Stavovi o tjelesnosti, osjecajima i duhovnosti tj. opcoj svrsi postojanja radaju osjecaj za ono što jesmo i što želimo biti, što je osnova uvjerenja i vrijednosti, motivacije za stjecanje sposobnosti i vještina koje proizvode željeno ponašanje, kojim se utjece na okolinu.
Razvoj tih misli gradi povijest civilizacije, ali i osobnu povijest svakog pojedinca, koja se ogleda u obicajima, pravilima ponašanja, izražavanja, vanjskom izgledu, do odnosa prema okolišu, gradnji kuca i hramova, sve do pojavljivanja poremecaja i bolesti. Potkrjepljuje to i primjer najnovijeg "poremecaja manjka prirode" (nature deficit disorder), kojim se opisuju djeca koja sve manje borave u prirodi i na zraku, boje se šuma i polja, a sve više vremena provode uz elektronicke igracke. Slicno se ponašaju i njihovi prezaštitnicki roditelji, paranoidni na kukce i životinje, skloni prekomjernoj kontroli. S druge strane, istovremeno se njeguje kultura tijela, pa se biraju "sigurni" sportovi u urbanoj sredini poput trcanja, tenisa ili vježbanja u teretani. Medijska propaganda tjelesne ljepote (koja znaci uspješnost, a manje biti voljen) dovodi do paradoksalnih situacija u kojima šesnaestogodišnjoj djevojcici majka za rodendan poklanja "automobil i nove grudi" ili odraslu osobu koja pozitivno iskazuje "Moje tijelo je moja skulptura", s namjerom da se podvrgne plasticnim operacijama sve dok ne postane nalik suprotnom spolu. Slicno nam govore i popularne, ali cesto vrlo bolne dekoracije tijela, piercing ili tetoviranje. Službeno, takvo se "uljepšavanje" ne smatra samoozljedivanjem, vec slijedenjem modnih zahtjeva. Slicno je i s anoreksijom i bulimijom, "pravim" poremecajima, preko kojih se i u obiteljima prešutno prelazi sve dok ne ugroze život mlade osobe, jer se smatraju sredstvom koje opravdava medijski diktiran cilj. Zašto se to dogada uspješno objašnjavaju psihološka razvojna i teorije objektnih odnosa. No postici znanstveno razumijevanje ocigledno ne donosi i jednostavno rješenje problema. Ono bi možda bilo moguce kada bi se jednostavno za cilj svakoj osobi, u specificnom društvu u kojem boravi (usprkos globalizaciji) postavilo postizanje sklada duha i tijela.
Samo neki imaju dar kojim prije ili poslije u životu spontano postižu tu ravnotežu, a za druge je to uglavnom težak zadatak koji prije svega pretpostavlja osviještenost o medudjelovanju i odnosu svih sastavnica. I danas se cesto istice poslovica "U zdravom tijelu je i zdrav duh". A što ako tijelo nije zdravo, vec bolesno ili bremenito nekom manom? Ni tada ne treba odustati, vec tu manu shvatiti kao dar i iskoristiti je u služenju drugima i razvoju ljudskih bica, poput Sv. Leopolda Mandica, koji nije mogao dobro govoriti, ali je zato slušao možda bolje od ikoga do sada. Ili veteran, koji je u ratu ostao bez desne ruke i obje noge, kada je preživio tešku depresivnu epizodu naucio je plivati i cak sudjelovao na olimpijadi, a drugi prekrasni mladic ostavši bez obje noge, razvio je posao prodaje invalidskih kolica. Možda su to morbidni primjeri, ali govore o pobjedi života i radosti nad smrcu. Ti ljudi su kvalitetu svog života oznacili vrlo dobrom, za razliku od nekih koji imaju sve dijelove tijela, ali se osjecaju vrlo loše kao i clanovi njihovih obitelji.
Sve dakle pocinje razvojem, koji vecinom prode u redu, ali uglavnom nije idealan, jer se u njega miješaju brojni vanjski ili unutrašnji utjecaji, poput urodenih razlicitosti, tjelesnih bolesti, uvjeta života, majcine i oceve ambivalencije, premalo ili previše brige za dijete, specificnosti odgoja vezanih uz društvene okvire i tako dalje. Posebno je teška situacija kada se umiješa rat i sve što on sobom donosi, prije svega sveopci strah i stvarni osjecaj moguce životne ugroženosti. Zato se u poslijeratnom periodu realno ocekuje povecan broj razlicitih duševnih poremecaja, vec od ranog djetinjstva, od banalnih poput sisanja palca ili griženja noktiju, mucanja, poremecaja kontrole mokrenja ili zadržavanja stolice, tikova, selektivnog mutizma, poremecaj razvoja govora i jezika, razumijevanja, citanja, racunanja. Cest je hiperkinetski poremecaj ali i potpuni ili djelomicni autizam. Zatim susrecemo poremecaje uzimanja hrane, od odbijanja specificne hrane, nastranog apetita i jedenja nejestivih tvari, razlicite anksiozne i depresivne poremecaje, društvenu tjeskobu, strah od odvajanja, fobije, depresivnost, rivalitet medu bracom i sestrama, nedruštvenost, prkosljivost, nemogucnost poštovanja pravila i autoriteta, agresivnost i delinkvenciju. Sve cešci su i poremecaji ponašanja povezani sa seksualnim razvojem i orijentacijom, poremecaji uloge spola i seksualnih sklonosti, bolesti ovisnosti te poremecaji navika i nagona poput patološkog kockanja, kupovanja, ovisnosti o internetu.
Svima je zajednicko prikriveno ili izraženo autodestruktivno ponašanje tj. agresivnost prema sebi, dobrovoljno nanošenje štete vlastitom tijelu, odnosima s drugima, školovanju ili radnom mjestu tj. osobnoj egzistenciji. Posebno je upadljivo samoozljedujuce ponašanje npr. rezanje, grebanje, cupkanje kože, kose, udaranje, lomljenje kostiju, onemogucavanje zarastanja ranama ili ozljedama, izazivanje opeklina. Takve osobe nemaju namjeru umrijeti zbog vlastitog ranjavanja, no ono ipak može dovesti do razmišljanja o samoubojstvu pa i do samoubojstva, ako osoba pretjera. Ono predstavlja bijeg od praznine, depresije i osjecaja nerealnosti, smanjenje tenzije, olakšanje, oslobadanje od bijesa, bijeg od obamrlosti i otupjelosti, izražavanje emocionalne boli koju ne mogu izdržati, pokazivanje drugima ozbiljnosti njihove unutarnje boli i potrebe za podrškom, izražavanje osjecaja otudenja, kažnjavanje sebe, preusmjeravanje pažnje s problema koji su preteški da bi se analizirali, sprjecavanje neceg još goreg što bi se moglo dogoditi. Tako pokušavaju dovesti tijelo u ravnotežu nakon uznemirujucih osjecaja i regulirati emocije, izraziti ono što nisu u stanju izraziti rijecima, ili ponavljanje obrasca zlostavljanja iz djetinjstva "magicnim razmišljanjem" (ako povrijedim sebe, ono loše cega se bojim nece se dogoditi). Za takve je osobe zajednicko da podcjenjuju ili ne vole sebe, jako su osjetljive na odbacivanje, kronicno su ljute, obicno na sebe same i pokušavaju potisnuti tu ljutnju, impulzivne su i teško se kontroliraju, sklone su reagirati u skladu s raspoloženjem tog trenutka, ne prave planove za buducnost, depresivne su, kronicno su tjeskobne, iritabilne su, nemaju fleksibilan repertoar strategija suocavanja sa stresom i životom, sklone su izbjegavanju, osjecaju se nemocno.
U opcoj psihijatrijskoj praksi sve cešce susrecemo i razlicite histericne reakcije, kada se poremecaj dogada na tjelesnim sustavima bez voljne kontrole, a još su cešci tzv. psihosomatski poremecaji, u kojima psihološki cimbenici direktno izazivaju tjelesni poremecaj (astma, reumatoidni artritis, psorijaza, koronarna bolest, hipertireoza, šecerna bolest, menstrualni poremecaji, glavobolje, sindrom iritabilnog crijeva, povišeni krvni tlak, ulkusna bolest, alergijske reakcije, poremecaj osjecaja boli, kronicni sindrom umora, a vjerovatno i PTSP - posttraumatski stresni kronicni poremecaj). Oni su posebno opasni jer osobe koje ih razvijaju nemaju sposobnost psihologiziranja i uvida tj. nisu sposobne spoznati koliko je cvrsta veza izmedu tjelesnog i psihološkog, a narocito ne mogu priznati utjecaj duhovnosti pa su sklone insistirati na carobnoj tableti koja bi odmah djelovala i zauvijek ih oslobodila patnje, pa makar bila zabranjena svim zakonima.
Njima je teško objasniti kako dolazi do cudotvornih ozdravljenja, pouciti ih strpljivosti, kako se hram ne može sagraditi za jedan dan i da on bez zlatnog srednjeg puta koji vodi do svetohraništa ostaje samo ljuska i prazan oklop.