Gorčina i ogorčenost su zajednički nazivnici svih iznenadnih gubitaka. To je emocionalni kompleks koji uz specifične misaone sadržaje izaziva određeno ponašanje, a sadrži očaj, nelagodu, ljutnju, bijes, antipatiju, averziju, indignaciju, mržnju, neprijateljstvo, agresivnost, zlonamjernost, želju za osvetom, aroganciju, ponekad ljubomoru i prijezir, rigidne i bez mogućnosti za korekciju razuvjeravanjem. Također su prisutne melankolija, tuga, depresija, osjećaj mizerije, bijede, pesimizam, beznađe, težinu, osjećaj nezadovoljstva, razočarenja i indiferencije, socijalnog nezadovoljstva i nepravde, do fanatizma.
No, takve su reakcije česte i u dugo nezaposlenih osoba, te kod onih koje su iskusile ekstremne traumatske stresne situacije praćene destruktivnim emocijama, npr. prilikom zlostavljanja na radnom mjestu, kod onih koji su naglo izgubili voljenu osobu ili saznali da boluju od karcinoma ili druge kronične ili neizlječive bolesti.
Mladi inženjer je govorio "Doista sam svima činio dobro jer sam vjerovao da će novosti svima donijeti napredak, a htio sam biti i koristan, praviti se važan svime što znam, a znam puno. Međutim, to nikome nije trebalo. Slomili su mi sve snovi i vrijednosti. Na sve su mi pljunuli, sve su zgazili. Nikome ne treba ništa novo i lijepo. Izgubio sam svaku nadu. Žele samo svoje stare kaljuže. Lagali su mi licemjerno u lice, sve dok mi nisu smjestili tako da sam pred otkazom. Optužili su me za neki manjak, a nisam ni bio na poslu već na godišnjem. Ali to nije tako strašno kao osjećaj da su me izdali oni u koje sam uložio cijelog sebe i vjerovao im. Ogorčen sam i tužan do očaja. Ne znam čime sam to zaslužio. Dao sam im najljepše što sam imao i nisam tražio ništa za uzvrat. Osjećam samo silnu želju za osvetom, a ni to ne mogu jer su jači od mene. Samo smišljam kako bih se osvetio, a ne mogu, preslab sam. Tko sam ja? Nitko i ništa. Najbolje bi bilo kad bi se mogao ubiti, a ni to ne mogu, imam djecu, tko će o njima brinuti? Znate, najgore je što nisam ništa kriv, a tako su me oblatili da se nikada neću moći oprati. Ne znam zašto su to učinili. To je prava nepravda od koje nema lijeka."

Slično je pričao i Miro, u malo drukčijem kontekstu: "Vjerujte mi, uložio sam sve što sam imao u taj brak, djecu, kuću i u posao, cijelog sebe, sav svoj život u dvadeset dvije godine, a ona mi je sve to uzela. Učinio sam sve što sam znao i mogao i stvorio sam joj sve što je moguće. Pogledajte fotografije…i kuću, i automobile, i vikendicu na moru, najskuplji namještaj... A sada više ništa nemam. Nemam ni snage za novi početak. Nemam više za što živjeti osim za osvetu. Osjećam se tako loše, ljut sam, gnjevan, srdit, mrzim je i sve u vezi s njom, a sve bih dao da mi se vrati. No, više joj nemam što dati. Rekla je da ne treba ništa od mene. Ostavio sam joj sve i otišao, čak sam prepisao na nju i djecu tako da više ništa nemam. Odlučio sam ubiti i nju i njenog ljubavnika i osvetiti se. Taj je čovjek star, mogao bi joj biti otac, i loše izgleda kao da će umrijeti svaki čas. I hoće. Što je našla u njemu? Ja sam joj kupovao sve što je poželjela i što se nije mogla sama sjetiti. Sve sam joj kupio i otišla je. A žgoljo nema ništa. Čak i izgleda loše. Kako je to moguće? Zašto me je ostavila, ne razumijem….moram ih ubiti, nema mi druge…." Žalio se snažni, visoki, crnomanjast četrdesetogodišnjak. Njegova ljutnja i mržnja traju već dugo, oko godinu dana, od kako je shvatio da ga supruga namjerava napustiti zbog veze sa drugim čovjekom. Kada je spoznao gorku istinu zašutio je i prestao biti zabavljač svog društva pred kojim se hvalisao svojom životnom srećom za koju je puno radio kako bi je kupio. Osjećao je kako mu je nanesena velika nepravda, i bio je duboko povrijeđen surovom sudbinom. Bio je napet kao da će pući svakog trenutka i smatrao je da neće imati mira dok se ne osveti. Postao je mračan i težak svim prijateljima i članovima obitelji a i sam sebi je postao teret.

Ivan je odmah s vrata rekao: "Ja stvarno nisam dosadan. Dolazim tek nakon treće katastrofe. Znate, to što me je žena ostavila, bilo je i za očekivati jer sam lako zapaljiv, vičem, ljut sam, ni s kim se ne družim i noćima ne spavam od kako je rat završio. Čudo da je toliko i izdržala! A to što sam dobio otkaz, znao sam da će se dogoditi već godinu dana, bilo je samo pitanje dana. No, kad su mi rekli da su te kvrge pod pazuhom, na vratu i u preponama – neka vrsta raka, e tada sam "pukao". To stvarno nema smisla. Samo mi nemojte držati predavanje "Morate se moći suočiti s gubitkom, prihvatiti ga…." Ma nemojte, ne želim ništa prihvatiti. Mrzim taj rak, mrzim smrt, ljut sam do bola i gorak kao žuč i pelin zajedno. Želim sve razbiti i vikati da me svi čuju. I vičem. Pa plačem. Više ne spavam. Što da radim? Ne mogu si pomoći, a djeca su mala. Samo zbog njih mi je žao. Tko će im pomagati u životu ako mene ne bude? Pa ne mogu sad umrijeti. To bi bila prava nepravda. "

Osjećaj ogorčenosti je univerzalno iskustvo, koje se susreće u kolokvijalnom diskursu, politici, ekonomiji, znanosti, kod osoba koje su preživjele nepravdu, poniženja, frustraciju i nemoć, kršenje osnovnih uvjerenja, tj. vitalnih i kognitivnih vrijednosti pojedinca, što se doživljava traumatskim, mada se ne radi o iznimnim životnim događajima koji prijete životu i integritetu tijela i u konačnici dovedu do PTSP-a. Međutim, u kliničkim zapažanjima ogorčenost se rijetko susreće, uglavnom zbog toga što se takav afekt ne doživljava morbidnim, već češće subjektivnom nelagodom koju je izazvao realni vanjski uzrok. Tako i pacijenti doživljavaju svoj osjećaj, kao "normalnu reakciju na nenormalne uvjete okoline" pa i ne traže pomoć. Takvi su događaji različita životna razočaranja, nepravde i mobing (psihičko zlostavljanje) na radnom mjestu, iznenadni gubitak posla, nezaposlenost, diskriminacija na poslu (mala plaća, loši uvjeti rada) ili u javnim funkcijama, razvod braka, gubitak bliske osobe zbog bolesti ili odvajanja npr. poradi potrebe za vanjskom ili unutrašnjom ekonomskom emigracijom i gubitak obiteljskih resursa, nakon čega često slijedi propadanje sna o povratku kući i potreba za usvajanjem individualističkog stila života koncentriranog oko radnog mjesta.

No, bez obzira što termine "gorčina i ogorčenost" ne nalazimo u službenim rječnicima psihopatologije, oni postoje, različiti od depresije, beznađa, ljutnje, a dolaze zajedno s njima. U kontrastu od ljutnje, gorčina sadrži samookrivljavanje i osjećaj nepravde, koji daje snagu i izaziva potrebu za uzvraćanjem udarca. I kada se dostigne cilj, ogorčenost ne prestaje, već se vraća kao nametljive misli u posttraumatskom stresnom poremećaju, dok osoba ne postane ovisna o mislima o događaju koji je uzrokovao. Ogorčene osobe osjećaju potrebu progoniti druge koje smatraju uzročnicima svoje nevolje kako bi se osvetili. Usprkos osmjehu na licu dok govore o svojim namjerama, svi ih shvaćaju vrlo ozbiljno. Postepeno ogorčenost dovodi do patoloških posljedica, od gubitka sna do somatskih i psiholoških smetnji, zato je znanstvenik Linden sa suradnicima predložio novu medicinsku kategoriju: Poremećaj poslijetraumatske ogorčenosti (PTED- posttraumatic embitterment disorder). Prvi put je takav poremećaj prilagodbe uočen kod brojnih pacijenata koji su se pojavili nekoliko godina nakon ujedinjenja Njemačke, mahom useljenika, koji su diskriminirani kao "istočni useljenici" i nisu se uspijevali prilagoditi. Važno je kako osoba interpretira svoj osjećaj, ali i koliko je ekonomski sigurna. Na primjer, trećina ljudi koja je pretrpjela prirodne katastrofe, teroristički napad, tešku prometnu nesreću ili silovanje, oboli od PTSP-a i traži liječenje kako bi se izbjegle ozbiljne posljedice.Međutim, kada netko nakon provale u stan ili stradavanja u poplavi, lavini ili požarima, loše spava, plaši se biti sam, doživljava povratna nametljiva sjećanja, rijetko traži pomoć jer je uobičajeno mišljenje da je takva reakcija "normalni" akutni odgovor na traumu pa se i ne tretira. Slično je i nakon bolesti člana obitelji, sukoba u obitelji, školi ili na poslu. Ako se pojedinac i žali, nerijetko se doživljava kao da preuveličava problem ili simulira, pa je nepovjerenje dodatni razlog za izbjegavanje traženja profesionalne pomoći, koja je svakako nužna, moguća i dostupna.