Pripremila: mr.sc. Elvira Koić, dr.med., Opća bolnica Virovitica
ŠETNJA ŽIVOTOPISOM GENIJA
Ime Sigmunda Freuda postalo je sinonim za psihijatra, a kauč sinonim za psihoanalitičara,
psihoterapeuta, psihijatra ili psihologa. Tako se našoj mladoj psihologinji
u ambulanti slučajno našao obični tvrdi ležaj namijenjen pregledima bolesnika.
Kako su pacijenti dolazili, spontano bi lijegali i počinjali govoriti. Prestrašila
se i izbacila taj "kauč" iz ambulante.
No, usprkos čuvenosti kauča i Freudovog imena začudili bi se koliko je zapravo malo onih koji bi znali nešto i reći, a još je manje onih koji su doista razmišljali o njemu i njegovom djelu. No svi se slažu u jednome: Freud je svakako jedna od najznačajnijih povijesnih osoba.
Asocijacije koje to čuveno ime izaziva su nejasne, ali uglavnom – seksualne.
Odgovor je otprilike isti: "Ne znam točno reći što je on zapravo učinio,
ali znam da je sve povezao sa seksom." Pri tome se mlađe osobe uglavnom
slažu s tezom kako je baš sve u životu vezano uz seks, a starije osobe smatraju
takvo mišljenje pretjeranim i prenapuhanim. Jedni su svjesni kako je upravo
on razbio tabu seksualnosti i dozvolio nam slobodno razgovarati o tim vrućim
temama, drugi ga doživljavaju kao frustriranog čudaka opsjednutog seksualnošću,
a treći odmah nude antipsihijatrijska ili mišljenja brojnih drugih psihoterapijskih
škola.
Uvaženi kolega neurolog, s poštovanjem kaže: "Čitao sam Freuda kao krimić.
Smatram to dobrim štivom. A koliko je velik svjedoči i to što danas skoro svaka
baba u selu zna za njega. Freuda treba povijesno promatrati, u prostorno – vremenskoj
relaciji, kao nekoga tko je nesvjesnom dao svoje mjesto javno uzviknuvši "Car
je gol". Zanima me što psihijatri o tome misle...".
A psihijatri misle različito, ovisno o tome kojoj školi pripadaju. Ambivalentni
odnos psihoanalize u odnosu na znanost i medicinu je obostran. Freudove psihološke
teorije su često osporavane i mnogi vodeći psihijatri danas ga smatraju šarlatanom,
ali isto tako mnogo istraživača psihijatara slaže se s njegovim radom. Najčešće
je iz različitih perspektiva kritiziran njegov model psihoseksualnog razvoja.
Tako je moguće da se specijalizanti psihijatrije nađu u dilemi: proučavati ili
ne psihoanalitičke postavke, jer će im to zasigurno oduzeti puno vremena, a
nisu sigurni trebaju li im baš te informacije….
Neki psihoterapeuti razvijaju varijetete "psihodinamskog" modela i terapije, dok drugi napuštaju Freudov model mišljenja, ili adaptiraju elemente njegovih terapeutskih metoda, npr. odnos prema pacijentovom govorenju kao formi terapije. Psihijatri, koji su trenirani kao većina somatskih liječnika, općenito više koriste psihoaktivne lijekove nego razgovor u svojim tretmanima. Sam Freud je vjerovao da je većina psihičkih poremećaja rezultat kombinacije poremećaja mozga, uzajamnog utjecaja konstitucionalnih i okolinskih faktora.
Možda bi nas začudilo što budući psihijatar misli kako mu možda ne treba "freudijanska" edukacija, no takva su vremena, naime, moderna psihijatrija se danas baš ne koncentrira na id, ego i superego, već više na kognitivno i bihevioralno, tj. na razum i ponašanje, a manje na ulogu libida, seksualnosti, agresije ili katarzu. Psihoterapijske i psihijatrijske metode uglavnom više nisu "arheološke ekspedicije za izgubljena sjećanja", već pokušavaju biti znanstvene. Cijela Freudova ideja doista i nakon 150 godina, još nije dobila "znanstveni" status po načelima moderne zapadne znanosti, mada se mnogim eksperimentima permanentno ispituje validnost psihoanalitičkog koncepta, poštujući klasične osnovne postavke, između ostalog i provjerljivost tj. ponovljivost eksperimenta, što je teže provesti s obzirom na strogo individualni karakter svakog psihoanalitičkog tretmana. Najvažniji znanstveni rezultati ovdje se dobivaju kliničkim opservacijama tijekom provođenja tehnike psihoanalize i zaključaka koje promatrači-istraživači donose uz velik utjecaj osobne procjene i intuicije.
Puno je teže razbiti predrasudu nego atom.
(Albert Einstein)
No kako si je psihoanaliza dozvolila dovesti u pitanje i srušiti sve tabue
koji su postojali prije njenog pojavljivanja, pa i samu sebe, logično je očekivati
kako će se isto dogoditi i znanosti koju danas poznajemo tj. da će doživjeti
svoju analizu. To se već po malo događa. Npr. istraživači su uočili kako su
upravo individualne razlike one koje implicitno predviđaju ponašanje, a njihove
interakcije utječu i na rezultate istraživačkih studija, ali ne svjesno, nego
nesvjesno. Tako su klinička znanost, njena objektivnost i rezultati dovedeni
u pitanje. No, sve dok se ne dogodi priznanje "znanstvenosti", psihoanaliza
ostaje disciplina po malo na rubu eksperimentalnih znanosti i bliža je povijesti,
filozofiji, lingvistici.
Danas je popularno upravo "dvostruko slijepim pokusima dokazivati kako
je učinkovitost psihofarmaka značajnija od placeba, koji ovisi upravo o odnosu
terapeuta i pacijenta. O tom odnosu (transferu i kontratransferu) ovisi i suradljivost
(compliance) pacijenta. Ako nema suradljivosti, tj. ako bolesnik ne uzme tabletu,
ne vrijedi ni njena farmakološka učinkovitost. Zato profesor Gruden često kaže:
Ne liječi metoda, već psihoterapeut.
Freud je u svom vremenu znatno utjecao na budućnost na dva načina, razvio je
psihološku teoriju o utjecaju nesvjesnog na duševni život, ljudsko mišljenje
i ponašanje i razvio je kliničku tehniku psihoanalize, kojom se liječe neurotici.
Tako je psihoanalitička metoda osnova svim kasnije nastalim načinima pristupa
bolesnicima. Također su koncepti topika ili "psihičkog aparata" i
postavke o razrješavanju socijalne dinamike i odnosa s roditeljima tijekom rane
seksualnosti, izdržali sud vremena. Danas na primjer, sa sigurnošću tvrdimo
kako se stabilna osobnost počinje stvarati u ranom djetinjstvu igranjem važnih
uloga koje se kasnije prepoznaju u socijalnim odnosima, te da se ličnost razvija
upravljana seksualnim i agresivnim osjećajima i kretanjem od nezrele ovisnosti
prema zreloj neovisnosti. Ljudski je razvoj najlakše razumjeti u terminima promjene
objekata seksualne želje, koje opet psihički aparat potiskuje stvarajući nesvjesni
konflikt. Zbog toga se te represivne želje manifestiraju u snovima, parapraksijama,
omaškama ("Freudian slips") i simptomima. Dakle, intrapsihički konflikti
su izvori neuroza, a one mogu biti tretirane misaonim dovođenjem nesvjesnih
želja i postisnutih sjećanja u svjesno, tijekom psihoanalitičkog tretmana.
Zato su usprkos osporavanjima, Freudova djela doslovno preživjela i pokušaje
potpunog uništenja, poput onog kada su nacisti nakon neposredno prije okupacije
Austrije 1938. godine u Berlinu javno spalili njegove knjige. Tada je morao
napustiti Austriju. Preselio se u London, gdje je i umro, 23. rujna 1939. godine,
u 83. godini života.
Freud razvija teoriju libida, koji je pojam za mentalni aspekt seksualne energije, tj. libido je energija koja se očituje u djelomičnom seksualnom zadovoljstvu, na mentalnom i tjelesnom planu. Libido je u osnovi raznih preobrazbi seksualnih nagona, tijekom psihosocijalnog razvoja koji se izražavaju još u djece kao polimorfna perverznost. Oponent libidu je "destrudo". Kasnije Freud stvarajući teoriju seksualnosti pojam libida zamjenjuje "Erosom", koji zaustavlja drugi osnovni nagon, nagon destrukcije ili "Thanatos". Freud je smatrao da se libido razvija promjenama objekta, a taj proces je opisao konceptom sublimacije. Osnovni konflikt u pozadini objasnio je gotovo metaforičkim mitom o Edipu nazvavši ga Edipov kompleks, kontroverznom prihvaćanom i osporavanom teorijom.
Problem histerije Freud je zajednički istraživao s Josefom Breuerom, s kojim
razrađuje hipotezu o tome da simptomi histerije proizlaze iz potisnutih sjećanja
i traumatskih događaja.
Nakon prekida njihove suradnje, Freud i dalje zastupa stajalište kako je uzrok
histerije seksualne prirode i tada razvija dio onog što će kasnije postati poznato
kao psihoanalitička teorija. U svojim najplodnijim, 40-im godinama, Freud istražuje
snove, sjećanja, dinamiku svog osobnog razvoja ličnosti, samo-analizom i analizom
brojnih pacijenata od kojih su neki postali slavni zahvaljujući objavljenim
studijama slučajeva (Anna O., Mali Hans, Čovjek-vuk, Dora, Čovjek štakor).
Freud je nesporno genij, po definiciji, rijetko višestruko darovita osoba koja tijekom duljeg životnog razdoblja stvara djela univerzalnog značenja s dugotrajnim utjecajem na ljudsku misao. Takve osobe, prema Laziću, odnosnoTannenbaumu, posjeduju svojevrstan sklop osobina, sposobnosti, motivacije i kreativnosti zbog kojih postižu natprosječne rezultate u nekoj domeni ljudskih djelatnosti, a ti se produkti mogu prepoznati kao novi, originalni doprinosi. Prema Sternbergu, ti pojedinci su uslijed kvalitetnijeg planiranja, odlučivanja, samokontrole i metakognicije (spoznaje vlastitih procesa spoznavanja), sposobni stvoriti široku, bogatu i produbljenu bazu znanja, čiji se elementi u određenom trenutku mogu upotrijebiti na nov, kreativan način. Darovitost je kombinacija sposobnosti, osobina ličnosti i talenta, koji je zapravo specifičan za neka područja, umjetnička, sportska ili društvena.
Djela genija uglavnom prelaze sposobnost shvaćanja drugih, pa se ne primjećuju
ili ih se pokušava poništiti. To se dogodilo i Freudovim djelima, teorijama
i metodama tretmana pacijenata, koje su i danas kontroverzne, ali žive, usprkos
pokušajima promjena.
Treba razumjeti povijesni kontekst svijeta s kraja 19. i početka dvadesetog
stoljeća, a prije svega međuodnose muškaraca i žena. Nisu postojala politička
prava žena, prve žene na univerzitetskim studijima pojavljuju se 1890.g., autoritet
muškarca u odnosu na žene i djecu je neupitan, edukacija je autoritarna, očevi
uglavnom despoti i ponekad ekstremno okrutni. Zakoni su općenito represivni.
Seksualna represija ima karakteristike viktorijanskog doba, a opći strah od
veneričnih bolesti i njihovo pojavljivanje u sprezi s prostitucijom je žestoko
osuđivano. Sifilis je imao tragične posljedice, čak s prijenosom na slijedeću
generaciju i bio je noćna mora liječnika. Tijekom 19. stoljeća dominantan trend
u zapadnoj misli bio je pozitivizam, vjerovanje da ljudi mogu realnim znanjem
spoznati sami sebe i svoj okoliš i prosuđivati kontrolu nad obima.
Freudova misao je i danas prepoznatljivo sadržana kao baza u teorijama njegovih učenika, Ferderna, Ranka i Adlera, koje je Freud okupljao srijedom od 1902. godine u Psihološkom društvu, i u teorijama svih poslije njega, pa i onih koji su se žestoko okomili na psihoanalizu ili su pokušali pronaći novi put kroz vrata koja je Freud otvorio. Također ga susrećemo u svakodnevnici, u analizama snova, umjetničkih djela, kazališnih predstava, bajki ili filmova, posebno npr. kod Sir Alfreda Josepha Hitchcocka.
Kratki životopis Sigmunda Freuda
Sigmund Freud rođen je 6. svibnja 1856. godine u obitelji Ashkenazi Židova
u mjestu Freiberg u Moraviji. To mjesto se danas zove Pribor, a nalazi se u
Češkoj.Rođen je kao Sigismund Schlomo Freud, kao prvi sin svojih roditelja Jacoba
i Amalie. Imao je dva polubrata i šest mlađih braće i sestara. Kada je Freudu
bilo četiri godine s roditeljima se seli u Beč. Naučio je govoriti francuski,
engleski, talijanski i španjolski jezik i proučavao je djela poznatih pisaca
i filozofa svoga vremena, posebice Nietzschea, Hegela, Shakespearea i Hegela,
i Kanta. Godine 1877. promijenio je svoje ime Sigismund Schlomo Freud u Sigmund
Freud.
U Beču je 1873. godine, upisao studij medicine na bečkom Sveučilištu. Nakon
završetka školovanja 1881. radi u Institutu za cerebralnu anatomiju gdje uspoređuje
mozgove odraslih ljudi i fetusa. Nekoliko godina kasnije radi studiju o kokainu
te 1884. godine otkriva njegova analgetske ljekovite učinke i iskušava ga na
sebi, no njegovo oduševljenje ovim otkrićem ubrzo se smanjilo zbog spoznaje
da kokain stvara ovisnost. To se smatra jednim od njegovih važnih otkrića. Naredne
1885. godine pozvan je u Pariz i raditi s jednim od najpoznatijih neurologa
toga vremena Jeanom Charcotom, koji je istraživao uzroke i terapiju histerije
putem hipnoze. Iz Pariza se vraća 1886. u Beč i otvara privatnu praksu, koju
posvećuje oboljelima od histerije. U tretmanu koristi elektroterapiju i hipnozu.
Postepeno uočava kako njegovi pacijenti pričaju više, ako leže na kauču, pa
ih je u tome ohrabrivao, potičući ih da govore što im padne napamet. Tu je tehniku
kasnije nazvao "slobodne asocijacije".
U listopadu 1886. stupa u brak s Marthom Bernays, sestrinom prijateljicom, s
kojom će imati šestero djece. Između ostalog i kćerku Annu Freud koja će kasnije
postati ugledna psihoanalitičarka na polju dječije psihologije. Sigmund Freud
djed je slikara Luciana Freuda, komediografa i pisca Clementa Freuda te pradjed
novinarke Emme Freud i modnog dizajnera Belle Freuda te medijskog magnata Matthewa
Freuda (http://en.wikipedia.org/wiki/Sigmund_Freud ).
Mr.sc. Elvira Koić, dr.med., Opća bolnica Virovitica
(http://www.psihijatrija.com/psihijatrija/ )