TERENSKA NASTAVA

1. OBILAZAK ODJELA PSIHIJATRIJE

2. KLUB LIJEČENIH ALKOHOLIČARA

3. CENTAR ZA PREVENCIJU OVISNOSTI

4. DNEVNA BOLNICA

5. PTSP - Klub

Medicinska sestra, NADA ĐURAČIĆ, Odjel za duševne bolesti : TERAPIJSKA ZAJEDNICA

Terapijska zajednica je sociopsihijatrijska grupna tehnika, koja ima bitnu ulogu u suvremenoj socijalnoj psihijatriji. Radom pomoću terapijske zajednice nastoji se uključiti bolesnika u vlastito liječenje, opteretiti ga odgovornošću za sebe, uz stalno nastojanje smanjivanja razlika između reducirane bolničke okoline i života izvan bolnice.
Najvažnije mjesto u strukturi terapijske zajednice daje se zajedničkim dnevnim sastancima bolesnika i terapijskog osoblja na kojima bolesnici preuzimaju određenu odgovornost za neke funkcije unutar terapijske zajednice; na primjer - zajednički odlučuju o određenim mjerama i načinima rješavanja dnevnih problema, o kućnom redu, redovitim aktivnostima, izlascima s odjela, posjetama drugim bolesnicima, sezonskim aktivnostima, otvoreno komenitraju probleme, daju prijedloge za njihovo rješavanje.
Na našem Odsjeku za duševne bolesti sastanci terapijske zajednice se održavaju svakog ponedjeljka i četvrtka najmanje od 14.30 do 15.00 sati. Sudjeluju svi bolesnici, psihijatar, glavna sestra i sestra općeg smjera. (Naravno, za ovakav oblik rada nisu sposobni organski teže oštećeni bolesnici). Na sastanku se izabiru predsjednik, higijeničar, zapisničar. Sastanak otvara predsjednik, koji prvi predlaže dnevni red. Higijeničar daje svoju ocjenu o higijeni pacijenata, soba i sanitarnog čvora. Sve to bilježi zapisničar. Nakon ovog uvoda sami se predstavljaju novoprimljeni bolesnici. Potom se razgovara o ostalim točkama dnevnog reda.
Tako se uče i postepeno stječu novi oblici socijalno prihvatljivog ponašanja, jer se međusobno i uz osoblje odjela postiže korekcija eventualno neprihvatljivog. Na taj način bolesnici se uče preuzimati veću odgovornost za sebe i druge, sprečava se izolacija, i usmjeravaju se ka stvarnosti. Zapravo, cilj terapijske zajednice i jest demokratski proces odlučivanja, odnosno što efikasnije rješavanje nekih problema u međuljudskim odnosima i komunikaciji.
Da bismo mogli provoditi načela terapijske zajednice potrebna nam je barem minimalna edukacija o
psihoterapijskom pristupu i komunikaciji. Tako smo mi, medicinske sestre Odsjeka za duševne bolesti u Virovitici, za početak aktivno sudjelovale u različitim psihoterapijskim grupama. Bile su to skupine neurotskih poremećaja, PTSP-a i miješane grupe sa psihotičnim pacijentima. Nekoliko mjeseci potom započeli smo s radom kroz terapijsku zajednicu na odjelu.
Upadljivo je kako bolesnici spontano prihvaćaju rad kroz terapijsku zajednicu, ranije ustaju i manje se zadržavaju u posteljama, kako dragovoljno dolaze na sastanke i brže se oslobađaju straha od kontakata sa drugim osobama, lakše dijele svoje probleme s drugima. Vrlo rano nestaje osjećaj teške bolesti, tj. uvjerenja da su bolesni, da moraju strogo mirovati i ne prepuštaju se u potpunosti osoblju na brigu. Potiču jedni druge na ozdravljenje kroz komunikaciju.
Bolesnici kroz terapijsku zajednicu na neki način stječu pravo da smiju biti aktivniji u svom liječenju, a osoblje, naročito sestre, stječe pravo za opsežnijim kontaktom s pacijentom. Hijerarhijska struktura u kojoj je pacijent ipak na najnižoj stepenici ljestvice se lagano ublažuje, što bolesnici osjete, otvoreniji su, manje napeti i ustrašeni, spremniji prihvaćati liječenje sa puno manje otpora.
Osobno mislim , sada već na osnovi iskustva, da terapijska zajednica ne bi trebala biti ograničena samo na psihijatrijski odjel. Takva pozitivna terapijska atmosfera se može organizirati svugdje gdje bolesnici duže borave zajedno, ponekad i nekoliko mjeseci, npr. radi rehabilitacije, na plućnom odjelu bolnice, na ginekologiji, možda i na kirurškom odjelu, barem za pokretne pacijente. Tako je mislio i Maxwell Jones koji je prvi osnovao tj. osmislio terapijsku zajednicu još 1947. godine.
Uz takav način rada, poboljšanja stanja bolesnika su brža, vidljivija, značajnija i dugotrajnija. Pogoršanja su rjeđa, a time i povratnici u bolnicu. Bolesnici se često vraćaju uglavnom samo posjetiti odjel. Ponekad čak umjesto na kontrolni pregled svrate u vrijeme sastanka terapijske zajednice podijeliti svoja nova iskustva, ili neki teži problem.
Terapijska zajednica je najbolji i najkraći put prema poboljšanju stanja bolesnika, ali i prema klubu liječenih bolesnika, i klubovima samopomoći.