Velika je čast roditi se na području gdje se različite kulture stoljećima miješaju i gdje mir i nemir stalno preslaguju granice presijecajući prekrasno prirodno okruženje. No ta čast nosi i stalnu tešku životnu borbu za stjecanjem dostojanstva, nečeg što prema međunarodnim zakonima pripada svakom čovjeku i ženi već samim rođenjem i trebalo bi biti jednostavno ostvarivo lakoćom življenja. U stvarnosti nije tako, pa se prirodni plavo-zeleni raj svakodnevno zasjenjuje, na primjer informacijama o nasilju. Stječe se dojam kako je sve više nasilnika, na poslu, stadionima, na ulicama, u obiteljima, koji se ubijaju, tuku, zlostavljaju, kradu, varaju, ne poštuju zakone, ostavljaju djecu nezbrinutu… Ni djeca nisu od toga izuzeta, pa je škole trebalo deklarativno proglasiti oazama u kojima se ne tolerira nasilje. Usprkos tome, svako malo neko dijete počini samoubojstvo ili biva dovedeno u hitnu ambulantu na detoksikaciju zbog otrovanja alkoholom ili drogama. Video igrice sa strašnim čudovištima prelagano zamjenjuju prijatelje i prirodu. Stekao bi se dojam da je "nekad prije" bilo mirnije i bolje živjeti, a da je sada porasla opća depresija, ogorčenost i beznađe, da je život izgubio smisao. Nasilje i strah u svim oblicima sigurno prodaju tiskovine. Međutim, usprkos dostupnosti vijesti i o tome što se dogodilo i u najzabitijem seoskom dvorištu, ozbiljna istraživanja pokazuju drukčije statističke podatke o tome kako je broj samoubojstava, nasilničkih djela, krađa, pa čak i silovanja, ranije bio i veći, ali se tada tome nije posvećivala tolika pozornost kao sada. O tome što se dogodilo postoji nekoliko odgovora. Jedan od njih kaže da se "Slično sličnom raduje", a drugi u istom kontekstu: "Slično se sličnim liječi", iz čega proizlazi da novine kupuju strahovi, ali i nasilnost u čitatelju, kao slično i kao lijek.
Tako svakog odaju naslovi u novinama koje kupuje i čita, mada se svom snagom i umijećima trudi ostaviti dojam pitomog civiliziranog bića, spremnog za kontakt sa bijelim svijetom, sve dok ne "kapne ta kap koja prelije čašu"… što je najčešći odgovor koji se dobiva od jadnih ljudi koje privede policija nakon što su počinili neko impulzivno nasilno djelo, prema samom sebi ili prema onima koje najviše vole. "Jednostavno – pukao sam". Uglavnom ne znaju točno opisati što i kako se dogodilo i zašto im je "čaša" bila prepuna tinjajućeg bijesa i tuge. Osjećaju sram i krivnju, pa i onda kada im ti koje su povrijedili oproste. Neki ne stignu dočekati oprost, jer je "kap" bila "bomba kašikara" ili metak. U pokušaju objašnjenja sa svakom rečenicom i sam nesretnik postaje svjestan kako zapravo ne zna zašto je tako reagirao. Naravno da se ne može rat koji je bio prije petnaest ili skoro već dvadeset godina okriviti baš za sve socijalne neuspjehe, ali ponekad se čini da su ratni posttraumatski stresni poremećaj, zlostavljanje na radnom mjestu, partnersko i obiteljsko nasilje i nasilje u školi – međusobno isprepleteni.
Posebno su zanimljivi oni koji "pucaju" nakon omiljene pjesme ili zbog ritma tamburice, brača ili nekog sličnog instrumenta. Taj ritam, on je za sve kriv, a pjesma koja dira dušu, djedova je, stara koliko i obiteljsko sjećanje, do trećeg ili četvrtog koljena. Obiteljsko sjećanje nalik je na ožiljke, nevidljive, ali prisutne, koji povremeno duboko zabole, a više ne znamo ni kad smo ih stekli. Možda smo ih samo naslijedili, baš od tog djeda.
Živeći tako u području gdje se kulturni mir i nemir stalno miješaju, teško je NE znati za nekog člana obitelji koji je iskusio traumu, jer u posljednje četiri generacije niti jedna nije bila pošteđena rata. Većina obitelji zna poneku priču bake ili djeda iz prvog ili drugog svjetskog rata, roditelja koji nose osobna sjećanja iz II.svjetskog rata ili poraća, a svaka obitelj ima direktna sjećanja iz posljednjeg rata. O njima se rijetko razgovara, većinom se šuti čuvajući ih kao svojevrsnu obiteljsku tajnu, koja mijenja dinamiku razvoja obitelji.
Psihička trauma je izrazito složena pojava koja sadrži brojne aspekte, a događa se svakom pri suočenju sa tzv. katastrofičnim iskustvom, onim koje je daleko izvan uobičajenog, npr. bliske smrti ili potpune bespomoćnosti. Traumatski se događaj lako priziva u sjećanje, poslije kojeg je teško ponovno povratiti kontrolu i snagu, izaziva strah do užasa i duševnu bol, kao i osjećaj gubitka nade u budućnost. Neke su osobe višestruko traumatizirane tzv. kumulativnom traumom (prognane, izbjegle, zlostavljane, s razvijenim tzv. kompleksnim ptsp-em vezanim uz sudjelovanje u ratnim bitkama), sada zabrinute za budućnost i sigurnost, ponovno na početku života, umorne i bez dovoljno snage za prilagodbu, zadovoljstvo i za trajanje. Trauma uništavanjem vrijednosti i uvjerenja u strukturi osobe, uništava odnos povjerenja između žrtve i njenog svijeta. Žrtva više ne zna kako postupati u borbi za opstanak i razvija kronični posttraumatski stresni poremećaj. Smanjenog je kapaciteta za adekvatno obiteljsko i roditeljsko funkcioniranje, a što utječe i na zdravlje djece, povećavajući predispoziciju za razvoj psihičkih poremećaja. Posebno su poremećeni važni razvojni procesi razvijanja osjećaja privrženosti, odvajanja i individuacije, jer bolesni roditelj stavlja dijete u atmosferu visoke anksioznosti, depresivnosti i impulzivnosti.
Neke znanstvene studije podržavaju stav da se psihopatologija, tj. emocije i trauma jedne generacije prenosi u drugu (transgeneracijski), kao "sindrom druge generacije", dok druge studije to negiraju i dokazuju kako su stradali članovi obitelji osigurali bolji i sigurniji život svojoj djeci. No, dokazano je kako se simptomi kroničnog PTSP-a mogu razviti i kod članova obitelji koji nisu bili rođeni kada se trauma dogodila, što je opisano kod djece vijetnamskih veterana, koja su sniženog samopoštovanja i testa realnosti, hiperaktivna, nestabilna, agresivna, imaju poteškoće pri suočavanju s problemima i vlastitim osjećajima poput straha, bijesa, krivnje, nepovjerenja. Zato mogu imati više problema u ponašanju, odnosima s vršnjacima ili u učenju. U obiteljima traumatiziranih osoba veći je postotak partnerskog i obiteljskog nasilja, a izložena djeca mogu i zbog toga razviti psihičke smetnje.
Rađamo se sa svojom jedinstvenom kombinacijom genetskog potencijala, naslijeđenom od djedova i baka oba roditelja, a možda čak više od gena, na emocionalni razvoj djeteta utječu oni s kojima je u najužem kontaktu. Tako može doći i do tzv. sekundarnog prijenosa traume što se naziva posredna, sekundarna ili empatična traumatizacija, koja nastaje gotovo po tipu transferne identifikacije, a događa se djeci, suprugama ili njegovateljima oboljelih osoba, pa i kod zdrave djece koja se igraju sa traumatiziranom.
Tako traumatsko iskustvo indirektno dobiva nove žrtve.
Dijete u obitelji s traumatiziranim roditeljem odrasta s iskrivljenom idejom o ulogama i sukobima, srami se sebe, nosi jezgru mržnje prema sebi koju je kasnije teško poništiti. Jedni su povučeni i oprezni kako ne bi bili ponovno emocionalno izdani,a drugi se nekritično uključuju u odnose i ponavljaju razočaranja, emocionalno ukočeni, obamrli, nedostupni, teško doživljavaju pozitivne emocije.
U biti, primarno je oštećena komunikacija pa se lako ulazi u začarani ciklus tjeskobe, frustracija i povlačenja, sve do osjećaja potpune isključenosti. Šutnja i izbjegavanje su najčešće u podlozi poremećaja odnosa, kao i nemogućnost pokazivanja stvarnih osjećaja, koje traumatizirana osoba ne može podnijeti, pa dijete nema od koga tražiti pomoć i razviti zaštitnički osjećaj koji bi roditelj trebao izazvati. Ponekad roditelj preplavljuje dijete prekomjerno otvoreno opisujući traumatski događaj do sitnih detalja, što dijete prestravljuje.

Za ponovnu integraciju nakon traume, potrebna je učinkovita borba do ozdravljenja koje se prepoznaje po uspostavi odnosa povjerenja u sebe i svijet, nuđenjem zdravih uzoraka komunikacije i ponašanja, koji osnažuju rast i napredovanje. Pri tome je potreban sustavan i timski pristup, podizanje razine svjesnosti i razumijevanja, te stvaranje kvalitetne socijalne podrške u zajednici.
U protivnom, trauma može doista postati poput nepočinjenog grijeha zbog kojeg su kažnjeni naraštaji do u treće ili četvrto koljeno.