Elvira Koić
SVJETLO RIJEČI. Br. 309(26), 12.2008. - str. 24-25.
U materijalističkom sustavu vrijednosti važno je postići što bolju tj. višu
cijenu, po zakonima tržišta. U određenom vremenu nešto je skupo i gotovo nedostupno,
sve dok ponuda ne postane tako raznovrsna da zadovolji većinu, pa smanjuje cijenu
jer smanjuje potražnju. Cijena je često sinonim za vrijednost onoga što je ponuđeno
na prodaju, što baš nije cijela istina, pa je lako upasti u zamku zablude da
stvari kojima je viša cijena više i vrijede jer se podrazumijeva da je procjena
temeljena na kvaliteti i pravoj vrijednosti.
Uključenjem u sustav rada lako se razuvjeriti u tu tvrdnju. Kada se rad smatra
robom na tržištu, na njegovu cijenu koja se zove plaća pristaje se potpisivanjem
ugovora o radu. Ona je takva kakva je s malim i rijetkim mogućnostima korekcije.
No usprkos tome što je svima jasno da su potpisali ugovor, većina radnika osjeća
kako je njihov rad podcijenjen, a tek je mali broj onih koji smatraju kako im
rad vrijedi manje nego dobivaju. Relativno su zadovoljni samo oni koji mogu
utjecati na visinu svoje plaće. Nezadovoljstvo postoji sve dok se ne shvati
da plaća nije mjerilo vrijednosti rada, već dogovor oko kojeg se može pregovarati.
A prave vrijednosti su nešto drugo. Tako je čak i kad se radi o predmetima.
Na primjer, slikar koji slika po narudžbi i prije rada ugovori njegovu cijenu,
može naslikati remek-djelo, ali ono će uglavnom zauvijek imati tu istu unaprijed
ugovorenu cijenu i možda zauvijek biti obješeno na nekom zidu samo za oči svoga
kupca, kojem će vrijediti točno toliko koliko je platio. No, dobro su nam znani
slikari ili drugi stvaraoci koji slikaju zato što moraju zbog pritiska svog
unutrašnjeg poziva, koji je jači od njihove volje i moraju mu se pokoriti. Slikaju
ili rade izražavajući dubinu samoga sebe, svoje tuge, radosti, ljubavi ili duha
kojim su in-spiri-rani. Takve slike i druga djela zaustavljaju dah, svi ih razumiju
i zastanu kraj njih jer osjećaju univerzalnost produhovljene poruke koju nose.
Stvaraju i djeluju u siromaštvu, odričući se sna i hrane, često prezreni od
drugih jer rade besplatno i ne traže plaću, pa se čini da je i njihov rad bezvrijedan.
Suvremenici ih stoga omalovažavaju i još više obezvrjeđuju to što čine, no vrijeme
uvijek i bez presedana donese nagradu i razluči vrijednost sveg što je stvoreno
inspiracijom. A ona je duhovni dar, besplatno dobiven, pa se i ne može nego
besplatno dijeliti. Inspirirani radovi mijenjaju svijet i uglavnom idu ispred
sadašnjeg vremena, da bi neko drugo vrijeme shvatilo njihovu pravu vrijednost.
Tada takva djela ili predmeti bivaju procijenjeni basnoslovnim iznosima ili
čak i neprocjenjivi. Neki postaju i dio baštine, ugrađeni u povijest i strukturu
svakog stanovnika određenog područja, uz minimalne znakove osobnosti svoga stvaraoca.
No, tako činiti mogu samo velike, sretne duše. Oni mogu i trpjeti prijezir i
porugu većine koja ne razumije, i sklona je čak i ometati stvaranje kako bi
vratila stvaraoca iz njegovih duhovnih visina.
Tada se čuju pitanja kušnje "Zašto gubiš vrijeme? Nemaš pametnijeg posla?",
"Zašto baš ti to moraš raditi?", "Pusti, ima ih koji su za to
plaćeni, pa neka oni to urade.","Što si umišljaš, tko si ti?",
"Zar misliš da baš ti možeš promijeniti svijet?", ili čak "Kako
te nije stid raditi bez plaće?" Jer drugi za puno manje dobiju puno više.
No, je li to baš tako? Naravno, svatko ima pravo izabrati hoće li plivati protiv
struje i odgovarati za posljedice, kad je izbor svjestan. Poziv i inspiracija
dolaze iz drugih dimenzija i usprkos svjesnosti ne ostavljaju izbor. Njih se
mora slušati, pa makar to značilo odreći se aktualnih vrijednosti, sna ili hrane,
a ponekad i života. Naši branitelji u Domovinskom ratu nisu tražili plaću i
bili su spremni položiti život za budućnost svoje djece, koju mnogi zapravo
i nemaju. No, kada je nametnuta tržišna procjena vrijednosti njihova uloga i
to se promijenilo. Sada je tužno gledati onoga koji nije tražio (ni dobio) plaću.
Njemu se zaboravlja reći hvala. Ostalima je "hvala" plaća, nekom manja,
nekom veća, čak i onima koji nisu baš ništa uložili osim traženja. Jer koliko
tražiš, toliko i dobivaš, ako to možeš podnositi. Tako neki i danas žive od
"trideset srebrnjaka", a drugi od sjećanja i ogorčenosti.
I sve se ponavlja. Dijete se rodi, uz majku i oca, ili očuha, koji ne znaju
tko im je to došao u posjet. Možda kralj ili umjetnik koji će promijeniti cijeli
svijet? Ili samo jedna mala duša koja se želi igrati u toplom i suhom i biti
sretna. Kada odraste, s radošću i nadom ga se dočekuje i slavi. Sve dok ne dođe
trenutak u kojem preuzima svoj križ, tada kada pristane biti to što doista jest,
uglavnom kada upozna pravu ljubav, zbog koje se odrekne moći. Ako se odluči
besplatno služiti drugima i davati, uglavnom upozna bol izdaje i procjene svoje
robovske vrijednosti, cijene koju bi dobivao da se pokorio većini, ali i cijene
kojom bi se otkupio iz ropstva. Nekad i danas, uglavnom je to oko "trideset
srebrnjaka". Oni koji ne pristanu na tu plaću jer ne mogu procijeniti svoju
vrijednost materijalnim mjerilom, bivaju razapeti. No bez takvih ljudi svijet
ne može postojati niti se razvijati. Poznajemo ih po njihovim djelima.
Svatko ima potencijal postati najljepša skulptura, samo ako dozvoli da ga se
oblikuje u ono što doista može biti.
Prije ili poslije, predmeta će biti dovoljno za sve, pa će novac prestati postojati,
a time će nestati i cijene. Ostat će samo stvarne vrijednosti. Na to se treba
pripremiti. Znaju to već sada oni nesretnici koji obole od teških bolesti, izgube
voljenu osobu ili oni koji u starosti žale za nečim što nisu stigli učiniti
cijeloga života dok su jurili za plaćom.
Ponekad plaća kakva god bila doista ne može naplatiti uloženi trud, dok se neki
drugi poslovi, ponekad i znatno teži, odrade besplatno i s radošću. Univerzalne
vrijednosti postoje bez obzira na trenutne zakone, propise i dogovorene norme.
Važno je pokušavati doseći te više vrijednosti. Pravila se mijenjaju, ali stvarne
vrijednosti ostaju.
To je definicija moralnosti, kompleksne psihičke funkcije koja označava sposobnost
izricanja i pridržavanja vrijednosnih normi. Ona može biti i poremećena, npr.
bezosjećajnošću, egoističnim tumačenjima ili negiranjem moralnih načela. Ponekad
se tako samo prikriva prava bit čovjeka, kako bi se na neki način dodvorilo
trenutnoj moćnoj većini i izbjeglo konflikte. Zato možemo oprostiti i osobi
najgoreg ponašanja, ako je istovremeno upućujemo na pravi put, da ispita sam
sebe tko je zapravo. Možda jednostavno ne poznaje drugi put od onog kojeg vidi
u novinama, televiziji ili oko sebe. Vjerujemo da u svima postoji svjetlo koje
samo treba osloboditi. Vrijedi se potruditi i kad su drugi teški za nošenje.
Ne treba zbog toga "trubiti pred sobom", već se može puno učiniti
"u skrovitosti svoga srca", za one koji su potrebiti. Sunce kada sja
čini to jednako i dobrima i zlima. Zaista, kažem vam, svi prime svoju plaću,
mjerenu mjerom kojom su drugima mjerili.
A gdje je blago naše, tamo je i srce naše.