Jabuke i vino u dimu kockarnice
(Ne-sloboda i bolesti ovisnosti)

Elvira Koic

Zabrane i stroga kontrola ponekad su zapravo izraz naše brižnosti i ljubavi, a posebno u odnosu prema mladima. Na primjer, kod pretjerivanja u svezi s konzumacijom psihoaktivnih sredstava, naša je obveza upozoriti na sve opasnosti i štetu koju ce možda trpjeti ako ne podu putem umjerenosti. A još je važnije razviti odgovornost za svoje ponašanje kao i za ishode koje ono može donijeti, što je sama bit odgoja i izraz poštovanja kojim uceniku dajemo slobodu odlucivanja i izbora. Tako se radi sa zdravima, u prevenciji i sprjecavanju pojavljivanja bolesnih stanja, sve dok postoji slobodna volja, tj. mogucnost svjesnog i namjernog izbora ciljeva i sredstava za njihovo postizanje bez prisile ili nužde. To je i u biti slobode, prirodnog stanja duha kojem je jedna od najviših potreba – traganje za smislom ili stvaranje smisla. Medutim, kada sloboda prestane biti svrha i postane sredstvo zadovoljavanja osobnih potreba (npr. tjelesnih, hedonistickih), tada negira samu sebe jer je te potrebe ogranicavaju i lako postaju destruktivne i to baš protiv tog istog tijela u kojem se zarobe, sve do ropskog odnosa kojim vlada strah.
Kada se ne može odreci nekih sredstava ili navika, osoba prestaje biti slobodna, a postaje bolesna, tj. ovisna. Tada ne može odgoditi zadovoljenje svojih trenutnih potreba, gubi samokontrolu jer je vezana za prizemna sredstva koja zadovoljavaju isto takve potrebe izazivajuci pojacanu razinu pobudenosti, prolazni trenutni subjektivni užitak ili produbljuju osjecaj lažne smirenosti. Ovisnost znaci gotovo prisilu za uporabom objekta ovisnosti i to u vecoj kolicini ili duže vrijeme nego što to osoba voljno želi. Zbog silne žudnje za sredstvom ovisnosti ne može odoljeti napastima i nastavlja ga uzimati i kada se pojave zdravstveni, materijalni i problemi u obitelji, u školi, na poslu ili s policijom. Više se ne mogu kontrolirati neželjene misli i gubi se sabranost. Tipicno za bolesti ovisnosti je negiranje problema i promijenjeno doživljavanje stvarnosti, u kojem je centar sveg djelovanja i mišljenja jedino i samo – sredstvo ili objekt ovisnosti. On može biti vanjski kao što su sport, moc, rad, kocka, kladenje, kupovanje, internet, vijesti, rizici na burzi ili je to tvar koja se može unositi u sebe poput hrane, alkohola, duhanskog ili dima marihuane, heroina, kokaina, ecstasya, LSD-a…). Prilikom uzdržavanja od konzumacije ili uskracivanja stimulansa dolazi do teških apstinencijskih ili kriza uzdržavanja.
Tada više ne vrijedi pouka, vec pocinju važiti terapijska nacela, kojima pokušavamo postici izljecenje ili sprjecavamo daljnju štetu (harm-reduction). Proces lijecenja je trnoviti put, u mnogocemu - pravi pokornicki put koji pocinje pomirenjem i odlukom, preko odricanja, kroz pokoru do obracenja, na kojem uspijevaju samo vrlo uporni, oni koji to doista žele. Kada uspiju, doista su preoblikovani i preuredeni. Za uspjeh je potrebno imati kapacitet za promjenu, konvertibilnost, preinacljivost, a proces može olakšati obratitelj, koji obracenike vodi ka preobražaju. Cijeli proces je jasno vidljiv u klubovima lijecenih ovisnika i u terapijskim zajednicama, tzv. komunama.
Grcka rijec metanoeo (metanoia), koja se prevodi kao obracenje znaci "pokajati se, imati grižnju savjesti, ponovo razmisliti, promijeniti nacin života, razmišljanja i djelovanja, promijeniti srce, usmjeriti život u drugom pravcu kroz pomirenje i pokoru (reconciliatio et paenitentia)". Svaka ovisnost na osobnoj (i na široj društvenoj) razini doživljava se kao patnja i krivnja, grižnja savjesti, zato što je protivna prirodnoj duhovnoj slobodi pa osoba intuitivno zna da nije izabrala dobro, vec zlo. Prvi i najvažniji korak u izljecenju je prepoznati i priznati si ovisnost i gubitak slobode, suociti se sa samim sobom, probuditi se iz života u zabludi, pokajati se i odluciti promijeniti život na rubu ponora. U tom slucaju, nakon priznanja, nije
teško tocno odrediti što je to ili tko je to za što smo se (na)vezali i odreci se toga, pa bile to sitne ili "krupne" napasti. Prije svega je potrebna cvrsta, unutarnja odluka o odricanju, ali i o ispravljanju štete koju smo do tada pocinili, nepravde, posljedica mržnje ili svade. Tako preuzimamo odgovornost za svoje ponašanje.
Jedino ako se uspijemo što cešce odreci svjetovnih užitaka, casti, vlasti i slasti kao što je to Isus ucinio u pustinji, možda pronademo sebe ocišcenog od buke koju nam drugi stvaraju. Naš msgn. Vladimir Škrinjaric je jednom prilikom rekao. "Pokušajmo barem ponekad otici u tihu pustinju svoje nutrine i potražiti se, a potom se odreci materijalizma, hedonizma i karijerizma, jer kako u malom tako i u velikom. ".
Bit ce teško, patit cemo, dolaziti u iskušenja, ali jedino tako možemo do cilja. Prihvacena patnja pretpostavlja i plodnost našeg života, kada i pustinja može procvasti i postati možda bogata džungla, topla i vlažna, prepuna prekrasnih orhideja.
Uzroke koji su doveli do neprihvatljivog ponašanja treba pokušati ukloniti. Ako je za bolesnika opasna okolina – savjetujemo preseljenje na drugo tlo. Zato su terapijske zajednice u komunama doista dobar izbor. Proces odricanja i uzdržavanja je pracen trpljenjem i tjelesnom mukom uslijed znakova apstinencijskih kriza i borbe sa žudnjom, a postepenim nestajanjem znakova ovisnosti, osoba postaje svjesnija sebe i pronalazi svoju svrhu.
Kada se pocne osjecati voljenim bicem, terapija je na pravom putu i za žrtvu nastaje nova situacija. Tada ima snage postepeno ispravljati i nadoknadivati nastalu štetu i nepravdu, pokajati se i ispravljati svoje greške i opraštati tude.
Ovisnik je i krivac i žrtva u jednoj osobi. Ako se u cijeli proces uklopi cinjenje dobrih djela prema drugima i molitve zahvalnosti za ponovno pruženu priliku, terapijska postaje prava pokornost - znak ozbiljnosti i iskrene volje za nastavkom hoda po pravom putu. Postepeno pristižu plodovi, unutarnja promjena vidljiva na osobi i na zajednici kojoj pripada.
"Daj nam moc da žudnje tjelesne uzdržljivošcu morimo, da srca grijeh odbacivši ne dadu paše strastima.", molila je Sv. Marija Egipatska koja i danas nadahnjuje sve koji ostavljaju svoj dotadašnji život i pocinju iz pocetka, vodeni svojom savješcu.
Cilj cijelog procesa je duboka unutarnja promjena koja ce dovesti do promjene mišljenja i ponašanja, preusmjeriti život, odvratiti od zla, izvesti iz mrtvila i nepromjenjivosti koju diktira ovisnost i doseci mogucnost izabiranja izmedu raznih opcija, prije svega razvezati veze s prolaznim i težiti neprolaznim, višim vrijednostima.
Obracenje se može zbiti brzo ili postupno, ovisno o kapacitetu za promjenu pokornika, suputnicima koji ga okružuju, okolnostima. Uvijek je popraceno osjecajem duševne boli i žalosti koju se naziva animi cruciatus (muka, mucnina duha) ili compunctio cordis (skrušenje srca), a ipak je prije svega djelo Božje milosti, koja nam srca vraca Bogu, iz smrti u život (Iv 5,24), daleko od vlasti zla. Kao i Sv. Pavlu, obracenje omogucava covjeku da živi prema novim nacelima života što treba istaci kao sredstvo unutarnje promjene i ulaska u Kraljevstvo (Galacanima 1:10).