Sat br. 4. - SESTRINSKA SKRB NA PSIHIJATRIJSKOM ODJELU
i pristup duševnom bolesniku

(Elvira Koić. Sestrinska skrb. ppt prezentacija)

Prvi susret s bolesnikom može biti od velikog značaja za kasniji tijek liječenja. Zato ga treba ljubazno pozdraviti i predstaviti mu se, te ga zamoliti da nam se predstavi. Razgovor treba voditi s ciljem boljeg međusobnog upoznavanja, stvaranja ozračja opuštenosti, povjerenja, iskrenosti i empatije, tako da doživi da ga razumijemo i da mu želimo pomoći.

Zatim prelazimo na intervju kako bismo mogli postaviti tzv. sestrinsku dijagnozu, odnosno odrediti psihički status bolesnika.

1. Procjenjujemo izgled, držanje i ponašanje pacijenta. Treba utvrditi da li je ponašanje povezano s normalnom ili promijenjenom sviješću, svrsishodno ili dezorganizirano i besciljno, predvidivo ii impulzivno, ekstravagantno ili prihvaćeno od drugih, poticano od drugih ili je vođeno vlastitom motivaciojm, je li hiperaktivno, agitirano ili hipoaktivno ili normoaktivno.
2. Analiziramo verbalnu komunikaciju, tj. brzinu govora, intonaciju, ritam, rječitost,jakost glasa, neobične obrasce i bizarne sadržaje. Postoji li mutizam, afazija, igre riječi, rimovanje, perseveracija..
3. Analiza neverbalne komunikacije, geste, mimika lica uobičajena ili oskudna, pogled, da li izbjegava ili gleda u sugovornika, kretnje glave.
4. Procjena stanja svijesti, pažnje, mišljenja, pamćenja. Kako se kontakt uspostavlja, daje li adekvatne podatke o sebi i drugima, je li orijentiran, pitati ga o postojanju obmana osjetila, pratiti spontano ponašanje pacijenta...
5. Procjena raspoloženja i voljnjih funkcija. Pretpostaviti agravaciju (preuveličavanje), simulaciju (prikazivanje lažnih simptoma), ili disimulaciju (prikrivanje simptoma).
6. Fizički status
7. Socijalni status

Sestrinska dijagnoza je iskustvena, radna dijagnoza i u svezi je s daljim postupcima sestre.
Npr. : agresivnost =nasilna neprimjerena aktivnost koja povređuje i oštećuje.
Anksioznost, Anoreksija, depresivnost, hiperaktivno ponašanje, histerična reakcija, impulzivnost, kognitivni deficit, krivnja, žalovanje, manija, nemogućnost samoskrbi, «noncompliance»=nepridržavanje terapijskih uputa, nedolaženje na preglede, neuzimanje farmakoterapije, nevoljkost prema daljnjem liječenju, nuspojave, perceptivni poremećaj, poremećaj svijesti, obiteljski problemi, ritualno ponašanje, seksualna provokativnost, simulacija, socijalna izolacija, strah, suicidalnost, sumnjičavost, zlouporaba alkohola ili drugih psihoaktivnih tvari.
Nakon postavljanja dijagnoze, planira se intervencija. Potrebno je stalno provjeravati rezultate postignutog kako bi se promijenili ciljevi ili načini intervencije, tj. strategija ili taktika liječenja.

VJEŠTINE MEDICINSKE SESTRE-TEHNIČARA

1. VJEŠTINA NJEGOVANJA
2. VJEŠTINA DAVANJA TERAPIJE
3. VJEŠTINA DAVANJA INFORMACIJA , uvijek treba nuditi nadu, poticati ga da se bori i aktivno sudjeluje u liječenju, bez praznih obećanja i lažne nade i grubosti istine, mada je treba reći ali na primjeren način, a sve u funkciji terapijskih komunikacija. Naš posao nije predviđati ishod bolesti nego se boriti za zdravlje i kvalitetniji život.
4. VJEŠTINA SOCIJALIZACIJE, sestra treba biti osposobljena sudjelovati u socijalnim i društvenim aktinsotima, društvenim igrama, organiziranju zabavnih aktivnosti, izleta..kako bi se pacijenti relaksirali, razvijali povjerenje u socijalni milje..
5. VJEŠTINE ZAŠTITE, u slučaju kada pacijent predstavlja opasnost po sebe i okolinu (suicidalni, agresivni, delirantni, sumračne svijesti), potrebno ga je fiksirati, ne za kaznu, već za pomoć. Potrebno je pravovremeno uočiti predelirantna stanja i potencijalnu opasnost. Sestra mora biti uz fiksiranog bolesnika.
6. VJEŠTINA OPSERVIRANJA I PRIKUPLJANJA INFORMACIJA, pri primitku, obratiti pažnju na fizičko stanje, higijenu, tlak, puls, temperaturu, disanje, boju kože, pokretljivost, dok spava, pri ustajanju, u vrijeme podjele lijekova, u vrijeme objeda, aktivnosti, u vrijeme posjeta, fiziološke funkcije, suradljivost...
7. VJEŠTINE KOMUNICIRANJA
Tri su stila komuniciranja: Agresivni- narušavajući prava drugih. Pasivni-očekuju od drugih da pogode njihove želje i misli. Asertivni stil je najpoželjniji, to su osobe koje znaju kako ostvariti ono što žele uvažavajući druge i u skladu s realitetom.
Poruka treba biti direktna, otvorena; pravovremena, jasna, kongruentna. Treba izbjegavati dvostruke poruke, usmjeriti se na jednu stvar u određenom trenutku, činiti jasnu razliku između činjenica koje se uviđaju i naših stavova, biti jasan u željama i emocijama. Poruka treba biti istinita, i podržavajuća.
8. VJEŠTINA SLUŠANJA
Aktivno slušanje, slušanje s empatijom, otvorenost, svjesno slušanje, zamijetiti poremećaje u govoru...
9. VJEŠTINE STVARANJA TERAPIJSKOG ODNOSA
10. VJEŠTINA SAVJETOVANJA, cilj je ohrabriti ga da sam donosi vlastite odluke i iznalazi rješenja, izbjegavati dati gotove upute. Treba raščlaniti problem, uočiti mouguća rješenja, odluku.
11. VJEŠTINA SUGESTIJE I PERSUAZIJE (NAGOVARANJA), sugestijom potaknuti kreativnost, npr. pri sociookupacionim tehnikama, nagovaranje npr. da pojede obrok, uzme lijek, dođe na sastanak terapijske zajednice. Mirno , strpljivo,uporno i odmjereno, blago, popustljivo i nježno.
12. VJEŠTINA VOĐENJA MALE GRUPE. Sestra treba biti osposobljena voditi malu grupu usmjerenu na određeni zadatak, cilj, koji se postavina početku rada grupe, ugovorom i konsenzusom svih članova grupe.

13. VJEŠTINA STVARANJA TERAPIJSKOG ODNOSA
Pokušajte si odgovoriti na slijedeća pitanja:
- Uživam li uistinu pomagati ljudima, bez potrebe za moći ili dobiti za sebe?
- Je li mi prihvatljiva uloga «sluge» osobi u nevolji, tj. ne biti rob ili niže biće, već osjećati zadovoljstvo pomaganja i činjenja dobra. Nagrada za dobro djelo je u samom dobrom djelu, a ne u plaći.
- Mogu li se bez obzira na okolnosti odnositi prema bolesniku kao prema gostu? Uspješni smo onoliko koliko je bolesnik zadovoljan.
- Koliko sam otvoren prema ljudima i koliko mogu prihvatiti njihovu različitost? Koliko smo tolerantni i koliko možemo svoje mišljenje zadržati za sebe.
- Mogu li biti istovremeno odlučan i ljubazan?

Terapijski odnos sestra-bolesnik može imati povoljan, lječidbeni učinak, tj, biti u funkciji liječenja bolesnika, a ako nije tako onda se negativno odražava pa ga zovemo antiterapijskim procesom, ili je neutralan kada nema nikakvog rezultata. Terapijski odnos se gradi kroz terapijske komunikacije s pacijentom, ali i s drugim članovima tima (liječnici, socijalni radnici, psihlog, druge sestre, obitelj i prijatelji bolesnika). Uloge su suprotne, ali komplementarne: jedna strana traži pomoć, a druga je može pružiti. Osim na svjesnoj razini komunikacija se odvija i na dubokoj, nesvjesnoj razini. Označena je nekim sposobnostima, kao što su npr.:

Empatija i simpatija, sposobnost podijeliti i razumjeti tuđe emocije, uz pozitivnu naklonjenost toj osobi.
· Biti na raspolaganju bolesniku, imati dovoljno vremena baviti se njime.
· Steći povjerenje, bliskost i doživljaj sigurnosti.
· Suradnja. Izbjegavati ovisnost pacijenta, težiti njegovom osamostaljivanju.
· Profesionalnost. Ne smije se dozvoliti da se naši problemi prelamaju preko bolesnika, već se ponašati sa stručnim i znanstvenim načelima svoga posla, držati se termina i obaveza, poštovati tuđa prava, kulturno se odnositi, kontrolirati svoje reakcije, racionalno se ponašati kad pokazuje kritiku, ljubav, divljenje ili mržnju.
· Individualni pristup, jer svako ima svoju posebnost.
· Polaziti iz pozitivne egzistencijalne pozicije: Ja sam OK, ti si OK.
· Etika. Usmjeriti se na dobrobit bolesnika.
· Komunikacija je zapravo razmjena poruka. Treba paziti da one ne budu parcijalne, kontaminirane, etiketirajuće, sarkastične, negativne usporedbe, optužujuće, prijeteće ili ucjenjujuće.
· Komunikacija zadovoljava i neke potrebe, kao što su potreba za stimulacijom, za kontaktom, pripadanjem i ljubavlju, za priznanjem, za sigurnošću, za strukturiranjem i osmišljavanjem vremena, za moći, za slobodom, za samoaktualizacijom.
· Komunikacijski problemi koji blokiraju komunikacije: proturječje, kritizerstvo, moraliziranje, ismijavanje i postiđivanje, držanje lekcije, prijetnja.