš je.", koja govori o maksimalnoj toleranciji mogućoj jedino u okviru obitelji. Ponekad doista samo članovi obitelji mogu pretrpjeti neke poteze, karakterne osobine ili mane svoga člana, bez zadrške, ograda i prigovora. Situacije u kojima se ima osjećaj potpune napuštenosti od svih, samo obitelj može spasiti, jer će se uvijek naći netko tko će smiriti stanje, oprostiti i prihvatiti sve što se dogodilo i pokušati pomoći ako treba na novom početku. Zato obitelj treba čuvati kao dragocjeno blago i njegovati u okviru skladanja svog osobnog smisla života. Znaju to oni koji nemaju obitelj ili su je nekako izgubili.
Jedan takav primjer je gubitak člana ili raspad zajednice, npr. kod razvoda braka. To je situacija koja temeljito poučava svakog kako je obitelj doista temelj na kojem počiva društvo, tj. osnovna funkcionalna socijalna skupina. Naime, kada se gradi obiteljska zajednica pretpostavlja se trajna ljubav, odnosi i veze koje će dati sigurnost, pružiti zaštitu i osigurati mir za kulturni razvoj svake uključene jedinke, roditelja i djece, kako bi zajedno lakše preživjeli, učili i produktivno radili. Roditeljima i djeci pomažu bake i djedovi, rođaci, ali i državne institucije poput jaslica, vrtića i škola. Sve je nekako u redu dok se ne dogodi raspad te primarne "nuklearne" obitelji. Prema statističkim podacima danas svaka peta obitelj ima neku sličnu priču jer se razvodi oko 20% sklopljenih brakova. U te brojke ne ulaze obitelji razorene smrću ili pogibijom jednog člana, mada i one imaju svoju specifičnu dinamiku. Razvod je takav događaj u kom neminovno stradaju svi, posebno djeca, bake i djedovi, ali i kumovi i drugi prijatelji.
Statistika ne govori o tome što je poslije bilo s djecom i kako su ona doživjela prekid obiteljskih odnosa i veza, a njihov doživljaj gradi će budućnost svih pa je iznimno važan.

"Bako, vidiš, to je obitelj. Mama, tata i dijete. Obitelj.", nespretno je punim ustima izgovarao dječak, za njega stranu riječ naučenu u školi i to na satu vjeronauka. Čuo je to tek u drugom polugodištu, jer se roditelji nisu mogli složiti bi li slušao tu nastavu ili ne, a morali su oboje potpisati pristanak. Do tada nije upoznao tu riječ, a vrijeme sata vjeronauka provodio je u knjižnici crtajući svoje omiljene likove čudovišta iz video igrica. Samo on zna kako mu je bilo samom u knjižnici dok su sva druga djeca tog prvog razreda osnovne škole bila na satu. Tada je ponovno postao drukčiji. Zato je baka plakala. Plakala je, no ništa nije činila, jer: "Ne smije se miješati u tuđu obitelj. Oni sami znaju kako je najbolje za njih i njihovu djecu.". Učiteljica to ipak nije mogla podnijeti pa ga je ipak zadržala u razredu s drugom djecom. Nakon nekog vremena dobio je i knjige i naučio što je "obitelj". Tada je prestao "krasti" bebu Isusa o Božiću, što je do tada godinama činio pa je baka uvijek imala "rezervne" figurice koje je stavljala u jaslice. Drugi dječak je jednom postavio pitanje zašto mama živi na jednoj, otac na drugoj, a on na obje i kod dvije bake, dok druga djeca imaju samo jednu adresu. Mama ga je dovodila u školu, otac je dolazio po njega svaki drugi dan, jer je majka radila do kasno uvečer, a najviše vremena zapravo je provodio u produženom boravku s učiteljicom, umoran i gladan. Poslijepodne je protjecalo uz polubraću koja su mala i još ne znaju govoriti, uz čudovišta i video igrice ili na satu engleskog ili plivanja, čekajući vrijeme kada će majci na spavanje.
Uspješna studentica medicine s velikom ljubavlju govorila je o svojoj prijateljici: "Znaš, volim ići k njoj, zato što ručamo, pa gledamo nešto na televiziji. Ja nikada prije nisam doživjela to da onako svi zajedno gledamo film. Kad se prvi put to dogodilo, plakala sam. Cijelog života sam sama s majkom, nemamo rođaka i samo sam zamišljala kako to izgleda biti u cijeloj obitelji."
Obitelj doista treba biti nešto u što se ugledamo, treba postati i dio smisla života svakoga. Oni koji je nemaju snažno osjećaju nedostatak osjećaja i veza koji se samo u obitelji mogu razviti. Osjećaju to kao duboku čežnju dok promatraju druge pa i u obiteljskim svađama.
A svađe i nesporazumi nastaju isključivo zbog poremećaja komunikacije koji se negdje dogodi i poput prepreke zaustavi tijek emocija i razvoja. Dogodi se poremećaj u mreži odnosa nekih ili svih članova.
Psihoterapijski se može djelovati uglavnom na način da se pokušava razriješiti poremećaj međusobne komunikacije članova. Prorađuju se osjećaji frustracija stečenih potiskivanjem nekih emocija, uvedenim zabranama iz ovih ili onih pobuda, krivnji, neurotskih smetnji, strahova.
Najžešći i najčešći konflikti nastaju iz na prvi pogled banalnih razloga, koje više nitko od članova ne uočava. Uglavnom se zapravo događaju poremetnje u redoslijedu vrijednosti i i uvjerenja koje su dio svakodnevnog funkcioniranja pojedinog člana. Susretanje i zajednica se dogodi upravo osobama sličnim po vrijednostima i uvjerenjima koje nose. Međutim, povremeno je moguće da jednostavno dođe do zbrke i neujednačenosti u toj "listi". Kada damo članovima obitelji da popišu ono što im je najvažnije u životu, uglavnom svi napišu isto, samo drugim slijedom. Usklađivanje tog redoslijeda često spasi brak i obiteljske odnose. Događa se to i kada netko postavlja sebe ispred drugih, a što je u obitelji teško ako drugi u isto vrijeme imaju neke drukčije potrebe. Tada je potrebno doista uskladiti se kao u plesu, i ritam i korake.
Povremeni kompromisi, odricanja i ugađanja, praćenje potreba i želja drugih članova, doista su vrijedni truda, jer je neizmjerna radost koju pruža zajedništvo obitelji. Oni koji održavaju svoju obitelj poput malog hrama i svetinju, doista znaju koji je to blagoslov. Jedino iz snažne obitelji možemo crpsti snagu za daljnje društvene odnose. To je ulog koji ne propada i uvijek daje pozitivni rezultat, prije svega u osjećaju dostojanstva, snage, sigurnosti i voljenosti.