Zvati u pomoć u mraku u kojem nikog nema, uzaludno kucati na zaključana vrata prijatelja, uporno birati brojeve telefona ili slati poruke mobitelom na koje nema odgovora, pisati pisma ili pjesme koje nitko ne čita, slikati slike koje nitko ne gleda, peći kolače u kojima nitko ne uživa, situacije su koje produbljuju usamljenost i osjećaj odbačenosti ili dovode do ravnodušnosti prema stvorenom djelu koje kao da nikoga ne zanima nakon što je ponuđeno čime mu je snižena cijena, obezvrijeđeno je. Slična je patnja ne imati s kim podijeliti radost ili tugu, kada preplave dušu, ".. jer čega je srce puno, o tom govore usta (Luka 6,45)".
Možda samo zato što je nešto drugo u tom trenutku važnije i ima prvenstvo na listi vrijednosti? "Oprosti, ali moram promiješati ručak, dovršiti poslove, razgovarati s drugim ljudima, a onda si ti na redu…". A tada će možda nedostajati snage i za treptaj, a kamoli za slušanje. No, ljubav naravno, može šutke čekati i pustiti pred sebe sve što je važnije od nje.
Još veću bol mogu nanijeti nezainteresirani slušači, koji s lakoćom mogu dovesti do osjećaja rasipanja biserja svoje duše pred nekim, koji zijeva, gleda u daljinu zanesen važnijim mislima ili jednostavno ustane i nekamo ode u pola najvažnije izgovorene rečenice. Tako se govorniku može nenamjerno nanijeti vrlo teška uvreda. No, kako to objasniti majci ili prijateljici, kada joj je doista važnije nuditi hranu ili piće radije nego slušanje? Možda hranom samo izražava svoju ljubav načinom koji najbolje poznaje ili nesvjesno ne želi čuti priču o patnji voljene osobe pa joj pokušava zatvoriti usta zalogajem ili gutljajem. A još je Marta naučila da je Marija izabrala bolji dio, slušajući (Luka 10,38-42), čime slušanje postaje pravo djelo, "ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni.. (Ivan, 6-27)". Zato bismo " trebali biti brzi da slušamo, spori da govorimo (Jakovljeva 1,19), ali ne slušati samo kao ribe Sv. Ante ili "biti sličan čovjeku koji motri svoje lice u zrcalu, ne kao zaboravan slušatelj, nego djelotvoran izvršitelj…(Jakovljeva 1,25).
Doista nije lako govoriti, ali nije lako ni slušati. Malo je dobrih slušača i svi ih dobro pamte. Neki su poput Svetog Leopolda Mandića postali ispovjednici, sposobni čuti i više od izgovorenog, potpuno zanemarivši sebe. Drugi zapravo znaju šutjeti jer riječi doživljavaju suvišnim, utopljene u smirenoj radosti, možda s tek ponekim kliktajima. One to postaju jedino u gotovo idealnom odnosu kada možemo šutjeti s nekim, bez nelagode i onda kada je sve rečeno, kada se sve dogodilo i ugodno je do kraja. Tada riječi mogu prijeći u ne-verbalni govor, ponekad sličan telepatiji. Možemo to čuti kod parova koji su dugo zajedno, pa suprug kaže "Znaš, sreo sam danas onoga, ma znaš onoga, ne mogu se sjetiti kako se zove…", a supruga, bez da je dobila ikakvo pojašnjenje ili opis, navede ime te osobe.
Slično se događa i kada je preteško, pa ostaju samo zajednički uzdasi razumijevanja. Dvije depresivne žene u bolnici, koje su u svojoj tuzi postale prave prijateljice, ležale su svaka na svojoj postelji gledajući se. Upitane što one rade tako po cijele dane, jedna od njih je odgovorila: "ona šuti a ja je slušam". Tako šutnja doista postaje pravo zlato.
A opet stalno samo slušati bez mogućnosti da se nešto kaže, nije lako. Zato i slušačima treba dati priliku govoriti, barem o doživljaju govora koji su čuli ili o tome što misle o temi ili pristupu problemu o kojem se govori. Tako se neće dogoditi da jedan stalno samo sluša, a drugi monologizira, bez traženja i očekivanja povratne reakcije pa se neugodno iznenadi kada ovaj drugi progovori ili učini nešto za njega neočekivano.
Vjerojatno su svi doživjeli neugodnu situaciju kada ljudi uglas govore ne slušajući se i nadglasavajući se, jer nekako kao da je važno samo što brže istresti to nešto svoje iz sebe bez obzira na to je li drugi čuo, saslušao ili razumio, kao da i nije važno je li itko slušao.
Monolozi i dijalozi razlikuju se upravo po očekivanju ili ne povratne reakcije, kojoj je temelj
iskrenost, bez uljepšavanja, koja se očekuje od poštenog slušača, nakon pažljivog i koncentriranog slušanja. To je bit razumijevanja prenesene poruke i aktivnog slušanja. Navodno od svih koji su prisutni nekom predavanju, samo petina doista sluša, a ostali se prepuštaju osjećajima, svojim brigama i mislima. To se može popraviti prije svega odlukom kako doista želimo slušati sugovornika. Zato ga moramo gledati u oči, izbjegavati pokrete koji ometaju, ugasiti mobitel, utišati glazbu i TV prijemnik, ne prekidati ga, a možemo ga i pitati za pojašnjenje njegovih riječi "Ako sam dobro razumjela…" ili "Znači li to da….", uz postavljanje potpitanja, traženje pojašnjavanja nejasnih tvrdnji ili neizrečenih misli ili emocija koje smo možda doživjeli.
Govornik od slušača sigurno želi razumijevanje i širu diskusiju i rado će prihvatiti dobronamjerne kritike svog načina izlaganja ili govora, kako bi u budućnosti bio što bolji u prenošenju poruke koju je htio predati. Nezaboravno mi je osobno iskustvo priuštio jedan gospodin, kada mi je nakon vrlo uspješnog predavanja, prišao, čestitao i pružio veliki list papira ispisan s obje strane. "Samo za Vas, ovo je popis svih riječi koje ste rekli, a ja ih nisam razumio." Popis je bio vrlo, vrlo dug, predug i gorak, mada mi je pomogao puno više od ugode čiste taštine koju je izazvao dugi pljesak ostalih slušača.
Dosadnim, monotonim govorom, pogotovo ako govorimo o sebi, lako izazovemo neslušanje, koje možemo prepoznati po dekoncentriranom i nezainteresiranom slušanju bez komentara i pitanja. Doduše, slušači se selektivno mogu koncentrirati samo na ono što im je bitno i zanimljivo ili se selektivno usredotočiti samo na ono što zapravo ne želi čuti, pa to doživjeti kao napad. Neki i slušaju samo kako bi napali sugovornika, pa vrebaju omaške i zlobno dovedu do toga da se cijela tema zaboravi, a pamti neki nevažni detalj.
Prepreke u slušanju veliki su problem komunikacije. One mogu biti uvjetovane sustavima vrijednosti, navikama, drugim jezikom, lokalizmima (žargonom) neke sredine koji drugi ne razumiju ili drugim socijalnim i kulturnim razlikama. Nije lako slušati umoran, bolestan, uzbuđen, bez odnosa prema sadržaju komunikacije ili s negativnim stavom prema govorniku. Vrijeme koje se odvaja za slušanje ne treba se doživljavati kao izgubljeno, već kao dobitak, pogotovo ako je važno tko govori ili o čemu govori.
Govornik uglavnom želi podijeliti svoje spoznaje ili znanja sa drugima. Zato i treba povratnu informaciju, pa ma kakva ona bila. Jer zapravo – sve samo i jest povratna informacija koja će buduće aktivnosti unaprijediti. Neuspjeh ne postoji ako je u danom trenutku uložen maksimum. Davanje strukturiranih povratnih informacija je vještina koja se stječe, kako bi osoba kojoj je upućen znala što učiniti. Stoga treba znati cilj s kojim se daje, a to ne mora biti ni pohvala ni kritika, već samo komentar. Govornik treba shvatiti od koga je došao feedback, prihvatiti ga bez snažnih emocionalnih reakcija, ne doživjeti ga kao napad, već pokušati shvatiti namjeru i pronaći pozitivne elemente.
Tako i govor i slušanje imaju smisla pa mogu motivirati i pokrenuti na novo ponašanje ili izbor kojim ćemo biti zadovoljniji nego prijašnjim.