E.Koić. Budan sanjati ovdje i sada. SVJETLO RIJEČI. Br.298, 1.2008. –Str. 24-25.
(fenomeni transa, hipnoza, meditacija)

Svjesnost potiče iscjeljenje.
Tijelo i um su dio istog sustava i uzajamno utječu jedno na drugo.

Latinski "trans" u složenicama znači "preko, kroz, s one strane, onkraj (od vanjskog prema unutarnjem), a hipnoza prema grčkoj riječi "hypnos", što znači – san.
Hipnoza i trans su stanja kvalitativno promijenjene svijesti, karakterizirana intenzivnom i usko fokusiranom, usmjerenom pažnjom i koncentracijom, slična snu, ali različita po tome što ih karakterizira budnost. Vođena hipnoza je uglavnom kontrolirana imaginacija, a ne asistirani san. Tada svijest nije pasivno, već je aktivno fokusirana, a osoba je opuštena i prijemčiva za nove ideje i sugestije. Za san je karakteristično da osoba nema pažnje, prihvaćanje podražaja je praktički onemogućeno, ne postoji kritičan stav, blokirana je motorička aktivnosti, svijest i pamćenje, a orijentacija ne postoji. U hipnozi je pojačana i usmjerena pažnja upravo na sugestiju, svaki zvuk i svaka riječ se registrira, osoba je pomalo kritična, svijest je sužena ali budna i uglavnom upravljena prema hipnotizeru, postoji sposobnost pamćenja ako nije izričito sugerirano suprotno. Materijalna potvrda je vidljiva po EEG snimkama, koje su identične kod hipnoze i budnosti. Modeli sna u EEG-u kod hipnotizirane osobe se javljaju samo ako je san sugeriran.
Voljno izazvan, odnosno hipnotičko-inducirani trans koristi se kao pomoćna tehnika u medicini, primarno u psihijatriji, stomatologiji i tretmanu boli. Važno je naglasiti da je hipnoza prije svega stanje, a ne tehnika manipulacije, te da je svaka hipnoza u biti – autohipnoza.
Hipnoza je svojevrsna veza, poput vrata između svjesnog i nesvjesnog uma, prirodni fenomen koji se javlja svakih 20 do 90 minuta, a služi integraciji naučenog materijala. Najlakše je prepoznati u periodu neposredno pred usnivanje, što je svatko iskusio.
Stanja transa odnose se na opće, prirodne i svakodnevne hipnotičke fenomene poput disocijativnih ili asocijativnih stanja koja se doživljavaju prilikom meditacija, slušanja glazbe, gledanja filma ili slika, kod prisjećanja, gledanja u ogledalo, ili kod amnezija npr. nemogućnosti prisjećanja nevažnog broja telefona sve dok nam ne zatreba. Tipični znak da smo bili u transu pokazat će nam pojava vremenskih distorzija, npr. pri dugoj vožnji automobilom kad ne znamo kroz koja mjesta smo prošli, ili kad svakog dana prelazimo isti put na posao, a kad žurimo, čini nam se da je put duži, ili kada smo u pozitivnom transu zaokupljeni mislima, tada nam se može činiti da smo brzo stigli. Vjerojatno čitamo uvijek istom brzinom, ali kada je knjiga zanimljiva čini nam se da smo je brže pročitali. I večer u dobrom društvu prođe brzo, a dežurstvo na radnom mjestu sporo. Trans prepoznajemo i u povremenim vremenskim ili prostornim dezorijentacijama, kada se ne možemo sjetiti koji je dan ili datum, ili kada npr. naletimo na neki predmet. Stanja transa su i osjećaj analgezije i anestezije, npr. u visoko emotivno ili motivacijom obojenim trenucima. Grubi primjer za to stanje je kada zanemarimo bol i npr. krvarenje jer je ugrožen život, ili kada nas minimalna ranica neizdrživo boli. Prekomjerna pospanost, katapleksija, vazomotorne promjene, ukočenost mišićja do paralize, pa čak i levitacija, također mogu biti samo fenomeni transa. Negativne iluzije se događaju kada npr. uporno ne primjećujemo predmet ili osobu koje tražimo. Jedan od fenomena transa je i dobna regresija, tj. povratak na ponašanje iz nekih ranijih faza razvoja, a posebno je zanimljiva tzv. identifikacija u dubokom transu (npr. sa likom iz filma koji gledamo ili knjige koju upravo čitamo).
Identifikacijom u dubokom transu možemo objasniti različite ponašajne fenomene, a korisna je i kao tehnika prilikom učenja novih obrazaca ponašanja. Tijekom vježbe dubokog transa osoba se identificira, tj. usvaja kao svoje neke osobine druge osobe (identifikacijskog objekta) koje joj trebaju za postizanje određenog cilja. Ovaj fenomen se događa i spontano i djelomično je odgovor na pojavu npr. stigmata u nekih duboko indentificiranih pojedinaca, a djelomično u istovrsnim nesvjesnim reakcijama blizanaca. Sartre ga je uočio u naglašenoj sličnosti vlasnika i njegovog kućnog ljubimca, a Leopold Szondi u osoba koje žive zajedno. On je taj fenomen nazvao genotropizam, kao proces nesvjesnog izbora, kojim istovjetni ili srodni nasljedni čimbenici privlače dvije osobe i drže ih zajedno. Genotropizam se očituje u izboru ljubavnog objekta, prijatelja i srodnika, izboru profesije (npr. kada je policajac sin kriminalca), vrste bolesti (npr. ako nisam homo-sacer profesije, svećenik ili opatica, mogu imati svetu bolest – epilepsiju), ali i (nesvjesnom) izboru vrste smrti. Kao rješenje Szondi nudi slobodan, motiviran izbor, koji će omogućiti harmonično funkcioniranje ličnosti. Vođena identifikacija u dubokom transu je bliska Szondijevim postavkama.
Stanja transa su stalno prisutna, najčešće kao vrlo ugodna iskustva, koja smo svi iskusili. Npr. tijekom plesa, učenja, maštanja, vožnje automobilom ili obične vožnje liftom. Naši izbori su usmjereni prema kvaliteti transa, jer zapravo – svatko bira bolji, ugodniji i dublji trans. To je npr. razlog zbog kojeg živimo sami ili s nekim određenim. Oduševljenje i povjerenje su važni čimbenici, jer sve ono što nas osvaja guši svaku suprotnu predodžbu što npr. omogućava fenomen masovne hipnoze ili transa, npr. na nogometnoj utakmici ili koncertu.
Djeca se stalno nalaze u stanjima transa, i brzo shvaćaju i prihvaćaju stvari koje odraslima nisu logične jer razmišljaju konkretno i predsvjesno, sve dok ih ne uvedemo u fazu linearnog učenja u školi. Tada se trudimo poučiti ih mnogočemu "nemogućem", koje to i postane kada se u "nemoguće" doista i povjeruje. Slično je i s fenomenima ozdravljenja i ozdravljivanja.
Većina ljudi poznaje iskustvo transa, ali ne zna kako namjerno izazvati takvo stanje i u njemu ostati neko vrijeme. U tome mogu pomoći hipnoterapeuti, različitim tehnikama za produbljivanje transa. Npr. oživljavanjem sjećanja na pozitivna iskustva transa (revivifikacija), brojanjem (npr. stepenica), frakcioniranjem, većom disocijacijom svjesno/nesvjesno, uporabom uvriježenih metafora ili besmislenih ili dvosmislenih rečenica, direktnom ili indirektnom sugestijom. Izravnom, direktivnom sugestijom dajemo jasne i određene izjave ili zapovijedi, a neizravna sugestija podrazumijeva neverbalne znakove koje daje terapeut ili jezik pun pretpostavki, kakav se koristi u budnom stanju.
Klasične metode hipnotičke sugestije su uglavnom direktivne, a Milton H. Erickson razvija stil poznat kao budna, indirektna hipnoza. U toj metodi osnovna je pretpostavka da je trans prirodan i da je svako od nas urođeno samoiscjelitelj i samokorektivan. Na primjer, tako možemo promatrati i fenomen boli, kao jedno od prirodnih stanja transa, simptom koji motivira osobu da potraži liječenje. Terapeut pomaže klijentu fokusirati se na bol koja uglavnom vodi ka izvoru problema, a svjesnost potiče iscjeljenje. Bolno mjesto je fokus pozornosti i osnova transa. Tako postajemo prijemčiviji za sugestije, koje nam mogu ponuditi drukčiji trans – trans iscjeljenja. Tehnika je posebno korisna pri emotivnoj boli koja nije izazvana tjelesnom ozljedom, već npr. nečim nesvjesnim što je neprihvatljivo za svjesno ili npr. gubitkom voljenog objekta. Jednom kad identificira izvor boli, klijent će refleksno korigirati ili eliminirati taj problem. Transom inducirano iskustvo omogućava klijentu učenje načina mijenjanja senzacija i percepcije (pojačavanje, umanjivanje i transformacija), čime se proširuju nesvjesni obrambeni kapaciteti i samopouzdanje. Najlakše je vježbati kod pojave npr. glavobolje napetosti (tenzijske), kada se pacijentu sugerira stiskanje šake, a potom se sugerira da napetost s mišićja oglavka prelazi na šaku.

Sugestija je jezgra svakog hipnotičkog djelovanja, a obuhvaća predodžbu o izazivanje neke tjelesne ili psihičke promjene ili da će do nje doći i ograničenje predodžbe na specijalni sadržaj svijesti slabljenjem ili dokidanjem suprotne predodžbe. Da bi bila djelotvorna, sugestija ne mora biti logična, već slikovito predočena, s dozom uživljavanja i jasno formulirana kako se ne bi pogrešno shvatila, jer je ispunjavanje sugestije gotovo doslovno. Za hipnotičku indukciju važna je sugestibilnost. Ona se može pojačati usmjerenošću pažnje, odvlačenjem pažnje, monotonijom, ograničenjem voljnih pokreta, inhibicijama, ili zahtijevanjem neposrednog izvršavanja.
Da bismo proveli hipnotičku indukciju bitno je zadovoljiti neke osnovne uvjete, a prije svega postići potpuno slobodni pristanak subjekta, koji mora biti oslobođen straha od hipnotičkog procesa. Potrebno mu je naglasiti činjenicu kako on ima kontrolu i odgovoran je za tijek i razvoj transa. Klijent mora imati povjerenje prema hipnoterapeutu i njenim/njegovim namjerama, čemu je preduvjet postojanje dobre međusobne komunikacije.
Hipnozom se može na primjer poboljšati upamćivanje, povećati memorijski kapacitet, omogućiti lakši pristup zapamćenim informacijama, postiže se sigurnost i lakoća, npr. kod priprema za ispit, smanjiti anksioznost ili smanjiti frekvenciju disanja i otkucaja srca za vrijeme i prije stresne situacije, smanjuje se potrošnja kisika, opuštaju se mišići, znatno ublažiti različita bolna stanja i patnju izazvanu različitim psihosomatskim smetnjama.

Odgovorni pristup hipnozi podrazumijeva poznavanje kontraindikacija. Preporuča se ne raditi s jako traumatičnim sadržajima, klijentima koji traže čudotvorna izlječenja od životno ugrožavajućih bolesti, s klijentima koji su opasni za sebe ili druge, histerični, koji su oboljeli od epilepsije ili teških duševnih bolesti. Za budnu hipnozu bitno je da je osoba prosječne inteligencije i da nema problema s apstraktnim razmišljanjem. Klijent treba biti spreman za promjenu u sebi i ne smije vjerovati da rješenje njegovih problema ovisi o nekome ili nečemu izvana. Terapija se prekida ako to klijent želi, u svakom trenutku tijekom budne hipnoze.
Klijenti su ponekad sumnjičavi zbog postojanja mitova o hipnozi kao mogućem načinu kontrole uma. Strah izaziva mogućnost regresije i ponašanja neprikladnog dobi ili statusu klijenta, mogućnost neželjenog otkrivanja nekih informacija, od toga da se osoba neće moći probuditi. One osobe kod kojih je strah snažan tvrde "Mene se ne može hipnotizirati", što samo znači da to ne žele, a što treba poštovati.

Hipnozu i trans najbolje je vježbati – meditacijom, tijekom igre, šetnje, obavljanja svakodnevnih jednostavnih poslova (npr. pranja posuđa ili pospremanja stana), udobnim sjedenjem u naslonjaču. Meditacija je stanje koncentrirane pozornosti na neki objekt ili znanje o nečemu. Najbolje je započeti koncentracijom na disanje, čime kontrolom funkcija koje su inače nesvjesne pojačavamo usredotočenje.
Meditirati možemo neprestanim ponavljanjem riječi poznate molitve, čime si smirujemo misli, kako bismo mogli vizualizirati sadržaj molitve, kontemplirati, ili usmjeriti pozornosti (produbiti trans) sve do asociranja sa sadržajem neke ugodne unutrašnje slike. Zamišljati možemo buduće događaje ili odnose sve dok ih u mašti potpuno ne uredimo tako da se u toj unutrašnjoj slici osjećamo ugodno, radosno, slobodno, i sve dok ne osjetimo da se događaj ostvario baš kako smo željeli. U službenoj medicini popularne su meditativne vježbe tijekom tzv. autogenog treninga, kojim se neposredno postiže relaksacija, a posredno znatno poboljšanje funkcije svih tjelesnih sustava.

Zahvaljujem kolegici dr. Sanji Mitin, tekst čijeg diplomskog rada sam koristila u tekstu.