Svako razdoblje je zapravo složeni proces odrastanja kojem je bit pronalaženje svoga mjesta i punopravnog clanstva u društvu, svoje uloge, integrirajuci sposobnosti, talente i vještine, kreirajuci osobni, profesionalni i socijalni identitet. Ako se krize pozitivno riješe, dobivamo autonomnog pojedinca koji pripada odredenoj socijalnoj skupini, ali razlicitog od drugih, a negativna rješenja dovode do krize identiteta i konfuzije uloga pojedinca.
Prema ego-psihologu Eriku Eriksonu psihosocijalni razvoj od rodenja do starosti, možemo promatrati podijeljen u osam dinamicnih razdoblja, od kojih svako predstavlja fazu tijekom kojih se razrješavanjem kriza organizira licnost, uspostavom ravnoteže izmedu pojedinca i ocekivanja društva koje ga okružuje, što stvara nove kvalitete (npr. kriza povjerenja i nepovjerenja rada nadu). U posljednjem, osmom razdoblju (starost, senium), kako bismo zatvorili krug, vrlo je važno sve što se dogadalo od prve godine života. Prije svega, to je stjecanje temeljnog povjerenja, osjecaja sigurnosti, optimizma i nade, potom razvoj subjektivnog osjecaja slobodne volje, sposobnosti samokontrole, reda i ogranicene autonomije uz poštovanje društvenih pravila. Od cetvrte do sedme, a potom do jedanaeste godine razvija se i uci kontrolirati mašta, a kroz igru inicijativa, planiranje ostvarenja ciljeva i spolna uloga, razvija se kompetencija i sadržajnost bez formalizma i glume. U adolescenciji razvijamo identitet i samostalnost, vrlinu vjernosti uz prihvacanje odgovornosti za druge. U razdoblju zrelosti (od 40. do 65. godine života), osoba je sposobna brižno prihvatiti odgovornost za stvaralaštvo i podjelu znanja i iskustva. To je moguce ako je u prethodnom razdoblju odraslosti (od dvadesete do cetrdesete godine života), završena profesionalna osposobljenost i stvaranje osjecaja intimnosti i ljubavi, trajne predanosti uz sposobnost za kompromise i samoprijegor, bez straha od gubitaka koji vodi u izolaciju i zaokupljenost samim sobom, osjecaj ispraznosti, nepotpunosti života ili konformizam.
Kronološko starenje rada i brojne nove krize (smanjenje prihoda, smrt bracnog druga…bolest..). Cestim prisjecanjima se procjenjuje uspješnosti cijelog životnog puta kako bi se stekao uvid u red i smisao svog postojanja. Svjesnost o vrijednosti života, ogledanje u djelima ili potomcima je obrana od ocajanja i od straha od smrti. U idealnoj starosti u zdravih, vitalnih osoba razvijeno je procišceno, mirno, sabrano znanje, tj. vrlina mudrosti. Svatko u starosti priželjkuje ocuvanje materijalnih i fizickih sposobnosti za brigu o sebi i svojim potrebama, u dobrom društvu, samo ne usamljenost.
Na žalost, moguci su i drukciji scenariji, posebno na psihickoj i duhovnoj razini. Na primjer, može prevladati strah od smrti ili teške bolesti u kojoj nikog nece biti da nam pomogne ili bar da pozove pomoc. Može se javiti osjecaj kako je život bio puki promašaj, grižnja savjesti, gorcina, okrivljavanje okoline za neuspjeh, a cest je i "optimizam sjecanja" (dobra stara vremena). S obzirom da "putem" i tijelo slabi, poput dugo voženog automobila, cesto dolazi i do tjelesnih promjena i nemoci koja dodatno utjece na negativnu poziciju, a vjerojatno najteži ishod starenja je pojava demencije.
Ona se pojavljuje tako cesto (od 9 do 35% slucajeva u osoba od 65 do 85 godina) da u govoru koji ne prati prethodno promišljanje, cujemo kao pogrdan naziv izraz senium (starost) ili senilan kojim podrazumijevamo prijevremenu ostarjelost i staracke osobine kod mladih ljudi, a koje zapravo poistovjecujemo s demencijom.
A demencija je skup simptoma, tj. sindrom globalnog i progresivnog oštecenja vec stecenih misaonih sposobnosti tj. inteligencije, prouzrocen organskom bolešcu središnjeg živcanog sustava, pri ocuvanoj svijesti (budnosti), u kojem su posebno oštecene sposobnosti pamcenja, ucenja, apstraktnog mišljenja, orijentacije i poimanja vidno-prostornih odnosa. Osoba je zaboravna, teško definira pojmove, ne prepoznaje rijeci, sinonime, ne uocava slicnosti, što dovodi do opceg osiromašenja govora. Upadljiv je gubitak kratkorocnog pamcenja, npr. kada baka nakon rucka ode na kavicu susjedi gdje isprica kako joj snaha ne daje jesti kako bi je se prije riješila…ili kada djed zaboravi je li popio tablete za regulaciju tlaka ili šecera u krvi pa ih popije ponovo nakon cega izgubi svijest…Teško se izvode precizne radnje, gubi se spretnost, lako se gubi orijentacija u vremenu i prostoru. Kriticnost i sposobnost rasudivanja se smanjuju. Osobnost se mijenja uglavnom naglašavanjem premorbidnih crta licnosti (npr. škrtost) ili se javljaju nove koje nisu prije postojale (opsesivnost, paranoidnost – npr. zbog zaboravljanja osoba ne nalazi neke predmete i odmah to tumaci kradom). Dolazi do dezinhibicije u zadovoljavanju nagona i potreba uz gubitak interesa za sve ostalo, pa se javlja gotovo nemogucnost tolerancije frustracije ili kontrole impulsa npr. gladi ili seksualnih. Zbog labilnosti raspoloženja (npr. lako zaplacu i bez povoda), osobe su pojacano depresivne, ustrašene i cesto se povlace od kontakata s drugima do potpune izolacije, a mogu postati grube, agitirane, ljutite, agresivne. Radno i socijalno zakazuju jer se teško snalaze u novim uvjetima i prostorima, do postepene dezorijentacije u svim smjerovima. Razvija se poremecaj dnevno-nocnih ritmova, uz pojacanu budnost u vecernjim satima, kada kao da zazvoni budilica i pokrece u akciju ili na izlet s kojeg se ne znaju vratiti, baš kad bi drugi ukucani odmarali. Ponekad uz usporenje mentalnih procesa, gubitak motivacije i inicijative, promjene raspoloženja i ponašanja, uocavamo i ukocenost mišicja, drhtanje ruku i cijelog tijela te druge neurološke znakove, zbog kojih je takvim osobama potrebna puna tuda njega i pomoc, skrb i nadzor.
Latinska rijec dementia, u doslovnom prijevodu znaci “bezumnost, ludilo”. Danas prema Bismarckovom kriteriju dobi razlikujemo presenilne (prije 65. godine) (dementia praecox, poput Morbus Alzheimer i Pickove bolesti) i senilne demencije (nakon 65. godine), mada je patološki proces isti ili slican, uglavnom organski (ozljeda ili bolesti mozga). Ipak, najcešce susrecemo tzv. vaskularne, tzv. multi-infarktne demencije, u kojima je vidljivo difuzno propadanje sive moždane kore, odnosno tijela živcanih stanica zbog multiplih embolija i tromboza ili krvarenja iz stjenke krvnih žilica. Kada kolicina infarciranog moždanog tkiva prijede 100 ml možemo ocekivati upadljive promjene koje opisujemo kao demencija ili kronicni psiho-organski sindrom.

Možemo utjecati!
Ranije se smatralo da se te živcane stanice ne mogu umnažati, te da tijekom života samo odumiru. Danas znamo da je razvoj i rast mozga proces u stalnoj mijeni, te da se stvaranje novih stanica u hipokampusu, regiji mozga odgovornoj za memoriju, može olakšati vizualnom, auditivnom i taktilnom stimulacijom ili povecanjem ucestalosti takvih aktivnosti. Ta neprestana reorganizacija tijekom djetinjstva i u odrasloj dobi zove se neuroplasticnost i osnova je metoda koje se koriste za obnovu ili za izgradnju ljudskih potencijala. U osnovi je ucenje novih misaonih ili fizickih vještina, poput stranih jezika, rada na racunalu, novog sporta kojim se još nismo bavili ili plesa.
Znanja o neuroplasticnosti je dobro ugraditi u odgoj djece, tako da spoznaju kako je cijelo-životno ucenje uz održavanje tjelesnog zdravlja, recept za dug i kvalitetan život.
U razdoblju odraslosti, a najkasnije u razdoblju zrelosti trebali bismo zapoceti s ucenjem novih vještina. Tako možemo usporiti istjecanje pijeska u svemirskom satu, a zalazak sunca uciniti ugodnijim, uz osjecaj sigurnosti, optimizma i nade.