Elvira Koić

Gospodin u odijelu i kravati, malo rumenijeg nosa i lica, mirišući na pepermint, s kaputom prebačenim preko ramena odmah je značajno rekao: "Vi sigurno niste odavde, kad me ne zovete preko reda, jer ja sam ugledan čovjek u ovom gradu, a da stvar odmah bude jasna, ja lud nisam! Ali, što je previše – previše je, taj nevidljivi čovjek u mom stanu sad je pretjerao! Zamislite, legao je na moj kauč i još hrče! Sad nemam gdje spavati niti mogu gledati televizijski program! Do sada se zabavljao premještajući mi stvari, pa je puno toga već nestalo i stalno nešto škripi, miče se, duboko diše…Ne pitajte me kako znam da ima dlakava prsa! Grozan je. Obiteljski liječnik mi je rekao da se Vi razumijete u nevidljive ljude, pa sam došao pitati što da radim s njim.". U to vrata ambulante otvori Marijan i vikne "Čuj, dosta sam čekao. Idem sada kući. Ispričao sam se sa svima u hodniku, pa mi ti više ne trebaš.!" I zalupi vrata.

Zazvonio je telefon, a iz slušalice se čula glasna glazba i uzbuđeni glas koji je vikao: "Doktorice, zaustavite me, zaustavite me, opet me je uhvatilo! Ne spavam, sklapam poslove, opet ću se premoriti, pomozite mi!. Moram ići, vozim, nemam Vam vremena sve ispričati…" Bio je to Marko, obolio od teškog bipolarnog poremećaja, tj. manično-depresivne psihoze, evidentno ponovno u maničnoj fazi. Ugledni gospodin se složio da se Nevidljivi čovjek dobro zabavlja na njegov račun, kao i da postoji mogućnost da napusti njegov stan ako mu postane dosadno, pa je pristao ostati na Odjelu sve dok nametljivac ne ode. Svakog dana je, nakon obaveznog čitanja jutarnjih novina, odlazio gledati je li Nevidljivi otišao. Trebalo je oko tjedan dana da se to dogodi, tj. da se otrijezni od prekomjerne količine popijenog alkohola. Ostao je još tjedan, "za svaki slučaj". Pio je lijekove "kako ne bi bio sumnjiv drugim bolesnicima".

Na Odjelu je bio i Mirko, koji je vrijeme provodio uglavnom stojeći u kutu dnevnog boravka glavom naslonjenom na zid, "kako bi svi ti ljudi mogli ući u njegovu glavu, jer ih inače neće moći spasiti". Mara je također ponovno došla, ovog puta u crvenom kaputu, kapici i torbici. "Doktorice moja, mila draga, meni nije dobro. Doktorice moja mila draga, jako mi nije dobro. Pomozite mi, molim Vas!". Ponovno je bila u maničnoj fazi, neispavana, iscrpljena, premorena, ruku crvenih od neprekidnog pranja rublja, tepiha, zavjesa…Imala je ona i crni kaput, kapicu i torbicu, koje je oblačila u depresivnoj fazi. Tada bi govorila isti tekst: "Doktorice moja, mila draga, meni nije dobro..." Srećko je čuo da će biti pomrčina sunca i smak svijeta i nije mogao spavati od silne brige kako da spasi cijeli svijet. On bi sve stavio u vlak, pa u Ameriku, zbog čega je brinuo kako će svi stati u vlak. Stojan je iz sve snage glasno pjevao pred Odjelom. Bio je visok i snažan, pa je znao biti izrazito opasan kada bi ga ljutili unutrašnji glasovi koje su mu naređivali što ne želi činiti. Kada bi se smirio, govorio bi: "A eto, netko ima nekakav hobi, a ja imam te svoje glasove, pa se s njima zabavljam.".

Mile, pedesetogodišnjak, koji je živio sam s majkom, tvrdoglavom staricom koja ga je, možda malo i previše, voljela i štitila, došao je pravo na Odjel, mimo uputnica i liječnika moleći za pomoć "Rezao sam kobasice za ručak, a mama je nešto prigovarala, tako da mi je došlo znate, da mamicu malo izrežem kao te kobasice…Ma znam da to ne bi bilo u redu. Recite joj da me pusti na miru! " Za njim kroz pola sata stiže i brižna majčica, noseći pidžamu, ručnik…"Opet si otišao a nisi rekao kamo ideš! A što sam ti ja rekla? Ha? Moraš mi se javiti! Joj, umrijet ću od brige zbog njega…". U to medicinske sestre prijave nepoznatu osobu na jednoj postelji. Nitko je ne poznaje, nije na popisu bolesnika, šuti, leži u pidžami i ogrtaču, prestrašena…Bilo je potrebno neko vrijeme dok smo saznali kako se zove. U to je zvao njen suprug i pitao je li možda kod nas. Poslije doručka je jednostavno otišla nekamo, pa je posumnjao da je kod nas, jer je već nekoliko dana vidio da joj nije dobro, da je zašutjela, smije se sama sebi i nešto priča sama sa sobom.

Mariju smo zabranili izlazak s odjela, glasno meditiranje na sred bolničkog kruga, posjete svim drugim odjelima i pacijentima, što mu je bilo jako teško jer je morao stalno biti u pokretu. "Ta svemirska energija me je tako ispunila, pogledajte, zračim svjetlom, gorivo je neiscrpno, moram ga trošiti, kako ću skroz biti u zgradi?" Zato si je pomogao, na način da je svezao vezice tenisica jednu za druge kako bi si skratio korak. "Da mi duže traje hodnik" dok je hodao cijelog dana, naprijed nazad, sitno. Ivan je pred ručak tiho pokucao i upitao: "Mogu li samo na trenutak u grad da nešto vidim?". "Znate da ne smijete, žao mi je", odgovori glavna sestra. On je naime obolio od patološkog kockanja i pokušali smo ga odmaći od napasti koje su ga vrebale na svakom koraku. "Ali ja sam već bio.", skrušeno je odgovorio. "Samo bih provjerio jesam li ovog puta dobio.".

Svi su zadrhtali na krik iz susjedne sobe. S buđenjem Davoru su ponovno stigli halucinirani pauci, koje je doživljavao da mu gmižu po cijelom tijelu, ulaze u nos, usta, pa je kašljao i vrištao od užasa. "U pomoć!" vikao je iz sveg glasa. "Grize me za palac!". Bio je fiksiran kako ne bi trgao i čupao infuzijske igle sustava za aplikaciju infuzijskih otopina kroz koje mu je stizao lijek. Sestra je protrljala njegov palac kao da gnječi pauka. "Uh, hvala Vam, život ste mi spasili", uzdahnuo je s olakšanjem i ponovno zaspao. Pored njega ležao je Ante, uronjen u svoj paranoidni svijet i komentirao: "Sve su to coprije. I njegova je žena vještica, kao i moja. Sve to radi samo da se mene riješi. Povezala se s onima koji sve snimaju pa javljaju policiji!" Volio je biti na Odjelu jer se osjećao sigurnim znajući da tu nigdje nema kamera, prisluškivača, ni zlih glasova koji su mu govorili ružne riječi.

Bezbroj je takvih situacija u psihijatrijskoj svakodnevici. Relativno brzo i efikasno se liječe prije svega učinkovitim lijekovima - antipsihoticima, pa su ovakve situacije sve rjeđe, a kada se i dogode relativno brzo prolaze i ne ponavljaju se. Samo treba uzeti lijek. Do pred pedesetak godina bilo je znatno drukčije, kada nije bilo tako moćnih lijekova, pa su se svi užasavali psihotičnih stanja, onih prolaznih, izazvanih teškim negativnim stresom, trovanjem alkoholom ili drogama, organskim promjenama mozga, a najviše teških, najtežih duševnih bolesti – psihoza, poput shizofrenije, paranoje, manično depresivne i shiozoafektivne psihoze.

Općenito, psihoze ili psihotična stanja su složeni poremećaji funkcije mozga, koji oboljeloj osobi otežavaju, iskrivljavaju ili sasvim onemogućuju razlikovanje stvarnih od nestvarnih doživljaja ili iskustava. Osoba vjeruje da su njeni doživljaji stvarni, pa zbog tog krivog prepoznavanja stvarnosti gubi i logično razmišljanje, ne mogu se pokazivati normalne osjećajne doživljaje prema drugim osobama, a moguće su i poteškoće s pamćenjem i ponašanjem, agitacijom ili povlačenjem od komunikacije s drugima. Zbog toga dolazi do ozbiljnog oštećenja socijalnog i personalnog funkcioniranja. Težina poremećaja je različita od bolesnika do bolesnika, od onih koji mogu održati zadovoljavajuću kvalitetu života i radne sposobnosti, do onih koji zbog poremećaja mogu izgubiti radnu sposobnost i čija kvaliteta života može biti znatno niža od one prije početka poremećaja. Mada primarno to nisu, oboljeli mogu ostavljati dojam i duševno zaostale osobe, jer uslijed bolesti i zapuštenosti dolazi do velike redukcije tj. gubitka intelektualnih i društvenih sposobnosti. Zbog poteškoća samokontrole i osjećaja "da se raspadaju i gube razum", osjećaju silni strah i patnju.
Uslijed nemogućnost korekcije njihovih doživljavanja racionalnim uvjeravanjem i nemogućnosti predviđanja budućih reakcija psihotične osobe izazivaju strah i nesigurnost ostalih koji se nađu u blizini. Tu je izvorište za stigmu prema takvim bolesnicima. Ona se može ukloniti razumijevanjem, a prije svega – pravovremenim liječenjem.