Sat br. 12. - METODE LIJEČENJA U PSIHIJATRIJI

(E. Koić.Liječenje u psihijatriji. prezentacija)

(N.Mimica. farmakoterapija.pdf)

A) BIOLOŠKE

A1. PSIHOFARMACI = lijekovi koji u terapijskoj dozi ispoljavaju psihoaktivni učinak i koriste se u liječenju duševnih poremećaja.

1. ANTIPSIHOTICI (neuroleptici) – služe za liječenje psihotičnih poremećaja (organskih psihoza, shizofrenije, paranoje, manije, depresivne psihoze)
Razlikujemo:
a) tipične : nozinan, prazine, moditen, haldol
b) atipične: leponex, sulpirid, olanzapin
Oni izazivaju brojne nuspojave, kao što su npr. neuroleptički sindrom (psihomotorna sedacija i emocionalna relaksacija), zatim neuroleptički parkinsonizam: rigor, tremor, akineziju, hipomimiju, pojačanu salivaciju, hod sitnim koracima...i druge što se liječi antiparkinsonicima kao što su Akineton i Artane.

2. ANKSIOLITICI – otklanjanju napetost, tjeskobu, strepnju i strah. Djeluju anksiolitički, hipnotski (uspavljuju), miorelaksirajuće i antikonvulzivno. Indikacije su i psihotična i nepsihotična anksiozna stanja, npr. razni anksiozni poremećaji, panički poremećaj, sindromi apstinencije, predelirantna i delirantna stanja. HIPNOTICI – olakšavaju uspavljivanje i omogućuju spavanje, a koriste se u liječenju nesanice.
To su npr. benzodiazepini: Diazepam (Apaurin), Oksazepam, Xanax, Lekotam, Lexaurin, Lexilium,Loram, Lorsilan, Ansilan; te ostali kao što je npr. Meprobamat, Hemineurin.

3. PSIHOSTIMULANSI – stimuliraju SŽS povećavajući razinu budnosti i psihomotornu aktivnost. Koriste se u liječenju hiperkinetskog sindroma u djece, narkolepsije. Takav je npr. amfetamin, pemolin i drugi.

4. ANTIDEPRESIVI – popravljaju raspoloženje i otklanjaju druge simptome depresije.
To su npr. Amyzol, Ladiomil, Anafranil, Devidon, Avoxin, Prozac, Zoloft....

5. STABILIZATORI RASPOLOŽENJA – daju se u manično depresivnim stanjima, tj. kod bipolarnog afektivnog poremećaja, nekih depresivnih poremećaja, shizofreniji i shizoafektivnom poremećaju.
To su Litijeve soli i Tegretol.

6. NEURODINAMICI, NEUROTROFICI, NOOTROPNE TVARI – poboljšavaju neke funkcije SŽS, kao što je npr. pamćenje i štite ga od štetnih djelovanja, aktivirajući i štiteći moždane stanice popravljajući njihovu ishranu i metabolizam. Daju se u kroničnom organskom psihosindromu. Takav je npr. piracetam (Oikamid).

NUSPOJAVE I LIJEKOVI, PLACEBO

A2. ELEKTROSTIMULATIVNA-ELEKTROKONVULZIVNA TERAPIJA (EKT) = primjena električne struje napona od 70-130 V, jačine od 200 do 1600mA,u trajanju od 0,1 do 0,5 sekundi. Zahvat se obavlja u anesteziji i miorelaksaciji (mitigirana ECT), u koju se pacijent uvodi davanjem i.v. barbiturata Naloksona ili Nesdonala koji djeluje kao kratkotrajni anestetik; zatim miorelaksansa Leptosukcina pa ne dolazi do grand mal napada, te Atropina kako bi se spriječila salivacija tj. hipersekrecija.
EKT se primjenjuje u liječenju depresivnih stanja, stupora, shizoafektivnih psihoza, malignog neuroleptičkog sindroma.

A3. OSTALE METODE LIJEČENJA

1. TERAPIJA SVJETLOM;

2. KRONOTERAPIJA (pomicanje vremena odlaska na spavanje)

3. PARCIJALNA ILI POTPUNA DEPRAVACIJA SPAVANJA;

4. LIJEČENJE SNOM

5. PSIHOKIRURGIJA (lobotomija, cingulotomija, leukotomija);

6. BIOFEDBACK , AKUPUNKTURA....

Ciljevi terapije:

1. otkloniti ispoljavanje bolesti
2. uspostaviti premorbidno (profesionalno i socijalno ponašanje)
3. ukloniti socijalne posljedice psihičkog poremećaja (antistigma programi)
4. spriječiti javljanje recidiva bolesti
5. ublažiti psihomotorni nemir, suzbiti halucinacije i sumanuto mišljenje, dovesti do eksterioracije bolesnika, tj. uspostaviti uslove za primjenu socioterapijskih i psihoterapijskih metoda liječenja

Lijek se upliće u psihoterapijski odnos:
1. jača ego poboljšanjem biokemijske i neurofiziološke ravnoteže
2. ima simboličko značenje, kao dobar ili loš objekt koji dolazi od dobrog ili lošeg terapeuta i kao takav je prihvaćen ili odbijen (placebo)
3. smanjuje motivaciju za većim sudjelovanjem
4. smanjuje odgovornost jer se doživljava kao sredstvo koje sve rješava i oslobađa obveza i napora
5. povećava zavisnost i ograničava slobodu "ja" izbora, obrazac ponašanja

B) PSIHOTERAPIJSKE METODE LIJEČENJA

PSIHOTERAPIJA = psihološka metoda liječenja neuroza i drugih psihičkih poremećaja, koja se na osnovi indikacije primjenjuje planski i s određenim terapijskim ciljem.
Za postizanje cilja služimo se određenim metodama i tehnikama.
Osnovni terapijski instrument je riječ, tj. verbalna i neverbalna komunikacija te odnos, interakcija između liječnika i bolesnika, njihov emocionalni odnos.
Psihoterapija je istraživanje psihičkog života bolesnika, oslobađanje njegovih smetnji i olakšavanje tegoba, te mijenjanje njegovih reakcija u odnosu na njega samoga i okolinu, mijenjanje ličnosti ili novo i dragocjeno emocionalno iskustvo.

Važno je svakog bolesnika doživjeti kao ličnost koja ima tjelesne, emocionalne i društvene probleme, bez obzira na to koje poteškoće donosi u susret s liječnikom.
Ovakav pristup nazivamo psihoterapijskim pristupom.
Psihoterapijski pristupiti bolesniku znači s razumijevanjem i povoljnim emocijama prihvatiti njegove emocije. On nudi sebe kao ličnost, osim boli i patnji donosi i svoje strahove, brige, nezadovoljstva, nemire, ponekad posredno a ponekad otvoreno.
Svako bolesno stanje dovodi do poremećaja emocionalne ravnoteže u ličnosti, do brojnih neugodnih emocija, a vodeći je osjećaj strah.
Bolesnik se najprije boji dezintegracije, nesposobnosti i teške bolesti, strahva od smrti.
Bolest dovodi bolesnika u regresivno stanje, koje odgovara stanju bespomoćnog djeteta, a koje ima potrebu za svemoćnim likovima, majke, liječnika, onih koji sve znaju i mogu. Psihoterapijski pristup jača povjerenje, te pomaže terapiji i rehabilitaciji.

U Americi je indikacija za psihoanalizu uglavnom određena prema tzv. YARVIS- bolesnicima, /Young (mlad), Attractive (atraktivan), Rich (bogat), Verbal (verbalno komunikativan), Intelligent (inteligentan), Successful (uspješan)/.

Razlikujemo: suportivne tehnike; zatim reedukativne (uglavnom novije tehnike) te rekonstruktivne metode (klasične analitičke).

KLASIČNE PSIHOTERAPIJSKE METODE I TEHNIKE:

1. Klasična psihoanaliza po Sigmundu Freudu (l856-1939)
2. Individualne psihoterapijske tehnike
3. Grupne psihoterapijske tehnike (mala, srednja i velika grupa)
4. Obiteljska i partnerska psihoterapija
5. Psihodrama
6. Suportivne psihoterapijske tehnike; a) verbalni suport (podrška)
b) sugestivne tehnike : hipnoza, autogeni trening

NOVIJE PSIHOTERAPIJSKE TEHNIKE:

a) individualno-psihologijska trapija po Alfredu Adleru (ohrabriti pacijenta u neovisnom mišljenju, bez ovisnosti o terapeutovom autoritetu, riješiti osjećaj manje vrijednosti, potaknuti osjećaj zajedništva, savjetovanja o odgoju, za mlade..)
b) analitička (kompleksna) psihologija po Carlu Gustavu Jungu - «postani ono što jesi», liječenje znači promjenu, važan je rad sa snovima u čijem tumačenju povezuje individualno i kolektivno nesvjesno, arhetipove, dušu i personu (osobu), svjesni dio ličnosti i sjenu, animus i animu, razlikuje ekstrovertirane i introvertirane tipove, sinkronicitet...Rabe je uglavnom ljudi koji pate zbog besmisla života i problema svjetonazora koje ne mogu razriješiti dosadašnjim svjetonazorom.
c) neopsihoanaliza po Haraldu Schultz-Henkeu – teorija o «inhibiranom», zakočenom i lijenom čovjeku s golemim očekivanjima i situacijama uskraćivanja, aktualni konflikt i socijalni uvjeti. U skupinu neopsihoanalitičara ulaze i Karen Horney, Harry Stack Sullivan, Erich Fromm.
Ostale pravce formirali su Freudovi učenici: Wilhelm Steckel, Otto Rank, Sandor Ferenzi, Wilhelm Reich.

d) sudbinsko-analitička terapija, «shicksal»(šikzal) analiza Leopolda Szondija – analiza sudbine, počinje proučavanjem obiteljskog i osobnog nesvjesnog, koje određuje sklonosti i mogućnost izbora jedinke, koji proces
naziva genotropizam- on srodne osobe drži zajedno što određuje npr. ljubavni izbor, izbor prijateljstva, profesije, ideala, bolesti i načina smrti.

e) egzistencijalno-analitička psihoterapija po Ludwigu Binswangeru (dasein, analiza bitka) – osnovno pitanje je «A zašto, zapravo ne?», spoznati koliko smo promašili strukturu ljudskog bitka, prema Heideggerovoj ontologiji.

f) egzistencijska analiza i logoterapija po Viktoru Emilu Franklu uz tjelesno i duševno postoji i duhovno, tj. smisao. Prema toj postavci razvila se i hagioterapija (liječenje svetim, molitvom i sakramentima ispovjedi i oprosta grijeha). Metode su paradoksna intencija ironizira neurozu namjerno čineći ono čega se najviše plaši i derefleksija koja ignorira simptome okrečući se nečem drugom.

g) geštalt terapija, terapija cjelinom konfiguracije, otvorenim oblikom, prema Fredrichu Solomonu Perlsu. Inzistiranje na ovdje i sada, «Sada sam svjestan sebe», «vrući stolac» u grupi, uklopiti se u sredinu, zatvoriti oblik.

h) transakcijska analiza po Ericu Berneu, strukturna ego-analiza. Ego-roditelj, ego-dijete orijentiran na emocije, igru, iskrenost, ali i egocentričan; ego-odrasli (orijentiran na realitet). U terapiji se obraćamo odraslom egu, kako bi se promjenio životni scenario ili skript osobe koji je do tada bio pogrešan i dovodio do patnje.
Četiri osnovne pozicije tj. stava prema životu:
1. Ja nisam OK, ti si OK. = depresivna, inferiorna pozicija djeteta.
2. Ja sam OK, ti si OK = kooperativna, zdrava pozicija, realni stav odraslog.
3. Ja nisam OK, ti nisi OK = nihilistička pozicija zanemarenog djeteta.
4. Ja sam OK, ti nisi OK = superiorna, paranoidna pozicija djeteta koje reaigra na zanemarenost.

i) Kognitivna psihoterapija po Mary Cover Jones, razumjeti svoje ponašanje (kognicija = uvjerenja, misli, predodžbe, primanje i obrada informacija).

j) Realitetna psihoterapija, po Williamu Glasseru, koja polazi od dvije osnovne ljudske potrebe: 1. voljeti i biti voljen, 2. razviti prikladan osjećaj samosvijesti. Terapija pomaže izabrati primjereno ponašanje, preuzeti odgovornost za posljedice svog ponašanja i odluka.

k) psihoterapija prema Carlu Ransonu Rogersu: koncepcija savjetovanja, kojim nudi priliku pronaći vlastito rješenje, uz fokusiranje na problem akutnih kriza i konfliktnih reakcija uz katarzu blokiranih emocija.

l) terapija ponašanja (bihevioralna) po Josephu Wolpeu – za promjene kod poremećaja ponašanja- 1. liječenje tehnikom učenja i navikavanja (kondicioniranja); 2. sustavna desenzibilizacija za fobije, 3. preplavljivanje podražajima; 4. učenje na uspjehu tj. nagrađivanjem; 5. socijalno učenje – modeliranje – oponašanjem uzora; 6. učenje averzijom tj. kažnjavanjem ili odbojnošću; 7. trening asertivnosti, samopouzdanja, socijalne kompetencije; 8. tehnike samokontrole. 8. biofeedback – reguliranje fizioloških procesa, mišićne napetosti, rada srca i sl.

m) neurolingvističko programiranje po Richardu Bandleru i Miltonu Ericksonu

SUPORTIVNE PSIHOTERAPIJSKE TEHNIKE

2. autosugestivne tehnike, vježbanje opuštanja : autogeni trening (koncentracijsko samoopuštanje), progresivna mišićna relaksacija...
3. sugestivne tehnike: budne tehnike, hipnoza, hipnoza po Miltonu Ericksonu
4. direktne tehnike: persuazija = racionalno uvjeravanje

SOCIOPSIHIJATRIJSKE GRUPNE TEHNIKE

1. TERAPIJSKA ZAJEDNICA po Maxwellu Jonesu – uključuje bolesnika u vlastito liječenje, opterećuje ga odgovornošću za sebe, pozitivna terapijska atmosfera, smanjuju se razlike između bolničke okoline i života izvan bolnice. Cilj je što efikasnije rješavati probleme međuljudskih odnosa. (npr. tako se organizira rad Odjela za duševne bolesti).

2. GRUPE SAMOPOMOĆI = osnivaju se dobrovoljno, a sastavljaju od osoba sa specifičnim problemima radi razmjene iskustava, i poboljšanja emocionalnog zdravlja, podržavajući homogenost, koheziju, uzajamnu podršku, olakšavaju osjećaj otuđenosti članova. Sastanci jednom tjedno, bez stručnjaka, radi grupnog razgovora. (AA-anonimni alkoholičari i sl.)

3. TERAPIJSKI GRUPNI RAD = npr. Klubovi – razlika je u atmosferi koja je neobavezna, opuštena, spontana, sličnija vanjskim uvjetima, njeguje se druženje, kulturne i zabavne aktivnosti, a odgovornost je potpuno na članovima Kluba. (Klub liječenih alkoholičara, Klub hrvatskih branitelja liječenih od PTSP-a). Voditelj Kluba je stručan, viša medicinska sestra ili liječnik. Ostali su stručni suradnici.