Depresija u periodu trudnoće
"Baby Blues"

Spolno specifične razlike uočljive su i među duševnim poremećajima, u različitosti dobi pojavljivanja, učestalosti, trajanju, težini simptoma i odgovoru na terapijske zahvate. Kada biologiji pridodamo društvene stereotipe, odnosi spolova postaju još složeniji. Posebno je to izraženo u zemljama tradicionalnog odgoja, s rigidnim pravilima između ostalog i o "normalnosti" ponašanja, emocionalnih izraza i poželjnog protoka emocija, gdje kompleksnost različitosti reagiranja muškaraca i žena zaslužuje posebnu pozornost.
To se odnosi na niz fenomena, pa i na majčinstvo, koje nije izbjeglo stvaranju brojnih mitova. Prvi od njih je tzv. "imperativ prokreacije", što znači: moraš imati dijete, jer ako ga ne možeš stvoriti ili roditi – manje si vrijedan. Takav stav izaziva brojna pitanja o tome je li dijete doista željeno, zbog čega i kakva je sudbina rođenog u takvom okruženju.
Cijelo razdoblje prije, tijekom i poslije trudnoće također je bremenito nerealističnim očekivanjima prvenstveno od majki, a što je djelomično iskrivljeno i glamuroznom percepcijom trudnoće koja se povremeno promovira i u medijima.
Kulturalni utjecaji i razne ceremonije koje su osmišljene kako bi se pružila podrška budućoj majci ne ublažavaju usamljenost žene nakon poroda. Mišljenje kako je majci i djetetu potreban mir za prilagodbu, nerijetko izaziva povlačenje članova proširene obitelj i smanjeno uključivanje u pomoć zabrinutoj, premorenoj i preplašenoj majci.
Zatim tu su još i fantazije o idealnoj obitelji, očekivanja u odnosu na dijete, te neki mitovi poput onog da je trudnoća i vrijeme nakon poroda najsretnije vrijeme za svaku ženu i obitelj…da je to najveći smisao života svake žene…da su sve majke i djeca savršena…da se očevi brinu za svoju djecu i supruge… da će rođenje djece spasiti brak, spriječiti razvod i zadržati supruga i tako osigurati budući izvor prihoda za majku i dijete….da roditi i brinuti o djetetu svaka majka zna, mora i može sama… …."Pa bar za to nije potrebna škola!" (?)
Posebno je opasan stav da su tijekom i nakon trudnoće poremećaji raspoloženja "normalni", jer je to jedan od značajnih razloga zašto se u čak polovini slučajeva ne prepoznaju i ne liječe. Također, depresivne žene pokušavaju ostaviti socijalno poželjnu sliku blaženstva ili sreće, "normalne" buduće majke, zbog stida krijući za sebe potištenost, osjećaj krivnje i strah kako netko ne bi pomislio da su lude i oduzeo im dijete. Prolazno, to može uspjeti, ali dugoročno ne, jer se može razviti depresija, i do dvije godine nakon poroda.
Žene su posebno ranjive u reproduktivnoj dobi, naročito u tri važne faze hormonalnih fluktuacija koje se događaju premenstrualno (PMS), oko i iza poroda (peripartalno) i u periodu oko menopauze.
Posljedice neliječene depresije u trudnoći su nesagledive i potencijalno opasne za majku, dijete i cijelu obitelj, između ostalog i zato jer je povećan rizik obolijevanja od depresije i za supruga, a za bolesnu je ženu da postane žrtva obiteljskog nasilja.
Depresija prije svega znatno smanjuje kvalitetu života zbog osjećaja osobne patnje, izazivanjem različitih tjelesnih poremećaja ili razvojem zlouporabe tvari koje mogu razviti ovisnost (duhan, alkohol, sedativi, druga sredstva), a upravo je depresija čest razlog koji dovodi do odluke o abortusu, samoubojstvu, infanticidu, tj. ubojstvu djeteta, a nisu rijetka ni tzv. "proširena" samoubojstva majke i djece.
Utjecaj majčine depresije na djetetov socijalni, emotivni i kognitivni razvoj je izrazito negativan od samog začeća. Naime, uslijed osjećaja gubitka energije, životne radosti i poremećaja volje majka može smanjiti skrb za sebe i nerođeno dijete, izbjegavati preglede liječnika, nedovoljno se hraniti, spavati, kretati ili boraviti na svježem zraku, pa čedo može biti smanjene porođajne težine i usporenog rasta, smanjenog opsega glave, nezrelo, prijevremeno rođeno s niskim Apgar scorom, a može doći i do komplikacija poput prijevremenih trudova, placentalne abrupcije ili pre-eklampsije. Novorođenče depresivne majke često neutješno plače i povećanog je rizika za razvojne poremećaje, neprimjerenu agresivnost, kognitivne i poremećaje pažnje.
Uzroci za nastanak psihičkih poremećaja tijekom trudnoće su kombinacija genetske osjetljivosti, hormonalnih promjena i različitih psihosocijalnih faktora, poput duševnih smetnji u obitelji majke, neuroendokrinih poremećaja, velikih životnih događaja, aktualnih bračnih sukoba, nemogućnosti adaptacije na majčinsku ulogu, reaktivaciju konflikta majka –kćer, percepciju majke o temperamentu djeteta i različite zahtjevnosti ovisno o djetetu (u svezi spavanja, hranjenja, zdravlja…). Rizični su faktori brojni, posebno ako se radi o prvoj, neželjenoj ili neplaniranoj trudnoći, prethodnom dugom periodu nemogućnosti začeća, ako postoje loši odnosi buduće majke sa svojom majkom, nezaposlenost ili prezaposlenost majke, komplikacije trudnoće i poroda, izostanak dojenja. Posebno je negativan utjecaj slabe ili izostale socijalne, emocionalne ili financijske podrške supruga, odbijanje ili život bez supruga, mlada dob, bolesti tijekom trudnoće, povećanje tjelesne težine tijekom trudnoće, izolacija majke, loša financijska situacija, jezični problemi i socijalna stigma. Pospartalne promjene raspoloženja čini spektar od četiri poremećaja, od kojih je najteža i najozbiljnija postpartalna psihoza, koja se na sreću javlja u jednom od tisuću slučajeva, u dva do osam tjedana nakon poroda. Zahtijeva intenzivan tretman i bolničko liječenje jer oboljela žena doživljava izrazit nemir, postaje sumnjičava, vidi i čuje ono što ne postoji u stvarnosti, počinje iskazivati sumanuta nekorektibilna uvjerenja, često religiozna, u koja uključuje i dijete, a nisu rijetke ni ideje o suicidu, ali i o ubojstvu djeteta.
Pospartalna depresija se javlja u prosjeku kod svake desete rodilje u prvih dvadeset četiri sata, do šest tjedana nakon poroda, a ponekad i kroz godinu dana, osjećajem tuge ili mrzovolje, smanjenjem interesa ili zadovoljstva za uobičajene aktivnosti, promjenama u tjelesnim funkcijama, apetitu ili težini, spavanju, gubitkom energije, iscrpljenosti, smanjenjem sposobnosti razmišljanja ili koncentracije, uz neodlučnost i osjećaj nevrijednosti ili krivnje, povratnim nametljivim mislima o smrti i umiranju, osjećaju nekompentencije za skrb o djetetu.
Od anksioznih poremećaja se često javlja poremećaj prilagodbe, panični poremećaj, polijetraumatski stresni poremećaj (PTSP). Česti su opsesivni simptomi koji uključuju ponavljane, intruzivne i uznemirujuće, zbunjujuće misli zvan kontrole, a koje su fokusirane na dijete (npr. da će ga ozlijediti, da će se razboljeti, utopiti, da će biti razroko, da će ga netko ukrasti, staviti u pećnicu ili mikrovalnu…). Prate ga kompulzije, ponavljani prisilni akti čije izvršenje dovodi do olakšanja napetosti, poput izbjegavanja čuvanja djeteta u blizini stubišta, izbjegavanje kupanja, skrivanje noževa, zaobilaženje kuhinje, izbjegavanje mijenjanja pelena ili čak boravljenja u kući.
Najčešći od svih poremećaja je tzv. majčinski, poslijeporođajni, tzv. "Baby Blues", osjećaj potištenosti, utučenosti, snuždenosti, sniženo raspoloženje s napadima plakanja, iritabilnost, anksioznosti, nesanica, uz labilnost raspoloženja koje oscilira do osjećaja ekstremne sreće i povišene reaktivnosti. Beby Blues se u svim kulturama javlja u pedeset do osamdeset posto majki nakon poroda i ne smatra se psihičkim poremećajem, a nastaje bez veze sa vanjskim stresorima, srednjeg je intenziteta i prolaznog karaktera. Osoba se smiri za dva do tri tjedna.

Sprječavanje tih poremećaja je uspješno ako se uoče žene visokog rizika prije i tijekom trudnoće, provede edukacija i članova obitelji, savjetovanje i organizira društvena podrška prije poroda. Potrebno je razgovarati o planiranju obitelji, s fokusom na promjene i integraciju novih uloga, istraživanje ambivalentnih osjećaja, uz kreiranje atmosfere prihvaćanja i usmjeravanje na specifične probleme, okolnosti trudnoće, prije, samog poroda, poslije, te pronalaženje kompromisa između idealnih fantazija i stvarne obitelji. Korisna je individualna, bračna i obiteljska psihoterapija a posebno suportivne grupe majki.
Odluka o liječenju treba biti zajednička između pacijenta, partnera, ginekologa, obiteljskog doktora, primalje, pedijatra i psihijatra. Ako je nužna, terapiju antidepresivima i stabilizatorima raspoloženja, tj. profilaksu bipolarnog afektivnog poremećaja raspoloženja, treba započeti tijekom trećeg trimestra ili neposredno prije poroda, kako bi se spriječili neželjeni efekti lijekova na čedo. Posebno treba obratiti pozornost na period dojenja koji slijedi.