Elvira Koić

Nakon preživljenja katastrofičnog događaja u kojem je bio ugrožen život ili tjelesna cjelovitost, u kojem su okolnosti uzrokovale gubitak kontrole, bespomoćnost i psihičku traumu, a posebno ako je pri tome netko drugi poginuo, proces žalovanja može biti kompliciran osjećajem "krvnje preživjelog". To je polusvjesni, iracionalni osjećaj, zapravo svojevrsna neispravna procjena osobne odgovornosti za poduzete akcije tijekom traumatskog zbivanja. Osoba preuzima subjektivnu odgovornost za situaciju u kojoj nije mogla ništa učiniti, procjenjujući prema svojim stavovima koji su važeći samo u normalnim okolnostima. Posebno su ranjivi pojedinci snažnog osjećaja odgovornosti za druge, izgrađenog strogog unutrašnjeg sustava savjesti, ali i oni koji su u nesreći izgubili djecu, roditelje, učenike, drage prijatelje, kolege, pacijente, suborce ili vojnike.
Krivnja preživjelog može kazniti više nego stvarna kazna koja bi u normalnim okolnostima uslijedila za propust ili nehaj. Osim gubitka poginulog, krivnja nad ličnost preživjelog nesretnika poput sjene donosi gubitak samopouzdanja, očekivanja i pogleda u budućnost, dovodi do poteškoća u mentalnom zdravlju, ljutnje na bespomoćnost, razvoja depresije, samooptuživanja, samoozljeđivanja, razvoja ovisnosti sve do suicidalnih misli "Bolje bi bilo da sam doista i ja poginuo….".
Krivnja imobilizira, ometa ili sprječava oporavak od traume, normalno napredovanje kroz život i pozitivne akcije za produktivne odnose. Neuspjeh u rješavanju krivnje dovodi do raznih problema, negativnog odgovora drugih, u vidu ljutnje, zahtjeva za žrtvovanjem, traženja ili stalnog očekivanja kazne, poremećaja odnosa. Može doći do okreta agresije prema sebi ili prema drugima. Tada je moguće čuti ili postaviti strašno pitanje "A kako to da i ti nisi poginuo?" ili ući u zamku vječne igre "Tko je prvi ubrao jabuku?".

Krivnja preživjelog javlja se kao zamišljena krivnja u odsustvu stvarnog štetnog djelovanja. Uključuje ambivalentne osjećaje, često i samoosudu za neki propust koji je rezultirao fizičkom ili emocionalnom ugroženošću drugih, a u odnosu na percepciju povrede važnih društvenih, moralnih ili etičkih pravila. Izaziva je nestvarni osjećaj kontrole, kao da se moglo nešto učiniti kako bi se spriječio štetni događaj "Da sam samo…".
Slično se događa kada netko iznenada umre pa se javi žaljenje za propuštenim riječima ili djelima.
No, čvrsta odluka da će se u budućnosti pokušati prestati s načinom ponašanja koji je doveo do krivnje, u katastrofičnim trenucima je biološki neizvediva. Naime, ugroženost tijela izaziva automatske zaštitne reakcije: borbu, bijeg, povlačenje ili prestanak svake aktivnosti. Preživljavanje je biološki imperativ. Tako se može dogoditi da sporiji (stari, slabi, invalidi, ranjeni, trudnice, djeca…) bivaju ostavljeni npr. u požaru ili potresu, dok se drugi brže kreću kako bi spasili život. Nakon događaja preživjeli precjenjuju situaciju i svoje sposobnosti što lako dovodi do osjećaja krivnje.
Normalna reakcija na nenormalne uvjete traumatskog događaja je i doživljaj snažne povezanosti s onima koji su ga istovremeno iskusili, pa čak i kada je prethodna veza s njima bila loša ili negativna. To također pojačava i osjećaj krivnje ili grižnje savjesti.

Stvarna krivnja pretpostavlja prisutnost mogućnosti izbora i moći za njegovo ostvarenje. Nemoć je toliko zastrašujuća da je krivnja na neki način nesvjesni pokušaj neutralizacije bespomoćnosti u besmislenim i slučajnim događajima. Bez pravog krivca je teže. Kada bi postojao mogli bismo ga kazniti.
Slično je i sa situacijama koje potiru naša osobna ili kulturološka osjećanja ili očekivanja. Na primjer mogućnost za zaštitu drugih. "Vidio sam ga kako leži u polju. Možda bih ga spasio da sam se vratio nekoliko koraka..ali tada je doletjela još jedna bomba…". Činjenica je da je suborac već bio mrtav i poginuo bi i on, ali kako ga sada uvjeriti u to.
Još je strašnije suočavanje sa smrću djeteta, a posebno u nekom tijeku događanja kojima nikako nije mogao upravljati. Često ćemo čuti "Da sam samo još to učinio….da mu nisam dao novac za gorivo…još bi bio živ"…Kao da je bilo moguće magično predvidjeti budući događaj. Reakcije roditelja su prepune ljutnje, krivnje, uz redovno prateći osjećaj gubitka smisla i svrhe života. Protekom vremena bol se može pojačavati.

Još je teže s djecom i mladima, kod kojih su psihološki razvojni procesi u tijeku, pa bivaju grubo prekinuti traumatskim zbivanjima. Razumijevanje smrti je različito s dobi, pa se tako u predškolskoj dobi smrt doživljava kao privremeno razdvajanje i pokušava se poništiti, a tek nakon devete ili desete godine počinje se shvaćati njena konačnost. Kako nemaju razvijene zaštitne mehanizme odraslih, djeca mogu pokazivati bijes prema preživjelim članovima obitelji, razviti problematično ponašanje, a često doživjeti i osjećaj krivnje. Tada je moguća pojava noćnih mora ili izražavanja boli u neočekivanim trenucima. Roditelji često ne žele razgovarati s djecom o smrti, kako ih ne bi uznemirili, ali to je jedino što im može pomoći. Razgovor treba biti iskren, pošten, u pokušaju ne skrivanja, već objašnjenja na način na koji oni to mogu razumjeti, kratko i jednostavno, s ljubavlju i podrškom. Dijete treba osjetiti kako mu se pomaže kako se zna i kako se dijele osjećaji s njim, bez nadmoćnosti. Osjećaje ne treba skrivati. Važno je postići shvaćanje kako nije bilo moguće izbjeći traumatski događaj, ali i dati im priliku da izraze svoje želje o tome kako bi ga razriješili kada bi mogli. Najvažnije je svakako razgovarati, pretvoriti razdiruću energiju osjećaja u riječi, slike, zvukove ili simbole od kojih se možemo odmaknuti i kojima možemo upravljati.

Krivnja preživjelog neminovno dovodi i do aktualizacije pitanja o duhovnom smislu i svrsi postojanja, pravdi i nepravdi, dobru i zlu, prirodi čovjeka i njegove sudbine. Tako trauma utječe na duhovnu jezgru i osobna uvjerenja, sve do osjećaja potpunog otuđenja i samoće, ostavljenosti. "Što sam to zgriješio…".
Podrška zajednice je neprocjenjiva. Oporavak svakako zahtijeva pomoć stručnih pojedinaca, psihoterapeuta i svećenika. Preduvjet je osvještavanje, pokajanje, pokušaj popravka štete, preispitivanje i promjena u odnosu prema drugima i prema budućem vrednovanju svakog životnog trenutka.
Nije lako, ali ipak se može kroz terapijsku proradu okrenuti traumu i krivnju u pokretač za preispitivanje i pronalaženje pozitivnih okolnosti za nastavak kvalitetnog života, uz neminovni utjecaj na duhovno, mentalno, emocionalno ili fizičko stanje onoga tko je osjeća, na njegove stavove, ponašanje i vrstu odnosa, razinu potpore i produktivnost. Bijesa i ogorčenosti ćemo se riješiti praštanjem drugima, a krivnje – praštajući sebi, što je možda i teži proces, pa su za razrješenje tih konflikata značajni već ustanovljeni kolektivni obredi, molitve, obraćenja, oprosti, pomirenja nakon introspektivne spoznaje, pokajanja i simbolične žrtve, milosti koje nudi religija. Kroz njih možemo, usprkos krivnji i baš zbog nje, postati unaprijeđena verzija samog sebe.