U posljednje vrijeme duhovnost je sve popularnija tema u psihijatriji, jer rezultati različitih istraživanja pokazuju pozitivnu povezanost duhovnosti sa egzistencijalnim osjećajem ispunjenja, usmjerenja i zadovoljstva životom, a rijetku povezanost s negativnim doživljavanjima poput npr. suicidalnosti. To znači da su osobe sa razvijenom duhovnošću ispunjenije pozitivnim nego negativnim osjećajima. Upravo je taj razlog uzrokovao povećan interes za duhovnost. Slijedi naša želja za razumijevanjem drugih ili potreba da ih liječimo. Svaku osobu nužno je promatrati u cjelovitosti s njenom prirodom, tj. biološkom, tjelesnom, psihološkom, emocionalnom, socijalnom, društvenom, ali i duhovnom dimenzijom. Međutim, možda je najvažniji treći razlog zbog kojeg se bavimo duhovnom dimenzijom ljudskosti, a to je promjena i način kako je izazvati. Naravno, riječ je o pozitivnoj promjeni koja povisuje kvalitetu života.
Već sama žudnja za ispunjenjem želja donosi promjenu, a upravo je to ono što je nužno primjerice, kada tražimo ozdravljenje od nekog duševnog poremećaja. No, ma kakav boljitak donosila i ma kako bila željena ili potrebna, promjena remeti dotadašnje navike i zahtijeva napor, pa je uglavnom baš ona ono od čega se osoba stalno brani. Rezultat je stalan procijep između želje za promjenom i istodobne borbe protiv te iste promjene. Uostalom, većina se lako može prisjetiti koliko je snage potrebno za ustrajanje u dijeti ili tjelovježbi, odvikavanju od pušenja ili drugih poroka. Posebno je teško zlostavljanim ženama ili npr. oboljelima od poslijetraumatskog stresnog poremećaja (PTSP), koji godinama njeguju specifični izbjegavajući životni stil u procjepu između bijega od snova i sjećanja kojima robuju, povlačenja od kontakata s drugima i mrkog pogleda koji odbija sve od sebe. Ako ih se ne pridobije na aktivnost za mijenjanjem postupno će razviti nepovratnu demenciju jer je njihova emocionalna trauma u međuvremenu materijalizirana i izaziva oštećenje moždane funkcije slično kao moždani inzult ili fizička povreda mozga. Ako uče bilo što novo, novi sport, jezike, rad na kompjuteru i krenu se mijenjati – oporavit će se. Neki su vođeni tim naputcima završili fakultete i magistrirali, mada su u mirovini.
U ambivalentnoj poziciji "i bi i ne bi" susret je s još jednim važnim pitanjem: izborom između forme i sadržaja, površnosti ili dubine, a to je opet susret s duhovnošću, jer ona je najdublja razina postojanja.
Onaj tko želi (ili ne želi) promjenu, najlakše nešto učini na vidljivoj, vanjskoj, okolinskoj razini ili izgledu. Takve promjene svojom prepoznatljivošću izazivaju povjerenje drugih koji imaju određene doživljaje osobe koja se odlučuje mijenjati. Ovom načinu su posebno sklone žene, koje ma što o sebi mislile, najviše interveniraju na površini, promijene frizera, frizuru, kupe nove cipele ili kostim, pođu u teretanu, odluče započeti novu dijetu, pospremaju ormare ili započnu preuređenje stana. Daljnji korak promjena je npr. govora, djelovanja ili ponašanja, što je zahvat u drugu razinu ponašanja, kojom se utječe na okolinu i izazivaju pohvale ili pokude, nagrade ili kazne. Još dublja promjena predstavlja učenje novih vještina, razvijanje sposobnosti, čime se izravno izaziva željeno ili drukčije ponašanje, ali i razumijevanje drugih. Naime, tako se djeluje na osjećaje, percepciju, aktivnosti. Najlakše je to učiniti npr. učenjem komunikacijskih vještina, stranih jezika, treningom novog sporta, svladavanjem novog uzorka mustre u pletivu, tehnike slikanja...
Važno je naglasiti kako je intenzitet promjene proporcionalan dubini razine na kojoj je postignuta. Što se dublje zahvati u temeljne, automatski se mijenjaju i sve ostale površnije razine.
Značajnija od forme je, naravno, promjena na razini sadržaja, tj. uvjerenja i vrijednosti, koje podrazumijevaju ono što nekog motivira na uporabu svojih znanja i vještina, kao i ponašanja u okruženju u kojem se nalazi. Npr. Postane li osoba uvjereni član neke specifične navijačke ili religiozne skupine, tada prvo vanjskim izgledom i bojama potvrđuje svoju pripadnost skupini, zatim nauči tipično ponašanje, savladava potrebne specifične rituale i pravila ponašanja, obrede. Postati svjestan onoga što se želi biti ili što jest, kao i postizanje tog cilja doseg je slijedeće razine: identiteta. Identitet je svijest o sebi, onomu što je i tko je svatko ponaosob. Iako je promjena na toj razini vrlo duboka, nije tako duboka kao na najdubljoj – razini duhovnosti.
Duhovnost nije lako objasniti, mada joj većina ljudi teži. Još je teže istraživati je, jer je duboka i nemjerljiva. To je osjećaj pripadnosti nečem većem od osobe same, onome što je izvor energije i što daje svrhu pojedincu bude to što jest, ali i opću svrhu i smisao postojanja, a koja se tumači ljubavlju i osobnom, uskom zajednicom s Bogom. U nedostatku mjere za duhovnost, u znanstvenim istraživanjima uglavnom se mjere njene komponente poput kreativnosti, moralnosti ili religioznosti. Tako se može brojati, mjeriti ili uspoređivati nešto poput odlazaka u crkvu, molitava, članstva u nekoj zajednici, etičkih pravila ili obreda, načina kako se primjenjuju, načina komuniciranja s Bogom i među članovima zajednice na koju je usmjerena, te utjecaj koji ima na članove zajednice te neka ponašanja.
Postoje istraživanja raznih pojavnosti i rituala poput npr. glosolalije, govorenja u jezicima, ili npr. utjecaja religioznosti na depresivnost i anksioznost određenih skupina, ali i na njihovu kreativnost. Ponekad se čini kako su moralnost i religioznost samo odraz površnog formalizma, bez pravog sadržaja, kao pozitivan pokušaj koji ne utječe značajno na poimanje života. Naročito se to vidi u nekim izopačenim primjerima specifične psihičke funkcije, kod tzv. poremećaja moralnosti i poremećaja osobnosti, koji mogu biti doživljeni kao nezrelo, egoistično, iracionalno i bezosjećajno moralno rasuđivanje, primjerice kada netko negira humanistička moralna načela ili uporno ponavlja ponašanje za koje je upozoren da će donijeti štetne posljedice za druge.
Promatranje drugih nameće pitanje promatraču: tko su ti drugi, kakvi su? Koja su im uvjerenja i vrijednosti? Kako je došlo do njihovog određenog ponašanja? No, najčešće sve ostaje (zadržava se) na vanjskoj površnoj razini interpretacije u odnosu na ono što se može vidjeti. Jer ljudi su doista upravo onakvi kako izgledaju.
Kakav izvana–- takav i iznutra, Buka izvana – buka iznutra, stare su poslovice, i uglavnom točne. Dovoljno je prisjetiti se mladih ljudi u pubertetu s bezbrojnim kraterima na licu, koji odražavaju njihove unutarnje rane koje brže, sporije ili nikada ne zacijele. Slično je i s onim izborima koji određuju pojedinca, a uz njih i doživljaj okoline o njima. Izbor ili odabir je uvijek subjektivan, kao i način interpretacije, ali i primanja informacije. Zato kad se govori i sudi o drugima, doista se sudi o sebi samima. Moralnost je psihička funkcija koja označava sposobnost izricanja i pridržavanja vrijednosnih normi, te samokažnjavanja u slučaju njihovog nepridržavanja (npr. pravednost, tolerancija, uvažavanje i razumijevanje, zajednička korist, adekvatan stav prema izboru socijalnih autoriteta, savjest, suosjećanje, empatija, altruizam, opraštanje, stid, osjećaj krivnje...), a njezin okvir je odredio još Moralni zakon (Izlazak 20, poglavlje 1-17). On pokazuje kakav pojedinac treba biti i kakav treba biti njegov odnos prema bližnjemu i prema Bogu. No i dan danas, nakon nekoliko tisuća godina od njegovog nastanka, sudovi su prepuni kaznenih, građanskih i prekršajnih parnica koje rješavaju povrede upravo tog zakona (Ne ubij, ne ukradi, poštuj, ne sagriješi, živi zdravo, ljubi sebe i bližnjega kao sebe, odgovoran si pred Bogom i ljudima…). Osobe koje poznaju, a iz različitih razloga ne poštuju taj zakon, doživljavaju osjećaj krivnje i ne mogu oprostiti, a to može biti korijen za teški depresivni poremećaj, koji se liječi jedino buđenjem i njegovanjem duhovnosti.